subota, 16.04.2011.
Sjaj zvijezde...ooops! benda zvanog Adastra
Adastra, Boogaloo Zagreb, 15.4.
Nisam se "najela" nikad toliko pozitive i gorčine kao u tri kratka dana ovog tjedna. Od nirvane zvane Watersov koncert u Areni došao je crni petak i fakin Haag i ovi robovlasnici i činilo mi se da mi vikend može popraviti samo Alonsova pobjeda na F1 u Kini u nedjelju (hm...), a što je isto tako daleko kao da sutra od Haaga dobijemo obavijest da su se ovi - zabunili.
Šugavi dan se posve neočekivano popravio sinoć u Boogaloo na koncertu Adastre. Još sam mislila kako je „šteta da Adastra nastupa baš danas“. Uopće nije bila nikakva šteta, naprotiv fala Bogu da je netko gore tako stempirao stvari.
Boogaloo je bio baš tako dobro popunjen toliko da svi mogu biti prilično zadovoljni. Iako mahom mlađa publika ovo nije glazba za tralalala što je u biti odlično jer mlađa ekipa očito prepoznaje pozitivu koja širi Adastra a ako nam to nije danas potrebno onda ne znam što jest. Ipak, svi vi koji se ubrajate u „stariju ekipu“ i imate neke svoje „formirane stavove na koje teško tko može utjecati (šatro jel')“ – ne bi vam škodilo da prisluhnete nečem ovakvom (sebe više ne ubrajam, ja sam već „tamo“).
Kad sam vidjela setlistu, točnije kada mi je rečeno kolika je - bilo je "opa!". Nije da Jerko Marić (za one koji ne znaju - da, on je mlađi brat Anđe Marić) & co. nemaju što svirati, ima materijala još tamo od Flarea (šifra: Anđa Marić) i naravno da se „Srebrni“ našao na repertoaru u izvedbi Hane Blažević, koja je pjevala s bendom cijelo vrijeme i to respektabilno. (Ako ne znate tko je Hana Blažević, ne sekirajte se, nisam znala niti ja prije.)
To je bio prvi plus jer si uvijek mislim ovako: ako ste slavni i živite samo od glazbe a odsvirate koncert od cca. sati i pol onda "stari moj što si ti dao publici a od nje živiš?" To me uvijek podsjeća na naše preskupo plaćene nogometaše koji guraju loptu 90 minuta i to najčešće tako da te ih je sram gledati (da se razumijemo: ja volim nogomet), a ako ne živiš od glazbe i radiš je iz ljubavi, onda se ne trudiš dovoljno ili ti je ta ljubav malo na prekratkom fitilju - u svakom slučaju meni je to "nja".
Adastra je sinoć odsvirala oko 2 sata, plus onih par minuta podjele nagrada, sve u svemu konkretna koncertna večer. S obzirom da sam imala na njima lupu pred očima i to duplu (radi ocjene koju sam im dala u recenziji albuma "Surovi grade" koju sam radila za www.soounguardian.com) početak je bio dobar!
Dečki su odlično smiješali pjesme s starog i novog albuma (i od Flarea), pa je dinamika koncerta bila izvrsna, a publika je to adekvatno nagradila navijanjem i zbornim pjevanjem. Na mahove poprilično žestoki rock, nabrijan do daske - to je sve bio fakin dobro.
Naravno više zanimala sama svirka i zvuk i – žao mi je radi svih koji misle da Adastra bezveze, moje saućešće svima njima - ali ovo je jako konkretan bend. Tko zna – zna. Ne bavi se Jerko slučajno tehnikom, tonom i čime li još sve (tak sam čula).
Kao što znate, briga mene ako netko na koncertu tu i tamo fula, sfalša toga ima uvijek a ja nisam baš takvo picajzlo ili kritičar koji je sam sebi svrha. Ali kad ja počnem gnjavit pšo nečemu onda znajte da je taj dio slab(ašan).
Spomenuti Adastru a ne spomenuti prvenstveno „Surovi grade“ naslovnu pjesmu posvećenu Luki Ritzu i svima mladima koji su skončali svoj život radi nasilja među mladima, je neizostavno. Pa tako ovaj moj post i izvještaj ne može biti baš uobičajena zafrkancija jer ipak... ovo su preozbiljne stvari,.
Kako je mlađa publika reagirala na nju - sve ti dođe toplo pri srcu kad vidiš da itekako ima još škvadre kojoj nisu na pameti samo zloćestoće i pi**arije. Pa sa Adastra ima i prosječnu glazbu a samo pozitivu koju širi – meni bi već i to bilo dovoljno. Znam da to malo čudno zvuči ali je tako.
U nekoj "big picture" - to je još važnije. Ako oni koji su u prilici (poznate osobe, umjetnici i mediji – oni naročito!) da usmjeravaju pozitivnu energiju i ljubav na ostale, a to ne učine čak učine suprotno, nepovratno su sami sebi i svojoj duši zadali autogol.
U tom kontekstu je jedan mladi dečko sinoć na nagradnoj igri osvojio vrlo vrijednu (čitaj: i skupu) gitaru Music Man Sterling LIMITED EDITION JP50 - jao meni da je meni takva! (ne bih znala što sa njom :)) - koju je bend poklonio – i s kojom je dečko, sigurno presretan otišao kući – neka mu ona bude produžena ruka ovakve iste vibre koju smo sinoć svi pokupili i neka je nastavi dalje. I da mu neki njegov album jednom ocjenim(o) s 5 zvjezdica (ili 10, nemojte bit sitničavi)....
