ponedjeljak, 26.11.2007.
Ispovijest jednoga psa
P.S. Izbori su završili, Vladu još nismo dobili, vrijeme je za jednu priču koja nema veze s tim...
Imao sam 4 i pol godine, dakle bio sam jedan stvarno iskusan pas. Ipak, nisam vidio puno svijeta. Odmalena sam bio srećković jer sam živio u istoj obitelji.
Ali obitelj je bila velika, s četvoro male dječice koju je trebalo čuvati. Otac i majka stalno su izbivali. Teško su zarađivali za prehranjivanje obitelji. I mene, ali ja sam ionako spadao u obitelj. S nama su živjeli i djed i baka. On napola slijep, ona teško bolesna. Kuća je bila vrlo trošna, a novaca nije bilo dovoljno za veće popravke. Kada je padala kiša, znalo je curiti kroz dijelove krova i prostorija kao sito rešeto. I znali smo se prilično smrzavati kada nije bilo dovoljno novaca za grijanje.
Bilo je trenutaka kada sam bio gladan, ali to nije bilo zato što se nisu brinuli za mene. Kako svima, tako je bilo i meni. Ali zato sam bio ponosan oslonac, obožavan od dječice.
Mnogo sam stvari naučio. I napatio se. U usporedbi s većinom pasa iz mog kvarta – ja sam bio radnička klasa.
U susjednoj je kući živio Miješanac koji me je uvijek zadirkivao. Da sam naporan s tim svojim obavezama opasnog čuvara kuće. I zato jer nikad nisam imao vremena za dangubljenje. Prava je istina bila da me obitelj nije puštala da lutam, niti me naučila kako da se ponašam na cesti. Oni jednostavno nisu imali vremena za to. Kad smo mi klinci bili mali, roditelji su nas učili da se na cestu ne smije istrčavati bez pratnje odraslih, jer je cesta bila jako prometna. Prečesto su lokalni usijani klinci i dežurni pijanci okušavali svoje vozačke nesposobnosti.
Naša je kućica bila opasana s malim pojasom zemljišta i tu sam obožavao trčkarati. Nadraže mi je bilo zalijetati se u zavoj oko ugla kuće. Ponekad sam, dok sam još bio klinac, tako pokušavao oponašati automobile s ceste.
Miješanac je to smatrao glupim. On se uvijek znao lukavo izvući iz dvorišta i tumarati uokolo po malim uličicama i tuđim dvorištima. Nekoliko me puta prilično uvrijedio rekavši da sam ograničen u usporedbi s Lordom, koji je navodno svašta vidio i znao pričati svakojake pripovijesti i doživljaje. On je stanovao u velikoj kući preko puta ceste. Za razliku od nas ostalih, uvijek se pravio važan i uzvišen i uopće mi nije bio simpatičan, kao uostalom niti Miješanac.
No jedino Lord nikada nije lajao na aute, niti na prolaznike. Čak niti na poštara.
Ostale je pse to silno impresioniralo. „Kako je samo cool taj Lord.“ – pričali su na trač-partijama. I kujica na kraju ulice, Lara, u koju sam bio strašno zaljubljen dok sam bio još mlađi, zagledala se u njega čim se doselio.
Lara i ja smo bili zajedno to proljeće, neposredno prije njegovog dolaska.
Bio sam sretan kao beba. Lajalo sam i zavijao na mjesec i pravio se važan kao nitko.
Kada sam konačno shvatio da sam izgubio Laru, pao sam u depresiju. Bio sam tužan i ucviljen, klatio se po kući po cijele dane i neko vrijeme bio prava niškoristi.
I danas sam zahvalan obitelji što me tih dana takvog trpila.
Onda sam se trgnuo i još se jače bacio na svoje kućne obaveze, samo da ne mislim na nju. Ako bih slučajno imao nešto slobodnog vremena i to bih iskoristio tako da sam na svaki auto i prolaznika bjesomučno lajao i režao. Često bi mi pogled pao na dvorište preko puta, na mog suparnika, kako šutke, kao pravi šminker, šetka oko kuće. Lara se kao pravo žensko, pravila kao da se ništa nije dogodio.
To bi me još više uzrujalo, pa sam se iscrpljivao radom do daske, samo da mi ne bi na pamet pala koja glupost. Nakon što bih ispratio djecu u krevet ili dočekao oca koji je dolazio iz noćne šihte, pao bih mrtav umoran na svoj ležaj.
I tako su mi prolazile godine. Uskraćenu ljubav nisam prebolio, a težak život obitelji postao je s vremenom sve stresniji. Malo su mi otišli i živci. Nekoliko sam puta sav nervozan izletio nasred ceste, ni sam ne znam zašto, i trčao uz aute, naganjajući ih.
Ostarjeli bernardinac Balu koji je živio malo dalje, na početku ulice, često bi mi govorio da se pokušam malo smiriti. Da štetim samome sebi. I da nitko ne voli živčane pse. Uvijek bih se na kraju složio s njim, bio je u pravu. Usprkos tome, razgovori s njim bi me uvijek oraspoložili, znao je smiriti svakoga, pa i mene. I često bi mi dao pokoji dobar savjet. Ma, bio mi je najbolji frend.
Jednoga se dana Balu jednostavno više nije probudio. Bilo je ljepljivo i maglovito jutro i odmah sam znao da miriše na lošu vijest. Smrt je došla nenadano i tiho.
Nedostajao mi je.
Moja su djeca rasla i postali školarci i sve sam ih manje viđao. Imao sam sve manje posla i opet sam počeo istrčavati na cestu. I nije bilo nikoga da me opominje.
Prije tjedan dana sam se razbolio i, neuobičajeno za mene, jednostavno, kako bi ljudi rekli, uzeo bolovanje. Baka je prošle godine umrla od bolesti, a ja nisam bio spreman krenuti njenim i Baluevim stopama.
Mučila me probava, crijeva, ni ja ne znam što sve ne i do prekjučer sam bio u komi.
Kažu, to dolazi s godinama.
Bio sam prilično zabavljen sobom i uopće nisam registrirao da su otac i majka donijeli odluku da sutradan odvedu djeda u dom za penziće. U kući mu više nisu mogli pružiti potrebnu njegu.
Meni je djedica tijekom godina postao skoro pa jedini pravi drug, jer su većinu dana djeca bila u školi.
Tu sam noć tvrdo spavao i kada sam se probudio nikoga više nije bilo u kući. Kada sam shvatio da nema djedice i da se nisam oprostio njim, poludio sam. Lajao sam satima i nisam izlazio iz kuće iako je bio lijepi dan.
Negdje oko podneva, čuo sam auto kako parkira pred kućom, na pijesku uz rub ceste. Izletio sam na dvorište misleći da su moji ukućani.
Ali auto je bio nepoznat. U njemu je sjedila nepoznata žena i gledala preko, prema Lordovoj kući.
Razljutila me već sama pomisao da se parkirala ispred naše kuće.
Počeo sam skakati oko auta i lajati. Žena se isprva mrštila, a onda počela petljati s volanom. Ja sam kao pravi čuvar stao direktno pred njušku njenog auta i pokazao joj tko je tu gazda.
Žena je razdraženo zatresla glavom. Kad je malo krenula naprijed, ja sam se naravno maknuo, a ona je bauljala uz cestu, vidio sam to, ne znajući što će.
Pomislio sam „kako li je glupa“ i opet sam počeo lajati, a zatim odvažno trčati uz kotače i režati na njih.
Zatim sam brzopotezno optrčao oko auta koji se kretao, što je bio smjeli potez, i ponosan što mi je to uspjelo, optrčao još jednom. Da me samo Lara tada mogla vidjeti!
Ženu sam konačno natjerao da okrene auto i parkira ga na drugoj strani ceste.
Malo sam je promatrao.
Baš mi se nije sviđala ta žena. Kako se usudi samo tako parkirati uz moj ulaz? Takve bi bezobraznike ja uvijek i odmah otjerao.
Otvorila je vrata i pokušala izaći, ali ja sam opet jako zalajao i ona je ostala sjetiti u autu.
Fiksirao sam je takvim pogledaom da se zalijepila za sjedalo.
I onda sam najednom shvatio zašto mi se ne sviđa. Ona je bila ta koja je poklonila mladog Lorda susjedima. Ona mi je donijela zlu kob i kumovala gubitku moje najveće ljubavi, Lare.
Pobjesnio sam.
Sjurio sam se poput metka preko ceste do najbližeg kotača i tada mi se zamaglilo. Čuo sam strašan tresak, zatim je nešto ogromno projurilo kraj mene. Još sam čuo jezovitu škripu kočnica, a onda izgubio tlo pod nogama i osjetio strašnu bol u cijelom tijelu. U prsima.
Sjećam se da sam velikom brzinom klizio niz cestu nekoliko metara i zaustavio se točno ispred Lordove kuće.
Učinilo mi se, onako kroz maglu i krv koja mi je curila iz glave, da su mi noge odrezane i cvilio sam nepokretan, pokušavajući podići glavu.
Znam samo da sam se ipak uspio dići, ali ne znam kako sam napravio onih nekoliko koraka nazad do ruba moje kuće. Tamo sam se srušio.
Zatim sam osjetio miris ljepljivog maglovitog jutra. Kao da sam se našao u onom istom jutru kada je Balu otišao.
Povike ljudi koji su istrčavali iz kuća na ulicu više nisam čuo.
Klonuo sam onesviješten.
Probudio sam se u nekoj presvijetloj sobi. Nisam osjećao udove. Nad mene se saginjao čovjek u bijeloj kuti i tužno odmahnuo glavom.
Tada sam znao da sam umro.
četvrtak, 22.11.2007.
Kud svi tud i mali Mujo...
O politici, izborima, nogometu i Hrvatima
ja pišem blog al tam ne blebećem o nečemu ono nit ozbiljno niti neozbiljno furam se na kulturu i neke vidove umjetnosti tehnologije kajjaznam uopće zakaj pišem blog al to je IN bilo i još je pa što da budem drukčija al žulja me blebetat sad o tome kaj zaokuplja Hrvate e jesmo smotan narod kad su jedine dvije stvari kojima pridodajemo važnost a to nisu ni koncerti rock-pop muzika ni fotografija ni književnost nažalost mila nam majka nego politika i nogomet mislim stvarno baš smo na nivou vrtimo se oko toga ko mačka oko svoga repa na ringišpilu malo politike-malo nogometa-malo politike-malo nogometa puknut će mi glava od tih izbora sad jesu li u nedjelju ili je to u prosincu nije valjda koma sam jer svi znaju jedino ja ne ono budem glasala kad budu svi ionak je sve isto uvijek i isto zavrsi a daobog da sve to zavrsi čim prije ne mogu više to slušati "katastrofalna situacija u nas" ko da mi to ne znamo pa nam netko mora reć ili "dijaspora: glasati ili ne" reklama toliko da mi idu van na uši a bavim se reklamom i to mi je posao i nikad mi toliko nije išla na živce dođe mi da se zaposlim u pogrebnom poduzeću tamo nema zime za preživjeti mrtvaca uvijek ima ali najmanje čujem o kvalitetnim gospodarskim programima ono kaj je to nekaj za pojest svi glume gljive i sad ono par dana pred izbore što da radim glasat ću za penziće ak ništ drugo i ja ću bit jednom penzić ili alternativno da mojim starcima penzićima bude bolje valjda budu se ovi pobrinuli za svoje ali vidiš moji penzići doma navodno ipak ne budu glasali za njih ne znam zakaj valjda se ne mogu pomiriti s tim da su moji doma penzići jebe lud zbunjenoga ja sam fakat totalno politički apolitični tip samo politiziram....
...još mi je opet bolje bavit se s nogometom kojeg ionak mrze svi koje ja znam od prijatelja i ljudi od kulture i inteligencije ne znam baš zašto je to tako ali to je banana ak si inteligentan i pratiš nogomet za kojeg općepoznato navijaju prizemnice na tribinama a igrači su isto tu negdje to je baš dobro jer se izdigneš od te mase pa si još pametniji mene to ne briga ja volim nogomet kad pobjeđujemo Engleze usred Londona pa da mrzim nogomet ma da sad ga ne mogu da i hoću i svaki put kad trebam otić na neku tekmu a ne idem nikad dakle ne znam kak ću onda otić ali nema veze odu umjesto mene drugi i onda se zateknu kraj Bad Blue Boysa ti su totalno ludi i ponapiju se i počnu se tuć s našima na 2:0 kad vodimo ja to ne kužim kaj imaju oni petarde ili mozak u glavi i onda moji zdime sa stadiona u 26. minuti jer je frka panika a došli su u London na utakmicu ko je tu lud...
...ma da glasamo za bilo koga bit će nam isto BBB i ostali srozavat će nam ugled zemlje bez obzira na vladajuću stranku hvala Bogu da imamo nogometaše i Bilića jao na što smo spali idem ja na Laibach sutra boli me dupe za sve drugo račune ću plaćat prekosutra ako bude novaca ako ne peglat ću kartice ko ih ne pegla i još moram slušat starog u životu koji mi non-stop govori da sam promašila najvažnije da sam se trebala udat za političara ili nogometaša i onda kad ga frka pogledom pogledam kaj to priča za jednu individualku i nesvjesno osvještenu ženu pa se popravi da sam ja mogla u političare vidiš kak im je dobro jedino to s nogometom ne ide nemre žena bit nogometaš mislim igrat s Beckemom u istom klubu a ženski nogomet je pušiona...
...e i ja se bavim glupostima al ne mogu više slušat ni radio ni teve više nemrem ni proć ulicom da mi ili petarda ne lupi pod noge ili me predizborni plakat ne lupi u nos...
...vrijeme je za zimski san nisu ni medvjedi blesavi bit će da su i oni imali izbore i reklamne kampanje jedino ne znam kak su igrali nogomet i kakav bi to medvjeđi Beckem bio..
idem spat.
petak, 09.11.2007.
Kako napraviti svoj žig (watermark) na fotografijama
U ovom ću postu objaviti kako u Adobe Photoshopu napraviti svog žig (watermark) na svojim fotografijama koje želite negdje objaviti na Internetu.
Ima više načina kako napraviti watermar, ovo je jedna od njih, ali svi "dođu na isto".
1. otvorite fotografiju na kojoj želite watermark
2. na tool meniju (trakica desno) kliknite na ikonicu T (Horizontal Type Tool), odaberite font
3. upišite oznaku "copyright" (Alt+0169) i svoje ime
4. označite cijeli tekst, te na tool meniju kliknite na ikonicu boje (Set Foregorund Color) i stavite tekst u bijelu boju (ili crnu).
5. da biste pravilno odredili veličinu fonta, vratite se u Path Selection Tool mod (strelica) i povećajte fotografiju na 100% (zoom toolom ili Ctrl+)
6. vratite se u T mod i izaberite dovoljno veliki i u širinu razvučen font (ili ga stavite u italic), a na Style meniju odaberite "None" ili "Strong" (ali da ne bude niti debeli niti preblijed watermark) da vam ime na 100% veličini slike adekvatno veliki (ali ne prevelik).
7. opet označite cijeli tekst (pripazite da ne načinite nove text layere, treba vam samo jedan, ako ih greškom načinite više deletirajte sve što vam je viška osim tog gdje vam piše ime)
8. na layer meniju imate opciju Opacity 100%., ako imate bijelu boju teksta i blijedu fotografiju promijenite postotak u od 15 ili 20 %.
To je ovisno o slici - ako je ovako šarena neka bude bliže 20%, ako prevladava crna jednolična pozadina idite do 11% i slično - malo se poigrajte). Na primjerima na kraju ćete vidjeti da opacity može biti i visok.
9. kliknite na Move Tool na tool meniju i povlačite tekst sa svojim imenom po slici gdje bi najbolje pasalo.
Na ovoj slici sa publikom je najbolje staviti watermark tamo gdje je bit slike (na pozornici).
Kod slika s krupnim planom ljudi kao na ovoj, smanjiti ćete Opacity na nekih 11% i zatim staviti svoj watermark tako da ne smeta samoj slici, a opet da se vaše ime proteže na više prelaza boja odnosno zona fotografije, jer što ćete više "zona" prekriti (lice, pozadina, mikrofon itd.) to će netko teže maknuti vaš watermark sa fotografije.
Ono što je bitno znati jest da svakako netko tko se bavi Photoshopom svaki dan neće imati jako velikih problema da pobriše watermark, ipak je dosta nemoguće da se na analizi fotografije ne vidi da je po njoj "prčkano".
Stoga što Vam je veći watermark (ali diskretniji) to je bolje.
Još par primjera:
bijeli font, none, opacity 8%
bijeli font, none, opacity 18%
crni font, strong, opacity 45%
crni font, strong, opacity 36%
bijeli font, none, opacity 13%
10. I kad ste zadovoljni s rezultatom, zadnje što ćete učiniti je da na Layer meniju odaberete opciju Flatten Image i to je to.
Sejvajte kao Save As nešto i gotovi ste. Original uvijek sačuvajte netaknut.
Da se sa svakom fotografijom ne gnjavite postavljati copyright watermark od početka, u slijedećem postu ću vam pokazati kako napravite "akciju" Action u Adobe Photoshopu - zamemorirati ovo postavljanje watermarka i onda ga koristiti jednim klikom za svaku novu fotografiju.
Nadam se da će vam ove upute biti od koristi. :)
nedjelja, 04.11.2007.
Kradu li vam fotografije, tekstove?
(još malo o toj temi)
Prije mog posta o Formuli 1, kanila sam staviti temu o krađi autorstva, no tema o F1 je tada bila aktualnija, a SadisticoShy je taj dan odlučio staviti na svoj blog VisionThing istu temu, koju smo on i ja taj dan baš raspravljali ICQ-om.
Ovo je na neki način ponavljanje te teme i neki nastavak na njegovu, s par (nadam se) korisnih savjeta.
Ako vam se ne da klikati na njegov blog i čitati cijelu štoriju, evo sažetka problema:
konkretno njemu i još jednoj blogerici (a čula sam da se to dešavalo i drugim blogerima) drugi ("ozbiljniji") mediji ponekad preuzmu fotografije (i potpišu autora), a još češće ih preuzmu i ne potpišu, dapače čak se trude izbrisati potpis autora (u Sadisticovom slučaju), drugim riječima kradu. Kratko i jasno.
(Makar, takve su krađe mnogo širi problem, ne moraju pokradene biti samo fotografije ili samo blogeri.)
Konkretno Sadisticu su uspješno odrezali potpis njegove fotografije i objavili u ZAGREB NEWS. Nakon što je autor reagirao i poslao adekvatno pismo uredniku, ovaj se javio, ispričao, objasnio "da su ga htjeli kontaktirali ali je bio petak popodne" (kao da je za kontakt blogera potreban radni dan!) i rekao da će mu platiti naknadu za objavljenu fotografiju. Koja do danas nije plaćena.
Naravno.
(Sadistico, javi mi kada bude.)
Urednik je (pametno) reagirao odmah, znajući da blogeri nisu više mačji kašalj i da su u ekipi zvanoj www.dnevnik.hr i NOVA TV..
Po sistemu APP (ako prođe prođe), jako su si dali truda da mu inicijalno obrišu tag (potpis) koji Sadistico stavlja uz rubove fotografija s namjerom da fotografija dolazi više do izražaja i da na njoj nema smetnji.
Drugoj blogerici, slika/e su prenesene na neki forum ili tako nešto, bez potpisa naravno.
I oboje su bili jako revoltirani. S pravom.
No, mi smo svi u okruženju zvanom Internet na kojem ne postoji ZAKON, SUCI i KAZNA. Postoje pravila ponašanja koja se, ili uopće ne, poštuju.
Isto tako bi logično bilo da svatko tko objavljuje sadržaj na Internetu riskira da bude pokraden i usprkos onim obaveznim rečenicama i napomenama: "Sav sadržaj na ovim stranicama autorski je zaštićen..."
Stoga ako vam je posebno stalo do vaših autorskih fotografija i tekstova (priča, pjesama i slično), učinite nešto za sebe i svoje autorstvo, i makar ne možete mnogo, učinite maksimum koji vam je dostupan:
1. Objavljujete fotografije u max. rezoluciji od 72 dpi i to dosta smanjene od vaših originala.
Zapamtite: ako vas je pokrao netko veliki (dakle krađa te specifične vaše fotke neki je big deal - netko se njome jako okoristio ili tako nešto), taj netko ne može dokazati da ima original jer ga imate vi. I to možete dokazati.
2. Ako su vam vaše fotke još važnije i šaljete ih na neke druge web stranice - ne objavljujte fotografije potpisom (tagom) oko ruba fotke, nego preko fotke stavite watermark.
Da biste na fotografiju mogli staviti watermark potreban vam je neki uobičajeni program za rad (ne uređivanje!) s fotografijama, i "ogoljelija" verzija Adobe Photoshopa će biti super.
Kako da to učinite, obasnit ću vam u idućem postu. A to izgleda ovako:
Da, slika nije baš totalno bez smetnji, ali je zaštićena.
Zapamtite: da bi vam netko ukrao ovakvu sliku i da pokuša vaš potpis obrisati, potrošio bi skoro više vremena nego da je ide sam napraviti, odnosno izuzetno je teško obrisati potpis koji je (pametno) postavljen na fotografiju, a i tada se kuži da je nešto po fotografiji muljano.
3. Ako se ne bavite objavljivanjem fotografija na blogu, ali imate neke fotografije koje biste slali u hrvatske i ostale medije (za putopise, članke, ilustracije i slično) pa ih nudite tim istim medijima, sakupite tu kolekciju, ispržite je na CD, zapakirajte u kovertu i konktakirajte Autorsku Agenciju - (odnosno Hrvatska autorska agencija, Centar za intelektualno vlasništvo) u Preradovićevoj 25, Zagreb, br. telefona. 01/4811 055.
U Hrvatskoj ne postoji "zaštita autorstva" na način da se vi u neki registar upišete kao autor djela, nego se vaše djelo (CD s fotografijama, tekstovima, pričama, romanima i dr.) pohrani u sef sa svim podacima o djelu u AA na godinu dana i to veselje vas košta neki iznos, mislim da je po jednoj grupi (setu) djela 240 kn po novoj tarifi. Po isteku te godine dana oni to prebace iz "sefa" u njihovu arhivu.
Ono što je vama bitno jest da to što pohranjujete u AA niste prije nigdje objavili i kada to pohranite, sačuvajte potvrdu o pohrani jer se tamo nalazi datum pohrane i dokaz da je to djelo potpisano od vas u AA.
To vam je u stvari dokaz o autorstvu.
Zapamtite: Poslije netko drugi mora dokazati da je on autor toga djela ako ga tužite (naravno to ćete činiti samo kada su bitne i velike krađe u pitanju). A taj to neće moći.
Neka vas (jednokratni) iznos od 240 kn ne obeshrabri. Ako vam je to mnogo: dobro ocijenite od kojeg djela možete očekivati nešto konkretnije ili ako šaljete djelo van vaše kontrole. Ne zaboravite da vam kompenzacija za krađu može donijeti dosta puta onih 240 kn ukoliko možete dokazati da ste vi autor.
I natrpajte na taj CD što više fotografija možete, ili sve moguće tekstove koje imate, kad već to radite.
4. Ako pištete autorska djela, napravite isto kao i autori fotografija pod 3.
Zapamtite: čim vaša djela šaljete uokolo za neke objave, očekivanje nekih honorara, to je vaše djelo u potpunosti van vaše kontrole. Nemojte poslije plakati.
Nema garancije da će veliki medij, izdavač i sl. biti i pošteni.
(idući post kako se radi watermark na fotografijama).
