subota, 11.02.2006.
Ogoljenje II
Jučer sam opet proživljavao neke od trenutaka koji su bili ovrtani samo borbom. Sa samim sobom. No jedna velika razlika je ovu borbu razlikovala od dosadašnjih. Nije boljela.
Pomislili bi ste ' što sada prigovaraš?'
No to me zabrinjava. Fizički, osjećao bih bol. U predjelu srca, u predjelu onih djelova tijela kojima bih se borio sam sa sobom. No ovaj put od toga nije bio ništa. Nema boli. Nema olakšanja. Samo jedna velika praznina ma mjestu srca.
Čovjek koji je pred godinu dana pisao ovaj blog nije ista osoba koja sad piše blog. Prije bih obraćao pažnju na tuđe kritike i pokušavao izvući najboljeiz njih. Sada ih uopće ne slušam. Brinem se prije običnog telefonskog poziva 'Što ako samo nekome dosađujem? Što ako me teaj netko zapravo ne voli? Što ako...' Bio bih duša organiziranja nečega i ne bih odustajao do samog ostvarenja. Sada to radim tek povremeno. Uvijek sam sa isčekivanjem gledao budućnost, pa iako nisam znao kuda će me sudbina ponesti nekako sam donosio koliko-tolike ispravne odluke. Sada samo čeznutljivo gledam za prošlošću. Mislio sam na svoje potrebe, no i na potrebe drugih, a sada... samo na sebe. Izgleda da su onaj altruizam i otvorenost, po kojoj su me ljudi znali negdje ispraili i rekli 'doviđenja'. Pamćenje me ne služi. Zboravljao sam imena. To zaboravljam i danas. Zaboravljam lica. To nisam zaboravljao. Zaborvljam sitnice koje bi mi ostale u glavi. Rastresan sam do daske. Rekli bi naspavaj se. Pokušavam, no... Ustručavam se ljudima reći 'Bok!' Prije bih to radio onima koji su mi se samo činili poznatima. Sada ispadam jedno obično umišljeno hodalo koje ne obraća pažnju na druge. Unaprijed dogovoreni sastanci i njihovo otkazivanje me nij brinulo. Sada da. Grizao sam nokte. Sad ne toliko, no izgleda da je to jedina dobra stvar koju je ova promjena donjela. Bio sam ciničan i sarkastičan. Nikada zločesto. Danas je druga priča, možda sam više bezobrazan. Nisam znao što želim, no zno sam što ne želim. Ovih dana ne znam ništa. Samo me pustite da u kutu jecam uz kokice i filmove... PMS rekli bi da sam žensko. No nije PMS. Nit traje par dana. Evo, već koja 3 mjeseca sam svjestan promjene. I ne borim se. Prije bih vritao, trgao. Sada trgam stvari i vrištm na druge ljude, na ljude do kojih mi je stalo. Neki bjes, oholost i inat su se probudili začinjeni sa bolesnom ambicijom koja vodi u krivom smjeru. Tražiti pomoć mi nikada nije bio problem, ali ovih dana smatram sramotom. Nesretno sam nezaljubljen. Uvjek sam ja drugima govorio da treba samo biti strpljiv, da će prava osoba naići. Nikada nisam bio ljubomoran na parove oko sebe. Bio bih sretan kada bi prijatelji oko mene došli i rekli onako potajno 'Znaš koga sam sreo/la...' Sad sam samo ogorčen starac koji bocka parove. Nada u ljubav nije izgubljena, samo je duboko zatrpana. Nekoć bijah samac koji je bio zadovoljan svojim statusom. Danas... Toliko se trudio živjeti svoj stil života da ga nije stigao živjeti. Samo prazna ljuska. Tek jeka...
...
(8) -
-
