Return of ALTEREGO

četvrtak, 24.11.2011.

HOT NEW ALBUM: SNOW PATROL - Fallen Empires (recenzija)

SNOW PATROL - Fallen Empires (recenzija)



Ovaj je album bio, za mene, poprilično teško očekivan, jer sam poveliki ljubitelj ovih Sjevernih Iraca, kojima zagrijavanje za svoje koncerte prepuštaju veliki Coldplay i U2. I kolikogod ih, posve neopravdano stalno (u Americi) uspoređuju s Coldplayem, a na ovoj strani s U2, stvarna je činjenica da Snow Patrol imaju glazbeno minimalno zajednički s oba benda (osim rock-pop žanra), i osim da naravno da se sva tri benda a s toliko albuma svaki (Snow Patrolu je ovo 6. studijski ) neminovno u nekoj pjesmi preklapaju u sličnostima, kao i uostalom miljune drugih bendova koji prije ili kasnije ponekad "liče" na nekoga.
Snow Patrol je poprilično (i dalje) poseban bend, i dalje su indie, i dalje su pomalo alternativa. I dalje su malo komercijala. Što me posebno veseli jer iako ih kritika ne voli previše, za razliku od uspjeha koji doživljavaju, nisu potpali u ladicu zvanu "komercijalni mainstream". A vjerojatno će opet biti komercijalni. Na "Fallen Empires" u dosta stvari još uvijek jako liče na sebe, naročito na rani Snow Patrol. Čak previše. Što mi govori da frontman Gary Lightbody i dalje drži konce benda čvrsto (samo) u svojim rukama, toliko da možda već ima pokoju ogrebotinu. Što i nije najbolje. Jer tamo gdje liče na rani Snow Patrol, a to je onaj od prva dva albuma, gdje je bilo svega i svačega, neujednačenosti i glazbenog (ne i liričkog) traženja, to se ponavlja i na ovom albumu ("The Garden Rules", "Life-ning", "Those Distant Bells" i "The President") ali bez obzira koliko su posljednje dvije zaista "najs" balade u stilu a la Snow Patrol (s naglaskom na tekst i vokal, glazba je samo podloga) , nisu niti malo snažne kao "Run" ili "Chasing Cars" a budući da je ostatak albuma po glazbenom smjeru krenuo totalno u drugom, novom, uzbudljivom, smjeru - one uopće ne pašu u album, osim možda "Those Distant Bells". "Berlin" je u biti instrumentalni -"para-ra ra ra" eksperiment koji u tom kontekstu sjeda u cijelu priča, ali mu ne vidim nekog smisla.
I tu sam već nabrojala pet pjesama od ponuđenih 14. Ostale su vrhunske. Pa se vraćam na prethodni komentar o Gary Lightbodyu (ma volim ja njega i to jako) i koncima. Da mu je netko imao petlje reći "hej stari, dosta egotripa, ove tri-četiri stvari nemaju što raditi na "Fallen Empires" vraćamo se unazad" - načinio bi im veliku uslugu. Ostao bi album na 10-tak izvrsnih i drugačijih pjesama i vjerujem da bi i konačno kritika pokleknula. Ipak je češće "manje je više" nego obrnuto.
U tom kontekstu mislim da je Snow Patrolu glavni problem postao njihov "šesti član", producent Garret Jacknife Lee, koji mi se čini da je sada zaista više šesti član i kompić nego producent i netko tko će reći "ovo ne bi trebalo na ovaj album" ili će to nešto smućkati tako da nemaš dojam da si tih četiri stvari čuo u barem 10 prethodnih (boljih) različica. A to nije baš producentski posao koji ja procjenjujem najboljim, niti ispravnim.


Devet preostalih pjesama nisu, glazbeno, ništa niti izbliza što smo možda očekivali od Snow Patrola nakon njihovog posljednjeg (meni odličnog) albuma "A Hundred million suns", ali ste po prošlogodišnjem singlu (s kompilacije "Up to now") "Just say yes" mogli naslutiti da idu u nekom drugom smjeru, ali niti taj smjer nije odrađen na "Fallen Empires". Što je super, jer je novi album (točnije novih "ostalih" devet pjesama) iznenađenje. Počevši od prvog singla "Called out in the dark". Znam Snow Patrol od početaka i "Called out..." mi je bio totalni "wow, što je sad ovo".


Album otvaraju s "podmuklijom" "I'll Never Let Go" što je jedna od najjačih stvari na albumu i sigurni single, ako budu pametni, ali je jedna od onih koja ti dođe" iza leđa" neočekivano postane jaka nakon par slušanja, glazbeno je posve u novom smjeru i što je najbolje, imaju po prvi puta izražen ženski back vokal što je urnebesna novost (za njih). "The weight of love" započinje kao dosadni jadničak, ali ju grade mic po mic do polovice već bude nešto drugo, a do kraja je to već konkretno jaka stvar, pa na kraju ispadne daleko upečatljivija nego što zaista jest. Ali finalni dojam se računa.

Upravo objavljeni drugi single "This Isn't Everything You Are" je prekrasna, snažna balada u njihovom najboljem stilu, ali neće imati doseg već spomenutih "Run" i "Chasing cars". Ukoliko ne završi u nekoj dramatičnoj sceni u seriji "The Good Wife" recimo. Naslovna "Fallen Empires" je nešto totalno inventivno, uzbudljivo, svježe, čudno, aranžmanski uvjerljivo najkreativnija stvar i meni osobno i najbolja na albumu (baš alternativa, na tragu "world musica").



Ostale, "New York" (također prekrasna balada, ali uzbudljiva), "In the End" i, naročito, "The Symphony" na kojoj se opet pojavljuje osvježavajući ženski back vokal (a sama pjesma malo liči na ono što su radili na "A Hundred million Suns" ) pokazuju da Snow Patrolu treba samo jedna mala lopatica da počisti višak snijega koji im se nakrca u kreativnom ludilu zvanom snimanje novog albuma.
Lightbody bez premca i dalje slaže (više-manje) sjajne tekstove, ali mu mili glas tu i tamo malo "zapara", u "Life-ning" mu je bilo dosta teško ispjevati više dionice. Što znači da je alkohol tekao u potocima prilikom snimanja. (Šalamala, a možda i nije.)

Također, Snow Patrol je već počeo objavljivati datume za europsku turneju (navodno se čeka potvrda za koncert u Beču), a bend je uživo (na samostalnom koncertu) fenomenalan i ja se samo nadam da će se netko od naših koncertnih promotora poslati ponudu u Belfast.




Popis pjesama:

1. I'll Never Let Go *
2. Called Out In The Dark *
3. The Weight Of Love
4. This Isn't Everything You Are *
5. The Garden Rules
6. Fallen Empires *
7. Berlin
8. Life- ning
9. New York
10. In The End
11. Those Distant Bells
12. The Symphony *
13. The President
14. Broken Bottles Form A Star (Prelude)


cereksretan

Legenda: sretanyessretan - mrak mrakova, cereksretan - a dobar je nema šta, sretanbeljzujo - tu ima svega al je uglavnom dobro, tuzancry - ne znam jel bi plakao ili pobjego, burninmad - i pakao je bolji od ovoga albuma

24.11.2011. u 07:41 • 1 KomentaraPrint#

subota, 19.11.2011.

LENNY KRAVITZ - koncert godine, čini mi se

Lenny Kravitz + Raphael Saadiq, Arena Zagreb 17/11/2011



I tako Zagreb konačno dočeka Lenny Kravitza, nakon onog otkazivanja u 2005. (čini mi se), no za razliku od Zadra 2008. kada je na koncertu bilo oko 10.000 ljudi, sada je recesija (i višak preodličnih koncerata) ipak napravila svoje, a možda i Lenyev mali pad popularnosti, pa je Arena, po prvi put bila skroz "zaswitchana", stage na jednoj od bočnih strana, ta strana pokrivena, uglavnom oko 5000 se tu skupilo preksinoć, puno premalo za Lennya. No, vjerujem da mnogi nisu očekivali ništa specijalno pa su radije čuvali pare za Sade, koja je u utorak.
Ah, koja greška ako niste bili.
Za početak, predgrupa je bio jedna od najajčih novih r'n'b i soul (američkih) izvođača već s tri odlična albuma u džepu - Raphael Saadiq. Kod nas još relativno nepoznat, no tko malo prati scenu zna za njega jer se skupila doduše mala brojka publike toliko rano, ali ti su točno znali tko nam bude svirao. (Preporučam albume "The way I see it" i novi (recenziran nedavno od mene ovdje) "Stone rolin").


Zvuk je bio izvrstan (tko bi rekao u praznoj Areni), muzika "nasaftana", Raphael i prateća ekipa vrlo raspoložena, uopće ih nije smela mala brojka publike.


Raphael ima izvrsnu sposobnost komunikacije i humora, i pokazao se kao o"the next big thing". Za koju godinu ćete svi znati tko je on.


S malo podužom rupom potrošeno u preslagivanju pozornice (Lenny je osim što je vrhunski multiinstrumentalist, skladatelj, jedan od najcijenjenijih rock pjevača (dobio je 4 Grammya zaredom za naj rock vokal), i vrlo uspješan dizajner interijera, pa logično da je pozornica bila vrlo atrakativno oblikovana. No bez pompoznosti, kiča i megalomanije.


Usput, mi fotogafi smo bili presretni i došli na svoje - osvijetljenje je bilo presjajno.




I tako krenuo Lenny rasturati Arenu od početka s "Always on the Run" i "American Woman" i nije stao do kraja, bez obzira na par balada. Najfenomenalnija, a koja i nije balada, izvedena je u akustičnoj verziji na prvom bisu "I belong to you", bacite oko na video:


Najviše žalim što sam propustila "svoju" pjesmu "Mr. Cab Driver", no to je moj minus, vratila sam se na naslovnu novog albuma "Black And White America" pri kojoj je na velikom ekranu Lenny prikazao slike iz svog djetinjstva i pri tome zbijao čak i šale. Općenito je Lenny bio vrlo komunikativan, uz naravno dinamičan, sexy i sve drugo što si možete zamisliti. Dinamika i energija koju je širio je bila upravo nevjerojatna. Kao i ljubav, of kors, to je i rekao da je došao širiti u Zagreb.








Koncert je u biti kratko za moje pojmove trajao (regularni dio ispod sat i pol), svirao je samo tri stvari s novog albuma, što uopće nije bilo loše s obzirom na kraću setlistu, no tu "kratkoću" uopće nisam skužila, toliko je bio koncert dinamičan i nabrijan.


Bis nije bio onako neprirodan, spojen s glavnim dijelom pa da više ni ne znaš da ga ima. Lijepo smo se naurlali dok se Lenny nije ponovo pojavio, sjeo sa svojim gitaristom Craig Rossom i otpjevao onu akustičnu "I belong to you". Nakon nje smo ponovo urlali za bis, na kojem je izveo "Let the love rule", a to je doslovno značilo da je usred pjesme Lenny pitao publiku "dal' može se malo družiti s njom, sići s pozornice i proći dvoranom?" - jasno da nitko nije očekivao da će Lenny u najboljoj maniri Gibonnijevoj proći cijelu dvoranu, doći do tribina, s jedne strane na drugu i vratiti se na pozornicu. Ludnica!


Na kraju se cijele fenomenalna prateća ekipa, bend u kojem su naimpresivniji bili puhaći, truba, trombon i sax, te bas gitara s čuvenom Gail Ann Dorsey (najpoznatija kao Bowieva basistica) koja je dobila čak i ružu od obožavatelja.


Nisam poseban fan Lenny Kravitza, ali ovo je za mene bio naj koncert godine. Ne u smislu "eventa" /spektakla, to je bio Rammstein ili Roger Waters, niti je ovdje bitno tko se kome više sviđa od izvođača. Sigurno da je još bilo sjajnih koncerata, računajući i "male" ali na ovom je bilo na pladnju sve od izvođača: srce, entuzijazam, energija, znanje, show - Lenny je dao sve što jedan izvođač može dati do maksimuma, a publika je reagirala dvosmjerno od prvog trenutka.
Kemija je učinila da ovaj koncert ima ono što je ostalim koncertima nedostajalo, onaj mrvičak pa da bude savršeno...

19.11.2011. u 17:05 • 1 KomentaraPrint#

utorak, 15.11.2011.

HOT NEW ALBUM: RAPHAEL SAADIQ - Stone Rollin' (recenzija)

RAPHAEL SAADIQ - Stone Rollin' (recenzija)/strong>



Trenutno jedan od "najhot" R'n'B i soul izvođača s one strane Atlantika dolazi nam u goste kao support izvođač Lenny Kravitzu na koncertu u zagrebačkoj Areni u četvrtak i ne samo da je Kravitz izabrao sjajno, nego je Raphael Saadiq sam za sebe marka s pokrićem.
Saadiqov treći studijski album "Stone Rollin'" s razlogom je požnjeo pregršt dobrih kritika jednako od novinarskih pera kao i od publike.
Iako je slično prošao i prošli, također sjajan "The way I see it" kojeg toplo preproučam pogotovo onima koji se posebno "pale" na sound Motown soula sredine 60-tih. Nakon njega, Saadiq je napravio nešto posve drugo (unutar žanra dakako), pa "Stone Rollin" ne sjeda svakom odmah instant u uho pa u hvalospjeve.


Album je rađen kompleksno (Saadiq je odsvirao većinu instrumenata, a tamo gdje nije imao je vrsne suradnike iz Earth, Wind & Fire, Little Dragon ili čuvenog perkusionistu Jacka Ashforda) uz to je koristio vrlo "oldie" instrument, vintage klavijature Mellatron (googlajte) koje naročito nekim pjesmama daju poseban štih (naročito u sjajnoj "Good Man") - za one koji nisu upoznati s ovim klavijaturama, a sjećaju se The Moody Bluesa i njihovog sounda (naročito legendarne "Nights in White Satin") - e to vam je taj zvuk. Drugim riječima na "Stone Rollin'" imamo hrpu zvuka soula kasnih 60.-tih i ranih 70.-tih, ima tu i sličnog Marvin Gayu, Sly & The Family Stoneu, Ray Charlesu, pa čak i Princeu. A istovremeno Saadiq ne liči ni na koga niti zvuči kao itko drugi - on je jednostavno svojim očitim velikim autorskim talentom, neki kažu i genijem, složio sve to u jednu koherentnu, drugačiju cijelinu, modernog soul retra, sa svojim potpisom, brendirano.


Posve iskreno, na prvo slušanje pola toga nisam čula niti mi je album zvučao tako dobar (nakon "The way I see it" - bitno za spomenuti!), tek nakon jedno pet slušanja, album se sam od sebe počeo razvijati kao da vam se iznenada rastvori zastor u kinu i zaslijepi vas impresivno platno i kinematografija.
Na albumu su narčito izvrsne su bas dionice i aranžmani, a pjesma koji se nekako najviše ističe po meni je "Good Man" u kojoj mu drugi (ženski), iznimno izražajni i zavodljivi vokal pjeva Taura Stinson, a i priča je izvrsna kao da gledamo neki film.


Možda je prethodni album za moj ukus bolji, ali je na njemu bilo hrpa suradnji (featuring ovaj ili onaj), ali je ovaj s autorske i samostalnije strane ipak jači.

Nikako nemojte propustiti dva velika izvođača na jednom koncertu, ako vam je Kravitz li-la, ovaj može donijeti prevagu ili vam fenomenalno zaokružiti večer, što ja očekujem.
"Stone Rollin" je "samo" (najbolje) Saadiqovo djelo, ali i oba prethodna albuma su na sličnoj visokoj razini, dakle što god da izveo bit će odlično.



Popis pjesama:

1 Heart Attack *
2 Go to Hell
3 Radio
4 Over You
5 Stone Rollin' *
6 Day Dreams
7 Movin' Down the Line *
8 Just Don't
9 Good Man *
10 The Answer


cereksretan

Legenda: sretanyessretan - mrak mrakova, cereksretan - a dobar je nema šta, sretanbeljzujo - tu ima svega al je uglavnom dobro, tuzancry - ne znam jel bi plakao ili pobjego, burninmad - i pakao je bolji od ovoga albuma

15.11.2011. u 20:06 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 13.11.2011.

THE HUMAN LEAGUE - Ipak su još dobri

THE HUMAN LEAGUE, Tvornica kulture, Zagreb - 12/11/2011

Moram priznati da nisam bila nešto naročito zagrijana da odem na koncert The Human Leaguea i bila sam poprilično sigurna da će Tvornica biti pomalo praznjikava, no na kraju je ispalo da sam ipak otišla, iako je istovremeno u Kinu SC muzicirao veliki Lucky Peterson. I nije mi žao.

Nije da ne volim synth-pop, ja sam ga se naslušala preko svih granica, ali sam uvijek smatrala da su esencija synth-popa ipak bili OMD, Soft Cell, Depeche Mode, Eurythmics - The Human League je definitivno imao svoje (bitno i uspješno) mjesto među njima, ali su mi od svi gore nabrojanih oni nekako bilo "najplići", najtanji, "najtinejđerskiji" bend toga tipa, osim što je Oakley bio vrlo upečatljiv vokal.
The Human League imaju nekoliko hitova koji niti danas nisu izblijedili nakon svih ovih godina i u totalno drugom vremenu. Čemu je dokaz bila i vrlo puna Tvornica, istina vrlo "middle aged" publike (uglavnom srednjih godina, onih koji su odrasli na synth-popu).

Također me je bilo poprilično strah da će HL uživo zvučati "plitko" i da neće to biti neki koncert za pamćenje. Koncert je počeo s "Never let me go" dobrom pjesmom s novog albuma "Credo", ali koja nije bogznašto zvučala. "Open your heart" je bila ok samo zato što nam je bila poznata i tako sve do inače fenomenalne "The Lebanon" koja je izvedena totalno beskrvno, iako se ne može reći da se, naročito Oakley i prateći gitarista nisu vrlo trudili. Oakley je bio cijeli koncert vrlo komunikativan i simpatičan. No publika se nije nešto posebno zainteresirala sve do polovice, iako su se svi pomalo zibali. Sve tamo negdje do "Human" sam ozbiljno razmišljala da si malo prispavam, odnosno odgovorila sam na sve mailove koje jučer i danas nisam stigla. Ozbiljno.

"Human" je također zvučala blijedo, ali za razliku od "The Lebanona" ta pjesma uživo i ne može zvučati nešto spektakularno jer to jednostavno nije koncertna pjesma. No poslije nje, nekako je sve sjelo na svoje mjesto, sve je bolje zazvučalo, iako mi nije jasno što točno do tada nije štimalo, osim što nije bilo neke kemije između benda i publike. Čini mi se da pjesme koje su slijedile jednostavno uživo zvuče bolje, publika je počela bolje reagirati i konačno je krenulo. Bolje nego što sam mislila.

Sve do zadnje u regularnom dijelu legendarne "Don't you want me", reakcija je nakon svake pjesme bila odlična, a kada je ona krenula nastalo je općenarodno veselje.



Bis se tražio vrlo glasno i dobili smo ga u fenomenalnom, bolesno dobrom ritmu bas dionica na "Being Boiled" koju nikad kao do sinoć nisam doživjela u takvoj snazi. Nakon što sam došla s koncerta pustila sam si Greatest hits i "Being Boiled" skoro nisam prepoznala koliko je original... no da, tanko sintesajzerski naspram ovog uživo sinoć.


Lom do daske je nastao na posljednjoj, meni pomalo dječjoj, smiješnoj "Electric Dreams" koja je rađena za jednako blesast film, ali je bila svejedno hit nad hitovima.



Na kraju mi se činilo kao da sam bila na dva skroz različita koncerta. Sva sreća da je onaj odlični bio zadnji pa je i dojam cijelog koncerta na kraju jako dobar.

Bend je djelovao iskreno zadovoljan prijemom publike i naročito upornim dozivanjem na biseve (drugi ipak nismo dočekali) i mislim da ih pitate kakav im je bio koncert u Zagrebu da bi vam odgovorili: "Bilo je sjajno".

Neka su i oni došli. Bar se "middle-aged" ekipa (koja garant rijetko ili nikad ne odlazi na koncerte i izlaske) malo naplesala i naguštala.
:-))


13.11.2011. u 03:11 • 2 KomentaraPrint#

četvrtak, 10.11.2011.

RAMMSTEIN potvrdio da ima TOP 5 show na svijetu

Rammstein + Deathstars, 8/11/2011 Arena Zagreb

Godinu i pol nakon što su nas rasturili lani (u veljači) njemačka metalurgija (ok, ok nije tak žestoka, vele pravi metalci da su ovi ipak komercijala - hm) zvana Rammstein, ponovo su nam došli u posjet na opće iznenađenje - i veselje svih koji ih ili vole ili im se sviđa spektaularan show koji naprave. Definitivno imaju jedan od top 5 showova na svijetu. A opet s druge strane ne počiva sve na showu, nego su po meni jedan od bolji metal bendova pa onda je to nekakva pobjednička kombinacija. Jesu i kontraverzni i pretjeraju (kao i Let 3, koji su ioako pokupili pola Rammsteinovih fora) do preko granice ukusa, no oni nikad nisu niti bili "ringa-ringa-raja" :-)
A već je početak bio VAU na kvadrat - ovo na slici je inače most kojim su prelazili s glavne na pomoćnu pozornicu:


...obratite pažnju kako su unijeli našu zastavu u dvoranu


Pirotehnike u tonama (došli su s 2000 l nafte!), vatra suklja ko luda na sve strane, scena velebna, fora ko u priči .... iako ih nisam fotkala nego sa tribina i napravila ovih par videa - pa fotke nisu spektakl neki posebni, namjerno sam ih stavila više nego obično da biste dobili dojam i tijek koncerta.
Odsvirali su sve bitno i čak nisu izveli (što je meni osobno šteta) novi singl, ali ovo je ipak turneja "Made in Germany 1995-2011" iliti Greatest hits, pa su svirali sve bitno (čak i ono zabranjeno...). Odlično mi je u video sjela "Links" (kao lani "Du hast")


U svakom slučaju, nakupilo se jedno 12.000-13.000 što je podosta za ovu krizu, ali je lani bilo daleko više ljudi što je opet vidljivo da nas je kriza desetkovala. Odsvirali su i dva bisa, završili prvi s "Ohne Dich" (koju možete pogledati na Yubito kanalu kao i prethodne). Dostojno je najveću ekstazu doživjela "Du hast" a ono što me svaki put kod njih oduševljava, i to sam do sada vidjela jedino kod njih, je da na kraju koncerta svi kleknu pred publiku i zahvale joj se.


E da, i Till (pjevač) je nekoliko puta rekao nešto na hrvatski a la "Ruke gore" što je naravno pobralo gromoglasno odobravanje.
Predgrupa su bili odlični švedski metal-gotičari Deathstars, ali o njima ispod Ramm slika...







Na "Main Teil" je Till kao pravi mesar skuhao Flakea (klavijaturistu)




a Flake je u "Haifisch" morao u čamac pa pravac publika:


na onom trojcu seksualno obojanih pjesama (od kojih su neke bile zabranjivane) preselili su se po mostu na središnju pozornicu:






"Engel" je rigala vatru iz krila:


Završili su s "Ich will"




I na kraju, to jest na početku Deathstarsi koji su odlično zvučali, iako mene osobno nisu oborili s nogu. Zadrti gotičari su se za ovu priliku malo "pometalili" u skladu s glavnim na koncertu dakako:









10.11.2011. u 14:56 • 5 KomentaraPrint#

subota, 05.11.2011.

Knjiga o Springsteenu: "Dva srca" (recenzija)

DAVE MARSH "DVA SRCA" - VELIKA BIOGRAFIJA BRUCEA SPRINGSTEENA
PRVO HRVATSKO IZDANJE, NAKLADNIK MENART, 2011.



"Dva srca" je velika biografija o čuvenom američkom rockeru "The Bossu" Bruceu Springsteenu koja je sastavljena od dvije knjige koje je Marsh napisao o Springsteenu: "Born to Run" ("Rođen za bijeg"), detaljno prati Springsteenovu karijeru od početaka do ranih 80.-tih, te knjige "Glory Days" ("Dani slave") koja nastavlja od "The Rivera" a završava tako oko 1987. Dodatak "Two hearts" (Dva srca) dodan je kasnije i uključuje zbivanja do 2003. Obje su postale bestselleri. No, kako je uglavnom većina knjiga koje su do Marshovih uopće postojale na tržištu - bile napisane ne toliko detaljno, konzistentno, ili faktografski, ili nisu bile iz takve bliske perspektive, dakle s mnogo manje poznavanja i mnogo više nagađanja.

No tu dolazimo i do prvog problema. "Born to Run" je generalno za koplje bolja knjiga od "Glory Days" iako ima previše elemenata storytellinga a la Marija Jurić Zagorka (kada autor ide u takve detalje da nakon nekog vremena više ne služe svrsi nego razvodnjavaju), a samo je seciranje Springsteenove lirike dovedeno u stanje akademskih analiza što je pisac kanio reći svojoj publici. Takve bi analize bile autentičnije da su biografije autorizirane, a ovako ostaje (što autor i sam potvrđuje) njegovo viđenje koje je manje više točno, ali su analize otišle predaleko i malo su pretjerano opširne. No kada saznamo da je Marsh jedan od njegovih izuzetno bliskih suradnika i prijatelja koji je još k tome oženjen za Springsteenovu ko-managericu i suradnicu Jona Landaua, stvari postaju jasnije. (Neke) kritike koje su išle na Marshov račun da upravo zato što jest ono što jest, ovakva(e) biografije nisu one "prave" jer su najvjerojatnije napisane u svrhu prikazivanja Springsteena još u boljem i romantičnijem svjetlu, možda jesu smislene jer iza nečije marketinške mašinerije nikad nisi potpuno siguran što je tu PR a što istina, no oni koji prate Springsteena cijelu karijeru znaju da Marsh ne pretjeruje, jer se Springsteen davnih godina dokazao i kao čovjek usprkos kiksevima koje je napravio što samo potvrđuje pravilo da nitko nije savšen.

"Glory Days" je zbrkanija knjiga. Neke fakte ponavlja opisno nekoliko puta što na kraju već smeta jer djeluje kao da se obraća prvoškolcima (a možda se samo obraća Amerikancima). Nekih se dijelova Bossove karijere primio predetaljno, a neke je skoro pa preletio. Iako je generalno rečeno i ta knjiga vrlo dobra, ne mogu se oteti dojmu da nije kopao po tim dijelovima (Springsteenovim "moralnim kiksevima": raspuštanja E Street banda, preljub i nova veza i brak) samo zato što su ljudi iz tih događaja i dalje prisutni kao njegovi prijatelji. Spomenute "kikseve" je doslovce spomenuo "u tri riječi" a to su bili događaji koje su mnoge Springsteenove fanove i štovatelje (uključujući i mene) stavile na tešku kušnju vjerovanja u ono što je Springsteen do tada napravio ("ipak ga je slava pokvarila, ili nije?"). U tom kontekstu Marsh nije bio nimalo dosljedan putu koji je započeo. Kraj, odnosno dodatak "Two hearts" je pomalo zbrzani dio koji je doslovce preletio nekoliko Springsteenovih albuma, pa se stječe dojam kao da je autor imao zamor interesa za neke periode. Da "Born to run" nije toliko dobar početak, ni ovaj kraj ne bi bio loš, ovako biografija "Dva srca" pada ritmom na kraju, što je velika šteta.

Bez obzira na to "Dva srca" je najkompletnija, vjerujem i najiskrenija knjiga o najvećem živućem rock'n'roll umjetniku, čija je glazba mnogima doslovce spasila život (meni jest). A to znači suho zlato.

Uza sve to, knjiga je fenomenalni priručnik o tome kako ćete si organizirati neke stvari u karijeri kada odlučite postati rock zvijezda (ili pop svejedno) a da vas ne zeznu na prvom koraku, a niti kasnije. Ili ćete se tek nakon čitanja "Dva srca" odlučiti to postati. Ja točno znam kaj ću napravit - ful je poučna....

Drugim riječima, knjiga je idealan Božićni poklon svim ljubiteljima rocka.POgotovo ako im želite malo iz šale zapapriti, jer ima 600 stranica i to relativno malog fonta :))

P.S.
BRUCE SPRINGSTEEN & THE E STREET BAND, europska turneja
7.6. Stadio Meaza, Milano, 10.6. Stadio Francesco, Firenca, 11.6. Stadio Trieste, Trst, 11.7. Synotip Arena, Prag, 12.7. Bruce
Ernst Happel Stadium, Beč
Ovo su samo neki od koncerata na koje možete otići na veličanstveni rock'n'roll doživljaj najvećeg živućeg rockera, s obzirom da na žalost Zagreb ipak neće ugostiti Brucea Springsteena iako smo se svi tome nadali i očekivali. No srećom dosta je koncerata u okolici. Aranžmane na spomenute koncerte imaju gotovo svi koji se time bave... Art travel iz Zagreba, Newsound iz Rijeke, Koncerti.net iz Slovenije...

05.11.2011. u 08:54 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>



< studeni, 2011 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Komentari da/ne?

CLICK on the UK flag or HERE - returnofalterego.tumblr.com for English version!!

blogging... music, text & photo...


© copyright by Anastazija Vržina, 2005-2014.
Sva prava pridržana/ All rights reserved.


Sav sadržaj na ovom blogu autorski je zaštićen, stoga tražite dozvolu za korištenje il' će bit frke.

službene stranice/ official pages:
Anastazija's Official Site
Anastazija's Twitter
Anastazija's YouTube video Channel

čitajte me i na:
venia-mag.net
cmar-net
ravnododna.com
BLOG.HR

Mailto: CLICK here!



pretraživanje returnofalterego.blog
Loading


najava događanja - koncerti

srpanj 2014
01.07. Neurosis, Zagreb, Jedinstvo
03.07. TOP GEAR, Zagreb
09.07. Metallica, Alice In Chains, COB Beč, Krieau
09.07. John Fogerty, Piazza Unita Trieste
10.7-13.7. Masters Of Rock, Vizovice, Češka
10.-13.7. EXIT festival, Novi Sad
15.07. Deep Purple + Gibonni, Zadar, Jazine
15.07. Hugh Laurie, Zagreb, Šalata
17.07. Deep Purple + Gibonni, Ljubljana, Križanke
17.-.19.07. Medvedgradske glazbene večeri, Zagreb, Medvedgrad
18.07. Scorpions, Piazza sul Brenta Padova
20.-26.7. Metaldays Tolmin, Slovenia
23.7.2014. Neil Young, Beč, Austria

kolovoz 2014
01.-2.8. Seerock Graz, Graz Austria
01.8. Joss Stone, Pula, Arena
01.-3.8. Schengenfest (HIM, 2Cellos, Morcheeba, Kiril Džajkovski), Slovenija, Vinica Bela Krajica
02.8. Status Quo, Pula, Arena
02.8. The National, Superuho festival Šibenil
03.-5.8. SuperUho Festival (The National / Fuck Buttons / Black Lips / Repetitor / Punčke / Bernays Propaganda...), Šibenik
06.-9.8. Brutal Assault, Jaromer, Češka
11.-18.8. Sziget festival, Budimpešta Mađarska
12.8. Zaz, Zadar
14.-16.8. Sabaton Open Air, Falun, Švedska

rujan 2014.
04.9. Editors, Zagreb, Tvornice kulture
08.9. Jack Oblivian & Shieks, Zagreb, Tvornice kulture
29.9. Finntroll, Gala Hala, Ljubljana
30.9. Alestorm & Brainstorm, Vintage Industrial Bar, Zagreb

listopad 2014.
01.10. Rage, Budimpešta
11.10. Future Islands, Zagreb, Močvara
20.10. Deathstars, Budimpešta, A38
21.10. Anathema, Beč, Szene
22.10. Deathstars, Beč, Szene

studeni 2014.
06.11. Michael Buble, Arena, Zagreb
09.11. Gaslight Anthem, Zagreb, Tvornica Kulture
16.11. Stiff Little Fingers, Zagreb, Tvornica Kulture
16.11. One Republic, Ljubljana, Dvorana Stozice
19.11. Slash, Austrija,Beč, Stadthalle

prosinac 2014.
04.12. Pips,Chips&Videoclips, Zagreb, Dom Sportova
14.12. Bryan Adams, Ljubljana, Dvorana Stožice

izvještaji/ recenzije

koncerti u slici i riječi:
malo zapela s updatiranjem :)
LENNY KRAVITZ + RAPHAEL SAADIQ 2011, Zagreb
THE HUMAN LEAGUE 2011, Zagreb
RAMMSTEIN + DEATHSTARS 2011, Zagreb
HURTS 2011, Zagreb
GEORGE MICHAEL 2011, Zagreb
APOCALYPTICA 2011, Zagreb
KORN 2011, Zagreb
ARCADE FIRE 2011, Zagreb
BON JOVI 2011, Zagreb
JOE COCKER 2011, Zagreb
SHAKIRA 2011, Zagreb
HLADNO PIVO 2011, Zagreb
ADASTRA 2011, Zagreb
ROGER WATERS "THE WALL" 2011, Zagreb
THE GODFATHERS 2011, Zagreb
FAITHLESS 2011, Zagreb
MAJKE / PIPS, CHIPS & VIDEOCLIPS 2011, Zagreb
PLAN B 2011, Ljubljana
NENO BELAN 2011, Zagreb
MALEHOOKERS 2011, Zagreb
RUNDEK CRGO TRIO, 2010 Zagreb
ĐORĐE BALAŠEVIČ 2010, Zagreb
ZORAN MIŠIĆ 2010, Zagreb
WHITE LIES, PAUL GILBERT, CARIBOU, YANN TIERSEN, ATOMSKO SKLONIŠTE, RUBIKON, 2010, Zagreb
RICHIE KOTZEN, JOE BONAMASSA, JOE SATRIANI 2010, Zagreb
ERIC SARDINAS 2010, Zagreb
GUNS'N'ROSES + DANKO JONES, 2010, Zagreb
THE GOSSIP 2010, Ljubljana
BILLY IDOL 2010, Ljubljana
RUBIKON 2010, Zagreb
ZORAN MIŠIĆ & GIBONNI 2010, Gradiška
MUSE & KASABIAN 2010, Milano
SKUNK ANANSIE 2010, Zagreb
DAVID GUETTA 2010, Zagreb
GIBONNI 2010, Varaždin
GIBONNI 2010, Zagreb
RAMMSTEIN 2010, Zagreb
SPANDAU BALLET 2010, Zagreb
DEPECHE MODE 2010, Zagreb
AUSTRALIAN PINK FLOYD SHOW 2010, Zagreb
THE 69 EYES 2010, Zagreb
PARNI VALJAK 2009, Zagreb
PET SHOP BOYS 2009, Zagreb
BACKSTREET BOYS 2009, Zagreb
SIMPLE MINDS 2009, Split
THE CULT 2009, Zagreb
VOODOO LIZARDS 2009, Varaždin
U2 / SNOW PATROL 2. dan 2009, Zagreb
U2 1. dan 2009, Zagreb
BRUCE SPRINGSTEEN 2009, Udine
CARLOS SANTANA,ERIC BURDON, SOLOMON BURKE 2009, Varaždin
RAZORLIGHT, PRIMAL SCREAM, THE CHARLATANS 2009, Zagreb
SIMPLY RED 2009, Ljubljana
SINEAD O'CONNOR 2009, Ljubljana
TONY CETINSKI 2009, Zagreb
NIGHTWISH 2009, Zagreb
BEYONCE 2009, Zagreb
ERIC SARDINAS 2009, Zagreb
ZDRAVKO ČOLIĆ 2009, Zagreb
TBF & St!llness 2009, Zagreb
BLACKMORE'S NIGHT 2009, Zagreb
PRLJAVO KAZALIŠTE 2009, Zagreb
ZA ĐORĐA NOVKOVIĆA 2008, Zagreb
GIBONNI 2008, Zagreb
WITHIN TEMPTATION 2008, Zagreb
MUSE 2007, Zagreb
IGGY POP, CHK CHK CHK, HOLD STEADY 2007, Zagreb
SONIC YOUTH, NEW YORK DOLLS, HAPPY MONDAYS 2007, Zagreb
THE CULT, ILL NINO, MAJKE, THE SCORPIONS 2007, Koprivnica
INXS 2007, Zagreb
KAISER CHIEFS, PLACEBO, QUEENS OF THE STONE AGE 2007, Zagreb
MICK HARVEY, PAUL GILBERT, HARMFUL, DIRTY THREE, GIPSY KINGS 2007, Zagreb
HLADNO PIVO 2007, Zagreb
KOOL & THE GANG 2007, Zagreb
VATRA RAMIREZ 2006, Zagreb
SEAL 2006, Zagreb
PUBLIC ENEMY 2006, Zagreb
MARIZA + TAMARA OBROVAC 2006, Zagreb
GIBONNI 2006, Zagreb
SIMPLY RED 2006, Pula
JOE SATRIANI 2006, Zagreb
VROOOM, URBAN 2006, Zagreb
SISTERS OF MERCY 2006, Zagreb
SIMPLE MINDS 2006, Zagreb
DEPECHE MODE 2006, Zagreb
SIDDHARTA 2001, Zagreb


fotoputopisi:
putopis Australija I
putopis Australija II
putopis Australija III
putopis Australija IV
putopis Australija V
biljke Australije