Riječanka&svijet

21.12.2004., utorak


Za gospođu Anu...
Predbožićno i Božićno doba vrijeme je veselja i radosti. No, posljednjih je godina nekim od mojih prijatelja to je doba tuge, doba gubitaka svojih najdražih. Crni niz započeo je prije dvije godine, kada je za Badnjak umrla mama mog dobrog prijatelja i kolege B. Otišla je u najboljim godinama, kada zrelost još nije poklekla pred starošću, shrvana zloćudnom bolesti. Prošle je godine, 12.prosinca zauvijek je otišao otac mog jakog dobrog prijatelja iz mladih dana, a sada bliskog suradnika i mog ginekologa.
U subotu je umrla gospođa Ana. Otišla je mirno, u snu, nepunih mjesec dana prije svog 90-tog rođendana.

Gospođa Ana je mama mog dragog prijatelja Franca. Njega i suprugu mu Marinu upoznala sam prije dvanaest-trinaest godina. Tada sam bila mlada liječnica, radila sam u Istri. Franca i Marinu sam upoznala stjecajem sretnih okolnosti, preko zajedničkih poznanika. Naime, kao i mnogi moji vršnjaci, i ja sam bila mlada i nadobudna podstanarka, a stan u kojem sam do tada stanovala upravo je bio prodan. Bilo je ratno doba, Istra je bila puna prognanika i izbjeglica. Franco ima prekrasnu kuću na najzapadnijem rtu Hrvatske, 50-ak metara od Savudrijskog svjetionika. U njihovom neposrednom susjedstvu provaljeno je u prekrasnu vikendicu, vlasništvo postarijeg slovenskog bračnog para, i obzirom da su ljudi zbog bolesti bili u nemogućnosti tada tamo boraviti, Franco se raspitivao unaokolo i tražio nekoga tko bi stanovao u toj kući, praktički besplatno, samo plaćajući režije, da se spriječi uništenje kuće. Moja znanica je radila u firmi gdje i Franco, pa sam tako ja došla živjeti u njihovo susjedstvo i vrlo brzo sam se sprijateljila sa njime i Marinom.
Kuća je bila prekrasna, udobna prizemnica, sa velikim vrtom, na osami. Sada kada se vratim u to doba, čini mi se da sam bila poprilično hrabra. Kuća nije imala telefona, u to doba nije bilo mobitela, u blizini je bio izbjeglički kamp, ja sam u kući živjela sama sa mojim mačkom Srećkom, prvim i nikada zaboravljenim, crnim običnim kantarom, no posebnom životinjom. Jedino što mu je nedostajalo, bila je moć govora. Znao je sa mnom komunicirati pogledom, i mogla bih se okladiti u bilo što, da je točno znao što mislim. Bio je vrlo privržen meni, ostale ljude obično nije zarezivao. Do tada, nije nikada izlazio, bio je stalno u stanu. Ovdje, daleko od ceste, puštala sam ga vani dok sam radila. Svaki puta kada bih dolazila kući, prepoznao bi zvuk motora mog auta i sačekivao me na odvojku ceste, zatim prečicom pretrčao do kuće i sjedio na vrhu stepenica kada bih dolazila u dvorište.
Kada sam bila doma, primjetila sam da Srećko svako jutro negdje nestaje. Jednog dana sam pošla za njime i shvatila da odlazi kod Francove mame, gospođe Ane, koja je stanovala u prizemlju njihove kuće.
Gospođa Ana je bila predivna starica, krasne bijele kose smotane u šinjon, lijepog vedrog lica i očiju boje različka. Iako priprostog porijekla - cijeli život je obrađivala zemlju, i pomagala suprugu svjetioničaru-ribaru, u svojim je pokretima, držanju i izrazu lica imala nešto plemenito, aristokratsko...uvijek odmjerena glasa, blagih riječi, znala je pričati izvanredne priče. Pričala mi je o tome kako se nekada teško živjelo, kako su prije 2.svjetskog rata ona i suprug obrađivali vinograd i išli na ribe, da bi podigli svoje dvije male kćeri. Taman su izgradili kućicu, kada je počeo rat, i suprug je mobiliziran u talijansku vojsku. Gospođa Ana se sedam godina borila sa životom sama, dok se muž nije vratio iz sovjetskog zarobljeništva. Kćeri su odrasle i udale se, jedna u Italiju, druga u Njemačku (zaljubila se u Wolfganga, mladog turistu), a pod stare dane iznenadio ih je Franco. Sin jedinac...otac i majka su sve učinili za njega, odricali se, teško radili..Franco je u Zagrebu završio kemiju na PMF i zaposlio je u jednoj svjetski poznatoj tvornici boje za brodove. Otac je, nažalost, uskoro nakon što se Franco oženio Marinom i dobio sina, umro.
Život je lijepo tekao...Franco je na starini izgradio prekrasnu kuću okruženu velikim travnjakom i ružičnjakom, no za gospođu Anu ostavio je jedan ograđeni kutak u kojem je ona svakodnevno, do pred dvije-tri godine, hranila nekoliko kokoši i brinula se za njih. Jer gospođa Ana nije mogla bez posla..iako je kada sam je upoznala bila već stara i bolesna (preboljela je moždani udar), svakodnevno bi čistila ribu za većinu susjeda, kuhala, hranila svoje kokice, čeprkala po cvijeću..nikada nije imala mira. Moj ju je mačak obožavao. Nikada prije nije htio jesti svježu ribu, pa i kasnije, kada bih mu je ja dala, samo bi prezrivo frknuo nosom. Ali, kada bi mu je gospođa Ana dala....

Sve što znam o švojama, grancijevolima i prstacima...kako prepoznati njihovu starost, kako ih čistiti, kako pripremati, i još puno toga...kako obrezati lozu, kako je vezati, kako uzgajati i njegovati ruže...naučila sam od gospođe Ane.
Franco je obožavao svoju majku. Nije bilo dana da, ukoliko je kući, ne sjedne i ne popije kavu sa svojom mamom. Nastojao joj je kupiti i pružiti sve što bi ona spomenula, što je nju redovito ljutilo, jer je bila skromna i jednostavna žena.
Kako su godine prolazile, bila je sve bolesnija i nemoćnija. Franco i Marina su je pažljivo i sa ljubavlju njegovali, mazili, ugađali joj. Prije godinu dana postala je nepokretna i morali su je smjestiti u Dom umirovljenika. Rijetko je koji dan prošao da je Franco ili Marina nisu posjetili...
Gospođa Ana je umrla kao što je i živjela – mirno i spokojno, ugasila se u snu...
Pogreb je bio danas...i beskrajno mi je žao što nisam mogla otići i baciti za njom grudu njene crvene, škrte, a opet tako darežljive istarske zemlje...
Sogni d'oro, signora Anna....


- 14:29 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>