nedjelja, 08.07.2007.
Drava Rock Festival
Koprivnica stadion, 22.6.
Iako me Ipanema ama baš uvijek preduhitri sa stavljanjem posta o nekih važnijim koncertima (a obje smo spore kao puževi!), evo i mog posta o tome s naglaskom na sve bendove.
Ako je tko mislio da se u Koprivnicu išlo radi Scorpionsa onda se gadno prevario, iako je definitivno bilo nešto i njihovih fanova (ja sam mislila da to uopće ne postoji !?), 90% ljudi je došlo radi The Culta, jednog od najboljih rock bendova 90-tih (a nadamo se tome i kraja 00-tih), a 10% radi sveukupne kombinacije (domaći Hard Time, Vatra i dakako Majke, te metal band Ill Nino).
Malo je bilo (pre)teško progutati Scorpionse kao headlinere i kao zamjenu za ZZ Top, a iz povjerljivih izvora sam saznala da su se karte masovno vraćale kada je ZZ Top otkazao radi bolesti člana benda. To objašnjavam razlogom jer su se prvo na karte zaletjeli bikeri koji su bili i pokretač ovog rock festivala, a sigurno su bikeri veći fanovi ZZ Topa nego The Culta.
Vjerojatno malo ljudi zna da je nakon koncerta bio bikerski party u Koprivnici s Divljim Jagodama na repertoaru oko 2 ujutro, nešto prije nego se pijetlovi oglase...
Da završim lamentiranje oko Scorpionsa - nakon odslušanog, savršenog, The Culta, teško je bilo podnijeti Klausov krekeći glas, a fala Bogu otišla sam prije sa koncerta da si ne bi prerezala žile (od muke) pri slušanju Still Loving You i Winds of Change, iako će mi ovo potonje jedan hot komad u mom društvu teško oprostiti (jao).
Da ne bih pretjerivala, Scorpionsi nisu bilo loši, uopće - bili su iznenađujuće (pozitivno) žestoki i dobro su se uklopili u Festival, jedino ih se trebalo staviti prije The Culta i skratiti na 1 sat svirke.
I taj dan je bila (pre)paklena vrućina i samo me je živa volja tjerala da krenem na put ranije kako bih uhvatila nešto od naših bendova, a da ipak ne skviknemo od najveće žege (ipak ovo nije Australija, tamo se lakše podnosi 50 stupnjeva!).
Dočekao nas je poluprazni stadion, Majke s prvom stvari na pozornici i sva sretna da ću ih konačno odslušati na obećanih 40 minuta svirke (od kada su se opet skupili niti jednom ih nisam imala prilike vidjeti u živo)...
... kadli, nakon druge stvari su ih otjerali s pozornice, a mi novopridošlice smo saznali da se je publika koja je došla na početak koncerta lijepo pržila više od sat vremena zakašnjenja jerbo je ekipi za sound nešto riknulo ili nešto nisu mogli složiti. Bilo je kojekakvih verzija zašto se kasni, ali to je ionako nevažno - bitno je da su (radi zahtjeva stranih bendova da oni počnu na vrijeme), srezali sve naše bendove na po dvije stvari i na izmjenu na pozornice kao na tvorničkoj tekućoj traci, i ako ništa drugo mora im se priznati da su naši bendovi veći profesionalci nego mnoge veće strane zvijezde (tko bi se na pozornici izmjenio za cca. 5 minuta ?), a tako su i zvučali.
Dakle, Majkama, Vatri i Hard Timeu kapa dolje - zato ih i volimo.
Nakon Majki, po prvi puta u Hrvatskoj nastupili su Ill Nino, latino metal bend iz New Jerseya, koji je bio (za mene) poprilično iznenađenje.
Ne bih puno drobila o njihovom nastupu, jer sve što moram reći o njima može se sažeti u: slušali smo turbo žestoki, brutalni metal rock s malo neobičnim (ali odličnim) primjesama latino korijena.
Tekstovi na istoj razini, nastup također. Kako se za njima praši, lijepo se vidi na fotkama...
Ja sam bila zadovoljna, a i publika također...
Illl Nino
Nakion toga je bila duga pauza u kojoj smo s nestrpljenem iščekivali nastup The Culta, također po prvi puta u Hrvatskoj, a u stanci nas je maltretirao netko tko je ubacio u player CD Aerosmitha i stavio na repeat i poslije se vjerojatno otišao pacati na jednu wellness terapiju u neke od toplica, jer nije čuo negodovanje publike.
OK, volim Aerosmith, ali pobogu!
Za stvar bude gora, pričalo se da je Ian Astbury cijeli dan loše volje, da odbija interviewe, pa smo se pobojali lošeg nastupa The Culta.
Hvala Bogu, ništa se od toga nije dogodio. The Cult se pojavio, zaprašio, Ian dreknuo svojim glasom i The Cult ekstaza je počela.
Ja sam nabadala na fotoaparat kao ćorava kokoš, više gledajući nego slikajući, pa mi je na kraju Ian malo pokazao i jezik... (vidi sliku dolje br. 10), iako mi je isprva svu pažnju zauzela plavuša u bendu, basist Chris Wyse.
O soundu nećemo, iako tamo odkuda sam ja slušala koncert nije to baš tako loše zvučalo, iali se dosta ljudi žalilo baš na sound tijekom njihovog nastupa.
Ali definitno nešto nije štimalo sa naponom, ili je pak moćno započeti nastup legendarnog benda uzbudio i električne žice... pozornica je ostala bez struje i u mraku na tek započetoj Fire Woman. Billy Duffy, gitarista, suosnivač i (su)duša benda, ironično je (i točno) iskomentirao da "Hrvatska ne može podnijeti ovakav rock", a Ian je suprotno našim očekivanjima, samo nešto mirno odklepetao vezano uz Nikolu Teslu i najednom se napon pojavio (hvala ti Nikola Tesla, spasio si nas!).
Do kraja nastupa smo odslušali jedan nevjerojatno inspirativan, i nažalost prekratki (1 sat) nastup koji hitno traži repeat na jednom samostalnom koncertu.
Usto je Ian još jedno dva-tri puta važno napomenuo da im je novi bubnjar Joey Tempesta, porijeklom Hrvat po majci.
Za kraj su nam odsvirali, isprve pomalo neprepoznatljvu, She Sells Sanctuary i sad me više nemojte puno pitati što je dalje bilo...
Scorpions
Što li reći za njih, a već nije rečeno u uvodu? I oni su po prvi puta došli u Hrvatsku (primjećujete li da ovu rečenicu često rabim?), što su odmah i pokazali, tražeći od organizatora da im da na raspolaganje 4 limuzine za svakog od članova benda (odnosno u jednoj su bila dvojca, jer ih ima 5 - zamislite te gužve u limuzni!).
Scorpionsi su bili neočekivano žestoki, očekivano uigrani i profesionalni, i ... kao da su zapeli u time machine, još uvijek imaju iste fore prilikom nastupa kao što je to bio đir u 80-tim godinama kod rock i heavy metalaca.
Dečki pobogu, znamo da imate 50-60 godina, ali ipak!
I tako....
Sa svim dječjim bolestima - hoćemo Dravu Rock Festival opet i iduće godine.
