ponedjeljak, 17.11.2008.
Back to the future
Pobliže upoznavanje moje persone, epizoda 1456-a, repriza.
Tako dakle, pala mi ideja na pamet, godinama poslije modernog nabrajanja starih blogera da se i ja prisjetim nekih koji su oblikovali moj stil, kojima sam se divio i koje i dan danas želim upoznati a nekim slučajem nisam. Nekoliko je kategorija, jer moj stil nije isključivo fokusiran na jedno područje djelovanja. Pa krenimo!
Moj tip dnevnika. Obična događanja na neobičan način sa velikim vokabularom. Na finoj granici grandioznosti. Zahvaljujući Tiji upoznao sam Balaševića i neku drugu stranu Splita za koju nisam znao. Prcanje sa tonom dišpeta mi je dalo mnogo ideja za moj sarkazam. Jazzie pak s druge strane kontinentalna verzija, malo više kozmopolitski stav koji je umjesto dišpeta imao ironije na bacanje. Menervna mi je trenutno vrhunac novinarstva koje je poprilično osobno, ali opet profesionalno, sponatano a uređeno. Da ne govorim o ukradenoj ideji uvoda pa dobre slike. Ahem...
Choco, davnih dana upoznata u stvarnom životu, druženje nastavljeno kroz forum, blog, mail, no fascinirala me transformacija u mladu odgovornu ženu koja je uspjela neko vrijeme balansirati mnoge stvari i biti sam svoj kolmuinst. Kava me fascinirala jer je to bio prvi wannabe social networking portal koji je tada spajao malobrojne blogere .hr scene, što sam i sam neko vrijeme pokušavao, tu i tamo mi se još dogodi. Film/TV me je zbog svoje teme instant privukao, no dobre recenzije sa kojima se ne bih baš svaki put slagao su mi i samome cilj kada radim svoje kritike filmova/serija/čegagod. Sam' Što nije je poprilično nov, no inventivan blog/portal koji vodi nekoliko ljudi, a u svojim postovima naveliko obilaze žutilo i crnilo, što i sam želim ovdje postići, a raznolikost a opet homogenost mi je cilj.
Lucy mi je oduvijek bila fascinantna jerbo ju nikad ne upoznah a koliko sam mogao shvatiti, književnica je, te me kao takva amaterski zanimala jer kako književnik može voditi blog? Poprilično vrckavo i autobiografski sa povremenim fikcijskim/realnim pričama Bolesni um me je fascinirao svojim trash/punk/stripovskim pričama koje su se vrtile oko ničega, tj. zapravo oko velike bitke. Koja je zavrišla, šmrc. Ddadd, je pak skroz obrnuto jedna duboko romantična dušica koja je između humoristično prikazanih epizoda svog života uletjela uvije sa nekom dubokom pričom koja bi često znala biti i djelomično ili čak i više autobiografska. No svima je zajedničko da su u pričama pokazivali neki drugi dio svoje ličnosti, na vrlo kvalitetan način.
Nastassja je jedno divno stvorenje koje je na blogu pokazalo svoju sanjarsku stranu malo više nego na forumu, gdje sam ju upoznao kao također vrckavu i pozitivno osobu kojoj se život ne smiješi uvijek. Lonely sam pak poznavao i uživo no tek nakon što sam vidio kako tu negdje postoji romantična dušica dobio sam sasvim drugu perspektivu prema do tada isključivo bossy i ironičnoj osobi. U paketu su mi pokazale kako nisu svi nužno dvodimenzionalni i da nije tako loše pokazati i svoje druge strane koje su na prvi pogled… čudne.
Analna Carica je i dalje carica u mojim očima jer je ganjala svoje snove, ganja ih i dalje, upoznah ju uživo, i dalje je carica, nažalost samo offline. Xiola i Marisi mi dolaze u paketu i zabavno je bilo čitati dvije perspektive istog krkanja, a kada bi se odvojile imao bih jednu fag-hag kaktiga umjetnicu koja to nije i fotografkinju fantastičnog oka koja se nedavno omužila. Obje opasno apstiniraju od bloga. Domaćica je otkačena komšinica preko grane koja je pokazivala opasne količine zdravog razuma i humora koji je negdje nestao iako je blog tamo još negdje. Anspik je hvalim te bože još tu iako mi ponekad fali njena faza koja veze sa vezom nema, no i toga se nađe, i dalje je dosljedno sebi opičena.
I danas shvatih... puno njih nema, ja se i dalje igram na igralištu na koje su došli neki novi klinci. Ima tu još puno dragih blogera koji su negdje nestali. Meni tema ponestaje, možda opet negdje nestanem, drama kvin u meni nije krepala. Blargh, koja nostalgija i kriza me sad uhvatila, bolje da se ovog posta nisam niti primio. E, a sad da mi je samo znati, tko od vas „novih“ klinaca zna više od pola blogera koje ovdje navedoh?
Pozdravno, Ribac
(7) -
-
četvrtak, 13.11.2008.
Slatko, tužno, gorko
Struja svijesti, pa tko pokopča, pokopča. A tipfelere nćeu ispravljati, kad te krene, onda ne gledaš iza...
Ponekad zbilja neke stvari nisu suđene u nekom trenutku i onda ti ništa drugo ne ostaje nego mazohistički čekati i sebe izgrađivati da kada napokon to dočekaš zabljesneš u punom sjaju. A treba raditi i raditi na sebi. I onda se zaljubiš, pa se odljubiš pa se zaljubiš pa se odljubiš i trubiš kako želiš pravu ljubav a ona je teška, obrnuta od jednostavnosti i traži žrtvu,patnju. Tvrdim da sam spreman na nju, a ako to znači pustiti nekoga do koga ti je jako stalo? Ili bar misliš da ti je jako stalo. Sa jedne strane neke stvari su zbilja višak, sa druge strane želiš li se mjenjati da bi te netko prihvatio? Uvijek govorim o kompromisu i kako se ljudi mogu mjenjati ali je to teško sprovesti. Dosljednost i stav ovih dana imati je teško. I zato ti se divim, a moj stav se tako ovih dana testira da to nije normalno. Pogotovo sa tako prostakim stavovima koji nisu i nužno krivi ali njihov izričaj je nekulturan vulgaran i prost. Hrvati postaju tako prost narod i misle da je to u redu jer im kućni odgoj nije ništa rekao u svezi glede riječnike jer ili su i sami roditelji takvi ili nemaju vremena u današnjem vremenu odgajati djecu. Zakon sve to pokriva pravom na slobodu govora, a i zakon u tom segmentu najviše klapa jer uvijek propisuje neka prava a nikada obaveze, pa nije n čudo štoi je danas uzor Parizer Hilton a ne Majka Tereza. Zgrni lovu radi love jer ona je status, više čak nisu niti toliko suti, lanci ili vile na obali, nego stanje na računu. I sve želiš tako brže bolje zaraditi da niti kolateralne žrtve usput nisu bitne, samo neka je šuška tu, po mogučćnosti što prije. Nema tu lagane uživancije, brzi život, brzo sve. Brzo živi bro umri i što onda? Vjerujem u Boga, onog kršćanskog ne toliko katoličkog jer ako sam kršćanin onda i dalje žalim jedinstvo crkve. A o tome također moraš šutiti jer tako je in biti učen u svemu osim u svojoj vjeri. Oh kako gledam ponosne vjernike koji sam trube očite stvari i onda vidim muslimane koji žive svoju vjeru. To bih i ja htio, no nekako religiju svijet gura sa strane, a teško je postić duhovnost bez nje. Moj način koji mi se testira i radi jest pjevanje. Jel o radim dobro ili ne, ne znam ali znam da mi kada se ufuram ništa ne može na put stati. Ali to se treba školovati (okej, tu sam relativno potkovan) i raditi a u ovoj državi od toga kruha i nema baš kažu. Oni koji od toga žive čujem sa strane su nešto teško žrtvovali, rijetke su osobe koje su to napravile na pravi način. Jer ljubav je jedino rješenje
Pozdravno, Ribac
(3) -
-
ponedjeljak, 10.11.2008.
Žene!
Za one koji uobičajeno čitaju neka znaju da su moja očekivanja niska a tek kada ih nemam onda film ispadne super. I ako to često nije.
Uvijek pokušavam izvući iz filma najbolje, što mi je i ovaj put uspjelo. No molim da se u obzir uzme da je ovo remake, a da original nisam pogledao. Prije sam čuo da je film pobrao loše kritike i mentalno se spremio za veliko sranje. No ipak dočekala me kiselkasto-slatka limunada. Očito je original pun cat-fighta, ovaj put to nemojte očekivati.
Priča je jednostavna i vrti se oko (ne)raspada braka Mary Haines, te usputnim pričama njenih prijateljica, urednice modnog magazina kojoj se posao ljuja, lezbe koja nije toliko butch te umjetnice koja svako malo spukne neko dijete. Postava je impresivna, kako u glavnim ulogama, tako i u onim manjim i naravno, sve su žene. Htio sam uloviti kojeg muškarca na platnu, no čak niti na popisu statista nije bilo muškaraca. Scenarij ima pouku no mogao se malo bolje razraditi, humora ne fali iako bi i njega moglo više.
Kao što sam i već ranije recenzirao Sex&theCity, tako i za ovo ostvarenje mogu reći da je production whore. Osim što su mi karte upale u krilo preko promocije Dove proizvoda, njihova reklama se vidi u filmu. Nije bilo dovoljno što vidim reklame za Cinestaovu srijedu, nego sam morao i čuti poznati T-mobile zvuk svaki put kada bi zvonio neki mobitel. O tome da svaka scena prijevoza najprije u kadru mora imati Lexusov logo neću ni pričati. Najveća anti reklama je ona od plastičnog kirurga Meg Ryan koja zaslužuje nadimak plastik fantastik (a do sada mi je bila tako mila...)
Film nije ni približno loš kao što sam mislio... ali to opet ne govori puno. Jedan prst gore, dva dolje, jedno ljeno nedjeljno popodne (ni)je bačeno uz ovaj film. I ne brinite se, kraći je od Seksa V Mestu.
Pozdravno, Ribac
(5) -
-
petak, 07.11.2008.
Kad te sudari osmjeh
Od uha do uha u par navrata ovoga tjedna, cca. jedan dnevno.
Ti se okreneš za Nekim, Netko se okrene za tobom i onda se gledate a svatko ide dalje svojom stranom. Srećom po nas, bandera usput nije bilo.
Napraviš dizajnersko riješenje koje se generalno dopada svima. I onda to ponoviš na drugačiji način. I opet. I opet.
Dok si zabuljen u svoje misli, trgne te glas tete u pekari "Sljedeći!", počneš trekeljat svoju narudžbu i odjednom čuješ mali glas odozdola koji je cijelo vrijeme isped tebe u redu.
Napokon dostaviš ajvar koji izazove poboljšanje dana i izjave genijalnosti. A samo je prehrambeni artikl.
Odlučiš... pa, samo odlučiš.
Pozdravno, Ribac
(8) -
-
nedjelja, 02.11.2008.
Zato jer mogu
I zato jer mislim da američki sustav polako ulazi na mala vrata gdje će se školovati samo oni koji imaju novaca a znamo da to često nisu oni koji imaju najviše talenta niti profesionalnosti niti upornosti.
Što nama ostalima ne daje opravdanje da ništa ne uči(ni)mo i samo sjedimo doma kukajući.
Pozdravno, Ribac
(6) -
-