::ribafish - čovjek krnje jetre::
utorak, 30.12.2014.
Nije dete dupe da ga ima svako
Rijetko nešto šeram, ali ovo je predivno...
Nije dete dupe da ga ima svako
Ja sam dete razvedenih roditelja. I jedinac. Nažalost. Bio je to tužan brak dvoje veselih ljudi. Bila je to ćopava porodica još i pre nego što je prohodala. Ta moja porodica vraćana je defibrilatorima iz kome i kliničke smrti nekoliko puta. Onda je još bolesnija nastavljala da pati od raznoraznih malignih tumora. Od nepoverenja, sujete, loše komunikacije, straha, gluposti, tuđih saveta, ličnih nesigurnosti i velikih očekivanja.
Nije preživela. Umrla je na svom punoletstvu i na mojim maloletnim rukama. Dugo je trajala pa se zbog toga gubitak još duže i osećao. A ja, tada sedamnaestogodišnjak, tumarao sam u nekom ličnom, tuđom odlukom meni nametnutom mraku. Bežao od kuće, tražio krivce, tražio opravdanja, zahtevao izvinjenja, taktizirao, ćutao… Ukratko, tada, u tom trenutku, nisam ni znao da sam zapravo jedino i najviše od svega – patio.
Danas, okruglo deset godina nakon tog razvoda moja majka i moj otac su dobro. I ja sam dobro. Samo mrzim praznike. Ne podnosim Božiće i Nove godine. Tad mi nekako najviše fali to čega više nema. Tada se najjasnije setim jedne daleke porodice i praznične atmosfere. Mirisa tamnjana, pijukanja oko kuće, džaranja vatre, kićenja jelke i spavanja između njih dvoje nakon ponoći…
Dobro sam. Samo prezirem ove fertilne napaljene materice i dignute kurčeve koji nagonski štancuju decu kojoj nisu spremni da daju ljubav. Gadim se nad pokušajima zajedništva koja se završavaju kao po protokolu tako što nečije slabosti pobede jačinu karaktera. Imam poriv da uradim kastaciju svim muškarcima koji prave decu jer im je vreme, a histerektomiju ženama koje rađaju decu jer misle da im isto to vreme ističe.
Nisu deca za svakog, iako svako može da ih ima. Ne morate ostajati u brakovima koji su loši, ali morate i nakon razvoda biti dobri roditelji. Dobri roditelji imaju strpljenja, pažnje i ljubavi za svoju decu. Dobri roditelji komuniciraju međusobno zarad dobrobiti svoje dece. Dobri roditelji ne seru loše jedno o drugom i ne bore se za naklonost deteta jer vaspitanje nije takmičenje nego čast. Dobri roditelji su svesni da deca, ma koliko bila mala, sve znaju jer osećaju svet oko sebe mnogo više nego odrasli.
Ne znam da li ću ikada imati svoju decu. Ili ću gajiti tuđu. Ili ću voleti tuđu kao da su moja. Ali znam jednu stvar. Ne izrastaju deca u loše ljude zbog loših brakova, nego zbog loših roditelja. Ne može dobar brak zamaskirati lošeg čoveka, niti loš brak može uništiti dobrotu u čoveku. Zato i danas volim i poštujem svoje roditelje. Bilo nam je teško. Preživeli smo. Ne znam još uvek koliko toga smo prevazišli i međusobno oprostili jedni drugima. Ja radim na tome. Zato nam želim da dolazeća decenija bude pitomija nego prethodna jer kad najgore prođe jedino što preostaje je bolje sutra.
Živeli,
B.
Blog 17 dan
petak, 19.12.2014.
Posljedice Iličkog maratona
Frend danas ide na "Savski maraton" u kojem se mora stati u svakoj birtiji i popiti nešto žestoko po izboru. Razočaran neinventivnošću mladih, podsjećam na jedan stariji klasik...
Posljedice Iličkog maratona Oct 21st, 2007 by Ribafish
Ilički maraton je natjecanje u kojem treba proći Ilicom od broja 530 do broja 1, s tim da se u svakoj birtiji s lijeve strane pije 0.3 žestice po izboru (sve jače od pelina), a u desnoj po tri deci pive.
Kako su se organizatori (skidam kapu!) prepali moguće intervencije murije, tako su u dogovoru s natjecateljima odgodili natjecanje na tjedan dana unaprijed, to jest ovu subotu koja je iza nas.
Ja sam uletio u igru jer je Meki (stari frend, jedan od stupova Škvadre) u suradnji s Ninom i smislio Ilički maraton davne 1989., s tim da je njegova ideja bila da se ide u štafetama sve do Kvatrića što se nikad nije i ostvarilo. I to pod šifrom Dr. Vet. Odnosno Drčni Veteran, jer su se prijavili sve neki mladci – niko nije ni suzu pustio kad je Tito umro a većina još ni u planu nije bila.
Došao sam se u subotu samo javit jer sam trebao bit na poslu oko desetke, nemrem više lokat ko nekad (i nikad ne pijem žesticu), jetra mi je jačine međice u meduze i kvalitete ćevapa u Rubelju, a i niko od moje ekipe se nije prijavio.
I tako sam se probudio u 6.10 ujutro, navukao zimsku jaknu i bez doručka sjeo na vlak za Vrapče s nadom da ću se brzo pozdravit s ekipom, pederski odustat i uz masni burek polako otkoturat do firme.
Ali nakon dvije – tri runde.
Za staru slavu.
U vlaku sam prisluškivao dva tipa koji su brbljali o skrečanju i govorili da koji su oni idioti kad idu vlakom prije zore u Vrapče pit, nasmijao se, kasnije na stanici se pozdravio s tipom koji mi je prišao i predstavio se kao Vatro, i s još desetak njih veselih došao do knjižnice Vladimir Nazor na Iličnom broju 530, ispozdravljao, navukao majicu, brbljavio i krenuo s masom prema prvoj birtiji.
Na lijevoj strani, dođavola…
Bilo je 07.40...
00.40 – odnosno nekih 14 sati kasnije, budim se u svom krevetu, u ustima Takla Makan, glava ko govno od mamuta, sjedam na WC dasku, piškim i dozivam memoriju. Slijedi Memento
21.30 – palim i gasim televiziju jer u finalu svjetskog prvenstva u ragbiju Južnoafrička Republika gazi Engleze, ali u ekipi nema nijednog crnca nego samo jedan mulat. Di je tu gušt?
18.10 – kroz maglu u glavi vozim se tramvajem preko Trga s dvojicom natjecatelja i nešto mrmoljimo i dogovaramo da bumo dogodine došli do cilja. Mislim da su u boljem stanju od mene
18.00 – ne znam kako, ali bježim. Zamolio bih dobre ljude da mi pojasne odlazak i zašto mi fali 200 kuna
17.30 – zadnja birtija koje se sjećam, negdje oko broja 140 ali mislim prije Trga francuske revolucije. Kradem čašu, što je očigledan znak da je bilo dosta
17.00 – hoću doma al mi ne daju
16.30 – vidno pijan davim ljude s pričom da su žene uglavnom govna, i nailazim na plodno tlo kod svih natjecatelja osim kod Vatre, koji kaže da je našao sebe al sa sisama i da je zbog toga najsretniji na svijetu
15.30 – sjedimo ispred Zagrebačke Pivovare u kojoj po propozicijama trebamo piti – lozu, pa pijemo lozu. Vjetar piči i paše, misli negdje daleko, shvaćam da sam u debelom kurcu i lagano ulazim u područje rupa
14.30 – neko iz ekipe čupavih (čupavi, pristojni i veterani) je iz nečijeg dvorišta maznuo kipić Gospe i vrtnog patuljka i onda s ta dva kičasta komada gline radio perverzni igrokaz kojeg se ne bi postidilo ni kazalište lutaka i zbog kojih će vjerojatno gorjeti u paklu. Dvaput…
13.00 – prva odustajanja, više se riga nego piša, mislim da sam i ja usput istovario onaj čobanac
12.30 – zovem na posao i predstavljam situaciju. Sutra sam najebo, al idemo dalje pit!
12.00 – pola ekipe mi je trešteno, padaju nam stolice po podovima birtija na Črnomercu, ja i dalje forsiram polakoću, vodu uz žestu i općenito sam gadno pijan. Vatro kupuje unučiće pelinkovce u kiosku. Ja mu ih plijenim. Ah, rođeni vođa
11.30 – DJ Yash više ne šlata samo konobarice već i djevojke na cesti. Baš je simpatičan!
11.00 – na broju 290 netom prije okretišta nalijećemo na netom skuhan čobanac, ubijamo se masovno, a Vatro i DJ Venom u maniri rasnih Slavonaca piju 4 šljivovice jer ko je vidio čobanac bez rakije pit. Žicaju suce da im se to prizna u slijedećim lijevim birtijama. Ja samo liznuo. Peče
10.45 – javljam na poso da ću zakasnit
10.30 – skidamo veste i eksamo žestu jer smo taman veseli i mislimo da možemo sve i baš je fino
9.15 – prvo riganje – Perić u pepeljaru nakon 6 birtija
8.07 – kad sam odlučio da neću mješat žestu, konobarica u Artu nam kaže da su joj tipovi prije nas popili zadnju flašu pelinkovca. PRIJE NAS!? Loza. DJ Venom pije rum. Isuse…
8.00 – napuštamo prvi birc na maratonu Ippon nakon pelina i krećemo lijevom stranom prema istoku
7.45 – kupujem frtalj kruha i 15 deka španjolskog mesnog doručka u stiku i to začinjam salatnom majonezom u maloj vrećici. Slutim da neće dugo. Dobro slutim
7.40 – organizatori drže pozdravni govor
Dakle, nameće se par pitanja i zaključaka:
Vatro je Bog. Taj se ne bi zaustavio do Donje Dubrave. Nema jetru nego pljosku
DJ Venom i DJ Yesh su potpuni luđaci! Venome, vesta ti je kod mene u ruksaku
Marko, za kojeg sam mislio da će odustat do Ludnice je izdržo i dulje od mene! Majstore!
Svim sudionicima kapa dolje i hvala za pomoć pri prelasku cesata
Ja bi vratio čašu, samo ne znam di i kom
Ko hoće tri Vatrina pelinkovca?
Čija je zarigana potkošulja u mom ruksaku?
Ispričavam se svima koje sam davio
Opraštam svima koji su me davili
U biti, ne zna se ko je koliko izdržao i čekaju se službeni rezultati, što će možda stvarati probleme, jer su suci počeli pit s nama negdje oko 11…
Recite Vatri da stane!
Uglavnom, svi smo preživjeli, a ako trebate scenarij za hrvatski I konje ubijaju, zar ne - znate gdje ćete me naći!
Ponovilo se!
Oznake: Ribafish, ilički maraton, blog, alkohol
