subota, 31.12.2005.
Draga djeco i oni stariji
Nikada nemojte pisati post u afektu. Kasnije će te zažaliti.
Eto kako Nova Godina utječe na ljude...
Da citiram našeg mobilnog operatera Krava-3: 'jednostavno jeftino'
Tako sam se i ja ove godine opustio i prodao novogodišnjoj napetosti i živčanosti za sitne pare. Tako sam u prošlom postu dvijema jako dobrim prijateljicama dao kartu za rodno mjesto. U tom trenutku sam to mislio. Naravno sad je drugačije...
Mah, još me uvijek pere neki koktel osjećaja i opet ću bubnuti nešto glupo. Uglavnom moja pouka dragi blogeri je 'Be yourself!'. I nemojte shvaćati doček nove ništa više od običnog subotnjeg izlaska.
Već vas sutra dočekuje stari, optimistični Ribac sa popisom 20-ak (još broj nije ustvrđen) komada koji su sa najviše stila prodefilirali ove godine jet-set svjetskom scenom.
Sa štovanjem, Ribac
(7) -
-
petak, 30.12.2005.
Popizditis
Jednostavno se osjećam kao sponzoruša u trgovini sa sponzorovom karticom. Neznam što najprije odabrati, a u ovom slučaju govorim o dočeku Nove.
Za razliku od prošle godine kada nisam šizio dan prije gdje ću ići, ove godine mi je rusway u glavi, a biti će i u džepu po svemu sudeći. Površna tema koja je precjenjena i za koju mi inače ne puca ona stvar, no ove godine mi se očito dogodio neki 'klik' u glavi.
2 od 3 cure s kojima je izgledalo da ću banut na neki tulum su tako inertne što se tiče dočeka i to me izluđuje. Jučer su bile prpošne kada je trebalo organizirati odlazak u kino, u koje nisam išao zbog snjega, no sada su poput mrtvih puhala. Poslao bi ih u rodno mjesto i poveo ovu treću, koja usput nosi titulu 'Ribčeva best frendica' i opaljena je do jaja, na trg gdje bi se smrzavali i opili do besvjesti.
Sa druge strane mi srce želi da odem na neko skockano mjesto i ubijem se od arty-farty fraza i fensi-šmensi looka i glumim Davida Beckhama van terena. Bez Tinky-Winky glasa.
Da malo bolje objasnim situaciju. Pretprošle godine sam isplanirao da ću u iduće 3 godine otići na ovakve dočeke
b)ogromno organizirano mjesto gdje plaćam upad
c)moj privatni tulum sa maksimalno 4-5 uzvanika
Kako sam točku a) probao prošle godine, i nikad više, ove godine sam planirao provesti točku b) no sve mi se čini da nebude ništa od toga, jer nekima je preskupo, nekima se neide na takva mjesta itd, itd, srać, truć, blabla...
Ako ne bude postignut sporazum pridružujem se njoj ili njoj i je*e mi se za ostatak svjeta.
Geee, moram se opustit...
Sa štovanjem, kratih živaca Ribac
(6) -
-
četvrtak, 29.12.2005.
Di će Mujo?
Ili u ovom slučaju Ribac? Izgleda na najskuplje mjesto koje je mogao naći.
Za razliku od žena, znam što ću obući, no moj problem je mjesto na koje ću ići.
No sve mi se čini da je na jeftinijem mjestu ponestalo karata. DSo, akle Piranha or bust! Ili kuća u mom slučaju.
A ako bude kuća okupljam ostatak svoje očajne družine koja nema love (tj., oni koji ne znaju štedit) te kupujemo gomilu cuge, mjuze kojom ćemo i mrtve dizat u žive.
Ovih dana baš nemam neku inspiraciju, no očekujte popis žena 2005-e kao što je bilo i prošle godine. Koji popis? Ah, da nitko me nije čitao, pa sad malo sami tražite link...
Sa štovanjem, Ribac
(10) -
-
srijeda, 28.12.2005.
A matere ti, ono, post
Iako trenutno neznam što da pišem, odlučio sam da moram još malo tipkati u ovoj godini, a na nekakvu inspiraciju me potakla naša dijaspora sa trenutnim boravkom u RH; Xiola, te trenutna nemogućnost ostavljanja komentara (oh, iznenađenja...)
Dakle da krenem iz početka.
Newyorčanka nam se vratila već neko vrijeme na blog.hr domenu. Dogodovštine o samohranoj Rvatici u New Yorku se nastavljaju, ili što bi bilo da je Carrie dobila djete?
Tekuća dilema je doček nove. Iza zastora A imam ponudu malog stana sa gro nepoznatih ljudi; piće i hrana nisu uključeni u cijenu. Iza zastora B je kuća sa uključenim švedskim stolom i pićem, nekoliko frendova i najvjerovatnije otužnom atmosferom.. Iza zastora C mi se nudi Pirahna za 300 kn sa poznanicima, neograničenim švedskim stolom i pićem te afterparty u jednoj kući. Iza zastora D je Wonderland za 250 kuna, sa švedskim stolom koji će planuti, relativno jeftinim pićem te dobrom ekipom. Ah te slatke dileme, poštedite ih me molim vas... Novci nisu upitni.
Sretno Djete... Eto ništa posebno, nego sam te se sjetio pa da te spomenem.
Sa štovanjem, Ribac
(8) -
-
utorak, 27.12.2005.
Kako strpati cjelu godinu u jedan post?
Nikako, no ja ću pokušati. Kako mi je 2005-a bila sve samo ne dosadna mislim da zaslužuje jedan rezime.
Dočekao sam ju u Velikoj Gorici. U velikom stilu? Ne, dapače dočekao sam ju na jednom od najlošijih novogodišnjih tuluma uopće. No za napomenuti je da sam tamo popio jednu od najboljih kava u životu. Crnu, jaku i taman dovoljno slatku.
Na odmet nije napomenuti da je početak ove godine u jugoistočnoj Aziji bio sve samo ne veseo.Zatim sam nakon puno previranja zbilja počeo pisati svoj blog 12.1. Na prvi post dobih famoznih 0 komentara. Ah ti početci…
Zatim dva-tri mjeseca ne previše uzbudljiva. Upisao sam se na pripreme za fax (nikakva korist) i – postao sam punoljetan. Na tulumu se dogodilo to da sam dobio doživotnu prijateljicu za koju znam da ću se moći osloniti u bilo kojem trenutku.
U četvrtom mjesecu oprostili smo se od pape Ivana Pavla II, čovjeka koji je bio zaslužan za dobr dio svjetske politike tjekom svojeg 20inešto godišnjeg mandata. Da nije bilo njega, tko zna što bi danas bilo sa komunizmom.U tom mjesecu su me cure iz razreda tako dobro zafrknule da je jedna trudna da sam mjesecima bio uvjeren u to.Također ispunio sam jedan od svojih snova i posjetio Dubrovnik. Natjecanje iz Lidrana, a ja sam dogurao do državnog nivoa. Ah, to su bili dani lude zabave i lude ekipe…
U svibnju sam prvi puta upotrijebio svoje izborno pravo i glasovao na lokalnim izborima. Mda, kao neočekivani rezultati… baš…I onda kraj srednje škole. Norijada. Sretno Djete mi otkriva svoj blog. Maturalna večera. Uf, kraj tog mjeseca je bio poprilično brz.
U lipnju sam šizio zat što me komp yebo u glavu i nisam pisao blog. Cjeli mjesec je bio posvećen maturi i pripremama za fax. Kak ti ga ne, samo izgledom. Cjeli mjesec sam ljenčario više-manje. Zato nisam upao na stomatologiju. Očajavao sam više zbog toga što su svi okolo davali sažalne komentare i poglede, nego zbog toga što nisam upao. Znao sam100% da ću upasti na veterinu.Otkrio sam Lonely i Plavooku, koje su dalje utjecale na moju perspektivu na internet…Naravno ‘najbolje ljeto života’ je bilo sve samo ne to. Nekoliko dana na moru uz usiljenu rodbinu. Ohmygod…
U devetom mjesecu otkrivam
Deseti mjesec je počeo jako dobro. Završio sam sa svojim pričama iz ZET-a u flash vijestima na naslovnici. Trenutno moj najvći blog-doseg. Najvažnije je bilo što sam se prvi put susreo sa ljudima koje sam upoznao preko interneta na blog kavi. To je bio samo početak. Kraj mjeseca sam dočekao na Forumaškom tulumu gdje sam upoznao i neke blogere, konkretnije, prvo pa Choco. Ptičija gripa.
Početak studenog je obilježio Ogi (moj pes koji je sad veliki i zdravi). Krenuo sam na vozački, i još nisam završio… Hrvati osvojili 2 mjesto u Duexovom istraživanju po frekvenciji… khm… rifljanja jedih uz druge, te sam napravio istraživanje o sexualnim vratolomijama.
Prosinac je počeo sa brucošijadom Filozofskog čije posljedice i danas osjećam. Ulovili su Gotovinu. Moj prvi pokušaj blogerskog okupljanja propada. Kupujem novi mobitel i novu karticu (za one koji imaju moj stari broj, nemoraju mjenjati jer mi je novi isti) Mjesec još traje, ja sam živ…
Sa štovanjem, Ribac
(9) -
-
nedjelja, 25.12.2005.
Legally Xmas: red, white, green
Evo mene u novom ruhu, zahvale idu Lonely.
A sada jedan tekst koji već neko vrijeme čeka u kutu svoj Božić...
Božićni ugođaj. To je nešto što se ne može opisati nego se jednostavno mora doživjeti. Prve asocijacije su snjeg, okićeni bor, bakini kolači puni cimeta, božićni čaj ili pivo, darovi, romantika, Djed Mraz, božićne pjesme, novgodišnji poljubac sa ljubavi svog života točno u ponoć, vatromet… Uh bolje da stanem dok još mogu.
Da krenemo sa Djedom Božičnjakom. Svi znaju da je on djedica u crvenom, ljepo okrugao, sa bradom i da donosi darove (hmmm… ovo zadnje… da…) no mnogi ne znaju da ga je u današnjem izdanju smislila Coca-Cola. Inače je bio mršaviji i obučen u-zeleno! (moda čak ni njega ne zaobilazi). Ljepa bajka u koju vjeruju sva djeca, no koju je netko izmislio na temelju (pravog) sv. Nikole. Nadam se da znate da je taj biskup činio razna dobra djela (dao miraz trima djevojkama, spasio brodolomce) i čuda (oživio dječaka). Također zaštitnik Rusije (HA, to sigurno niste znali). No ni on nije uzrok cijele božićne strke. Samo otvara sezonu.
Glavni povod je Božić (da, kao to nismo znali, jelte). Samo nadam se zna čega je Božić blagdan. I nije zasnovan na legendi, nego na stvarnom događaju. Razočarah se u nekih kad ih upitah nešto o vjerskoj strani Božića. No vratimo se na vedrije strane Božića. Nakon što smo prošli prvu nedjelju adventa, sv.Nikolu, sv.Luciju, i ostale nedjelje adventa-taaadaaa-Badnjak (a što ste mislili??? Božić možda? Još malo…). Iako se već nekoliko dana unaprijed počinju pripreme, prava strka je tek na Badnjak
(inače, blagdan Adama i Eve, ako niste znali…). Tada se jede ona famozna suha riba zvana bakalar, koju nam pojačano prodaju pred blagdane. Nakon što se ženski dio zaposli u kuhinji, muški oko njih skupa sa djecom nastane zbrka i muvanje pa se ljepo familija podjeli na dva dijela: onaj koji ostaje u kuhinji i onaj koji odlazi kititi bor (ne, nije element iz periodnog). Naravno juniori odlaze (ponekad i doslovno) na bor. Ima nešto u skidanju ukrasa sa tavana. Kad puhnemo prašinu sa kutija, kao da se odjednom (po)vrate svi oni prijašnji blagdani. Iako je bor koji ste kupili s popustom malo rijedak sa granama i iglice mu brzo padaju, iako se opet dio kuglica polupao ,a na jednom dijelu bora očito ima više ukrasa nego na drugom, božićna čarolija ga učini ljepšim nego onim na trgu sv.Petra.
Kada na polnoćki pohvatate sve poznate face i čestitate im Božić-spavanac (što prije zaspete to prije svane, hehe). A onda najljepši doručak godine, za kojeg se nije teško dići i naravno-darivanje. Zbilja nije bitno koliko je dar koštao. Bitno je da je od srca.
Nakon toga mali odmor pa-Stara godina. Drugi po važnosti. Dan u kojem nije bitno kakve će posljedice biti na Novu godinu. Bitno je da se zabavite nije bitno kako (uz legalne ili ilegalne tvari ili bez njih). I jedan savjet. To definitivno nije dan/noć kada se treba nadati poljupcu u ponoć ako 100% niste sigurni da vam voljena osoba uzvraća istom mjerom inače ćete dočekati ponoć plačući. Ako nemate nikoga plan o osvajanju ljubavi mora najkasnije početi 6.12 (sv.Nikola-naravno, poklonite dar svojoj ljubavi). Ako ste, ljenivci, to propustili možete popraviti štetu 13.12 (sv.Lucija). Ali ako ste sreće da imate šarm jedne Mata Hari ili Casanove plan možete početi i na Božić (čisto sumnjam… da ima takvih, naime). Nakon sve euforije dođu i Sveta Tri Kralja i šta da još kažem-sezona je zatvorena (sorry folks, till next year).
No dok traje doživljaj je fenomenalam. Zato ljudi čuvajte sve te uspomene u svom sjećenju jer su neprocjenjive…
Usta se smiju, u Beču i Riu, svi grijesi, se praštaju, pas će mačku, poklonit značku, skupa će poć, u zvjezdanu noć… Što se ima za reći. Ljudi i ljepo se provedite sa nekim koga volite. Curom, dečkom, mačkom, zbilja nije bitno. Glavno da volite i da budite voljeni. Merry Chrismas!
Sa štovanjem, Ribac
(16) -
-
subota, 24.12.2005.
Oh my, it's day before Chrismas!
Badnjak. Sam po sebi jaaaaako napet dan u mojoj kući.
Ovih dana je još dodatno naelektriziran prisustvom babe i dide s mora. O poslovima u kući da ne govorim. Svatko radi sve i nitko nije zadovoljan sa poslom ovog drugog.
Dan je neizrživ za poludit.
Što godine dalje idu, to mi se manje da kititi bor. Vrhunac uređivanja po kući. Kada kažem da ću sve sam napraviti, svi se petljaju i ja stavim 3% ukrasa na bor. Kada sve prepustim drugima, stavim 97% naqkita na bor.
Da ne govorim o tome kako se ljudi opterećuju darovima za druge. Iskreno, ove godine sam ostao bez inspiracije za darove, tako da će te svi od mene dobiti samo iskrene želje iz srca i figu u džepu. Čak ni sebi neću kupiti dar, no ne zbog nedostatka novaca ili ideje, već zbog toga što sam izgubio karticu iz mobitela! Krenuo sam danas kupiti mob za 1 kunu, kadli se sjetim da treba stara kartica, a ja ju taman danas izgubio. Da ne govorim o tome kako sam još jučer krenuo u (nazovimo) hitTler centar i taman htio kupit mobitel (dok sam još imao karticu) kadli se sruši njihova internet baza, te sam ostao kratkih rukava.
No još nije Božić, možda postoje čuda i već ću sutra biti bolje. Da ne govorim o napetosti isčekivanja bakalara za večeru. Mmmmm....
Obećavam, sutra sam 'božićast'.
Sa štovanjem, Ribac
(5) -
-
utorak, 20.12.2005.
Zanemarite prošli post! Ili o žlici
Dakle sve je jasno. Ljudi nemogu doći. Bar ne u velikom broju. Tko želi neka javi, pa se možda skupe 2-3 blogera.
Ispričavam se Bosonogoj na metanju riječi u usta, a Jazzie na pokušavanju prisilne promidžbe.
Dakle, sad malo na vedrije teme. Mda, kako kome...
Skoro sam si žlicu gurnuo u grlo pri tome izbijajući zube i derući nepce. I sve to na WC-u.
Naime, kako sam muško i time obdaren za pišanje iz okomitog položaja tijela, išao sam svoj redovni ritual obaviti prije sjedanja i pažljivog čitanja blogova. No zaboravih na to da sam jeo jogurt, i svojstveno sebi, ostavio žlicu u ustima da petljam s nečim. Sve je bilo dobro. Otkopčao sam šlic, i taman kada sam htio glavu sagnuti dolje da naciljam školjku...
...twang! glava mi se kao u crtiću odbila natrag uz bolnu svjest toga da mi žlica još u ustima. Samo zahvaljujući svojoj superiornoj svjesti da sam već počeo proces zbog kojeg sam došao, WC je ostao čist i nezapišan, a ja se čudio kako dobro gađam.
Sa štovanjem, Ribac
(21) -
-
ponedjeljak, 19.12.2005.
Pozor! Achtung! Attention!
Svim zainteresiranim blogerima objavljujem da se planira jedno nabzinsko okupljanje istih!
Mjesto radnje: Sax
Vrijeme radnje: četvrtak, večernji sati
Tema radnje: pijuckanje, druženje i plesanje uz zvukove 60-ih, 70-ih, 80-ih, te prigodnih božićnih pjesama
Ideja je pala neki dan, te se kao organizatori ovog okupljanja mogu imenovati Bosonoga i moja malenkost.
Ako netko ima veze u Saxu, neka se javi poradi mjesta za sjedenje. Ako nema, onda ćemo se već nekako snaći.
Također apeliram baš tebi, Jazzie, kao mojoj više-manje vjernoj komentatorici (daklem pretpostavljam i čitateljici), koja je sama jako čitana, da proširi ovu vjest, poradi što većeg broja okupljenih.
Uh, jel smotana ova rečenica?
Natrag na temu; dakle svi ljudi dobre volje koji imaju 30 kuna za upad neka se prijave i pojave ako su u mogućnosti
Sa štovanjem, Ribac
(11) -
-
nedjelja, 18.12.2005.
Priča
pomislio je.
Kao uvijek, ispijao je kuhano vino u predbožićno vrijeme u 'svom' lokalu. Usprkos klinčiću i cimetu nije uspjevao isprati gorak okus u ustima.
Život ih je razdvojio. Kratko poznanstvo se činilo kao iz sna. Našli su se nakon teških životnih prevrtanja.Bili su poznanici, prijatelji, potencijalni ljubavnici, možda i srodne duše. No samo jedan krivi potez bio je dovoljan da se tanka veza među njima prekine. Banalna glupost, ništa više.
Nije došao na sastanak. Na poslu je izbila strašna strka i morao je duže ostati. Zaboravio joj je javiti da neće stići.
Ona ga je vjerno čekala pod žutim kišobranom koji je razbijao monotoniju sivog dana. Snjeg je lagano padao. Isprva je bila sretna zbog novog sastanka. Prve minute kašnjenja su prošle u isčekivanju. Što je vrjeme prolazilo, bila je zabrinutija. Iako strpljiva, nakon 20 minuta ga je nazvala...
Kratak i nejasan razgovor mu još danas zvoni u glavi. Nakon toga su se razišli. Nisu se više čuli.
Nikada nije shvatila zašto joj se nije javio.
Nikada nije shvatio zašto se naljutila zbog jednog propuštenog sastanka.
Pamtio je samo sretne trenutke, zato mu je bilo teško srozati je u vlastitom sjećanju. Bila je energična i puna života. To ga je ponekad iscrpljivalo. Uhvatio se za tu tanku slamku očaja...
Pgledao je u čašu. Nije se htio trovati ni alkoholom ni cigaretama. Ionako bi idući dan bio bolno svjestan svoje gluposti. Što je ona u tom trenu mislila ili radila, nije znao. Pomislio ju je nazvati po zadnji put.
Nije.
Povukao je potez kojeg nije mislio da će ikada. Pogled mu je prešao preko zadimljenog kluba. Ugledao ju je na kraju šanka. Iz starog jukeboxa se čulo
dala sam ti srce, ti dobro znaš da nisam te mogla ni voljeti više...
Ne vjerujem očima svojim, da odlazim a tako te volim,
prevarit ćeš drugu, i bit ćeš bolji nekoj drugoj ženi al pamti me...
...da sreću duguješ meni...
Uvjek je tu sjedila, sa cigaretom u ustima, duplim whiskijem, umjetim ružom u kosi. Stara prijateljica noći sa standardnim cjenikom za usluge...
Sa štovanjem, Ribac
EDIT: posvećeno jednoj blogerici...
(11) -
-
subota, 17.12.2005.
Zauzeta, oduzeta, whatever...
Najprije se želim zahvaliti svima koji su pružili potporu u komentarima. Uobičajeno odgovaram na komentare komentarom, no stvarno nisam imao snage odgovarati na svaki posebno. A za Baku molite i držite fige.
A sada da ispričam što mi se događalo od onda do danas.
Jin-jang. Dani apsolutno nisu imali veze jedan sa drugim. Dakle da krenem iz početka, i nadam se da ću vam prenjeti barem djelić atmosfere koji sam doživio...
Najprije sam nakon pisanja prošlog posta sasvim u 'blues-they-got-me-down' raspoloženju krenuo na probu zbora. Pomislio sam na to kako bi mi dobro došla koja Lonelyna mudrost. Da mudrost, ono što mi je rekla bilo je genijalno i neočekivano kao grom iz vedra neba.
Oh, koja mudrost! Nakon probe, smišljanja laži starcima zašto idem tjekom radnog tjedna van i nabrzinskog spremanja, bio sam spreman za Žaka i Kindlicu. Suvišno je napomenuti kako je Plavooka imala naprosto fantastičnu frizuru.
Nakon parkiranja u Vončininoj, krenuli smo skroz skockani kroz bespuća Zagreba prema Palmotićevoj i Saxu. Ljubazni čuvari pred vratima nisu nikog pitali za osobnu, iako je bilo maloljetnih. Usprkos zabrinutosti da ćemo doći na već započeti show, došli smo i ranije čak. No tko zna što bi bilo da je Lonely morala bočno parkirati.
Najprije su nas ugrijale Soul Sisters, koje su inače back-vokaluše Žaku, sa nekoliko emancipiranih starih pjesama. Suvišno je napomenuti kako izvrsno pjevaju i da imaju perspektivu da same započnu karijeru. I kada je Došla naša 'velika' zvjezda najpije nas je zagrijao fantastičnom i melankoničnom izvedbom 'White Chrismas'. Kasnije su došle neke druge stare pjesme koje su naša tjela natjerale na lagano ljuljuškanje ali i na energičnije pokrete. Kasnije nam se pridružila i 'manja' zvjezda, za koju definitivno vrijedi 'mali tić velki krič'. Kontakt sa publikom je bio drugačiji nego na koncertu. Klupski nastupi su puno osobniji, da ne govorim, kako su feleri bili simpatični, a namjerno imitiranje dječjih glasića sve samo ne iritantno. U ponoć je ljepša polovica back-vokaluša poslavila rođendan šampanjcem i solo izvedbom.
Bosonoga kaže 'ako je zauzeta, nije oduzeta'. Što se mene tiče može biti kakva hoće. Cjelovečernje razmjenjivanja pogleda sa jednom plavušom u crvenoj majici je izbrisalo moje ljubavnje patnje. Nismo se upoznali, nisam htio. Ovako mi ostaje uspomema na misterioznu femme fatale, a ne na na određenu 'Ivanu', 'Mariju' ili neku treću prolaznu osobu u mom životu. There's more plenty fish in the sea.
Kad-tad, svemu dođe kraj, pa i nastupu naših zvjezda, konkretnije 'manje' zvjezde uz pjesmu 'All I want for Chrismas'. Neka simbolika ili samo dobra zafrkancija Onog gore?
U petak sam mislio da se ponovno vraćam u staro raspoloženje zahvaljujući 10-ero satnom rasporedu na faxu. No, predavanje sam elegantno prespavao, vježbe rješio od šuba, a seminare odslušao zbog zanimljivih komentara koji su frcali na sve strane. Čak se osjećam i društveno korisnim, jer sam nabavio teškonabavljivu skriptu, koju sam mislio samo sebi kopirati, no dobio sam još 5 narudžbi. Plus, dobio sam poziv na večerašnje druženje kod jedne od rjetkih osoba, koje mi se nisu zamjerile na faxu.
U planu je bilo razdgledavanje božićnog sajma u bivšoj srednjoj školi zajedno sa pripadajućom ekipom. Kako sam imao sat vremena rupu, otišao sam u školski kafić, da vidim konobara kojeg nisam dugo vidio. Nemoram reći da sam ga vidio dan prije u Saxu. Tko zna što je u četvrtak radio, kad ga je glava boljela u petak. Ipak, bitnije je da je moj pogled uhvatio novi televizor, novi visoki stol i visoke stolice, te novi radio. Zbilja više nisam u srednjoj. Na kompu sam pogledao vaše komentare (besplatni net!) popričao sa konobarom i parom koji vodi kafić, te krenuo prema školi.
Nisam bio jedini kojeg je nostalgija dovukla u Križanićevu. Stari profesori, stare kolege... No i nove face koje dalje ponosno nose boje naše škole. Nakon toga se nekolicina nas povukla u KKZ na čašicu razgovora. Gužva je bila onakva kakva samo zna biti nakon božićnog sajma. Na kratko smo otišli na partiju biljara, no kako su svi stolovi bili zauzeti, vratili smo se u našu oazu markiranja, slobodnih sati te prije/poslje nastavnih kavica. Ovaj put su počele karaoke. Naravno da je kvaliteta četvrtkovih i petkovih nastupa neumitno drukčija, no ipak amateri nisu profesionalci. Naravno da samo i mi iz sveg grla zapjevali zajedno sa ljudima na pozornici, te se sjećali određenih događaja, te bivših i aktualnih ljubavi. Naravno, nisam bio u toku sa sadašnjih ljubavima ali kao štreber, sve ću doznati.
Došlo je vrjeme rastanka. Nisam bio nesretan, dapače, obuzeo me onaj trenutak kada znaš da si iskreno sretan i samo mi se osmjeh razvukao na usnama...
Sa štovanjem, Ribac
(11) -
-
četvrtak, 15.12.2005.
Balaševiću utorak, Parnom Valjku nedjelja...
...a meni četvrtak.
Jednostavno jedan od onih dana kada ti ništa neide od ruke. Bilo je svjetlih trenutaka i čak onih kada sam se iskreno smijao, no kada se sve zbroji i oduzme u debelom sam minusu.
Ponovno sam naletio na zauzetu.
Pao sam kolokvij za koji sam bio uvjeren da ga prolazim.
Neke ljude sam krivo procjenio, na moju štetu.
Kada sam bio ozbiljan, nitko me nije tako doživio.
Kada sam se zafrkavao, gledali su me kao da sam pao s Marsa.
I na kraju najgore od svega...
Baka možda ima rak dojke...
No kako kaže Nina:
dignem glavu visoko, najviše,
ko da su najljepše
pjesme za mene pjevane.
Ne dam se, stisnem zube
ko da je sva
snaga svjeta u mojim rukama,
od srca smijem se kada je najteže.
Jer ja se gorih ne bojim
još mogu svjetove lomiti
i sve dok postojim
još mogu ponovo krenuti.
Tu u meni ima snage za sve
dobre i loše dane jer
dok ima još imalo nade ja ću vjerovati
da sreća postoji...
Sa štovanjem, Ribac
(14) -
-
srijeda, 07.12.2005.
Bruuuum...
4 kotača, miris benzina, aerodinamika, puno konja plus jedan za volanom (može i kobila)… Ono što nas fascinira kod automobila iako ima toga još. Bitan je oblik karoserije koji određuje sve ostalo. Karavan (za vrišteću djecu), sportski dvosjed (za razmažene bogate tatine odlikaše), kabriolet (za razmažene bogate mamine curice), terenac (za pustolove koji bar jednom tjedno završe na intenzivnoj), jednovolumen, dvovolumen, trovolumen…
Dečki padaju na nešto od sljedećeg: broj okretaja, maksimalna brzina, ubrzanje 0-100km/h… Cure najprije padaju na izgled (jooj, kak su mu slatke okice). Iako su preformanse jako bitne ni izgled nije za odbaciti. Što će ti Porcheov motor ako imaš Yugićevu karoseriju?
Naravno najčešće baš onaj automobil koji je kao stvoren za vas ima cjenu oko 30 tisućaka jurića. Onda se najčešće diže kredit i živi na rubu egzistencije da bi ga se otplatilo. Onda za mjesec dana vidite na sniženju poboljšanu veziju. Grrrrr… No osim što je luksuz danas je prijeko potrebno prijevozno sredstvo.
Iako svi govore o potrebi da se smanje ispušni plinovi koji većim dijelom dolaze iz auspuha baš i ne vidim da ljudi voze solarne aute, električne bicikle, ili nedaj Bože one romobile sa mutavo malim kotačima (više bi se isplatilo ići pješice). Kako bilo auto je nešto na što je svoj čovjek više-manje ponosan.
A sljedećih 10 primjeraka definitivno izazivaju vaš ponos i tuđe zavidne poglede.
Fićo, mali, simpatični. Baš i nije najvozilo stoljeća ali je definitivno ušao u dvoranu besmrtnih. Dosta je da kažem kako ga u svojoj garaži imaju Schumacher, Trulli…
Brzina 320km/h, vanserijski dizajn, a unutra samo tri pedale, upravljač i mjenjač (naravno motor i kotači), plus uber spojler. Samo za tvrde guzice.
Pravi primjerak francuske elegancije i stila koji godinama ne gubi na šarmu i liniji. Mnogim mladim vozačima prvi automobil uz koje su se proveli nezaboravni trenutci.
Frst Džejms Bond prometalo. No da se Mr. Bond sjeo na mazgu garant bi postala popularno prometalo. Original iz filma je ‘97 ukraden i nikada pronađen. Petrol, please, shaken not stirred.
Službeno vozilo hipija i najnapušenije vozilo u povjesti. Vozi ga i Scooby. Idealan jer je mogao prevesti puno ljudi (na prosvjed protiv rata). Prototip današnjih monovolumena.
Malen, idealan za gradske gužve, kao stvoren za gospodične koje idu u šoping ili na plac. Idealan za parking na nemogućim mjestima. Ne preporučam ga onima kojima vaga pokazuje trocifrenu brojku.
Poznatiji kao Spaček ili Diana. Idealan za sve prilike i nemoguće ga prevrnuti. Auto koji ima the šarm. Nažalost mnogi primjerci naručeni za američko tržište su zbog slabe prodaje doslovno izrezani.
Klasik. Možete ići s njim na Sljeme, posao ili van. Svugdje je prihvatljiv i poput dobrog vina sve je bolji sa godinama. Aerodinamičan za oči poput Merlinke iz 'Neki to vole vruće'.
Steve McQeen, Clint Eastwood, Paul Newman, Bridgite Bardot, Twiggy, Beatlesi, Divasice… Popis kupaca. Mislim da je dovoljno. A da, jeste gledali Italian Job?.
70 godina proizvodnje, mnogi fan klubovi, relativno male izmjene na karoseriji. Buba je jednostavno to. Jedna mračna strana je ta da se počela prizvoditi na poticaj Hitlera.
Sa štovanjem, Ribac
(16) -
-
nedjelja, 04.12.2005.
Brucošijada
Bez imalo izmotavanja, odmah iz naslova znate što sam jučer radio i gdje sam izašao.
Mjesto radnje je SKUC Pauk, a događaj brucošijada filozofskog fakulteta. Ekipa je bila mahom iz srednje škole.
Na samom početku sam se našao pred gordijskim čvorom. Pošto sam u zadnji tren odlučio ići na tulum, nisam kupio kartu, a pošto karata više nije bilo za prodaju... well, dalje možete sami zaključiti. Poprilično sam biseran kako bi rekla Lonely.
I onda se cure zabrinule, a ja rek'o već ćemo nešto smisliti.
Naravno da nisam imao pojma što će dalje biti no prepustio sam stvar u ruke Onom gore i za 20-ak sekundi, metar od mene je jedna cura dreknula:
Prije nego što se cura snašla gurnuo sam joj 100 kuna u ruke i drpio kartu. Istinabog da sam mogao proći 100% jeftinije ali tako je to kada imaš sreće i nemaš pameti. Valjda...
I tako se skupila cijela ekipa, naravno neizostavno je bilo da u ekipi budu blogeri, među kojima bijahu Umrežena, Maja i moja malenkost. Kasnije smo sreli još jednog tipa koji nije bitan za daljnji nastavak priče. Meni ne, iako možda Umrežena ima nešto više o tome reći...
I tako su me grijale 4 votke-đus dok smo se smrzavali na ulazu pod krovom koji je djelomično prokišnjavao. Grande ulazak smo napravili na pjesmu značajnog refrena:
Nije puno prošlo do nastupa Hladnog Piva i mog trijumfalnog pada na trticu.
Dvaput.
U razmaku pola minute.
Usprkos držanju cijele ekpie za ruke.
I sada imam dojam da mi ni desetak fizikalnih terapija u kombinaciji sa Ibuprofenima nemože pomoći. Sjedenje ne dolazi u obzir, a bome neznam kako ću ležati na predavanjima.
I oko dva sata se meni opako prispavalo. Ljepo sam pozdravio ekipu i krenuo na tramvaj. Krivi tramvaj. U kojem sam još zaspao (uopće ne želim znati što bi bilo da sam ostao na tulumu). Koji me vozao preko Sopota, autobusnog i glavnog kolodvora, Jelačić placa do Črnomerca.
Prvi put me netko izvozao preko pola grada u polusvjesnom stanju.
Vidim ja da je vrag odnio šalu i makar sam rekao da ću zvat samo u slučaju kiše, Majci je mobitel zazvonio oko 3 ujutro. Rendez-vous point bjaše Gradska kavana.
Malkice mi je bilo lakše na savjesti nakon priče da je Ocu držala glavu nad WC-školjkom. Iako mi to nije rješilo dvojbu 'što je prije: kokoš ili jaje?' definitivno jaje bolje zna svoju mjeru...
Sa štovanjem, Ribac
(16) -
-