nedjelja, 01.04.2007.
If by "going," you mean being taken against my will and kidnapped, then yes I'm going. So, enjoy me now, ladies, because this weekend I am Patty Hearst in a mud puddy. I'm a hick town hostage.
Najprije pomislih napisat da odlazim sa bloga, no onda se sjetih da sam tu foru već iskoristio davnih dana. A i primjetih da sam počeo koristit razmake između odlomaka. Ah čovjek se mijenja. Al ipak nakon dugo vremena odlučih pisati o svom noćnom životu. Molim nemojte zvati novinare! Ironija off. Mo'š si mislit.
Krenulo je zlo i naopako. Naime, još prošli vikend trebali smo ja i Sretno Dijete (koja baj d vej više ne piše pa ne morate klikat na link, smo se osjećah odgovorim stavit link) proslaviti svoje rođendane roštiljadom na Jarunu. Pa nas vrijeme posralo, bolje rečeno popišalo, pošto je padala kiša. A onda nam se zaprijetila i ovaj vikend. I otkazali mi roštilj opet i najavili ljudima bajoslovno opijanje u parku sa prebjegom pod most u slučaju kiše. Za neko fensi mjesto smo se istrošili na piće koje su ljudi ipak morali popit, a nigdje ne možeš ući sa cca. 40-ak litri pijače, što alkoholne, što bezalkoholne. A onda se još meni pojavile doma komplikacije u obliku mojih roditelja. A tko drugi nas može voljeti i u isto vrijeme nam zagorčavat život, ne?
I nakon kojih 15 minuta zakašnjenja napokon pokupih drugi dio slavljeničkog tima sa boljom polovicom i pravac u točionicu vina. Za koju nisam imao pojma di je. Što je na kraju rezultiralo mojim bauljanjem po okolini za vrijeme vožnje, i previdom jednog crvenog svjetla na semaforu. Ipak zakočih na vrijeme uz škripu kočnica. Za to vrijeme je kikiriki u vrećici na stražnjem sjedalu, kojeg je bilo za nahranit omanju afričku zemlju, a družio se s još toliko pistacija, odlučio krenut inercijom naprijed. I sad zamislite zvukove škripe kočnica, padanja kikirikija iz vrećice i psovanja slavljenice. Čajkovski može u mirovinu. Što možda i bi da nije mrtav.
Nakon parkiranja i nailaska na lokalnu babu koja je baš taj tren morala naić i prigovarat o parkingu natočili smo vino u dućanu. Da dobro ste pročitali, jedan dućan u našoj metropoli ulijeva u vaše boce vino, naravno za pare. Iduća stanica je bila skoro na drugom kraju grada, ali dođosmo čitavi, bez ikakvih kočenja i potencijalnih prolaska kroz crveno, samo kroz zeleno i bez prosipanja kikirikija po autu.
Na rendez-vous pointu već su nas čekali. Dvoje od ne znam koliko, al' čekali su nas, izljubili i udijelili darove. Da su imali stila kad su darovi u pitanju, imali su. I tako iskrcasmo tekućine iz gepeka i udarismo ljuštit pistacio, a ljusaka je bilo gdje god je kasnije naša noga kročila, srećom nitko nam nije bio za petama jer bi nam bilo lako uć' u trag. Nakon izvjesno kratkog vremena pridružio nam se i ostatak velebne ekipe i krenusmo na odredište. Par širokih klupica smo preinačili u naše barske stolice i šank, ionako smo imali piće i grickalice. Jedino nismo naplaćivali...
Sad bih trebao reći da je ostatak večeri u mutnom sjećanju. Pa i nije baš. 3 eks babmusa su učinili svoje da nakratko i ja budem pijan, no ipak pošto vozim (a i to očito mi trijeznom baš i ne ide) odustah od daljnjeg opijanja. Što me nije spriječilo da padnem na zemlju k'o tikva, doduše ne sam od sebe. Naime postoji neka blesava klackalica na podu. Zamislite drvo od metra, koijh 10 centimetara iznad zemlje. Poanta toga je nemam pojma, navodno je to prije sviralo. I tako ako ste ja stanete na jedan kraj, a na drugi kraj skoči pijani frend iz sve snage. Normalno Održao bih ravnotežu, no to je drvo, a ipak je neka kišica ranije tog dana pala. Mislim, padala je iz za vrijeme našeg izleta, pa smo sve spremili, pa je prestala, pa smo raspremili, pa je počela opet padat pa smo se sakrili pod neboder, bar nas većina. Neki su se pijani izgubili nadesno. Naime kada smo upitali gdje su odgovor je bio "Desno". No dobro čuli smo i gore stvari.
Da se ja vratim mom fijasku. Dakle imate mene od 70-ak kila i frenda od 80-ak. Dotični skače na prije spomenutu dasku, na čijoj drugoj strani ja stojim. Letim možda 2 centimetra u zrak i dočekam se nogama na svoj kraj daske. Međutim, tanki sloj vode dalje navigira moje noge da opizde prema gore, ostavljajući mojoj guzici slobodan put prema dolje. Rezultat je moja zgranutost i opći urnebes okoline. Eh, nije izlazak izlazak ako ja nekako ne posjetim tlo rapidnom brzinom. A kad smo kod rapidnog, takva nije bila moja daljnja vožnja.
Naime, odlučili smo oko 3 ujutro otić' u jedan klub na trećem kraju grada. Međutim bilo nas je previše za jedan auto. Dio ekipe se odlučio ići pjehaka, dok se ostalih 6-ero odlučilo strpat u auto. Šovinistički, muškarci su bili naprijed, žene otraga. Pošto vozim, jedno muško sam bio ja a frend koji me nije srušio bio je druga polovica. A cure odostraga? 4 sjede, jedna popreko i udri pjevat. Radio nam nije trebao iako sam ga uzaludno pokušao na početku upalit, no otpor je bio uzaludan. Srećom svi policajci pored kojih smo prošli (cca. 3 automobila) su bili zauzeti nečim drugim, pretpostavljam krafnama.
Na kraju me moje ateriranje očito koštalo daljnjeg izlaska. Osim činjenice da sam bio švorc pa nisam mogao platit upad u jedan poznatiji klub, noge su me bolile k'o da sam otrčao Pariz-Dakar a i počelo mi se zijevat. Nakon kraćeg navlačenja i mog prevadavanja strah od ulova policije u obliku mog trofeja odbacio sam i frendicu kući kojoj se također zijevalo. Ostatak pijače je došao doma samnom, al i nije je bilo bog zna koliko, tako da ostali nisu žalili. Nadam se
Pozdravno, Ribac
(9) -
-
