Marketing
I can't believe I just said "dilly dally". I feel dirty.
Sjedim pred blogeditorom ne znam koliko vremena. I imam tema u glavi koliko želite, ali jednostavno sam preljen ih obraditi. Indiferentan sam, i u posljednje vrijeme to se proširilo na sve sfere života moga. Fax, obitelj, prijatelje... Kakvo vino pijem? Kakvo i moji prijatelji, ne da mi se odlučivati. Da rezimiram ovu godinu do sada.
Položenih ispita ove godine: trećina jednog ispita, uh wow
Obitelj: well, pomisao da si iznajmim neki stančić (za koji nemam love, a niti oko dobivanja iste ne radim) postoji privlačna ko izlet na Bahame
Socijalni život: sam više ništa ne organiziram, a ako me i netko pozove na nešto, često mi se ne da doći.
Obitelj: well, pomisao da si iznajmim neki stančić (za koji nemam love, a niti oko dobivanja iste ne radim) postoji privlačna ko izlet na Bahame
Socijalni život: sam više ništa ne organiziram, a ako me i netko pozove na nešto, često mi se ne da doći.
Ne na vašu žalost ne najavljujem odlazak sa scene. Nikada nije bio moj stil najaviti s i otići u velikom stilu, ako odem nitko neće za to niti znati.
Ne da mi se jednostavno živit. Ujutro mi se ne da više spremat doručak. Najozbiljnije, ako se netko još probudi pa ima već nešto pripremljeno, pojest ću, no ako nema, najčešće se se svodi na šalicu čaja i kave. Nakon toga nema toga što bi me potjeralo nad knjigu učit. Makar mi ispit bi sutra, meni je ljeno napraviti barem šalabahter. A znam da su starci platili godinu skupo. A znam da bez učenja neću proći ispite. A znam da zapravo ne znam je li taj fax više za mene. Oscilacije u mojoj odluci da jednog dana pred svoje ime stavim dr. stom. su tako velike da se niti sam više ne prepoznajem. Ponekad se pitam jesam li to odabrao samo zbog inercije sigurnosti potencijalnog posla jednog dana. Ne znam jesam li ja zapravo jadan čovjek koji se ne zna zauzeti za sebe kada je njegov posao i financijska karijera u pitanju. Nesiguran sam jesam li se možda zbog roditeljske ljubavi i brige pretvorio u invalida koji neće moći sam živjeti. I pitam se je li se pretvaram u svog oca. Ma dobar je on u duši kao kruh, no...
Nikoga ne zovem na kave. Ne zato što mi se ne sviđaju ljudi, nego pomislim "joj, pa moram se izdogovarat, pa netko neće moći pa ćemo se natezat za neki termin, pa se treba sredit za kavu...". Ne ja nisam jedan od onih ljudi koji će pomisliti da se netko samnom ne želi vidjeti jer me zapravo ne podnosi. Naivna dobrota kad je moja persona u pitanju je beskrajna. Zakržljala da ne kažem. Znam čovjeka iskoristit kada je u pitanju piće (kad se ponudiš, nemoj mi se dvaput nudit), no da se nekome besramno uvaljujem za neke knjige, potpise na predavanju (ok, to se tu i tamo dogodi), upade u klub ili nešto treće ne znam. Sa druge strane uvijek nekako ispadnem onaj koji radi prezentacije, prevozi ljude, bude optužen kada cijela grupa zabrlja i slično. Nekako me izmanipuliraju a da ja toga tek poslije postanem svjestan. Kasno paljenje bi rekli.
I onda još moja obitelj. Kao nikad u životu mi nije bilo jasno da mi žele samo dobro. A opet, moje ponašanje prema njima je u krajnju ruku bezobrazno, nepodnošljivo i nerazumno na veće i manje mahove. I želim se maknut u svoj stančić prvo da ih više ne povrjeđujem, a drugo da malo odahnem od njih. Još se u to u posljednje vrijeme upetljala UN-ova dijeta no kojoj su moji starci, a kao što znate svi ovisnici kada su na odvikavanju grizu sve oko sebe. Da, manjak kalorija u ljudima budi zvijer, na koju ja odgovaram samo jačim rafalom. Ne znam, ponekad pomislim da žele ispraviti svoje greške preko mene, a ponekad imam dojam da me ne žele pustiti da dišem svojim plućima, kao da ih je strah da sam napravim grešku. I onda imam dojam u tom procesu da sam zakržljao. Moja mlađa sestra nije na dijeti, no imam dojam da su ju razmazili. Em je žensko em je mlađa. Da ima izražen osjećaj za pravdu, no to se teško pokrije cviljenjem, tvrdoglavošću, ratobornošću te također mogućnošću manipulacije, poput mene, zavrte je oko malog prsta a da toga nije svjesna. Eh, samo se molim da joj bude bolje nego meni sad...
I tako se moja jadikovka bliži kraju. U posljednje vrijeme se moj veseli, ironični, bockavi, optimizam gubi pod teretom (htjedoh napisati "tako transparentne indeferencije" no shvatio sam da samo serem i da nemam ni sam pojma što to znači) onoga što tek dolazi. A još nisam niti osjetio djelić tog tereta. Poželim sve stavit na pauzu, ali to ne ide tako. Znam da ima ljudi kojima je deset puta teže, no negdje se pogubila moja empatija. Oh, cvrkutavi dani kad se putovalo u Dubrovnik, radovi cjenili, školovanje išlo kao po loju, prijatelji sami doletavali a obitelj cijenila. Gdje sam napravio grešku u koracima?
Pozdravno, Ribac
Post je objavljen 19.04.2007. u 21:25 sati.