utorak, 16.08.2005.
Odmor koji se mogao zvati umor
Kako je vrag počeo petljati oko mog odlaska na more padom na cjevanicu, tako ni ostatak odmora nije mogao bolje proći.
Polazak na more, dan nulti.
Prvo sam skoro zakasnio na autobusni kolodvor, jer naime Branimirova se obnavljala. Ni u dupetu mi nije bilo da ja baš tuda moram doći do kolodvora.
Ajde nekako sam stigao trčeći sa ruksakom na leđima i još jednim u rukama. Bog blagoslovio putujuće stepenice! Odmah sam se oboružao kartom u jednom smjeru za Trogir, litrom ne-baš-tako-hladne Jane, te novim brojem National Geographica.
Možete misliti moga čuđejna kada sam imao još 15 minuta do polaska busa. Odmah sam upikirao klupicu, ko da će mi ju netko ukrasti, makar su na peronu bila 2 čovjeka.
I tako smo krenuli na put brzom linijom. Tko mi? Pa ja i ostatak busa koji je bio vrlo šarolik.
Kao pvo odmah sam primjetio TV zvjezdu koja je mobitelirala do besvjesti, barem prvih pola sata putovanja. Onda se zadubila u neku knjigu kvazi-intelekutanog izgleda radi.
Za napomenuti je da nas je bilo toliko u busu da smo se mogli sjesti cik-cak i još bi bilo praznih mjesta.
Tu su još bili djedica koji se skompao sa suvozačem, dvoje šutljivih koji su se samo značajno pogledavali, moj ženski pandan (dakle buljenje u časopise i socijaliziranje za vrijeme pauze), alternativka sa mp3-com u ušima, Gosp. i Gđa. flert koji su se prvi put u životu sreli i odmah zajedno sjeli (brbljanje uključeno u cijenu), dvije smotane frendice (jednu smo morali pokupiti kod Lisinskog jer nije znala doć do kolodvora), Ness girl ili vam ga očita sponzoruša koja je imala majicu s tim natpisom, samohrana mama sa malom plavom bebom koja je kmeknula samo jednom i time poštedjela naše živce daljenjeg natezanja oko utišavanja, te bakica koja je možda izgledala simpatično, te bi se čovjek sažalio nad njom zbog štake, no udavila je svojim pričama savakoga koga je stigla (nisam se dao).
Dolazak je bio čak i nešto raniji od očekivanog. Miris mora i bora nisam osjetio do idućeg dana zbog ispušnih plinova koji su obitavali na kolodvoru.
Buđenje, dan prvi.
Dosađivanje na kvadrat od 11 do 16 sati, zajedno sa sekiranjem zbog ostavljenih stvari u Zg.
Nakon toga odlazak mojim krsnim kumovima na Čiovo koji imaju... (brojimusebi) petero djece, od čega su samo dvoje ušli u pubetet. Na moju žalost najstriji primjerak je otišao na rukometnu utakmicu. Da veselje bude još bolje pobrinuo se i naš zajednički daljnji rođak koji je došao sa ženom i također 5 komada djece od kojih niti jedno nije na pragu puberteta.
Mogao sam birati između tračanja sa ženama, gledanja utakmice, natezanja oko kompa sa klincima ili ići se kupati.
Izbor je bio očit. Brzinsko presvlačenje i već sam na plaži. Hladan voda no tko te šiša, može herc otkzati. Nakon prvog skoka u more, dolazi i prvo pišanje. Kao vi to niste nikada napravili... No ružno vrijeme mi je bučkanje ograničilo samo na 20-ak minuta kada je počela kiša s dodatkom vjetra.
Utakmica me nije zanimala, brbljarije također, tako da sam nakon večere (janjetina, mmm...) mogao samoklince tjerati od kompa. To ne bi bio problem da ih nije bilo kojih 10-ak komada. Čim sam se dokopao tastature i GTA: San Andreas nakon kojih pola sata morali smo dignuti sidro i poći kući.
Spavanac, buđenje, dan drugi.
Odlazak u Međugorje sa kumovima. Da, sa istim kumovima koji imaju čopor djece. Opet najstariji primjerak nije došao pa sam se morao zadovoljiti sa mlađim pubertetlijom koja je, na sreću, ponjela discman sa 6 CD-a.
Na nesreću, od tih 6 samo su 2 bila nenrodnjaci, a od toga je jedan bio izgreban.
A sad da vam počnem opisivati kako je to u Međugorju... Jednostavno morati otići tamo da biste to doživjeli. Spokoj i mir, koji, nadam se, nemogu narušiti ni sve veći broj hotela i souvenir shopova.
Na povratku u Trogir pokušavali smo evocirati sve naše natjecatelje na Eurosongu, što nam nije pošlo za rukom.
Eeeerm... Dan treći.
Odlazak u Šibenik kod majčine kolegice, prijateljice, te krsne kume koja je opičena 100 na sat. Prije su bili u mjestašcu pored Šibenika, no sad su kupili stan u centru i to kakv stan... A tek kako su ga uredili... Vilica mi je bila na podu, te se srušilo moje uvjerenje da keramičke pločice u boravku nužno izgledaju loše.
Dotična ima tri kćeri. Ove dvije mlađe su nerazdvojne i opičene na lošu, dok je ova najstarija opičena na dobru. Jedino loše što sam kod nje mogao primjetiti su bili dugi nokti ofarbani u odvratno rozu nijansu koju svijet do sada nije vidio. Popodne i večer uglavnom provodimo brbljajući. Jedan od boljih dana.
Kažete dan četvrti? Ajde dobro...
Karaktriziralo ga lunjanje po Čiovu da se pronađe adekvatna plaža. Nedjelja je pa su se i lokalni sjetili da imaju more. Napokon odlazimo u malu uvalicu koja je provjereno ne napučena previše, no ipak ne ni pusta.
Zaključak je da samo na plaži imali dva metrića (koji su bili nešto i više, možda?) sve glomaznije klince, te da Čehinje ili nemaju srama ili nemaju kompleksa.
Moj planirani odlazak do grada je izvisio zbog glavobolje nadređenih te pripizdine iz koje je bilo kasno da krenem u 10 te se vratim do ponoći doma. U prijevodu moj boravak u Trogiru to nije bio. Otišao bi ja i došao u koji 1-2 no ipak se sutra kretalo na put.
Dan povratka, dakle dan peti.
Najprije me baba zajebala jer je rekla jučer da ima mise u 9 ujutro, no ujutro se predomislila.
Ja sam se spakirao u roku keks, no dok su se moji skockali... Još smo 10-ak minuta prolazili dramu oko moje sestre. Naime postavili su uvjet: ili ostaješ do petka sa babom i didom, pa se mi vraćamo na njihov zlatni pir ovaj vikend, ili idemo u Zg i više se do iduće godine ne vraćamo. Mojoj sestri je to bio Gordijski čvor, jer je htjela i ovce i novce, no na kraju je odlučila da je bolje ostati i močiti svoju cjenjenu još par dana u moru.
Tako su se moje putešestvije privodile kraju, uz ručak u Macoli. Opet janjetina, mmm... Da stvar bude ljepša do Zg-a glava me tako zabolila da na Veliku Gospu nisam otišao u crkvu...
Eeee baba, baba...
Sa štovanjem, Ribac
(8) -
-
