Ovo je priča o jednoj slijepoj ulici...
I da je htjela dalje nije mogla, od potoka.
Taj potok je nekada značio mnogo stanovnicima tog mog starog naselja.
Tu su ljudi provodili sate dokolice, u razgovoru s drugim ljudima koji su
eto samo tako, tu se zatekli, bez nekog valjanog razloga,
tek pukom dosadom.Zatim tu su se sakupljale žene, i prale robu,
prale rubinu, ili jednostavno dolazile na ubijanje dosade.
Moja je kuća bila posljednja u toj ulici, dakle pva do potoka.
Samim time ja sam živi svjedok tih događanja. Od sredine šezdesetih
do današnjih dana.
No idemo redom...
Moja obitelj, je 1966 godine, nakon čuvenog događaja s konjima i
pijanog mljekara Pište, došla u ulicu. Tada se zvala po jedinom partitzanu,
iz sela koji je s Marijanom Badelom digao u zrak vojarnu gdje je i
moja ulica. Zahvalni pobjednici dadoše ime ulici po svom borcu.
Sedamdesete godine protiču u borbi za dobivanjem kanalizacije i vodovoda.
Pamti se još uvjek kako je susjed Cvetek bio jako protiv elektrike, i
kako ga je struja drmala, dok je vodom pokušao gasiti utičnicu,
u koju jer uštekao svoj vlastoručno izrađen cirkular za drva...
Dakle susjed Cvetek je govorio da nam voda treba, ali kanalizacija,
ne..jer imamo svoj potok, i onako u njemu završavaju sve one stvari
koje nam ne trebaju...
Usput budi rečeno, susjedu Cveteku, je trebala voda jer jedini u ulici
nije imao svoj bunar...
A po pitanju kanalizacije, je bio u pravu. Barem za to vrijeme.
Svi su svoje fekalije, i otpadne vode sprovodili u potok.


A potok je sve to prihvačao, i nosio dalje od našeg malog sela.
Onda je jednog dana nastao pakao. U jednom poslijepodnevu, nakon
obilne kiše, voda je narasla oko metra, i po potoku su zaplivale ribe
po površini, ali leđno.
Jadne same su iskakale na obalu tražeći spas od zatrovane vode.
A zatrovala ju je jedna mala firma koja je proizvodila betonske kvadre,
i koja se počela baviti emajliranjem posuđa. Pa je sav svoj otpad i
lužine jednostavno ispustila u potok.
Od tog dana nestalo je u mom potoku i rakova i pastrva.
Neka se nitko ne smije, ali od 1971 godine u Sesvetama nema pastrva.
No da nastavimo priču o mojoj ulici...Unatoč svesrdnim nastojanjima
susjeda Cveteka, kanalizacija je ipak stigla i u našu ulicu.
Navike pojedinih susjeda koji su još uvijek bacali sve u potok je bilo
teško promijeniti, ali ipak vremenom se uspjelo.
Onda se dugo, dugo molilo opčinske vlasti da se ulica asfaltira.
jer nije u redu da svi okolo dobiju asfalt a mi ne.
Sami stanari su dobrovoljno odstupili po jedan metar sa svake strane ulice
da bi cesta bila šira, i uvukli svoje ograde. tada su se još uvijek zvali plotovi,
jer su bili zbijeni od drvenih greda i letvi. Poslije su imučniji razvlačili pocinčanu žicu....
I tako je ulica od početnih četiri metra narasla do zapanjujučih šest.
A to je bio raj za sve generacije djece. Tu su se igrale lovice, skrivača,i lanca probijanca..Graničara, školice, i išla majka s kolodvora....
Igralo se i pingvina... Za one koji ne znaju moj stari je prvi nabavio
neke plastične pingvine koji su bili postavljeni na nekoj dasci u obliku križa.
Dakle četiri iz vana i jedan u sredini. Taj je vrijedio pedeset, a ovi vanjski po deset.
Bacalo se na njih pet obruča...plastičnih...i zbrajalo se što se pogodilo--...
Danima bi se stariji susjedi borili, a svaka partija bi iznosila litru i vodu...
za one koji ne znaju to je litra vina i litra mineralne...a koju bi svi zajedno ispili.
Takvih partija se svaki dan odigralo na desetke.
Prestalo se igrati kad je susjed Ruda iživciran vjetrom, nogama satrao pingvine...


Mi djeca bi uživala kad bi se te partije protegle do kasno u noć, jer bi tada
bili duže vani, i igrali standarne igre, lovice, skrivača, i žandara i lopova...ili ljepila...
Dolaskom plina, ulica se prokopavala, i opet smo hodali po blatu i kaljužama.
Isto je bilo i i kad smo uvađali telefon..
Te iste godine uvedene su i restriktivne mjere štednje električne energije.
Imali smo struju svaki drugi dan...
I nakon uvađanja par-neparnih tablica, dobili smo nekoliko automobila više.
Nekolicina susjeda je kupilo još nekoliko automobila...
Da se ima..a da se ne štedi....mi nismo imali ni jednog.
Tada još ništa nije mirisalo na probleme a ni na rat.
U ulici je bilo od šesnaest kućnih brojeva tek četiri nacionalno čistih....Hrvatskih...
ostali su bili mješani. Bilo je i Bosanaca, i Hercegovaca, Slovenka, Poljak, i jedan Makedonac.
Iz zezancije do rata smo se nazivali Jugoslavija u malom.
Ali samo po sastavu ljudi, iako nikog nije bilo iz Srbije...no nema veze,
u ulici si mogao naći od igle do lokomotive, samo si morao pitati...
Onda je došao rat. Ja i brat prvi uzimamo oružje i idemo.
Ni sami ne znamo kamo, ali idemo.
Ja završavam na Banijskom, a brat na Gospičkom ratištu.
Jedan susjed ide za Vukovar, ali ga na sreču pogađa metak u nogu prilikom dolaska konvoja.
Pa se istim vraća nazad. Prvo do bolnice u Osijeku, a onda i u ZG.
Za to vrijeme, livada preko potoka, a gdje smo mi klinci naučili prve vještine igranja loptom, i prve igre sakrivanja u visokoj travi, pripadne nekim drugim ljudima.
Pripadne crkvi, odnosno Vrhnadbiskupiji Bosne srebrene.
I odlučiše tada tamo napraviti veliku crkvu i Pastoralni centar za Franjevce .
I neka su. I treba tako, ali...
Ali žele ovu moju slijepu ulicu odslijepiti. Žele da ne bude više slijepa već da otvorenih očiju prijeđe iz jedne svoje seoske, malograđanske prošlosti, u svjelu budučnost predvođena svjetlonošama, Bosanskih Franjevaca, zanemarujući pri tom prošlost, jedne takve seoske ulice kakva je ova moja, imenom jednog partizanskog junaka, koji je digao u zrak kasarnu zajedno s Marijanom Badelom. pri tome su svesrdno nagovarali mog starog oca da se velikodušno odrekne pola svoga imanja u korist crkve.
Za uzvrat oni bi spominjali njegovo ime u svojim knjigama kao velikodušnog darivatelja.
Takvo što reći jednom starcu od sedamdeset godina, a koji se sam bori za golu egzistenciju usporedivo je samo s onom čuvenom....neka jedu kolače...
Danas je moja ulica i dalje slijepa, u njoj je još jako malo zaposlenih, manje više sve je to gerijatrija, ili kako ja volim reči ulica lavova...
Sad kad to tako kažem sjetim, se pokojnog susjeda Jure, koji me jedini pitao kako to mislim ulica lavova...rekao sam pa tako...malo, malo pa neki rikne...
I na žalost on je prvi riknuo nakon toga...Jura oprosti mi, samo sam se šalio...
I sad kad sam i sam pred vratima mirovine, razmišljam da otvorim u ulici Lion club...
Jer mladih skoro da i više nema...


Rezime...
Sused Cvetek umro je početkom devedesetih negdje na Kvatriću, našli su ga smrznutog u nekoj šupi nakon cijelonoćnog opijanja u čekaonici autobusnog kolodvora...Susjed Ivo umro je lani, Ivo Hrkalj je otišao u prvi neboder Velike Gorice, njegov stanodavac i kum Jura je ljetos otišao na velike pašnjake...Cvetkova žena Milka odala se skitnji nakon što je udala i zadnju kćer od svih šest cura...Susjed Krešo je odselio u Bosnu kad je završio rat, a Stari Dometrovski, se nakon ženine smrti ponovno oženio, ženom koja je 40 godina mlađa od njega...još uvijek žive sretno i u ljubavi...
Ovaj post je sasvim osoban,inspiriran Edom Prangerom...bistro....