P.S. Izbori su završili, Vladu još nismo dobili, vrijeme je za jednu priču koja nema veze s tim...
(skoro pa istinita priča)
Imao sam 4 i pol godine, dakle bio sam jedan stvarno iskusan pas. Ipak, nisam vidio puno svijeta. Odmalena sam bio srećković jer sam živio u istoj obitelji.
Ali obitelj je bila velika, s četvoro male dječice koju je trebalo čuvati. Otac i majka stalno su izbivali. Teško su zarađivali za prehranjivanje obitelji. I mene, ali ja sam ionako spadao u obitelj. S nama su živjeli i djed i baka. On napola slijep, ona teško bolesna. Kuća je bila vrlo trošna, a novaca nije bilo dovoljno za veće popravke. Kada je padala kiša, znalo je curiti kroz dijelove krova i prostorija kao sito rešeto. I znali smo se prilično smrzavati kada nije bilo dovoljno novaca za grijanje.
Bilo je trenutaka kada sam bio gladan, ali to nije bilo zato što se nisu brinuli za mene. Kako svima, tako je bilo i meni. Ali zato sam bio ponosan oslonac, obožavan od dječice.
Mnogo sam stvari naučio. I napatio se. U usporedbi s većinom pasa iz mog kvarta – ja sam bio radnička klasa.
U susjednoj je kući živio Miješanac koji me je uvijek zadirkivao. Da sam naporan s tim svojim obavezama opasnog čuvara kuće. I zato jer nikad nisam imao vremena za dangubljenje. Prava je istina bila da me obitelj nije puštala da lutam, niti me naučila kako da se ponašam na cesti. Oni jednostavno nisu imali vremena za to. Kad smo mi klinci bili mali, roditelji su nas učili da se na cestu ne smije istrčavati bez pratnje odraslih, jer je cesta bila jako prometna. Prečesto su lokalni usijani klinci i dežurni pijanci okušavali svoje vozačke nesposobnosti.
Naša je kućica bila opasana s malim pojasom zemljišta i tu sam obožavao trčkarati. Nadraže mi je bilo zalijetati se u zavoj oko ugla kuće. Ponekad sam, dok sam još bio klinac, tako pokušavao oponašati automobile s ceste.
Miješanac je to smatrao glupim. On se uvijek znao lukavo izvući iz dvorišta i tumarati uokolo po malim uličicama i tuđim dvorištima. Nekoliko me puta prilično uvrijedio rekavši da sam ograničen u usporedbi s Lordom, koji je navodno svašta vidio i znao pričati svakojake pripovijesti i doživljaje. On je stanovao u velikoj kući preko puta ceste. Za razliku od nas ostalih, uvijek se pravio važan i uzvišen i uopće mi nije bio simpatičan, kao uostalom niti Miješanac.
No jedino Lord nikada nije lajao na aute, niti na prolaznike. Čak niti na poštara.
Ostale je pse to silno impresioniralo. „Kako je samo cool taj Lord.“ – pričali su na trač-partijama. I kujica na kraju ulice, Lara, u koju sam bio strašno zaljubljen dok sam bio još mlađi, zagledala se u njega čim se doselio.
Lara i ja smo bili zajedno to proljeće, neposredno prije njegovog dolaska.
Bio sam sretan kao beba. Lajalo sam i zavijao na mjesec i pravio se važan kao nitko.
Kada sam konačno shvatio da sam izgubio Laru, pao sam u depresiju. Bio sam tužan i ucviljen, klatio se po kući po cijele dane i neko vrijeme bio prava niškoristi.
I danas sam zahvalan obitelji što me tih dana takvog trpila.
Onda sam se trgnuo i još se jače bacio na svoje kućne obaveze, samo da ne mislim na nju. Ako bih slučajno imao nešto slobodnog vremena i to bih iskoristio tako da sam na svaki auto i prolaznika bjesomučno lajao i režao. Često bi mi pogled pao na dvorište preko puta, na mog suparnika, kako šutke, kao pravi šminker, šetka oko kuće. Lara se kao pravo žensko, pravila kao da se ništa nije dogodio.
To bi me još više uzrujalo, pa sam se iscrpljivao radom do daske, samo da mi ne bi na pamet pala koja glupost. Nakon što bih ispratio djecu u krevet ili dočekao oca koji je dolazio iz noćne šihte, pao bih mrtav umoran na svoj ležaj.
I tako su mi prolazile godine. Uskraćenu ljubav nisam prebolio, a težak život obitelji postao je s vremenom sve stresniji. Malo su mi otišli i živci. Nekoliko sam puta sav nervozan izletio nasred ceste, ni sam ne znam zašto, i trčao uz aute, naganjajući ih.
Ostarjeli bernardinac Balu koji je živio malo dalje, na početku ulice, često bi mi govorio da se pokušam malo smiriti. Da štetim samome sebi. I da nitko ne voli živčane pse. Uvijek bih se na kraju složio s njim, bio je u pravu. Usprkos tome, razgovori s njim bi me uvijek oraspoložili, znao je smiriti svakoga, pa i mene. I često bi mi dao pokoji dobar savjet. Ma, bio mi je najbolji frend.
Jednoga se dana Balu jednostavno više nije probudio. Bilo je ljepljivo i maglovito jutro i odmah sam znao da miriše na lošu vijest. Smrt je došla nenadano i tiho.
Nedostajao mi je.
Moja su djeca rasla i postali školarci i sve sam ih manje viđao. Imao sam sve manje posla i opet sam počeo istrčavati na cestu. I nije bilo nikoga da me opominje.
Prije tjedan dana sam se razbolio i, neuobičajeno za mene, jednostavno, kako bi ljudi rekli, uzeo bolovanje. Baka je prošle godine umrla od bolesti, a ja nisam bio spreman krenuti njenim i Baluevim stopama.
Mučila me probava, crijeva, ni ja ne znam što sve ne i do prekjučer sam bio u komi.
Kažu, to dolazi s godinama.
Bio sam prilično zabavljen sobom i uopće nisam registrirao da su otac i majka donijeli odluku da sutradan odvedu djeda u dom za penziće. U kući mu više nisu mogli pružiti potrebnu njegu.
Meni je djedica tijekom godina postao skoro pa jedini pravi drug, jer su većinu dana djeca bila u školi.
Tu sam noć tvrdo spavao i kada sam se probudio nikoga više nije bilo u kući. Kada sam shvatio da nema djedice i da se nisam oprostio njim, poludio sam. Lajao sam satima i nisam izlazio iz kuće iako je bio lijepi dan.
Negdje oko podneva, čuo sam auto kako parkira pred kućom, na pijesku uz rub ceste. Izletio sam na dvorište misleći da su moji ukućani.
Ali auto je bio nepoznat. U njemu je sjedila nepoznata žena i gledala preko, prema Lordovoj kući.
Razljutila me već sama pomisao da se parkirala ispred naše kuće.
Počeo sam skakati oko auta i lajati. Žena se isprva mrštila, a onda počela petljati s volanom. Ja sam kao pravi čuvar stao direktno pred njušku njenog auta i pokazao joj tko je tu gazda.
Žena je razdraženo zatresla glavom. Kad je malo krenula naprijed, ja sam se naravno maknuo, a ona je bauljala uz cestu, vidio sam to, ne znajući što će.
Pomislio sam „kako li je glupa“ i opet sam počeo lajati, a zatim odvažno trčati uz kotače i režati na njih.
Zatim sam brzopotezno optrčao oko auta koji se kretao, što je bio smjeli potez, i ponosan što mi je to uspjelo, optrčao još jednom. Da me samo Lara tada mogla vidjeti!
Ženu sam konačno natjerao da okrene auto i parkira ga na drugoj strani ceste.
Malo sam je promatrao.
Baš mi se nije sviđala ta žena. Kako se usudi samo tako parkirati uz moj ulaz? Takve bi bezobraznike ja uvijek i odmah otjerao.
Otvorila je vrata i pokušala izaći, ali ja sam opet jako zalajao i ona je ostala sjetiti u autu.
Fiksirao sam je takvim pogledaom da se zalijepila za sjedalo.
I onda sam najednom shvatio zašto mi se ne sviđa. Ona je bila ta koja je poklonila mladog Lorda susjedima. Ona mi je donijela zlu kob i kumovala gubitku moje najveće ljubavi, Lare.
Pobjesnio sam.
Sjurio sam se poput metka preko ceste do najbližeg kotača i tada mi se zamaglilo. Čuo sam strašan tresak, zatim je nešto ogromno projurilo kraj mene. Još sam čuo jezovitu škripu kočnica, a onda izgubio tlo pod nogama i osjetio strašnu bol u cijelom tijelu. U prsima.
Sjećam se da sam velikom brzinom klizio niz cestu nekoliko metara i zaustavio se točno ispred Lordove kuće.
Učinilo mi se, onako kroz maglu i krv koja mi je curila iz glave, da su mi noge odrezane i cvilio sam nepokretan, pokušavajući podići glavu.
Znam samo da sam se ipak uspio dići, ali ne znam kako sam napravio onih nekoliko koraka nazad do ruba moje kuće. Tamo sam se srušio.
Zatim sam osjetio miris ljepljivog maglovitog jutra. Kao da sam se našao u onom istom jutru kada je Balu otišao.
Povike ljudi koji su istrčavali iz kuća na ulicu više nisam čuo.
Klonuo sam onesviješten.
Probudio sam se u nekoj presvijetloj sobi. Nisam osjećao udove. Nad mene se saginjao čovjek u bijeloj kuti i tužno odmahnuo glavom.