::ribafish - čovjek krnje jetre::

ponedjeljak, 31.08.2015.

Promocija Blogoknjige i najava priloga na TV-u!

Jedva smo popeli Andreu strmim uskim stepenicama, Gorkiću su pukle hlače, Dupla ljuta i Nighthawk su riskirali kaznu ako ih policija ulovi dok su istovarivali gajbe Žuje metar od Jelačić placa, bilo je pasa, prijatelja, rodbine, kolača, ilegalno zapaljenih cigareta te pokoja ljubavna izjava upućena Mariju Valentiću koji je snimao emisiju o smutijima u dvorani do nas...

Sve to, i još puno više, dogodilo se na promociji knjige „I ja imam post“ grupe autora s blog.hr-a koju je najvećim dijelom pripremio Sjedokosi. Ideja je bila Sinišina, potpora Lastavičina, tu su uskočili i ljudi sa samog portala, te je nakon stvarno puno peripetija knjiga konačno ugledala svjetlo dana.

Surađivati sa Sjedokosim nipošto nije lagano. Dapače, jednom kad vas ulovi u žrvanj to postaje ravno ravno vađenju sačme iz skotne tuljanice... Ali da nije bilo njegove nevjerojatne upornosti, i ovaj bi projekt kao i milijuni njih do sada – ostao u nekom wordu duboko zaguranom u folderu Dokumenti. Svađali smo se, vikali, pili kave, išli u Sveučilišnu, pokisnuli... Nit sam ja njega razumio, niti on mene čuo, zbog njega sam dobio po nosu, iskilavio se, ogovarao ga, ljutio se kad je bio nagao, ili se presarkastično igrao Boga – ali Sjedokosi je sakupio i uredio knjigu, a ja nisam. I zato mu od sveg srca čestitam, i na tomu mu veliko hvala.

S druge strane, prašinom podignutom oko ove knjige, malo smo se previše udaljili od samog smisla stranice Blog.hr. A to je da pišemo ono što volimo, komentiramo i ne vrijeđamo one koji ne misle isto kao i mi. Pa bih sad nakon uspješnog projekta pozvao sve blogere dobre volje da pišu i vesele se napisanome te da nikome ne rade ono što ne bi željeli da se dogodi njima. Prva zbirka je izdana, vrijeme je za neke nove, zar ne?

Promocija? Prekrasno mjesto u centru grada, divan dan, nasmijani i veseli ljudi, dijelile su se knjige, kolači, pokloni, mijenjale se vizitke, pijuckalo, smijalo, slikalo, bilo djece i dječice - ma imali smo naš dan! Kako su cijelu priredbu popratile kamere Nove TV, i kako je to izgledalo, pogledajte u utorak, 1. rujna 2015. U 17.25 u emisiji InMagazin. Knjiga je vani, sjekire mogu biti zakopane, uskoro ćemo smisliti datum roštiljade, pa sve ovo ponoviti i na otvorenom. Hvala puno svim dragim blogerima i blogericama, pozdrav svima onima koji nisu mogli doći, i neka ovo bude početak jednog prekrasnog druženja. Blogali vi nama!

Oznake: blog, knjiga, nova tv

subota, 29.08.2015.

Atletski post...

Bila je kasna ljetna noć, kao na iglama sam čekao ljekovit glas, tada darovitog, a ne još bahatog Bože Sušeca, i atletski miting u Zurichu. Imao sam desetak plus godina, cijele dane inače bio na školskom igralištu, ludio za košarkom i nogometom, igrao sve od odbojke do vaterpola, ali na kraju svakog ljeta, uz lubenicu ili slaju obavezno pred ekranom čekao taj jedinstveni Zurich.

Teško je tu hipnotiziranost objasniti mlađim generacijama. Od sporta si na jedina dva programa osamdesetih imao tri prijenosa tjedno, a ne kao danas na svakom od deset kanala od islandske albino lige u bowlingu, do modernog petoboja i lacrossea za pse. I sport se cijenio, i prenosilo se s koljena na koljeno da su sportaši pošteni i vrijedni gladijatori koji uz puno truda mogu nadograditi urođeni talent i time postati najboljima na svijetu. Nogomet mi je tada bio najbliskiji jer sam ga igrao i sam, i htio zabijati kao Baka Slišković Torinu, ili kraljevati obranom kao Zeko Zajec. Braniti kao Preud'homme ili Paćarada protiv Zvezde, vikao ime svog idola dok trčim s loptom prema golu… Ali Zurich je nekako bio klasa iznad, tata me jednostavno naučio da je atletika plemenit i velik sport, pošten i težak, prava Kraljica. A film Vatrene kočije je samo dodao jaja na špek, odnosno ulje na vatru, i ljubav je bila rođena – uglavnom, obožavao sam gledati atletiku.

No, kraljica sportova toliko je bila rijetko na programu da sam uvijek žicao starog da idemo na Maksimir na zagrebačkog Hanžeka, čak i kad se jedini put održavao u Karlovcu, i kad smo navijali za Alebića, ali ga je dobio neki čupavi bradonja. Koji je u biti bio naš, Knapić, pa smo se opet veselili. I navijali za Stekića, Sušnja, Vlašića, Romea Živka, Branka Zorka, ali i cijenili sve sportaše, atlete, ljude koji su se pošteno borili. Jer su stvarno i djelovali kao atlete, ne prebildani ni premršavi, baš ono - zdravi. Atletičari…

Odrastao sam polako na školskom dvorištu i uz televiziju, tata je imao sve više posla, a ja memorirao božanstva poput Jana Železnog (gdje je danas Uwe Hahn koji je bacio koplje preko 104 metra, i promjenom težišta, kako ne bi od trkača radio ražnjiće – nestao!?), Michaela Johnsona, Grega Fostera, dugoprugaša Vainija, Wessinghagea, Douga Padille, žene-stegna Flo Jo, gospodina Kratochvilova i malo manje muškarca od nje - Marite Koch, s njima u rangu bezprstne Jordanke Donkove, bio zaljubljen u figuru Marlene Ottey i lišce Stefke Kostadinove, čudio se kako Kineskinje ruše rekorde u Kini, a nema ih u Europi... I shvatio i da je Kraljica okaljana.

Uza sve skakačke Powelle, galebe Jonathane, Boga Sergeja i njegovih bitaka s masnokosim Vigneronom (večer stoljeća u Rimu, uz par svjetskih rekorda), nesretnog Gataulina koji bi, da se rodio deset godina kasnije isto bio Bog, jedna mi je disciplina ipak ostala vrh... Skok u vis je nešto zbog čega i sad lagano zasuzim. Nevjerojatno zahtjevno mučenje odraznog stopala, tjeranje dva metra nekakvog mršavog dečeca od sedamdesetak kila da prebaci to krhko tijelo preko tvrdog štapa na visini nogometne prečke!? A sve je krenulo slučajno, crno-bijeli ruski film o legendarnom vladaru Valeryju Brumelu i pada s motora, nakon kojeg svojom nadaleko znanom spretnošću (ostima u koljeno) sutradan završavam na šivanju noge u veloluškoj hitnoj pomoći. Doktor i ekipa u pomoćnoj prostoriji gledaju finale visa na Olimpijadi, a brko Wessig mlati mog favorita Wszolu... A i ja virim sa stola, i naginjem se sve dok ne padnem s istog. Noga je zašivena ukrivo, dlake su srećom pokrile grešku, doktori mi se i danas nasmiju u prolazu, a ja sam godinama iza toga čekao prijenose atletike na televiziji, i bio spreman i tri lektire pročitati samo da na par sati uz ekran zamišljam kako i ja bivam zvijezdom, vinem se do granice stratosfere, ispružim nekrhko tijelo, otvorim usta, i dignem guzove taman toliko da pomaze letvicu, ali da je i ne sruše.

Tada se odnekud stvorio zrikavi Kubanac s dokoljenkama od pola metra, visok, lud i savršen, sjebo zlatokosog Šveda Sjoeberga više puta, trajao gotovo deset godina i imao status Dražena, Kukoča, Prosinečkog... Javier Sotomayor je bio kralj visa, jednostavno viši i bolji od ikoga, u disciplini u kojoj je vijek trajanja jednak kvaliteti neke koščice u peti, ligamenta u zglobu, ičega u koljenu. I on je dugo traja, i u jednom trenutku i otišao, došli mlađi Paklini, Jianhue, Malysz prije Malysza Partyka, mali Holm, do 1991. „naš“ Topić... Ali nikad srce nije titralo kao kad bi kamera ulovila mega Javiera koji bi jednim okom gledao suca, a drugim tako gutao onu udaljenu letvicu, da bi se sirotica od straha samo uvukla u sebe i spustila za pola centa... Čak sam ga i tražio na Kubi, a ga upoznam, ali je bio van otoka.

U to sam doba, početkom tisućljeća imao fazu Hrvatske nogometne reprezentacije. Putovao po svijetu, švercao se i krpao, upoznao divne ljude i urlao za svaki gol, kao nekad za Cibonu, RK Zagreb ili Mladost. Obišao sam Belgiju, Latviju, Japan, Portugal, Njemačku i polako nažalost počeo shvaćati da to više nije sport nego mafijaško kladioničarska spletka u kojoj se svi rezultati znaju i prije utakmice, jer to donosi ogromne novce. I tako, dobrano razočaran u sport, sportaše i sve oko njih, vratio se staroj ljubavi, atletici, i divio se onom nešpricanom, djevičanski genijalnom Ussainu Boltu, kad je niotkud na netu isplivao video u kojem vidljivo mrtvo pijani Rus pokušava preskočiti nešto, ali to mu nikako ne ide, pa tetura, pada, i na kraju ga sudac vodi za ručicu na riganje kao predsjednicu razreda na maturalnoj. Čupavi luđak se ispričao savezu, nastavio s treninzima, natjecanjima, pobjedama, osobnim rekordima i na zadnjoj Olimpijadi postao moj novi idol, za kojeg sam navijao i prošli tjedan, na Svjetskom prvenstvu u Moskvi.

Moj skoro osmogodišnji rastavljeni jedinac Rok je na laptopu do mene gledao Nebesa, a ja skok u vis. Kad bih mu rekao da pogleda, bacio bi i on oko, pa smo uskoro zajedno navijali za čupavog u visu, kao i za žutog na sto metara. Vis je disciplina koja uz troskok valjda najbrže guta svoju djecu, pa je tako nestala hrpa velikih talenata – jedan krc, i pa-pa. Čupavi se vratio nakon ozljede, ali danas mu nije išlo. Ne mogu to objasniti, ali zasuzio sam i stisnuo se kao kad je Mirko imao Minotaura, Hrvati skoro svaki put Srbe u košarci, nogometaši Francuze u Francuskoj, Mate onog Indijanca, ali Čupavi je otpao... No, na 238 ogromnih centimetara ostalo je par nekih novih klinaca, siroti mali štrkljavi Kataranin kojem bi dao sendvič da ga vidim na ulici, i neki neuhanjeni Ukrajinac felšavih usta.Ne osvajaju se više prvenstva s 232, hvala svevišnjem.

I onda su krenuli, dvadeset godina nakon Salamance i nebeskog Sotomayora s 245 cm, dva klinca skaču dobro iznad 240 fucking centimetara. Ruše, letvica pada, ali su tu, doma... Ono, lupaju je guzovima, dakle, to je sitnica, to je pitanje dana, mjeseca! Znam da bih trebao razmišljati o tome da nemam posao i da je kriza, i da je sve u komi, ali tih pola sata, sat, ja sam vam ljudi moji bio sretan, gledao nešto što obožavam, navijao, izvijao se s njima, skvičao kad bi letvica pala, a ja znao da su je imali... Sanjao da skačem 246, a na tenisicama piše "Pusa" i "Mama"...

I gledam tako kraj sebe Roka kako stišče šaku i navija, vidim nastavak sebe, i zahvaljujem starcima na odgoju, onoj sili koja nas drži da ne odletimo u Svemir, te shvaćam da život čine toliko male sitnice koje najčešće zapostavljamo. Pa se opet obavezujem da ću se veseliti svemu, koliko god smiješno i neshvatljivo drugima, nesretnima, to bilo. I svečano potpisujem da se više neću nervirati oko repke, slava i Luki, i Mandži i Oliću, ali shvatio sam da sam ipak primarno gledač atletike, a ne nogometa! Ajmo dečki, vrijeme je za nove rekorde.

Oznake: Ribafish, blog, Atletika, SPORT, skok u vis

petak, 28.08.2015.

Vinski maraton, drugo izdanje - Istra trči i pije!

Bliži se dan trčanja drugog istarskog maratona/polumaratona/štafeta Parenzana Wine Run, na koji sam i ove godine pozvan. Ne zbog svojih kvalieta, koje su u rangu skotnog nosoroga disleksičara, nego zbog savršene zabave koju ovaj događaj pruža.

Stoga sam vas želio pozvati da mi se pridružite u treninzima, ali ne onim trkačkim jer se tu ništa ne može učiniti, nego da svi skupa odemo u nedjelju u Vinski grad na Špancirfest. Ako imate mjesta u autu, trznite, clio je na kirurgiji do daljnjeg...

No, kako je Istrian wine Run nešto najbolje što mi se dogodilo prošle godine, pročitajte kako je to izgledalo, i vidimo se 6. rujna. Ajd vinili vi meni!



Kako sam jedva preživio vinski maraton!

Kao liječenom plivaču, ideja da otrčim 21 kilometar s pauzama za vino svakih pola sata, učinila mi se malo infantilnom i besmislenom. No, bolji poznavatelji mene, samo su slegnuli ramenima i rekli – doći će zadnji, razvalit će ga muskulfiber, ali će ga opet zvati. I tako je nekako i prošao prvi Wine run Parenzana magic – savršeno!

Kao bivši plivač maratonac, često se na Facebooku divim Đurđici Orepić, koja je u najboljim godinama počela trčati, plivati i biciklirati. A kako se njenom dečku, Ivici Matoševiću divim iz puno manje plemenitih razloga, navest ću samo teran, poziv da se pojavim na polumaratonu u njihovoj ekipi došao je kao budali šamar, ili pivopiji Pale Ale Zmajske pivovare.


Umjesto da se besmisleno pripremam za sport za koji nisam niti građen niti talentiran, samo sam otišao ranije kući s degustiranja dva nova piva i dva sasvim solidna hamburgera, izvadio tenisice iz razdoblja treniranja rukometa, gaće koje ne žuljaju (krivo), parne čarape, i uvalio se nekim trkačicama, prijateljičinih prijateljica u automobil. Bože, sjajnih li žena, a ja mislio da su svi trkači sektaši, kakva greška! Dosadašnji rekord u duljini trčanja iznosio mi je pet kilometara, pa mi je moj alter-ego smireno savjetovao – stari, otrčimo do prvog stola s vinima, tu se strgamo i usidrimo uz fingiranje zatezanja stražnje lože ili mezanina.

Ali, kako život piše drame, i kako nikad ne slušamo majke, učitelje i već spomenuti glas razuma, mene je ponijela atmosfera maskiranog polumaratona po uzoru na onaj bordoški u Medocu, na mjestu gdje se utrka – završava. Naime, Livade, mjestašce podno Motovuna poznato po tartufima i ubojito sjajnim fužima s pancetom i tri vrste gljiva u najbezličnijem od sva tri restorana, postale su te subote kratkoročni dom za stotinjak trkača koji su se šepurili u svojim antiznojnim, prozračnim, lasteksastim i ostalim dresovima, i u dobrom raspoloženju čekali prijevoz za najkraću trku Parenzane, koja je kretala iz Grožnjana. Do kojeg smo išli autobusima. Naime, davno prije su iz Portoroža startali ultramaratonci na 68 kilometara, a onda i pravi na 42 iz Poreča! Kakvi luđaci, svaka čast!

I dalje sam si govorio da će mi rekord na 21 kilometar biti barem deset kilometara, pijuckao Vmalvaziju i grickao pršutić na startnoj liniji. Moja se ekipa maskirala u doktore, počeli smo se zagrijavati i razgibavati (Đurđice, oprosti što sam te zalio vinom), a ja sam prvi pošteni znoj pustio dok sam na startu, u predivnom Grožnjanu – uzalud pokušavao pronaći WC. Na glavi šešir, na nosu naočale, sav u crnom, s prirodnom bradom – pljunuti Heisenberg iz Breaking Bada. Što nije prepoznao nitko, iako je moto maskirane trke bio – hrana. A ja sam bio kuhar. Šmrc. A tada su svi potrčali...



Parstotinjak metara smo vijugali po centru Grožnjana, a onda krenuli starom rimskom cestom prema dvadesetak kilometara udaljenom cilju. Prvo sam trčao sa Zadranima, koji su dan prije plivali Porečki maraton, slijedio prekrasne noge Nevene Rendeli (njoj je rekord bio 10 km!), i uglavnom pričao viceve s raspoloženom ekipom koja nije pucala na medalje i pehare, nego na okrijepnu stanicu. Prva tri kilometra, a tad je trebalo nužditi, no onda su mi iz pluća izašla tri slona i naslonila me na prvo drvo. Malo mi se zamutilo, i rekoh – to je to. Ajmo doma. A onda sam vidio rijeku nasmijanih maškaranih likova koji su me prijateljski sprdali, ulovio lakši ritam s poznatim makarskim vinarima, i nekako došao do prvog odmorišta na 7,5 kilometara.

Malvazija Dešković, par refoška, merloti, Senković, Zigante, sve po izboru sponzora i organizatora Vinistre... Bijelo vino na puteljku nasred Istre je nažalost bilo mlako, pa sam se bazirao na crnjake, riješen da je ovih istrčanih 55 minuta apsolutno savršen uspijeh. A tada je pored mene projurila jako zgodna trkačica u nečemu očigledno tijesnom i klesanom, a kako sam se skompao s dvije Riječanke maskirane u puževe, rekoh, idemo još malo.

Osim ultra, maratona i polumaratona, moglo se prijaviti i za štafetu 3x7 kilometara, ali kako su me izdala oba prijatelja, tako sam sad solo pronosio slavu punkufer.hr-a, sebe i svih nas polurekreativaca koji sjede za kompjuterom 12 sati, a najradije bi živjeli na Sušcu i bacali vrše... Pa sam trčao, i upoznao tako divne i zabavne ljude iz Rijeke, Kranja, Poreča, mljeo i smijao se, čekao i bio čekan, stajao slikati predivan krajolik, odmarao po hladu, plašio se tunela, i konačno došao do druge vinske stanice. Refošk, malvazija, rose, moja omiljena malvazija Geržinić. Napolitanke i lubenice. Deset minuta pauze i laganim trkom dalje.

Oko jedanaestog kilometra prve krize. Pjevam megamix Dalibora Bruna. Na glas! Dakle, nisam svoj. Počinjem se zabrinjavati kad na drugom mostu pjevam ranu Lidiju Percan, ali uz pužice s Kozale i grožđice iz Poreča, nekako prelazim i drugu trećinu polumaratona. Matošević teran, dogovor da uskoro u Slavoniji umjesto Wine runa radimo Swine run s usputnim krkanjem odojaka, sjedanje i slikanje ispod table za Oprtalj i sekunda utona u san. Da, puknuo sam. Nokti su mi bili kao u kormorana ubojice, noge sam zabacivao kao Keyser Soze desnu, majica od trideset kuna na sniženju je opako grebala obje bradavice, a duša je bila jadna kao Đibina kajdanka u srednjoj školi. Ali se nisam dao. Rijeka je otišla dalje, jedva sam pobjegao Ujaku Albertu iz Kranja i njegovim pričama kako je 26 sati trčao preko Sardinije, a onda je s desne strane osvanuo Motovun.

Okinuo sam fotku, naslonio se na bolna koljena i smlavljen upitao svog Alteregoslava.

"I, što ćemo?"
"Idemo nazad, skupit će nas bus, odustao si i na Rtini 2005."
"Ali tamo mi je napukla tetiva!"
"Nema veze, idemo pajkiti, ajde, nisi ti za ovo Ribice..."

I tu sam puknuo. Ja ću sebi - Ribice? Pa nisam curica! Dok se ne raspadnem, nema odustajanja, pogotovo ne tih pišljivih pet kilometara do cilja! Za tih pišljivih pet kilometara mi je trebalo kao za 16 do tada, ali se nisam dao. Šetuckao, trčkarao, radio prstom šatorčić na majici protiv grebanja dojaka, pjevao prigodne „Ako umrem mlad“ i „Ja ne moren više tako“ kad sam uzeo zadnji gutljaj soka, i sreo supatnicu iz Poreča kojoj je ovo također bio prvi polumaraton. Pa smo tako više došetali do cilja, i počeli se praviti da trčimo kad smo čuli buku sa cilja. Onda je nju ponijela euforija, a mene napali grčići u listovima, pa sam i službeno završio maraton kao fantastičan 94.

U vremenu novog osobnog i rekorda za astmatičare veterane od 3.23.00! Dobro, bio bih zadnji da ih desetak nije odustalo, ali je u cilju bilo još vina, i kanapeića s tartufatom, i tijesta s tartufima, i soka, i muzike, i proglašenja, i osvojili smo nagradu za najbolji kostim, ali sam se već bio presvukao, a i ne bih se mogao popeti uz stepenice, i pobjednici su dobili vina koliko su teški, pa sam se slikao sa svojim sjajnim suvozačicama, i još dugo pijuckao plješćući pobjednicima.

I dok sam ulazio na kant u auto, i popio sve xanaxe od kolegica, shvatio sam da će me sutra sve boljeti kao da sam vanmaterično rodio trojke pandi. Ali je kao i nakon Farosa i desetoboja u Beču – tu na licu bio taj osmijeh sreće i ponosa. Savršen provod, fantastična ekipa, vrhunska organizacija i kraljevski muskulfiber. Tko ga šiša, vidimo se i dogodine, idem barem na 3.10.00! Ajd živili!

Na kraju, da bizarnost bude kompletna, stali smo u Buzetu i na glavnom trgu u slastičarnici Hajduk, uz Užičko kolo slušali i gledali manifestaciju - Dani Bošnjačke kulture. Divan, predivan provod, Istra je zakon!

Tekst objavljen na portalu punkufer.
Fotke Parenzana Magic

Oznake: Ribafish, Istra, wine, run, maraton, špancirfest, varaždin

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv