ponedjeljak, 16.07.2007.
Suicide guys ... by INXS
Boogaloo Club, Zagreb - 3.6.
Zaostali izvještaj i fotografije, kojeg u poplavi koncerata nakon njega nisam ni više kanila objaviti... no narod je rekao svoje: "Pa kad ćeš više?"
Iako kasno objavljujem, ovo vrijedi i utoliko što je malo ljudi ovaj koncert pohodilo, a još manje dalo follow-up nakon koncerta, da ne kažem najmanje slikalo. (Razlog tome je bilo i što su uvjeti bili teški, slikalo se izdaleka sa balkona...itd. itd.)
Tamo negdje u 4. mjesecu kada je stigla objava da će se u nas održati koncert „umrlog“ benda INXS, bilo je vrlo različitih reakcija:
- bend se vadi iz naftalina
- bend pokušava zaraditi na staroj slavi bez nikad prežaljenog (curama i geyevima) karizmatičnog, od čudnovatog razloga preminulog vođe i pjevača Michaela Hutchencea. (Ako je umro poradi i usred seksa, onda neka mu je, to je najbolja smrt koja se nekome može dogoditi).
- ko su oni?
- konačno da i njih vidimo i čujemo makar i u krnjem sastavu
Slaba prodaja karata prvo je koncert prebacila iz Doma sportova u Ciboninu dvoranu, a zatim u klubski prostor Boogalooa.
Ja sam bila miljun posto sigurna da koncerta uopće neće biti. Čak sam za tu večer isplanirala nešto drugo.
Međutim, ono što većina potencijalne publike baš i nije znala jest da INXS ima potpuno rasprodane koncerte u Americi i Kanadi, te da se odlično prodaju u Europi i domaćoj Australiji.
A oni su ipak održali (skupi, ali svake lipe vrijedni) klubski koncert u Boogaloou. To je većini koji su tu večer došli na koncert bio prvi: „svaka čast“. Bore za za svakog novog (i starog) fana i to pošteno.
Isto tako malo je tko kod nas znao ili ga zanimalo što se s bandom dešavalo poslije smrti Hutchencea, jer za većinu je on bio INXS.
Bend je pokušavao s par odličnih pjevača (ako se sjećate Terence Trent D'Arbya, ako ne - to je bio izuzetno cijenjen i popularan soul pjevač), no na kraju se bend odlučio na presedan: na natječaju kreiranom poput Big Brothera u svjetskim je razmjerima tražio, i našao, novog pjevača – J.D. Fortunea.
Kako znamo koliko su Big Brotheri gledani (makar ja zaista ne znam zašto) onda možemo i zamisliti koliko je vani INXS opet popularan među novom, mlađom publikom.
2005. su objavili novi, prilično uspješan i dobro prihvaćen album „Sweat“ i zatim krenuli na dvogodišnju svjetsku turneju - pazite dvogodišnju!
Nama koji smo voljeli stari INXS naravno da nas je bilo teško uvjeriti da bi ovo "moglo valjati", a hrpa mojih sumišljenika je odlučila da nemaju šta slušati "taj novi INXS" - jer to nije to.
Nas pak koji smo ipak otišli pogledati „to čudo“ od novog, starog benda, dočekalo nas je nemalo iznenađenje: ne samo da su uspjeli Hutchence frikove u prenatrpanom Boogaloo totalno oduševiti i nanovo zainteresirati, nego su se pokazali kao kredibilni novi INXS koji se vratio da nanovo juriša na top liste.
Svima koji su se mrštili na ideju odlaska na koncert, mogu reći samo da su propustili jedan od najboljih klubskih koncerata ikad kod nas održanih.
Mladac J.D. Fortune je ubrizgao svježu krv starcima koji i dalje praše s istim guštom i energijom, mali ima nevjerojatno kvalitetan vokal, imitira Hutchencea kada treba, ali donosi i svoju originalnost. Netko je negdje rekao da nekim pokretima podsjeća na Dave Gahana, i to je pozitivna istina.
Mislim da je bend očekivao relativno mlaki prijem publike (obzirom na mlaku prodaju karata) i ono što su te večeri bend i publika jedan drugome dali - rijetko se doživljava na koncertima. Mogu takvih koncerata nabrojit na prste jedne ruke: nedavno The Cult (ako se to računa kao pravi koncert), pa Hladno pivo na Šalati, Depeche Mode, Gibonni u Domu Sportova, možda Simple Minds (opet na Šalati)... pa jedno dugo ništa ili ne tako značajno - sve do jednog davnog Spandau Ballet koncerta 80-tih. Na kraju ćete čut što.
Koncert INXSa je bio potpuno bez kiča, punokrvni, moćni i razigrani rock kojemu se skida kapa dolje. Otprve je J.D. Fortune "zgrabio" publiku i ako smo još cmoljili pola koncerta za Hutchenceom, zasigurno smo se u međuvremenu već i ufurali u novi đir.
Zvuk i osvijetljenje su te večeri bili sjajni, komunikacija je s obje strane išla hiper dvosmjerno (u više traka), a publika - netko je rekao: "uglavnom starija", bullshit, odozada su bili stariji, naprijed mlađarija (znam jer sam bila tamo) ih je na kraju nagradila zasluženim, iskrenim ovacijama. Još prije kraja koncerta, kada je već i na njima bilo vidljivo da su izuzetno ganuti, a J.D. Fortune je (i nije bio jedini) bio na rubu suza koliko nije mogao vjerovati kako smo ga primili, pogotovu kasnije kada su na bisu otpjevali "God's Top Ten" u čast Hutchenceu.
Svaka je gesta benda i publike na kraju koncerta (kada se podvlači crta kako je bilo i koliko hoćemo još) bila definitivno sentimentalna i ajde, reći ću, cmizdrava, ali iskrena sa svih strana. Na koliko koncerata urlate: "We want more"" kao sumanuti?
Mini anekdota na te emocije:
Uz mene je stajao jedan opaki istetovirani štemer od oko 25-30 godina, koji je, vidjevši me da buljim u njega (jednako ganuta) nakon što se skoro rastopio od emocija, slegnuo s ramenima i zajedno smo ustvrdili:
"e jebiga, treba ponekad i zacmoljit"
Zaista mi je Hutchence bio alfa i omega INXS-a i zaista nakon njega bend nisam smatrala više važnim praćenja, ali desilo se da smo Hutchencea ostavili u prošlosti i iako ga nikad nećemo prežaliti, ovaj bend može bez njega dalje sa istom snagom. Hutchence može biti zadovoljan.
Ili kako jedna moja frendica kaže: "Bio je to preodličan koncert".
Na kraju ne bi bilo fer da ne spomenem i odličnu predgrupu. Australsko-hrvatski rock bend Krv, doslovce je doletio na poziv INXS-a da zagriju publiku u Hrvatskoj. Krv me je tako podjećao na rani INXS, iako zvuk benda nije bio nimalo isti, ili boženedaj, kopija.
Lako moguće da ćemo za ove momke još čuti.
četvrtak, 12.07.2007.
Motovun film festival
U ponedjeljak, 23.7 počinje naš NAJ filmski festival i traje do petka, 27.7.
Ovoliko za početak.
Sve o bogatom filmskom programu i ostalim popratnim sadržajima možete čitati s dnevno svježim vijestima ovdje.
Za poznavaoce to je dovoljno, a za neznalice, evo kratkog kulturnog uzdizanja s kratkim presjekom o MFF-u (sve sa naglaskom na "kratko" - jer naravno to je laž, kod mene ništa nije kratko):
MFF je prvi put otvorio svoja vrata 1999. godine.
Festival je počeo kao u vrijeme kad su u Motovunu održavane prve pojekcije: nijemim filmom uz klavirsku pratnju. Tog utorka prikazani su filmovi iz Finske, Nizozemske, Albanije, Brazila i Hrvatske, što vjerno oslikava geografsku širinu na kojoj su nastali filmovi u programu. Festival poprima specifične konture: projekcije na otvorenom, pod neponovljivo zvjezdanim motovunskim nebom, non-stop živost na uskim gradskim ulicama.
"Motovun je dobio svjetsku stvar, iako je on sam, kako špica festivala pokazuje, konstruiran tako da je "između zemlje i neba". U svijetu danas ima tisuću filmskih festivala godišnje, tako da nije lako napraviti festival koji ima nešto samosvojno i jako. Mislim da ovaj festival, po onome kako je konstruiran, i po publici, i po gostima, i po filmovima to jeste. Slična su mu dva festivala u svijetu, jedan je u Tellyrideu, u Coloradu, jednom dalekom zabačenom rudarskom mjestu gdje se kopalo zlato početkom stoljeća, gdje dolazi američka filmska krema, i "Ponoćno sunce" koji braća Kaurismaki drže hiljadu kilometara sjeverno od Helsinkija."
Dušan Makavejev
Nagrada MFF je propeler, koja te godine nije dodijeljena.
2000.
MFF je bio veći i brojniji: umjesto jednog kina na otvorenom, sada su dva, filmovi se prikazuju na četiri platna. Duh festivala širi se cyber-svemirom: pokrenut program kratkih filmova Motovun On Line, koji je dostupan preko interneta. Prvi put dodjeljuje se nagrada za najbolji film: Propeler je dodijeljen filmu Billy Eliot, koji je, premda je na festival stigao kao posve nepoznat, doživio ovacije publike na trgu. Festival je prvi puta, umjesto ceremonijom zatvaranja, završava kolektivnom zdravicom u kojoj svi u publici dižu čašu da se u istom sastavu sretnu i dogodine.
publike - eksplozija: trostruko više nego li prve godine!
Nagrade
Motovun online: "Aurora" - r. Clara Lopez Rubio, Španjolska 2000.
Propeler Motovuna: "Billy Eliot" - r. Stephen Daldry, Velika Britanija, 2000.
"Za mene je Motovunski filmski festival malo čudo, koje pobuđuje sve moje emocije i uvjerava me da sve ono sto sam pedeset godina radio i za sto sam se borio nije bilo uzalud. Ovaj fenomenalan interes za film, ova živost u Motovunu, uvjeravam vas da prisustvujemo povijesnim trenucima hrvatskog filma."
Vatroslav Mimica, redatelj
2001.
U Motovunu se te godine snima! Prema kratkim scenarijima pisaca okupljenih oko projekta FAK, posjetitelji festivala u tri dana snimili i zgotovoili dvanaest kratkih filmova, koje je publika uz masovno navijanje odgledala na noćnoj projekciji. Od ove godine, dodjeljuje se priznanje Međunarodnog udruženja filmskih kritičara FIPRESCI, i MFF je trideset i sedmi festival u uglednom društvu festivala s tom nagradom. Festivalski kamp postaje masovna pojava – pod šatorima spava nekoliko stotina posjetilaca.
Nagrade
FIPRESCI: "Ničija zemlja/No Man's Land" - r. Danis Tanović, Belgija, Bosna i Hercegovina, Slovenija, 2001.
Motovun online: "Venkelov sindrom/Venkel's Syndrom" - r. Vito Rocco, Velika Britanija, 2000.
Propeler Motovuna: "Posljednje Utocište/Last Resort" - r. Pawel Pawlikowski, Velika Britanija 2000.
Specijalno priznanje: "Slatki snovi/Slatke sanje/Sweet Dreams are Made of This" - r. Sašo Podgoršek, Slovenija 2000. (prema knjizi Mihe Mazzinija)
"Motovunski filmski festival je fantastičan. Mislim da je to najbolji mogući model festivala u ovim našim malim državama koje su ovakve kakve su, i da na najbolji mogući način promoviraju filmsku umjetnost i filmsku kulturu i da je veliko zadovoljstvo za sve goste, među koje spadam i ja, da budu ovdje."
Srđan Karanović, redatelj
2002.
Festival definitivno potvrđuje reputacija omiljenog okupljališta studenata i mladih intelektualaca i umjetnika. Novinski komentatori patentiraju naziv "filmski Woodstock".
Unutar zidina srednjevjekovnog gradića otvoreno i peto kino. U ekipi festivala radi ukupno 170 ljudi. Posljednje noći festivala - vjerojatno rekordan broj ljudi koji se ikada skupio u Motovunu, pleše se na svakom raspoloživom metru prostora.
publika - najhrabrije procjene idu i do četrdeset tisuća. Službeni festivalski prodavač kokica Arafat Salmani procjenjuje da je prodao tri puta veću količinu nego li prve godine. :-)
Nagrade
FIPRESCI: "Pečenjarnica/Halbe treppe/Grill Point" - r. Andreas Dresen, Njemačka 2002.
Motovun online: "10 minuta / 10 Minutes" - r. Ahmed Imamović, Bosna i Hercegovina 2002.
Propeler Motovuna: "Krvava nedjelja/Bloody Soonday" - r. Paul Greengrass, Velika Britanija, Irska, 2002.
Specijalno priznanje: "Srbija, godine Nulte/Srbia Year Zero" - r. Goran Marković, Jugoslavija Francuska 2001.
"Kruh i mlijeko/Kruh in mleko/Black and White" - r. Jan Cvitković, Slovenija, 2001.
"Bio sam na Sundanceu, prisustvovao blještavilu Berlina, ali Motovun Film Festival najdraže mi je mjesto gdje sam bio s filmom."
Don Mullan, koscenarist i producent filma "Krvava nedjelja", pobjednika MFF 2002
2003.
Pokrenuta je Motovunska Filmska škola, prateći festivalski program u kojem mladi posjetitelji festivala mogu doznati tajne zanata. Predavački dream team predvode Stephen Daldry, Agnieszka Holland, Paul Thomas Anderson, Mira Furlan… Pri puta dodijeljena nagrada "odAdoA" za najbolji film u regiji "od Austrije do Albanije", kojom se materijalno stimulira protok filmova zemljama jugoistoka Europe. Peta godišnjica proslavljena burno rekordnim brojem projekcija.
publika - više nitko nije brojao. Prodano 30 posto više ulaznica nego godinu prije.
Nagrade
FIPRESCI: "Margaretino slavlje/A Festa de Margarete/Margarette's Feast" -r. Renato Falcao, Brazil, SAD 2002.
Motovun online: "Poslije kiše/Eso Utan/After the Rain" - r. Peter Meszaros, Mađarska 2002.
od A do A: "Svjedoci/Winesses" - r. Vinko Brešan, Hrvatska 2003.
Propeler Motovuna: "Pijani od ljubavi/Punch Drunk Love" - r. P.T. Anderson, SAD 2002.
Specijalno priznanje: "Noi Albino/Noi Albinoi/Noi the Albino" - r. Dagur Kari, Island 2003.
"Motovun je moj najdraži festival zbog intimne atmosfere kojom zrači. To je mjesto gdje ama baš svatko ima priliku vidjeti svaki film"
Stepheh Daldry, redatelj Billy Eliot, The Hours
"Ovo je perfektno mjesto za festival. Ne znam kome je pala na pamet ova luda ideja, ali definitivno je uspjela. Mislim da ću se opet vratiti…"
P.T. Anderson, redatelj
2004.
Ovo je godina s rekordnim brojem filmskih naslova u programu – kad se zbroje i dugi i kratki i igrani i dokumetnarni, bilo ih je devedeset i dva. No, najveće novosti dogodile su se u pratećim programima. Ponajprije, tu je mnogo ambiciozniji koncept Motovunske filmske škole, s četiri radionice u kojima iskusni profesionalci (Mira Furlan, Bogdan Diklić, Srđan Karanović i Carsten Fromberg) praktično podučavaju vještinama filmske režije i glume. Ulicama Motovuna širi se duh Dalmacije (vidi program Zemlja partner), koji kulminira u spektakularnoj akciji preseljenja bolske plaže Zlatni rat u podnožje Motovuna. Festival završava s beach party za osam tisuća ljudi…
publika - MFF je doslovno eksplodirao: koncept filmskih atrakcija i non-stop zabava tijekom uobičajenih pet dana održavanja privukao je u Motovovun između 30 i 40 tisuća posjetitelja, što je taj gradić u srcu Istre na 277 metara nadmorske visine učinilo ne samo hrvatskim, nego i svjetskim fenomenom. Nenad Polimac < Globus >
Nagrade
FIPRESCI: "Pet zapreka/De Fem Benspaend" - r. Jorgen Leth, Lars von Trier, Danska 2003.
Motovun online: "Flatlife" - r. Jonas Geirnaert, Belgija 2004.
Jameson Short Film Award: "Uvozne vrane" - r. Goran Dević, Hrvatska 2004.
Od A do A: "Kad porastem biću kengur" - r. Radivoje Andrić, SiCG 2004.
Propeler Motovuna: "Jedan poljubac drag/Ae Fond Kiss " - r. Ken Loach, Velika Britanija, Italija, Njemačka, Španjolska 2004.
Specijalno priznanje: "Čija je ovo pjesma/Čija e tazi pesen" - r. Adela Peeva, Bugarska 2003.
"Devedeset i dva prikazana filma, tridesetak tisuća posjetitelja, osam pohvaljenih ili nagrađenih filmova i pet dana neprekidnih projekcija, likovnih, književnih, gastronomskih i zabavnih programa, to je bio "score" šestog Motovunskog filmskog festivala, događaja koji je mali, drevni i tijesni Motovun ipak uspio izdržati i nakon čijeg završetka svi već željno očekuju njegovo sedmo izdanje."
Davor Šišović < Glas Istre >
2005.
Zaštitni znak ovogodišnjeg festivala praterski je Riesenrad, motovunskim ulicama pleše se valcer... premda filmovi neprekidnog petodnevnog maratona dolaze sa svih strana svijeta, program se odvija u duhu Beča, koji je zemlja parter.
U četiri radionice Motovunske filmske škole (predavači: Carsten Fromberg, Slobodan Šijan, Franci Slak, Pjer Žalica) snimljeno je dvadesetak kratkih filmova, Motovun je ove godine ugostio i Vikend na selu, program Europske filmske akademije koji okuplja mlade europske filmaše.
Sedmu festivalsku godinu novinari su popratili laskavim ocjenama poput „najzreliji“, „najpostojaniji“...a najdalje je otišao svježi berlinski pobjednik, redatelj Mark Godford May koji je rekao kako je Motovun „najseksi festival na svijetu“.
publika - ove godine niste mogli prisustvovati ni jednoj jedinoj projekciji na kojoj sve nije bilo puno...
Nagrade
FIPRESCI: "Dan i noć/Dag og nat"- r. Simon Staho, Danska 2004.
Motovun online. "7,35 ujutro / 7,35 de la manana" - r. Ignacio Vidalondo, Španjolska, 2003.
Specijalno priznanje žirija: "Poslije kiše / Posle doždja" - r. Dušan Gligorov, Rusija 2004
od A do A: "Balcan-can" - r. Darko Mitrevski, Makedonija, 2005.
Propeler Motovuna: "Smrt gospodina Lazarescua/ Moartea domnului Lazarescu"- r. Redatelj Cristi Puiu, Rumunjska, 2005
Specijalno priznanje: Natalie Press i Emily Blunt za uloge u filmu "Moja ljetna ljubav / My Summer of Love" - r. Redatelj Pawel Pawlikowski, Velika Britanija 2004.
"Svake godine idem u Cannes. Ondje se možete proslaviti više nego u Motovunu, ali isto tako ako želite gledati filmove i uživati u njima, dođite u Motovun. Ovdje možete upoznati svoju publiku, dok se u Cannesu družite isključivo s filmašima. Motovun je festival na kojem najviše uživam."
Vibeke Windelow, producentica
2006.
"Festival je gotov, a ne sumnjamo da ce sljedece godine biti još jaci i bolji...
Andrej Kreutz < 24 sata >, 2005"
Nagrade
FIPRESCI: "Mi hranimo svijet/We feed the world" - r. Erwin Waggenhofer, Austrija 2005.
Od A do A: "Pizzeria Kamikaze/Wristcutters: The Love Story" - r. Goran Dukić, SAD 2006.
Amnesty International nagrada: "Mi hranimo svijet/We feed the world" - r. Erwin Waggenhofer, Austrija 2005.
Motovun Online: "Prva Plata/Paycheck" - r. Alen Drljević, Bosna i Hercegovina 2005.
Propeler Motovuna: "Gledaj lijevo - desno/Look both ways", r. Sarah Watts, Australija 2005.
Nagrada publike: "Pizzeria Kamikaze/Wristcutters: The Love Story" - r. Goran Dukić, SAD 2006.
"Od svih ljetnih festivala u Hrvatskoj, dakle glazbenih, kazališnih i filmskih, jedino motovunski ima svoj identitet, svoju publiku i svoju filozofiju."
Jutarnji list, Tomislav Čadež
"Even for the most blasé film critic who has been touring the world festival circuit for decades, Motovun has something special and unique. (…) thousands of young back-packers are ready to see films unknown in the country and then listening to rock music, singing, dancing and shouting till the wee hours; don't worry, the beer stalls remain open."
Jean Roy, L'Humanite
nedjelja, 08.07.2007.
Drava Rock Festival
Koprivnica stadion, 22.6.
Iako me Ipanema ama baš uvijek preduhitri sa stavljanjem posta o nekih važnijim koncertima (a obje smo spore kao puževi!), evo i mog posta o tome s naglaskom na sve bendove.
Ako je tko mislio da se u Koprivnicu išlo radi Scorpionsa onda se gadno prevario, iako je definitivno bilo nešto i njihovih fanova (ja sam mislila da to uopće ne postoji !?), 90% ljudi je došlo radi The Culta, jednog od najboljih rock bendova 90-tih (a nadamo se tome i kraja 00-tih), a 10% radi sveukupne kombinacije (domaći Hard Time, Vatra i dakako Majke, te metal band Ill Nino).
Malo je bilo (pre)teško progutati Scorpionse kao headlinere i kao zamjenu za ZZ Top, a iz povjerljivih izvora sam saznala da su se karte masovno vraćale kada je ZZ Top otkazao radi bolesti člana benda. To objašnjavam razlogom jer su se prvo na karte zaletjeli bikeri koji su bili i pokretač ovog rock festivala, a sigurno su bikeri veći fanovi ZZ Topa nego The Culta.
Vjerojatno malo ljudi zna da je nakon koncerta bio bikerski party u Koprivnici s Divljim Jagodama na repertoaru oko 2 ujutro, nešto prije nego se pijetlovi oglase...
Da završim lamentiranje oko Scorpionsa - nakon odslušanog, savršenog, The Culta, teško je bilo podnijeti Klausov krekeći glas, a fala Bogu otišla sam prije sa koncerta da si ne bi prerezala žile (od muke) pri slušanju Still Loving You i Winds of Change, iako će mi ovo potonje jedan hot komad u mom društvu teško oprostiti (jao).
Da ne bih pretjerivala, Scorpionsi nisu bilo loši, uopće - bili su iznenađujuće (pozitivno) žestoki i dobro su se uklopili u Festival, jedino ih se trebalo staviti prije The Culta i skratiti na 1 sat svirke.
I taj dan je bila (pre)paklena vrućina i samo me je živa volja tjerala da krenem na put ranije kako bih uhvatila nešto od naših bendova, a da ipak ne skviknemo od najveće žege (ipak ovo nije Australija, tamo se lakše podnosi 50 stupnjeva!).
Dočekao nas je poluprazni stadion, Majke s prvom stvari na pozornici i sva sretna da ću ih konačno odslušati na obećanih 40 minuta svirke (od kada su se opet skupili niti jednom ih nisam imala prilike vidjeti u živo)...
... kadli, nakon druge stvari su ih otjerali s pozornice, a mi novopridošlice smo saznali da se je publika koja je došla na početak koncerta lijepo pržila više od sat vremena zakašnjenja jerbo je ekipi za sound nešto riknulo ili nešto nisu mogli složiti. Bilo je kojekakvih verzija zašto se kasni, ali to je ionako nevažno - bitno je da su (radi zahtjeva stranih bendova da oni počnu na vrijeme), srezali sve naše bendove na po dvije stvari i na izmjenu na pozornice kao na tvorničkoj tekućoj traci, i ako ništa drugo mora im se priznati da su naši bendovi veći profesionalci nego mnoge veće strane zvijezde (tko bi se na pozornici izmjenio za cca. 5 minuta ?), a tako su i zvučali.
Dakle, Majkama, Vatri i Hard Timeu kapa dolje - zato ih i volimo.
Nakon Majki, po prvi puta u Hrvatskoj nastupili su Ill Nino, latino metal bend iz New Jerseya, koji je bio (za mene) poprilično iznenađenje.
Ne bih puno drobila o njihovom nastupu, jer sve što moram reći o njima može se sažeti u: slušali smo turbo žestoki, brutalni metal rock s malo neobičnim (ali odličnim) primjesama latino korijena.
Tekstovi na istoj razini, nastup također. Kako se za njima praši, lijepo se vidi na fotkama...
Ja sam bila zadovoljna, a i publika također...
Illl Nino
Nakion toga je bila duga pauza u kojoj smo s nestrpljenem iščekivali nastup The Culta, također po prvi puta u Hrvatskoj, a u stanci nas je maltretirao netko tko je ubacio u player CD Aerosmitha i stavio na repeat i poslije se vjerojatno otišao pacati na jednu wellness terapiju u neke od toplica, jer nije čuo negodovanje publike.
OK, volim Aerosmith, ali pobogu!
Za stvar bude gora, pričalo se da je Ian Astbury cijeli dan loše volje, da odbija interviewe, pa smo se pobojali lošeg nastupa The Culta.
Hvala Bogu, ništa se od toga nije dogodio. The Cult se pojavio, zaprašio, Ian dreknuo svojim glasom i The Cult ekstaza je počela.
Ja sam nabadala na fotoaparat kao ćorava kokoš, više gledajući nego slikajući, pa mi je na kraju Ian malo pokazao i jezik... (vidi sliku dolje br. 10), iako mi je isprva svu pažnju zauzela plavuša u bendu, basist Chris Wyse.
O soundu nećemo, iako tamo odkuda sam ja slušala koncert nije to baš tako loše zvučalo, iali se dosta ljudi žalilo baš na sound tijekom njihovog nastupa.
Ali definitno nešto nije štimalo sa naponom, ili je pak moćno započeti nastup legendarnog benda uzbudio i električne žice... pozornica je ostala bez struje i u mraku na tek započetoj Fire Woman. Billy Duffy, gitarista, suosnivač i (su)duša benda, ironično je (i točno) iskomentirao da "Hrvatska ne može podnijeti ovakav rock", a Ian je suprotno našim očekivanjima, samo nešto mirno odklepetao vezano uz Nikolu Teslu i najednom se napon pojavio (hvala ti Nikola Tesla, spasio si nas!).
Do kraja nastupa smo odslušali jedan nevjerojatno inspirativan, i nažalost prekratki (1 sat) nastup koji hitno traži repeat na jednom samostalnom koncertu.
Usto je Ian još jedno dva-tri puta važno napomenuo da im je novi bubnjar Joey Tempesta, porijeklom Hrvat po majci.
Za kraj su nam odsvirali, isprve pomalo neprepoznatljvu, She Sells Sanctuary i sad me više nemojte puno pitati što je dalje bilo...
Scorpions
Što li reći za njih, a već nije rečeno u uvodu? I oni su po prvi puta došli u Hrvatsku (primjećujete li da ovu rečenicu često rabim?), što su odmah i pokazali, tražeći od organizatora da im da na raspolaganje 4 limuzine za svakog od članova benda (odnosno u jednoj su bila dvojca, jer ih ima 5 - zamislite te gužve u limuzni!).
Scorpionsi su bili neočekivano žestoki, očekivano uigrani i profesionalni, i ... kao da su zapeli u time machine, još uvijek imaju iste fore prilikom nastupa kao što je to bio đir u 80-tim godinama kod rock i heavy metalaca.
Dečki pobogu, znamo da imate 50-60 godina, ali ipak!
I tako....
Sa svim dječjim bolestima - hoćemo Dravu Rock Festival opet i iduće godine.
ponedjeljak, 02.07.2007.
Balkanski književni glasnik
Upravo je izašao novi, 11. broj BKG-a.
Tu možete pročitati moju priču "Paranoia", ukoliko je već niste.
