nedjelja, 29.04.2007.
Knjiga čega!?
Umro nam je bivši premijer Ivica Račan. Meni to samo po sebi ne bi bila neka pretjerano uznemirujuća vijest da nije smrt u pitanju. Na stranu moje političke preference, čovjek je umro, i mislim da ne bih trebao reći ništa osim onoga što sam mislio citirati.
Naime čuh danas na jednom našem radiju jednu simpatičnu omašku voditelja. Naime danas se u 13 sati, ako se ne varam, na Ibelrovom trgu otavara knjiga žalosti. Kolegica sa terena je izvjestila o tome kako se javio i naš premijer i izrazio sućut, kako će pogreb biti u krugu obitelji i najbližih po Račanovoj posljednjoj želji i ostale sitnice od kojih novinari žive. Na kraju za svaki slučaj naš voditelj je ponovio:
Majkomila...
Pozdravno, Ribac
(6) -
-
utorak, 24.04.2007.
That's very Zen of you, you must smoke pot.
Nemam temu, sve su ispraile iz glave. Moj rokovnik sa pričama je trenutno zaglavljen u istom prostoru kao i sve one izgubljene nesparene čarape i one male gvaljice prašine koje se ssamo stvore u sobi, tako da nemogu niti prepisati priču.
Mogao bih reći kako sam u petak prevozio cijelu sljemensku cestu oko ponoći. Fukplaceva ko u priči. Mogao bih reći kako sam u subotu odgledao 300. I da je film jako dobar, iako mi nije jasno zašto ga baš dižu u nebesa. Mogao bih reći da sam u nedjelju bio na roštilju sa jako dobrom ekipom gdje sam prvi put pio pina-coladu i jeo jagode u čokoladi. I sve je super samo su to kratka osvježenja za daljnji napredak.
Ne da mi se više gledati onu depresiju od mog prošlog posta, brate konkurirao je obali Kaspijskog jezera. To je i jedina svrha ovog posta. U glavi mi se vrti glazbeni meme kojeg neću odati o čemu je da mi ne bi maznuli ideju, hahaha... jedna je nevolja što se ne mogu maknuti od 2 pjesme, a odlučio sam da ih treba 5.
Pozdravno, Ribac
(13) -
-
četvrtak, 19.04.2007.
I can't believe I just said "dilly dally". I feel dirty.
Sjedim pred blogeditorom ne znam koliko vremena. I imam tema u glavi koliko želite, ali jednostavno sam preljen ih obraditi. Indiferentan sam, i u posljednje vrijeme to se proširilo na sve sfere života moga. Fax, obitelj, prijatelje... Kakvo vino pijem? Kakvo i moji prijatelji, ne da mi se odlučivati. Da rezimiram ovu godinu do sada.
Obitelj: well, pomisao da si iznajmim neki stančić (za koji nemam love, a niti oko dobivanja iste ne radim) postoji privlačna ko izlet na Bahame
Socijalni život: sam više ništa ne organiziram, a ako me i netko pozove na nešto, često mi se ne da doći.
Ne na vašu žalost ne najavljujem odlazak sa scene. Nikada nije bio moj stil najaviti s i otići u velikom stilu, ako odem nitko neće za to niti znati.
Ne da mi se jednostavno živit. Ujutro mi se ne da više spremat doručak. Najozbiljnije, ako se netko još probudi pa ima već nešto pripremljeno, pojest ću, no ako nema, najčešće se se svodi na šalicu čaja i kave. Nakon toga nema toga što bi me potjeralo nad knjigu učit. Makar mi ispit bi sutra, meni je ljeno napraviti barem šalabahter. A znam da su starci platili godinu skupo. A znam da bez učenja neću proći ispite. A znam da zapravo ne znam je li taj fax više za mene. Oscilacije u mojoj odluci da jednog dana pred svoje ime stavim dr. stom. su tako velike da se niti sam više ne prepoznajem. Ponekad se pitam jesam li to odabrao samo zbog inercije sigurnosti potencijalnog posla jednog dana. Ne znam jesam li ja zapravo jadan čovjek koji se ne zna zauzeti za sebe kada je njegov posao i financijska karijera u pitanju. Nesiguran sam jesam li se možda zbog roditeljske ljubavi i brige pretvorio u invalida koji neće moći sam živjeti. I pitam se je li se pretvaram u svog oca. Ma dobar je on u duši kao kruh, no...
Nikoga ne zovem na kave. Ne zato što mi se ne sviđaju ljudi, nego pomislim "joj, pa moram se izdogovarat, pa netko neće moći pa ćemo se natezat za neki termin, pa se treba sredit za kavu...". Ne ja nisam jedan od onih ljudi koji će pomisliti da se netko samnom ne želi vidjeti jer me zapravo ne podnosi. Naivna dobrota kad je moja persona u pitanju je beskrajna. Zakržljala da ne kažem. Znam čovjeka iskoristit kada je u pitanju piće (kad se ponudiš, nemoj mi se dvaput nudit), no da se nekome besramno uvaljujem za neke knjige, potpise na predavanju (ok, to se tu i tamo dogodi), upade u klub ili nešto treće ne znam. Sa druge strane uvijek nekako ispadnem onaj koji radi prezentacije, prevozi ljude, bude optužen kada cijela grupa zabrlja i slično. Nekako me izmanipuliraju a da ja toga tek poslije postanem svjestan. Kasno paljenje bi rekli.
I onda još moja obitelj. Kao nikad u životu mi nije bilo jasno da mi žele samo dobro. A opet, moje ponašanje prema njima je u krajnju ruku bezobrazno, nepodnošljivo i nerazumno na veće i manje mahove. I želim se maknut u svoj stančić prvo da ih više ne povrjeđujem, a drugo da malo odahnem od njih. Još se u to u posljednje vrijeme upetljala UN-ova dijeta no kojoj su moji starci, a kao što znate svi ovisnici kada su na odvikavanju grizu sve oko sebe. Da, manjak kalorija u ljudima budi zvijer, na koju ja odgovaram samo jačim rafalom. Ne znam, ponekad pomislim da žele ispraviti svoje greške preko mene, a ponekad imam dojam da me ne žele pustiti da dišem svojim plućima, kao da ih je strah da sam napravim grešku. I onda imam dojam u tom procesu da sam zakržljao. Moja mlađa sestra nije na dijeti, no imam dojam da su ju razmazili. Em je žensko em je mlađa. Da ima izražen osjećaj za pravdu, no to se teško pokrije cviljenjem, tvrdoglavošću, ratobornošću te također mogućnošću manipulacije, poput mene, zavrte je oko malog prsta a da toga nije svjesna. Eh, samo se molim da joj bude bolje nego meni sad...
I tako se moja jadikovka bliži kraju. U posljednje vrijeme se moj veseli, ironični, bockavi, optimizam gubi pod teretom (htjedoh napisati "tako transparentne indeferencije" no shvatio sam da samo serem i da nemam ni sam pojma što to znači) onoga što tek dolazi. A još nisam niti osjetio djelić tog tereta. Poželim sve stavit na pauzu, ali to ne ide tako. Znam da ima ljudi kojima je deset puta teže, no negdje se pogubila moja empatija. Oh, cvrkutavi dani kad se putovalo u Dubrovnik, radovi cjenili, školovanje išlo kao po loju, prijatelji sami doletavali a obitelj cijenila. Gdje sam napravio grešku u koracima?
Pozdravno, Ribac
(13) -
-
ponedjeljak, 16.04.2007.
I jopet
Ajde, ajde, prosljedila Anspik još jedan zarazni meme i sad je zadatak napraviti popis psiho/ljubavnih pjesama. 5 komada ni više ni manje.
I dobro mi došlo. Na stranu moje redovno kukanje kako vrlo često nemam inspiracije (oh my God, here he goes again...) al zbilja trebam nekih dobrih tema. I ovo me puklo jer ipak smatram da imam nekakav ukus u pjesmama. Na stranu popis ljubavnih stiskavaca i ljiga, ovaj put sam se zbilja zamislio nad popisom pjesama koji bi bio na depresivnom soundracku mog života. Odmah štafetu uvaljujem Amber, Newyorčanki, Kruški, Lei i Wozzie-u.
Cut the crap, get the case, ajmo na poso.
Nikako uzeti van konteksta filma Cruel Intentions. Zapravo i nemam neki posebno važan događaj vezan uz ovo. Jednostavno me puknula jebeno dobra pjesma u filmu koji zapravo uopće nama sretan kraj, al izađeš sa osmijehom na licu. Nikako ju nemogu odvojiti od kraja, gdje glavna junakinja u kabrioletu, sa sunčanim naočalama na nosu i dnevikom svog pokojnog dragog pored sebe piči po cesti neznajući jel ju iza zavoja čeka jackpot ili drvo.
"Cause it's a bittersweet symphony, this life/Trying to make ends meet/Trying to find some money then you die"
Zašto? Zato jer je pjesma puna klišeja, citata i poznatih stvari. A to svima treba tu i tamo u životu. Također se nemože vaditi izvan konteksta Moulan Rouge-a koji je opet (vidi vraga) prekrasan film kroz koji se provlači ljubav, no opet na kraju je ćorak. Hm, prekrasni filmovi sa posranim krajem, očito je da negdje u meni čuči mali mazohist...
"All you need is love!/A girl has got to eat!/All you need is love!/She'll end up on the street!/All you need is looooove!/Love is just a game."
E, da sjedneš, ridaš ko kišna godina i odma si režeš žile. Jednostavno prekrasna pjesma koja je od početka smrdila na loš kraj. Nigdje objašnjenja kako niti zašto je tako završilo, samo naglo i odjednom kraj zaskočio iza ugla. Well, life is a bitch, and then you die...
"On the third day he took me to the river/He showed me the roses and we kissed/And the last thing I heard was a muttered word/As he stood smiling above me with a rock in his fist."
Jer negdje duboko i plitko sam ja empat i ponekad se previše uzrujam o tuđoj dobrobiti. Nema trenutka nakon ove pjesme a da ne poželim napraviti neku nesebičnu radnju, pa bila ona i vrlo sitna i nebitna. Zbilja, ponekad previše puta ljubav sebično zadržavamo za sebe. Također i prva pjesma nakon koje sam postao vjerni slušatelj Black Eyed Peas-a.
"I feel the weight of the world on my shoulder/As I'm gettin' older, y'all, people gets colder/Most of us only care about money makin'/Selfishness got us followin' our own direction/Wrong information always shown by the media/Negative images is the main criteria/Infecting the young minds faster than bacteria/Kids wanna act like what they see in the cinema."
Zato jer ovu ovisničku pjesmu pjeva gospodična, cugerica, čudne pozadine, još čudnijeg izgleda, sa razbacanim oblinama na sve strane i tetovažama kakvima se ne bi sramio niti jedan lučki radnik. U meni postoji ovisnik, kojem ne dam van, no nikad se ne zna kada će izletit. Ironija i sarkazam zapakirani u neodoljiv paket. Hvala Menervna!
"I don't ever wanna drink again/I just ooh i just need a friend/I'm not gonna spend ten weeks/have everyone think I'm on the mend/It's not just my pride/It's just til these tears have dried."
Pozdravno, Ribac
(16) -
-
subota, 14.04.2007.
Zadatak
Puhao je jaki vjetar. Kasnila je na zabavu kao i obično, a sad je mogla zaboraviti i na svoju frizuru. Nije bilo dosta što je nedavno iz rodne pripizdine otišla ni više ni manje nego u Japan na specijalizaciju. Bila je sama, u zemlji koju je znala površno, čiji je jezik ipak učila. Pa nije bila luda da hoda cijelo vrijeme sa riječnikom svuda.
Uhvatila je prvi taksi, nije bila pobornik javnog prijevoza, pa makar to bio i najnapredinji na svijetu. Nervozno je rekla adresu i nadala se da će vozač prekršiti koje prometno pravilo i stati na gas. Međutim nije.
Ćim su se maknuli iz gradske gužve auto je počeo kašljucati i štucati i drmati. Naravno da je krepao i to niti više niti manje nego kod groblja. Pičkarala si je potiho u bradu, a taksist je počeo brbljat ko navijen i ,pretpostavila je, počeo se ispričavati kao lud. Ipak nije znala jezik tako dobro kao što je mislila.
Taksist je uzeo mobitel, nazvao vučnu službu (bar se tome nadala) i krenuo prčkati po motoru. Iako je vani bio jebivjetar, izašla je i promatrala okolinu. Odjednom joj se učinilo kako vidi duha na groblju. Instinktivno je odjurila do vozača i posegnula za šarafcigerom, koji je bio prvo oružje koje je dohvatila.
Vozač ju je čudno gledao, pa se i ona sabrala. Pogledala je još jednom i shvatila kako je vidjela ostatke pogreba. Bijela je ipak bila pogrebna boja u Japanu, a to što je vidjela je zapravo bila plahta, zastava ili marama, neki komad tkanine koji je zaostao na grobu očito.
Sabrala se i pukla se smijat, a taksist se pitao što mu je sve ovo trebalo. Kako nije mogao ništa popraviti sam, predložio joj je da uđu u auto i čekaju pomoć. Upalio je neku radio-stanicu sa tipičnim pop-techno zvukom koji je zavladao zemljom izlazećeg sunca.
Odjednom su se ludi ritmovi prekinuli vjestima. Sve što je razumjela jest potres, adresa na koju ju trebala stići i broj ozljeđenih. Na kraju se ipak zapitala što bi bilo da je uzela javni prijevoz?
Eto i ja obavih uvaljeni zadatak draga Amberko, a lokva, antropologija, požar, musaka i pile su zadatak njoj, njoj, njoj, njoj i njemu.
Pozdravno, Ribac
(8) -
-
nedjelja, 08.04.2007.
Sretan Uskrs!
Evo vam jedna slika i jedno pitanje: što vama znači Uskrs?
Pozdravno, Ribac
(11) -
-
nedjelja, 01.04.2007.
If by "going," you mean being taken against my will and kidnapped, then yes I'm going. So, enjoy me now, ladies, because this weekend I am Patty Hearst in a mud puddy. I'm a hick town hostage.
Najprije pomislih napisat da odlazim sa bloga, no onda se sjetih da sam tu foru već iskoristio davnih dana. A i primjetih da sam počeo koristit razmake između odlomaka. Ah čovjek se mijenja. Al ipak nakon dugo vremena odlučih pisati o svom noćnom životu. Molim nemojte zvati novinare! Ironija off. Mo'š si mislit.
Krenulo je zlo i naopako. Naime, još prošli vikend trebali smo ja i Sretno Dijete (koja baj d vej više ne piše pa ne morate klikat na link, smo se osjećah odgovorim stavit link) proslaviti svoje rođendane roštiljadom na Jarunu. Pa nas vrijeme posralo, bolje rečeno popišalo, pošto je padala kiša. A onda nam se zaprijetila i ovaj vikend. I otkazali mi roštilj opet i najavili ljudima bajoslovno opijanje u parku sa prebjegom pod most u slučaju kiše. Za neko fensi mjesto smo se istrošili na piće koje su ljudi ipak morali popit, a nigdje ne možeš ući sa cca. 40-ak litri pijače, što alkoholne, što bezalkoholne. A onda se još meni pojavile doma komplikacije u obliku mojih roditelja. A tko drugi nas može voljeti i u isto vrijeme nam zagorčavat život, ne?
I nakon kojih 15 minuta zakašnjenja napokon pokupih drugi dio slavljeničkog tima sa boljom polovicom i pravac u točionicu vina. Za koju nisam imao pojma di je. Što je na kraju rezultiralo mojim bauljanjem po okolini za vrijeme vožnje, i previdom jednog crvenog svjetla na semaforu. Ipak zakočih na vrijeme uz škripu kočnica. Za to vrijeme je kikiriki u vrećici na stražnjem sjedalu, kojeg je bilo za nahranit omanju afričku zemlju, a družio se s još toliko pistacija, odlučio krenut inercijom naprijed. I sad zamislite zvukove škripe kočnica, padanja kikirikija iz vrećice i psovanja slavljenice. Čajkovski može u mirovinu. Što možda i bi da nije mrtav.
Nakon parkiranja i nailaska na lokalnu babu koja je baš taj tren morala naić i prigovarat o parkingu natočili smo vino u dućanu. Da dobro ste pročitali, jedan dućan u našoj metropoli ulijeva u vaše boce vino, naravno za pare. Iduća stanica je bila skoro na drugom kraju grada, ali dođosmo čitavi, bez ikakvih kočenja i potencijalnih prolaska kroz crveno, samo kroz zeleno i bez prosipanja kikirikija po autu.
Na rendez-vous pointu već su nas čekali. Dvoje od ne znam koliko, al' čekali su nas, izljubili i udijelili darove. Da su imali stila kad su darovi u pitanju, imali su. I tako iskrcasmo tekućine iz gepeka i udarismo ljuštit pistacio, a ljusaka je bilo gdje god je kasnije naša noga kročila, srećom nitko nam nije bio za petama jer bi nam bilo lako uć' u trag. Nakon izvjesno kratkog vremena pridružio nam se i ostatak velebne ekipe i krenusmo na odredište. Par širokih klupica smo preinačili u naše barske stolice i šank, ionako smo imali piće i grickalice. Jedino nismo naplaćivali...
Sad bih trebao reći da je ostatak večeri u mutnom sjećanju. Pa i nije baš. 3 eks babmusa su učinili svoje da nakratko i ja budem pijan, no ipak pošto vozim (a i to očito mi trijeznom baš i ne ide) odustah od daljnjeg opijanja. Što me nije spriječilo da padnem na zemlju k'o tikva, doduše ne sam od sebe. Naime postoji neka blesava klackalica na podu. Zamislite drvo od metra, koijh 10 centimetara iznad zemlje. Poanta toga je nemam pojma, navodno je to prije sviralo. I tako ako ste ja stanete na jedan kraj, a na drugi kraj skoči pijani frend iz sve snage. Normalno Održao bih ravnotežu, no to je drvo, a ipak je neka kišica ranije tog dana pala. Mislim, padala je iz za vrijeme našeg izleta, pa smo sve spremili, pa je prestala, pa smo raspremili, pa je počela opet padat pa smo se sakrili pod neboder, bar nas većina. Neki su se pijani izgubili nadesno. Naime kada smo upitali gdje su odgovor je bio "Desno". No dobro čuli smo i gore stvari.
Da se ja vratim mom fijasku. Dakle imate mene od 70-ak kila i frenda od 80-ak. Dotični skače na prije spomenutu dasku, na čijoj drugoj strani ja stojim. Letim možda 2 centimetra u zrak i dočekam se nogama na svoj kraj daske. Međutim, tanki sloj vode dalje navigira moje noge da opizde prema gore, ostavljajući mojoj guzici slobodan put prema dolje. Rezultat je moja zgranutost i opći urnebes okoline. Eh, nije izlazak izlazak ako ja nekako ne posjetim tlo rapidnom brzinom. A kad smo kod rapidnog, takva nije bila moja daljnja vožnja.
Naime, odlučili smo oko 3 ujutro otić' u jedan klub na trećem kraju grada. Međutim bilo nas je previše za jedan auto. Dio ekipe se odlučio ići pjehaka, dok se ostalih 6-ero odlučilo strpat u auto. Šovinistički, muškarci su bili naprijed, žene otraga. Pošto vozim, jedno muško sam bio ja a frend koji me nije srušio bio je druga polovica. A cure odostraga? 4 sjede, jedna popreko i udri pjevat. Radio nam nije trebao iako sam ga uzaludno pokušao na početku upalit, no otpor je bio uzaludan. Srećom svi policajci pored kojih smo prošli (cca. 3 automobila) su bili zauzeti nečim drugim, pretpostavljam krafnama.
Na kraju me moje ateriranje očito koštalo daljnjeg izlaska. Osim činjenice da sam bio švorc pa nisam mogao platit upad u jedan poznatiji klub, noge su me bolile k'o da sam otrčao Pariz-Dakar a i počelo mi se zijevat. Nakon kraćeg navlačenja i mog prevadavanja strah od ulova policije u obliku mog trofeja odbacio sam i frendicu kući kojoj se također zijevalo. Ostatak pijače je došao doma samnom, al i nije je bilo bog zna koliko, tako da ostali nisu žalili. Nadam se
Pozdravno, Ribac
(9) -
-