utorak, 13.06.2006.
Priča napokon objavljena!
Bili s mladi bračni par, tek godinu i nekoliko mjeseci u braku. Njeno ime je bilo Lucija, njegovo Ognjen, zajedno su svima donosili svjetlo u živote. Ponekad su znali čuti t foru bezbroj puta u jednom danu, da ne spominjemo razna obiteljska okupljanja. Prva koja bi ispalila tu foru je bila Lucijina sestra Ana (Šogi, kako ju je zvao Ognjen). No ona je to znala tako upakirati, da se nisu ljutili jedino na nju.
Jednog prohladnog zimskog popodneva, dok je snijeg lagano lepršao u zraku Ana i Lucija su se odlučile za shopping. No prije što su uspjele doći do prve trgovine naletila je neka kokoš za terencom. Da sa bi sestru Lucija je gurnula Anu i sama završila pod kotačima. U komi. Dvije frakture. Nagnječenje mozga. Izljev krvi. Šogi je uvijek bila izravna, no i sama je bila previše šokirana da uljepša istinu, ako je to ikako bilo moguće. Bio je shrvan no nije se predavao i našao je snagu u vjeri da sve ima neki viši smisao. Tjedni su prolazili puževim korakom. Sve do jedno dana. Ana je bila uz Luciju.
„Ognjene, porobudila se iz kome!“
Daljnja objašnjenja nije čekao. Uzeo je jaknu sa vješalice, cigarete, ključeve od auta i upaljač. Čim je gurnuo ključ u bravu zasvijetlila mu je rezerva, no nije mu bilo do svraćanja na benzinsku. Dao je gas i skrenuo na aveniju. Na semaforu je bilo crveno. Uzeo je cigraetu i posegnuo za upaljačem koji mu je ispao iz ruke i pao na pod. Naslijepo je pipao te na kraju sagnuo glavu. Upalilo se zeleno. Auti odostraga su trubili
„Ma hajte svi kvragu, današnji dan mi neće pokvarit!“
Dodao je gas, no prerano pustio kvačilo. Auto se trznuo i haubom izišao na aveniju. Kamion je projurio kroz crveno...
Ani su još odzvanjale doktorove riječi u glavi
„Na žalost u nekim slučajevima pacijent se nikada ne oporavi od amnezije.“
Prošlo je par dana otkako se Lucija probudila iz kome. Srećom, mozak joj nije pretrpio nikakve veće posljedice, barem su tako rekli. Jedino je amnezija, koja je izbrisala posljednje dvije godine. Godine s Ognjenom. Flertala je sa zgodnim doktorom i bila sretna koliko je moguće u takvim okolnostima. Ana je bila u dilemi.. Reći da je bila sretna sa drugim i riskirati živčani slom ili prešutiti i nositi taj teret sama? Njihove obitelji nisu bile u dobrim odnosima, tako da nitko nije htio rušiti idilu Luciji. Obje strane su se riješile nepoželjnog faktora, neke na lakši, neke na teži način...
„Dosta! Mora znati ma koliko bolno bilo!“
Odškrinula je vrata bolničke sobe.
„Ali doktore! To što nemam kose na znači da me ne možete zamisliti u nekoj reklami za šampone i regeneratore!“
„O tome ćemo razmišljati kada vam kosa ponovo naraste, ne? A sada se odmorite uskoro vam opet dolazim u posjet.“
Štrecnulo ju je u srcu. Izbrisati sreću istinom i jednom fotografijom joj se činilo okrutno, no ipak to je nešto što je trebala napraviti. Pogledala je na hodnik i ispratila doktora pogledom. Zatvorila je vrata za sobom.
„Luce draga...“
Dugi razgovor. Krik, Tuga. Bol koja para cijelo njeno biće. Tjedni tuge. No bila je borac. Prošlo je pola godine otkako je izašla iz bolnice i napokon je skupila hrabrosti otići mu na grob.
Vjetrić je lagano pirio i nosio vedrinu ljeta, oprečnu sa njenom zebnjom u srcu. Sunce je pržilo. Samo je sjela pored groba. Htjela je reći toliko stvari, no toliko stvari, no previše njih je dolazilo u isti tren i nije ih uspjela izgovoriti. Srce joj se pralo od boli po svim šavovima. Glava joj je pucala.
Nakon nekoliko desetaka minuta sabrala se i ustala. Zavrtjelo joj se i osjetila je parajuću bol u sljepoočnici. Stropoštala se pored groba...
„Na žalost stvorio se ugrušak koji nikako nismo mogli predvidjeti i doživjela je moždani udar. U kombinaciji sa njenim prijašnjim zdravstvenim stanjem, bio je fatalan. Moja sućut.“
Ana je bila u šoku i po prvi put nije znala što reći. Suze su se same slijevale niz lice. Vidjevši kako nije trenutak da ju ostavi samu na hodniku, onaj isti doktor koji joj je javio da joj se sestra probudila iz kome, odveo ju je u svoju sobu. Posjeo ju je i objasnio kako može otići kada želi, ali da on mora sada ići, jer ima još pacijenta. Sjedila je tamo u tišini satima, sve dok doktorova smjena nije završila.
„Želite da vas odvezem kući?“
„Ne... Da! Ma ne morate. Zapravo bolje da me odvezete, sada nisam u stanju voziti...“
„Ne znam hoće li vam ovo pomoći, no prije 5 godina sam izgubio brata tako da znam kako vam je.“
„A znate li zašto?“
„Zašto što?“
„Zašto dobri ljudi završavaju tako tragično?“
„“Hm... ne znam.. Mislim da nije na nama da shvatimo. Moramo vjerovati da je sve top za neko veće dobro.“
Zamišljeno je buljila u jednu točku. Prisjetila se Ognjena (nitko ju više nije zvao Šogi, niti bude) koji je imao isti pogled na te stvari.
Krenuli su prema izlazu. Oblaci su najavljivali ljetni pljusak. Lagano su koračali prema autu. Lagano se nasmiješila.
„Da... poslije kiše dolazi duga... Nadam se da ste sad negdje skupa na drugoj strani, gdje god to bilo...“
Sa štovanjem, Ribac
(10) -
-
