subota, 23.04.2011.
HOT NEW ALBUM: Hladno pivo - "Svijet glamura" (recenzija)
recenzija napravljena za www.soundguardian.com
Hladno pivo - "Svijet glamura" (recenzija)
Možemo odmah u glavu: „Svijet glamura“ je sjajan album - sigurno najbolji druge dekade postojanja Hladnog Piva, odnosno vrhunac zaokružene pretpostavljene trilogije („Šamar – „Knjiga žalbe“ – „Svijet glamura“).
Tvrdim to bez zere uvlačenja najvećem bendu u Hrvata, jer oni koji me znaju znaju da sam njihov totalni nefan. Tvrdim to i iako sam sto posto sigurna da se s tim neće složiti njihovi okorjeli fanovi, punkeri u globalu, niti dežurni dušebrižnici koji pomno prate njihovu karijeru.
Prvi se neće se složiti zato što ovaj album jest i nije Hladno Pivo na koje su navikli - a navike stvaraju konkretna očekivanja koja na „Svijetu glamura“ neće biti ispunjena na način kakav oni podsvjesno žele. Drugima će to biti neke vrste izdaja žanra koje Hladno Pivo tako predvodnički njeguje i štiti. Treći će reći da su postali mainstream (što jesu i to poodavno pa i nije neka novost), da nemaju volje za novim (opasnim) izazovima i da se kreću u okvirima sigurnog i kompromisnog rješenja koje neće talasati u društvu.
Navikli na cinizam i/ili ironiju u HP-ovaca, te beskompromisnu kritiku društva u (češće) ranijim fazama – ovaj je album poput izdaje. Bože, jel moguće da oni niti jednom riječju ne spominju HDZ, korumpiranu vlast, generale, Todoriće i tešku ekonomsku situaciju i neimaštinu s kojom se većina Hrvata danas bori? (Ispravka: hadeze se spominje!). Jel zato Hladno Pivo napravilo lošiji album? Uopće ne.
Zanimljivo, meni je sve to i nije do sada palo na pamet, da se nisu bavili svim tim. Zato jer nije bitno da baš svi izvođači koji postoje u Hrvatskoj pišu budnice. Oni su svoj bunt ispisali davnih dana i pisati ih opet bilo bi recikliranje samog sebe. Ako im se već to ne piše i ne bavi s tim iz bilo kojih, osobnih, neegzistencijalnih i inih razloga, bar su bili toliko pošteni pa se toga nisu niti primili.
Primili su se istovremeno i onoga što najbolje znaju (kritika, ironija, duhovitost) u sferi koja ih je u kreativnom razdoblju najviše zanimala a to je naša jetsetterska „Red Carpet“ stvarnost i, budimo surovo iskreni – nacija (da, dragi moji - da Hrvati sve to ne gledaju, ne čitaju i ne prakticiraju nijedan im to ne bi niti servirao i ne bi svi bili robovi tih glamurozarija) i nečeg posve novog – uključivanja nekih novih glazbenih stilova u svoj prepoznatljiv punk-rock.
Tako smo radi totalno ironičnog razloga dobili miks pjesama koje neke od njih imaju jaku podetiketu upravo osmišljenog žanra „rock cirkusa/seljačije“. Namjerno ovdje ne koristim termin koji se upotrebljavao za Bregovićevo Bijelo Dugme i kasnije Lošin Plavi Orkestar – pastirski rock. Iz dva razloga: što su potonji sami sebe smatrali strašno bitnima i shvaćali sebe i tu vrstu rocka preozbiljno - i adekvatno tome ne bi nijednom njihovom albumu dala više od 3. Drugi razlog je što je ovakva kombinacija kakvu nam je ponudilo Hladno Pivo na ovom albumu, veličanstvena zaj**ancija koju neće ukapirati samo oni koji nemaju nikakav smisao za finese i kojima je duhovitost neprijateljski teritorij. Fan – nefan, svejedno. Ili kapiraš ili ne. I pod tim ne mislim na tekstove, nego „novi glazbeni stil“.
Na kraju balade – nitko još kod nas nije napravio album na temu sprdanja s lokalnim „glamurom“. I u tom smislu su opet pokazali da s pravom predvode našu glazbenu scenu. Opet su prvi. Kritizirati „prirodu i društvo“, vlast i lopovluk naših „biznismena“ je passe. Kako su album „sklepali“ nije im niti za odreći hrabrosti. Budimo realni: bit će vas dosta koji ćete ovaj album pokopati..
Druga je stvar što je Hladno Pivo točno znalo što hoće i uvjerena sam da nisu promocijske floskule kada izjavljuju da su jako zadovoljni albumom. Imaju i radi čega biti zadovoljni.
Velik je izazov i odgovornost raditi recenziju albuma izvođača koji je velik i bitan i kojeg se prati kao i sve što se o njemu piše. I kojeg autor dobro poznaje i prati. Još je izazovnije i odgovornije pisati o velikom i bitnom izvođaču koji se autoru naročito ne sviđa, ne prati ga ili jednostavno nije „u tom filmu“.
Imam taj nos koji jednostavno zna kada će netko od takvih izvođača napraviti sjajan album čim čujem prvu pjesmu tj. singl (prije albuma). Tako je bilo i s posljednjim albumima AC/DC-ja i Iron Maidena recimo.
A nisam u „Hladno Pivo filmu“, punk mi ne leži.
Reda i posla radi išla sam 2007. na onaj koncert na Šalati s iscrtanom namjerom da odradim fotkanje onih prvih par stvari te ostanem još onih 20-tak minuta nakon, koliko ti treba da ispiješ politarsku pivu. Štoviše imala sam već opsežne planove kada i gdje se naći dalje sa svojom škvadrom za izalazak „čim riješim koncert“. Ostala sam do kraja koncerta, raz**ala sve planove za kasnije i rekla: „svaka čast!“ Nisam postala fan niti sam išla drugi dan kupiti sve njihove ploče/CDje, niti sam ih kasnije odjednom počela slušati. Ali kad nešto valja, onda valja.
Četriri godine kasnije kad sam čula „Ezoteriju“, potrudila sam se da već u subotu pokupim album, a to u pravilu nikada ne činim. Mislim zašto i bi, kad sam nefan.
Uglavnom dobili ste sliku, zar ne?
Na „Svijetu glamura“ nema lošeg detalja, nema prosječnog detalja. Ima drugačije dinamike i manje izravnosti i veće suptilnosti i pod time mislim na onih nekoliko „ljubavnijih“ laganijih glazbenih tema i adekvatno Miletovih tekstova, a sve ostalo je „narodni“ hit do hita.
Punk se malo povukao nauštrb rocka i time će sigurno pridobiti lijepu brojku novih prijatelja benda (mene jesu), pokojeg će i izgubiti (što je manje vjerojatno, vjerojatnije je da će tih nezadovoljnici samo gunđati do slijedećeg albuma). Cirkusarija sa dodavanjem seljačkijeg stila i rima u taj rock mora biti tamo da bi cijela stvar imala smisla. Na tankom su ledu bili ali tako nešto a s ovakvim rezultatom može izvući vjerojatno samo Hladno Pivo.
Ono što mene naročito oduševljava jest da su taj „rock“ dio nabrijali do daske, odradili nekoliko fenomenalnih gitarskih i posebice, bas riffova (totalni mrak u „Ima da te lajkam), Stipe se razmahao trubom i tubom... toliko jasnoće u njihovom zvuku mi se čini da nije bilo nikada do sada – mogu raspoznati gotovo svaki instrument koji su upotrijebili.
A kad maknete vokal (tekst, to jest) da vam ne odvlači pažnju i te „seljo-folk“ dionice iz pjesama, ukazat će vam se čista, punokrvna, nabrijana rock materija koji sama za sebe može nositi bilo koji album u glazbenom smislu.
Popis pjesama:
01. Svijet glamura *
02. Ima da te lajkam *
03. Fotoaparat
04. Premali grad *
05. Evo mene na ručku
06. Pravo ja
07. Kirbaj i kotlovina
08. Može
09. Lift
10. Bilo koji broj
11. Slobodni pad *
12. Ezoterija *
Legenda: - mrak mrakova, 
- a dobar je nema šta, 
- tu ima svega al je uglavnom dobro, 
- ne znam jel bi plakao ili pobjego, 
- i pakao je bolji od ovoga albuma
subota, 16.04.2011.
Sjaj zvijezde...ooops! benda zvanog Adastra
Adastra, Boogaloo Zagreb, 15.4.
Nisam se "najela" nikad toliko pozitive i gorčine kao u tri kratka dana ovog tjedna. Od nirvane zvane Watersov koncert u Areni došao je crni petak i fakin Haag i ovi robovlasnici i činilo mi se da mi vikend može popraviti samo Alonsova pobjeda na F1 u Kini u nedjelju (hm...), a što je isto tako daleko kao da sutra od Haaga dobijemo obavijest da su se ovi - zabunili.
Šugavi dan se posve neočekivano popravio sinoć u Boogaloo na koncertu Adastre. Još sam mislila kako je „šteta da Adastra nastupa baš danas“. Uopće nije bila nikakva šteta, naprotiv fala Bogu da je netko gore tako stempirao stvari.
Boogaloo je bio baš tako dobro popunjen toliko da svi mogu biti prilično zadovoljni. Iako mahom mlađa publika ovo nije glazba za tralalala što je u biti odlično jer mlađa ekipa očito prepoznaje pozitivu koja širi Adastra a ako nam to nije danas potrebno onda ne znam što jest. Ipak, svi vi koji se ubrajate u „stariju ekipu“ i imate neke svoje „formirane stavove na koje teško tko može utjecati (šatro jel')“ – ne bi vam škodilo da prisluhnete nečem ovakvom (sebe više ne ubrajam, ja sam već „tamo“).
Kad sam vidjela setlistu, točnije kada mi je rečeno kolika je - bilo je "opa!". Nije da Jerko Marić (za one koji ne znaju - da, on je mlađi brat Anđe Marić) & co. nemaju što svirati, ima materijala još tamo od Flarea (šifra: Anđa Marić) i naravno da se „Srebrni“ našao na repertoaru u izvedbi Hane Blažević, koja je pjevala s bendom cijelo vrijeme i to respektabilno. (Ako ne znate tko je Hana Blažević, ne sekirajte se, nisam znala niti ja prije.)
To je bio prvi plus jer si uvijek mislim ovako: ako ste slavni i živite samo od glazbe a odsvirate koncert od cca. sati i pol onda "stari moj što si ti dao publici a od nje živiš?" To me uvijek podsjeća na naše preskupo plaćene nogometaše koji guraju loptu 90 minuta i to najčešće tako da te ih je sram gledati (da se razumijemo: ja volim nogomet), a ako ne živiš od glazbe i radiš je iz ljubavi, onda se ne trudiš dovoljno ili ti je ta ljubav malo na prekratkom fitilju - u svakom slučaju meni je to "nja".
Adastra je sinoć odsvirala oko 2 sata, plus onih par minuta podjele nagrada, sve u svemu konkretna koncertna večer. S obzirom da sam imala na njima lupu pred očima i to duplu (radi ocjene koju sam im dala u recenziji albuma "Surovi grade" koju sam radila za www.soounguardian.com) početak je bio dobar!
Dečki su odlično smiješali pjesme s starog i novog albuma (i od Flarea), pa je dinamika koncerta bila izvrsna, a publika je to adekvatno nagradila navijanjem i zbornim pjevanjem. Na mahove poprilično žestoki rock, nabrijan do daske - to je sve bio fakin dobro.
Naravno više zanimala sama svirka i zvuk i – žao mi je radi svih koji misle da Adastra bezveze, moje saućešće svima njima - ali ovo je jako konkretan bend. Tko zna – zna. Ne bavi se Jerko slučajno tehnikom, tonom i čime li još sve (tak sam čula).
Kao što znate, briga mene ako netko na koncertu tu i tamo fula, sfalša toga ima uvijek a ja nisam baš takvo picajzlo ili kritičar koji je sam sebi svrha. Ali kad ja počnem gnjavit pšo nečemu onda znajte da je taj dio slab(ašan).
Spomenuti Adastru a ne spomenuti prvenstveno „Surovi grade“ naslovnu pjesmu posvećenu Luki Ritzu i svima mladima koji su skončali svoj život radi nasilja među mladima, je neizostavno. Pa tako ovaj moj post i izvještaj ne može biti baš uobičajena zafrkancija jer ipak... ovo su preozbiljne stvari,.
Kako je mlađa publika reagirala na nju - sve ti dođe toplo pri srcu kad vidiš da itekako ima još škvadre kojoj nisu na pameti samo zloćestoće i pi**arije. Pa sa Adastra ima i prosječnu glazbu a samo pozitivu koju širi – meni bi već i to bilo dovoljno. Znam da to malo čudno zvuči ali je tako.
U nekoj "big picture" - to je još važnije. Ako oni koji su u prilici (poznate osobe, umjetnici i mediji – oni naročito!) da usmjeravaju pozitivnu energiju i ljubav na ostale, a to ne učine čak učine suprotno, nepovratno su sami sebi i svojoj duši zadali autogol.
U tom kontekstu je jedan mladi dečko sinoć na nagradnoj igri osvojio vrlo vrijednu (čitaj: i skupu) gitaru Music Man Sterling LIMITED EDITION JP50 - jao meni da je meni takva! (ne bih znala što sa njom :)) - koju je bend poklonio – i s kojom je dečko, sigurno presretan otišao kući – neka mu ona bude produžena ruka ovakve iste vibre koju smo sinoć svi pokupili i neka je nastavi dalje. I da mu neki njegov album jednom ocjenim(o) s 5 zvjezdica (ili 10, nemojte bit sitničavi)....
četvrtak, 14.04.2011.
Savršenstvo zvano spektakl "The Wall" Rogera Watersa (Pink Floyd)
Roger Waters, Arena Zagreb - 13.4.
Prvo nešto slika:
Ispričat ću vam jednu priču:
bila jednom jedna curica koja je imala teško djetinjstvo i dosta starijeg brata. Curica se borila sa svojim strahovima i problemima tako što je mlatila klince koji su bili zločesti prema njoj, a sve ostalo na što nije mogla utjecati anulirala je živeći u svom svijetu glazbe. Upijala je kao spužva sve što je imalo notni zapis. Stariji brat je pak bio skroz introvertan. Neko vrijeme. I svako je malo putovao u Graz kupovat originalke Pink Floyda. Curici nije baš (u to vrijeme) bilo jasno kako će braco uz pomoć takve psihodelične glazbe prevazići probleme. (Ona je tada slušala ABBU, Smokie, Joan Jett, Elvisa i Mišu Kovača) .
I brat jedan dan donese veliki bijeli dupli album zvan „The Wall“ . Opet Pink Floyda. Veli curica braci: „Da nisi ti malo pretjerao s tim Pinkom? Malo je ovo čudan izdanak benda, kaj nije?“. Kaže braco: „Ja sam taj Pink“.
Fast forward par godina. Braco postane ex-Pink, sagradio je i srušio vlastiti Zid, ali samo u svojoj glavi. Curica postala cura, prestala mlatiti klince i otišla u Berlin pomoći srušiti ONAJ Zid. Brat se preselio i u gunguli selidbe, Seka je maznula sve njegove ploče Pink Floyda, a on je počeo slušati Vangelisa, Kitara i Eltona Johna.
I sve ovo vrijeme čekali su da se Barret, Wright, Gilmour i Waters prestanu svađati i krenu opet na turneju koja bi po mogućnosti zahvatila i Europu zvanu Balkan. Nakon još 10-tak godina kaže Braco Seki baš kada je ova odlazila u London: „Njih treba namlatiti.“ Uto umre Wright. SAD tek nećemo nikad doživjeti Pink Floyd u Hrvatskoj.
A kad ono, Waters odlučio da svoj The Wall prezentira sam i sakupio elitnu ekipu muzičara, tehničara, light i ton majstora, producenata itd. I objavi da dolazi u Zagreb. Pogledaju se Braco i Seka i reče Seka: „Divno! Pa to je najbliže Pink Floydu što ćemo ikada čuti uživo!“ Veli Braco (i još neki): „Stari prdonja mi tu foru slaganja, preslagivanja i razbijanja Zida prodaje već 30 godina. Ja neću ići.“
I ode Seka sama sinoć na koncert. Je li Pink Floydov „The Wall“ Pink Floydov ili Roger Watersov? Samo budala misli da je Floydov. To je Waters od A – Ž. Ako je i prdonja i stari i mrgudni svađalica, i ako netko sumnja da tip ima podeblji karton kod psihića – sve to je deplasirano i totalno nebitno. Briga me jel 'on taj svoj Zid preslaguje godina i kome je sve dosadan s njim.
Ono što mene briga je da smo sinoć vidjeli savršenstvo na svakoj razini što se tiče nečega zvano live svirka. I da je to nije bio (samo) koncert i spektakl već umjetnički zaokružena cjelina s repom i glavom – pričom (sviđala vam se ili ne – nebitno, ima je) - s uključenim svim segmentima umjetnosti, djelomičnom projekcijom filma „The Wall“, fotografijom, zvukom, produkcijom, lightom i – glazbom.
ovdje je pisalo: "Da li vjerujete u Vladu?" Odgovor je bio: "No fuckin' way!" na engl. i na hrvatskom: "Nema jebene šanse!"
foto by: Roman Romanski
foto by: Roman Romanski
O da glazbom. Ne, nitko ne može zamijeniti David Gilmoura na solažama. O da, svi smo zamijenjivi pa tako i on. Drugi Dave (Dave Kilminster) je na ovoj turneji ježio sve dlake koji homo sapiens na sebi ima s tim solažama i dodao još nešto svoje, na „Comfortambly Numb“ naročito.
Koncert Rogera Watersa se ne može prepričati, osim ako ne odemo na kavu koja će trajati barem dva sata koliko traje „The Wall“ i barem dvije runde , a za one koji silom hoće neke detalje evo ih: koncert je bio podijeljen na dva dijela - prvi jedna ploča/CD, pauza od 15 minuta i drugi dio (druga ploča/CD), sagradili smo Zid i srušili ga i uz zvuke „Outside The Wall“ frenetičnim navijanjem i pljeskanjem ispratili Watersa i ekipu u backstage i ... ne, nismo otišli doma. Barem ne odmah. Nitko se nije micao i nikome se nije žurilo na bus ili isparkirati se ili nešto. Htjeli smo bis koga nema. Fak.
... Seka dobije oko ponoći SMS od Brace: „Nemoj mi reć' kako je bilo, slušam cijelu večer „The Wall“ – proklet bio taj Waters. Što me nisi nagovorila da odem???“
Seka mu odgovori: „Zato što si stari prdonja.“
utorak, 12.04.2011.
Gangsterski nastup The Godfathersa
The Godfathers + Malehookers, Boogaloo Zagreb – 9.4.
(Fotos: Slavica Rudec)
Prije tri godine sam jako morala razmišljati koji su „ti Godfathersi“ kada je bio objavljen line-up Rokaj Festa te godine. Ono, znam da ih znam ali... dođavola kaj već oni izvode? Gužva, puno koncerata jedan za drugim i tako prohji vrijeme i dođe Rokaj a ja ne ponovim gradivo. Kaže mi frend, jako dobri poznavaoc dotičnog benda, „pa KAK ne znaš“? I krene oluja, krene pljusak, oni sviraju zadnji i ljudi se razbježe (uključujući i mog frenda) i ostane relativno malo ljudi - ja među njima gacajući po blatu i nevolji – velim si: „znam da ih znam i da su dobri i nema šanse da odem“. I bi tako.
Originalna ekipa The Godfathersa skupila se nakon desetljeća nenastupanja te 2008. i sve što si mogao napraviti jest razvaliti čeljust i reći: „kaj su stričeki j... dobri!“. Image postarijih gangstera iz 20.- 30. godina prošlog stoljeća bio je potpuno u skladu s zvukom i glazbom. Da ne komentiram kako su izvrsno svirali i koliko su prgave postpunkovske energije imali sa svojih preko 50 kuki na leđima...
U subotu su nam The Godfathersi došli ponovo uz support sveprisutnih Malehookersa i uopće nisam dvojila da će biti fino ispunjen Boogaloo i tulum od večeri. Ispalo je da sve što je bilo dobro u subotu su bili bendovi , a sve ostalo je zakazalo, točnije publika u svakom pogledu. Manje i trulije publike nisam već dugo vidjela. ( Sad ću morati na koncert Jelene Rozge da barem doživim publiku u ekstazi). :p
Pa utoliko su više zasjali bendovi. Makar, istinabog, niti od jednog nisam očekivala da će usprkos atmosferi karmina podbaciti - i nisu.
Malehookersi nisu bili u svojem naj izdanju, ali niti puno nižem, svakako su bili svoji za razliku od svirke pred Megadethom i Slayerom neki dan ranije, makar niti ono nije bilo nimalo loše samo nisu baš ličili previše na sebe (navodno su im iskopčali monitore pa su svirali i pjevali napamet). Ono im je svakako bila dobra vježba kako nastupati pred namrgođenom i neraspoloženom publikom, pa ih ovaj put ništa više nije smelo. Neka i nemaju „lirički business case“ – nemaju (citiram jednog uvaženog kolegu) – ali imaju sve ostalo. Pametnome dosta.
The Godfathersi su se u sličnoj situaciji sigurno našli miljun puta u svojoj karijeri (nikada nikome nije drago imati pred sobom hladnu publiku), no kako su nastupali – to se jedva da moglo i primjetiti, možda više kada si im gledao face, ako nisi – to je vrhunska svirka i snaga rock'n'rolla.
Ovaj put su došli bez sva tri originalna člana koji su finalno napustili bend (oba gitarista i bubnjar) te tako su ostali smo braća Coyne, no i to je bilo sasvim dovoljno iako, uspoređujući svirku sa Rokaja možda se ipak malo manje osjetila taj povezanost i nekdašnja cjelina benda.
Otprašili su sve svoje bitne stvari .... "She Gives Me Love", "This Damn Nation", "Birth, School, Work, Death", "Walking Talking Johnny Cash Blues" plus novi single "Back Into The Future" s kojim su najavili novi album nakon sto godina i sudeći po njemu, The Godfathersi nisu još sve rekli.
Ipak, mene je najviše oduševio bis i dvije lude obrade "Brand New Cadillac" od Vincea Taylora, te "Cold Turkey" od Johna Lennona (googlajte youtube).
Ono, bila bi prava gangsterska večer „machineguns & etc“: mašinke su bile oba benda, jedino su falili odani i energični podanici i dobri komadi. Piva i alkohola je ionako u izobilju u birtijama...
p.s. "frend" sam s i peterom Coyneom - šta fejsbuk čini!! :p
