četvrtak, 30.08.2007.
ViP InMusic Festival - part one, day one
27.8.2007. zagrebačko jezero Jarun
Ako niste bili tamo, onda ste već vjerojatno sve čuli o tome (barem unaprijed, jer je jaka marketinška mašinerija sjajno odradila svoj posao), ali sumnjam da ste uspjeli sve pohvatati, jer naime na 4 stejđa loviti hrpu bendova u cijelosti je bila Nemoguća Misija.
Sumnjičavo smo vrtili glavama na činjenicu da će se Festival održati na ponedjeljak i utorak (loš timing), no izgleda da je publika ipak više gladna dobrih koncerata i okupljanja (i naročito festivala), a manje opterećena radnim tjednom i novcem. Nekako se preštirka i vozimo dalje.
Prvi dan je bio odokativno duplo slabiji posjetiocima nego drugi dan, ali nemojte me držati za riječ. No ne vjerujem ni muriji da je bilo cca. 6000 ljudi jer nije, bilo je dosta dosta više, sto posto.
Prvi dan je štekala i organizacija oko ugostiteljstva (bonovi za piće i hranu, pa nepregledni redovi prvo za bonove, pa poslije za cugu) što drugi dan nisam baš primjetila. Što su napravili, ne znam ali bio je OK.
Možda je bilo još štogod, ali meni je bilo nebitno.
Ali uvijek može bolje (organizacijski i sve drugo također, dakako).
Da li je za kritiku ili ne to što se istovremeno sviralo na par stejđeva, pa ako si htio vidjeti i čuti u cijelosti dva tri benda piši kući propalo. Mene je baš to konkretno najviše pizdilo.
Sa strane novinara i fotografa: nemam što posebno kritizirati, osim nefleksibilnih 2 sata za svaki dan posebno za podizanje akreditacija i tu usred radnog dana i previsoki stejđ na ViP-u (i nikakav podest za fotografe da im se malo pomogne), ali slikala sam u daleko gorim uvjetima pa mi je ovo već uobičajeno.
Ostalo 5. Čak smo se mogli parkirati i iza "žice".
Prvi dan sam se spetljala sama sa sobom, sa svojim autom i pješačenjem sa Triglava (ne pitajte me ništa!) i na planiranu Rojžicu (Roisin Murphy iz Moloka) stigla nakon što je završila, pa vam tu nemam što pokazati niti reći, osim onoga što smo svi čuli od ostalih.
Na također planirane Happy Mondayse sam također zakasnila, ali sam ih zato uz Iggy Popa & Stoogese jedine odslušala od početka do kraja.
Da odmah napomenem nešto što vrijedi za sve izvođače na Festivalu (osim za Stoogese i Majke): s nijednim izvođačem nisam "na ti", odnosno ili nisam nikad prije festivala čula za njih, ili mi nisu nešto jako poznati pa sam ih slušala smanjeno, ili ih dovoljno slušam i poznajem ali nisam ekspert jer to nije moj favorite đir muzike. No muzika je moj svijet, pa dakle nisam pikzibner za nju.
Drugim riječima, otišla sam tamo kao netko koga su ti bendovi trebali obradit, impresionirati, dojmiti, pridobiti za sebe jer sam bila "posve otvorena za pregovore".
Happy Mondaysi jesu. Bili su na VIP stageu i bili su odlični. I nakon hrpe godina koliko su zajedno (20tak i kusur) još im se tulumari, zabavlja i definitivno uživaju u tome što rade. Ili skakuću ili se frajerišu na pozornici (frontman Shaun Ryder), ali ti to sve samo izmami osmijeh na lice. Ako me pitate što oni sviraju... a svašta, ne znam: rock-pop-hip hop-house-funk, sve živo, al' nije važno jer je dobro. Dovoljno da ni ne odem na Obojeni Program...šta sad? oni su dobar rock bend iz Vojvodine, ali njih ipak mogu negdje čuti "u kvartu" Balkana.
Nešto sam se najviše prvog dana napalila na New York Dollse. Taj njihov rock-punk-nešto mi je bio daleko bliži od alternativaca headlinera Sonic Youtha.
Dollsi su bili na Nokia (manjem) stejđu i mislim da je to bilo odlično. Veća interakcija s publikom, ono, imala sam feeling da ćemo još malo pa svi skupa sjest na travu i i nalokati se pive nakon rokanja.
Dollsi su trajli smo nekih par godinica davnih 70-tih, pomrlo je 60% benda, ostali su samo pjevač David Johansen i gitarista Sylvain Sylvain, stričeki nekih 5-6 banki i prije Festivala je možda izgledalo je da su sklepali bend s novim članovi onako "ostali smo bez para, hajmo malo zaraditi za kruh", no oni koji su čuli aktualni album (ja nisam u cijelosti) nahvalili su ih na sva usta.
Ako i ne vjerujem kritikama ičega dok sama nešto ne odlušam i odgledam, ovdje skepsi nije bilo mjesta. Oš' rokanje, oš' žesticu, oš' jamming, oš' "tu smo i prebit ćemo vas muzikom"... vodećem dvojcu ne bi ni u snu dala toliko godina koliko su oni dali nama energije, a ostatak "sklepanih" članova ne samo da su se stopili sa njima nego imaju i svoj identitet ravnopravnih članova benda na pozornici.
na bisu je odsviran "Personality Crisis" kao da je friško obajvljen hot single.
Na kraju moram spomenuti da sam na početku s podsmijehom promatrala kako si je David donesao držač tekstova (i valjda nota), tzv. tekicu tj. šalabahter. Poslije mi to više nije bilo smiješno. Ipak su NYD bili davno. Zato su utoliko bili bolji nego većina razvikanih "noviteta" (recimo The Hold Steady, čitaj sutra).
I da, David je rasturao usnu harmoniku do balčaka.
Jurcanje na početak Sonic Youtha me je malo nerviralo je mi se slušalo NYD, al' eto rekla sam modža ovi budu bolji.
O visini ViP stejđa nećemo opet, Sonici su dali jednu zanimljivu predstavu, barem prvih 20tak minuta. Meni ih je osobno bilo zanimljivije gledati što rade (igraju se sa balonima, mačuju se sa gitarama, "sviraju" s njima po zvučničkim (razglasnim) kutijama (by the way, to je napravio i Sylvain iz NYD), i sviraju po principu "tko će glasnije" (pa zato i jesu noise rock band)...
No nakon nekog vremena meni osobno su postali dosadni, iako ni njima ne mogu zamjeriti apsolutno ništa od svirke i žara (i oni su preko 5 banki), a kako su dočekani s ovacijama na Jarunu govori koliko ih je publika teško čekala da se ponovo pojave (bili su u Zagrebu prije 20tak godina).
Onda sam odurila na kraj NYD i vratila se na kraj nastupa Sonic Youtha, baš na desert. Pjevačica i gitaristica Kim se je rasplesala i krenula rasturati, a skupa sa njim i svi ostali, tako da su nastup završili rafalnom paljbom.
Da bi riječ rekla.
Enjoy.
srijeda, 15.08.2007.
Park prirode Kamenjak - Istra
Bez puno teksta ovaj put.
Samo slike.
Park prirode Kamenjak. Na rubu poluotoka Istre.
Prelijepo.
Prelijepe plaže.
Enjoy.
četvrtak, 09.08.2007.
Motovun Film Festval - nastavak... "kikiriki & kokice"
Nema tko nije bio na festivalu: face poznatih filmaša nisu bile ništa neubičajeno, a kako je Jamie Bell (ex boy zvijezda hvaljenog filma“Billy Elliot“ i glavni protagonist filma „Hallam Foe“) ipak bio nešto primamljiviji za slikati, neugodno smo se iznenadili da je mladi gospodin Bell bio vrlo ljut na fotografe s komentarom da „ni privatno nema mira“.
Ja sam ga kanila "okinuti" nakon što sam to čula i kad smo se predzadnji dan sreli ispred Hotela Kaštel, digla sam malo nesigurno fotoaparat na gotovs, malo iznenađena što je Jamie tako nizak (jer sam radi nečeg bila uvjerena da je to poviši tip), a on je prvo zainteresirano zraknuo u moje oči, vidio u njima valjda nešto sumljivo, pogledao dolje i vidio fotić i zatim me mrko pogledao.
Kako nisam paparazzo, nakon toga sam išla slikati zgodne cure i zgodne frajere.
Zgodnih cura je bilo, zgodnih frajera isto, ali njih nisam slikala jer sam buljila u njih.
Stoga vam dajem poznatu facu - našeg filmskog kritičara Nenada Polimca (drugi slijeva).
Kažu da jer ove godine organizacija festivala nadmašile sve ostale Motovune...možda i jest no ostaje preskupa karta od 15 kn (povratna doduše) za bus koji vozi do vrha brda kamo auti bez posebne dozvole ne mogu, a to znači da svi ostali moraju računati s minimalno jednom bus vožnjom jer su rijetki sretnici mogli odsjesti baš u samom Motovunu.
Dobra vijest je da se u busu može družiti i upoznavati (što nikako nije nevažno), a po potrebi (nakon iscrpljujućih partya i večernjih projekcija) i odspavati uz obavezno zanošenje busa po motovunskim serpentinama.
Kao na klackalištu. Samo ne gore-dolje, nego lijevo-desno.
Zrinka je komentirala na svom blogu kako je bilo onima koji su spavali u samom Motovunu. Shvatila sam da smo tramtinčica i ja propustile mnoge interesantne zgode sa štakorima i predkužnim stanjem wc-a i ostalih prostorija koje nisu vidjele Domestosa 20 godina.
Naime, mi smo (pametno, na kraju se ispostavilo) odsjele u "tam dalekom" hotelu (jedinom) u Istarskim Toplicama.
To ima svojih prednosti i nedostataka: ako si s autom to je super jer nisi vezan za bus. Ali to isto znači da ćeš uz bus koji ionako obavezno moraš platiti da bi došao s podnožja brda na vrh (da ponovimo gradivo 15 kn povratna karta), platiti i parking koji je isto 15 kuna.
Ukoliko si sretnik s press iskaznicom - u tom slučaju te puste na nivo 2, malo više od podnožja gdje je kamp i ako se uvališ na press parking, onda parking ne plaćaš ništa, a bus povratna karta je od tamo 10 kuna.
Naravno da smo bile s press kartom. Zato nam je i bilo dobro. He he.
Nedostatak je što se svaki dan moraš truckati gore dolje, a ne daj Bože i više puta na dan, jer eto baš nema filmova koji te zanimaju u tom trenutku.
Osim već očitih prednosti opisanih nekoliko centimetara iznad ovog retka, prednost je i što je hotelska soba vidjela Domestos svaki dan. Juhu! Nije za polizati pod, ali kugu nisam dobila.
A i stjenčuga mrak izgleda.
Prednost odsjedanja ispod Mptovuna ima još. Kad si već dolje, a ne zanima te nijedan film koji se trenutno prikazuje, a boli te boli glava od prošle noći, najbolje je sjest u auto i put Grožnjana.
Prvo da se ponovi gradivo oklem je sve krenulo:
Drugo da se mlatne koji tartuf ili koji drugi specijalitet u lokalnom njam restoranu...
i na kraju navečer odsluša nešto od vrhunskog jazza grožnjanskih večeri...
No da se vratimo u Motovun.
Bilo je i onih koji su u odsjeli „zemlji Nedođiji“ istarskog seoskog "eko" turizma kamo bus nije zalazio (a prodano je bilo kao: „evo na par metara od Motovuna“) što je značilo kilometarsko klipsanje po mrklom mraku uz odjekivanje zvukova noćnih projekcija japanske jeze što se čulo iz kina Barbacan. Posjetioci koji su imali ovu vrstu smještaja nisu ni išli gledali japanske horror filmove, jer su dovoljno horrora i jeze imali na putu do svog kreveta po vukojebini podno Motovuna u nekim rupetinama brda.
Večernje projekcije su uglavnom bile tako krcate da su oni koji se nisu uspjeli izlaktariti da uđu (ili uđu pa sjede na motovunskom kamenom podu), a sve po principu: „snađi se druže“ - gledali projekcije su s povišenog mjesta gornjeg trga, pa sad, ako je film bio na engleskom, dobro su prošli, a ako nije, zalud vam trud gledači – titlovi se naime ipak nisu vidjeli.
Ovako izgleda krcate projekcije, a ovako kina ujutro.
Svaku večer (bolje rečeno noć) su bili i partyi i koncerti, pa tko je radije odpartijao negoli odgledao zadnji film toga dana na rasporedu (a to su bili spomenuti filmovi japanske jeze, odnosno horrora) imao je tulumarenja na pretek: započelo je s koncertima Tamare Obrovac i Vojvođanskih tamburaša gdje su stvari još bile finjak, onako za početak festivala, do posljednjih Leta 3 i Zbogom Bruce Lee, gdje bi, eh, i Zrće teško pobjedilo za naj partijanersko mjesto, osim što ima prednost morske vode u blizini, pa shodno tome i mogućnost hodanja u bikiniju ili ničemu i seksa na eks.
Ali zato Motovun obiluje šumarcima...
and the morning after...
Moram spomenuti i bloggere. Od onih 5 koji su bili izabrani da o trošku Festivala glume bubrege u loju, iako ih je šef Borja sve postrojio, Claire mi je uvjerljivo najsimpatičnija (to je zato što sam jedino nju upoznala), ali je nagradu odnesla vojvođanka Koala. Proglašenje je u tijeku...
Što je festival odmicao to su trgovi oko jutranjih projekcija bili sve pustiji, a kulminiralo je nakon koncerta Leta 3: bilo je par žilavih na jutranjim projekcijama, organizatora, volontera (ali njih ne računamo, oni ionako moraju u svako doba biti svugdje) i onih nekoliko bauljalih ili zalutalih turista i to je bilo to.
No, već iste večeri ulice su bile prekrcane posjetiocima. Krenulo je od ranog popodneva - za ulaznice zadnjih projekcija i zatvaranja već se trebalo jako potruditi: žicalo se cure na biljetarnici za kartu viška do besvijesti...
Iako su svi službeni dijelovi projekcija (čitaj: govorncija) više-manje dosadni, malo nas je (muški dio publike posebno) uveselila svojom kratkom suknjicom Zrinka Cvitešić, kojoj je društvo pred mikrofonom pravio neki zgodan mladac, ali nisam mu uhvatila ime.
Ovo nisu zgodni mladci, ali članovi žirija zaslužuju da ih se još jednom pokaže, pogotovo ovako u prvim borbenim redovima (Istvan Szabo drugi slijeva).
Uopće nije bilo loše u Motovunu: prvu večer smo se tucali...jajima, a posljednju, prije dodjele Propelera, pili smo vojvođansku rakiju od dunje. Iduće godine partner festivala je Rusija, dakle očekujmo votku koja ubija. I još koješta. Rusija naime obiluje jel, znamenitostima.
Pa tko ne bi išao u Motovun i slijedeće godine?
ponedjeljak, 06.08.2007.
Motovun Film Festval - Brdo po mjeri čovjeka
(izvještaj o MFF u riječi i slici Vedrane Trlek i Anastazije Vržina)
U petak, 27.07. nakon stotinu prikazanih filmova, 65 projekcija, 5 koncerata, 8 predavanja u Motovunskoj filmskoj školi, dvije izložbe i pet dana druženja, organizatori, uzvanici i publika Motovun film festivala podigli su čaše, i to ne opraštajući se od održanog festivala nego nazdravljajući slijedećem.
Motovun, srednjovjekovni gradić u središnjoj Istri smješten na brdu od 277 m nadmorske visine, festivalska publika, organizatori i gosti na kraju održanog već se počnu veseliti novom, po riječima Ivana Jakovčića, župana istarskog, "vjerojatno najzabavnijem malom festivalu na svijetu".
Ovdje ste mogli pročitati nešto o povijesti motovunskog filmskog festivala, ali evo još pojedinosti njegovog nastanka. i prije Festivala postojala je "Imaginarna akademija" sa sjedištem u obližnjem Grožnjanu, a njeni su polaznici, zajedno s predavačem Rajkom Grlićem, htjeli hrvatskoj publici prikazati filmove različite od onih koji su se tada prikazivali u sve manjem broju kino-dvorana u Hrvatskoj. Odabrali su Motovun koji je imao hotel i mogućnost prikazivanja filmova na otvorenom, lokalna vlast obećala je pomoć, a ostalo je povijest.
Kako je te 1999. u našim krajevim bila vidljiva potpuna pomrčina Sunca, uz što idu i pripadajuća predskazanja smaka svijeta duhovito su se reklamirali kao posljednji festival na svijetu.
No, najbolju reklamu MFF-u napravili su, nehotice, njegovi protivnici. Mediji i političari koji su u novom festivalu vidjeli incident, oponiranje državno dotiranoj Puli i disidentsko izazivanje vlasti u Zagrebu, privukli su pažnju javnosti. Pulski festival te je godine pomaknut za tjedan dana, da bi se poklopio s motovunskim. Publika se morala odlučiti, i odlučila je.
Festival, zamišljen kao komorni događaj na kojem će nekoliko stotina filmofila uživati u filmovima pretvorio se te, prve, godine u veselicu za 7000 posjetilaca.
Ove godine brojka je gotovo šet puta veća. Krajnja brojka ove se godine vrti oko 40.000 posjetilaca.
(Nemoguće je ne primjetiti moving na ovom Motovunu, no obratite pažnju i na znamenite propelere, zaštitne znakove MFF-a u pozadini.)
Ono po čemu se Festival pamti spoj je odlične organizacije i ležernog nastupa. Organizatori, na čelu s direktorom Igorom Mirkovićem i umjetničkim direktorom Rajkom Grlićem, cijelo vrijeme djeluju kao da su na odmoru, a svatko tko je u životu organizirao nešto složenije od odlaska na plac može samo pretpostaviti koja je količina rada, brige i adrenalina u sve to uložena.
Treba spomenuti da veliki dio posla na Motovun Film Festivalu obavljaju volonteri. Njih 57, od ukupno 170 članova festivalske ekipe prodavalo je karte, razmještalo i skupljalo stolice, dežuralo na rampi i radilo non-stop sve one poslove bez kojih Festival ne bi funkcionirao. Zauzvrat dobivaju smještaj u bivšem staračkom domu, topli obrok, službene majice i besplatan ulaz u kino, ako se uspiju ugurati na prepune projekcije. I uz takve uvjete, za volontiranje se javilo četiri puta više kandidata nego što je bilo mjesta. Pa recite da to nije presedan.
Istinska vrijednost Motovuna njegova je publika, ali smještaj iste i najveći problem.
Jedini hotel i svi raspoloživi apartmani u samom gradu jedva su dostatni za goste i organizatore. Kako je otpočetka bilo jasno da mlada, filmova i zabave željna publika nema sredstava za istarske hotele, već prve godine organiziran je kamp. Od početna dva iznajmljena velika vojnička šatora postavljena pod samim zidinama, kamp je narastao na stotinjak šarenih šatora podno brda, a MFF-u pribavio nadimak "filmski Woodstock".
(pogled na podnožje brda i kamp)
MFF je od samih početaka veliku važnost pridodavao komunikacijskim tehnologijama. Osim besplatne bežične mreže, VIP je pokrio područje Motovuna broadband 3G tehnologijom. A ove godine su prepoznali i vrijednost bloggera, te je otvoren je i službeni blog festivala na kojem trajao i natječaj za službene bloggere festivala. Njih petoro imalo je osiguran smještaj, hranu i ulaz na sve predstave, a preko svojih blogova svakodnevno su izvještavali o festivalskim dojmovima. Grebli smo se svi, ali eto, samo njih petero sretnika je uspjelo. Pošteno je nabrojiti ih: Ariston, Ahasver, Koala, Claire i Ire.
(direktor Festivala je proglasio NAJ MFF bloggericu, Koalu).
GRAD SA ČETIRI PREPUNA KINA
Tijekom dana filmovi su prikazivani u dva zatvorena kina, a večernje projekcije na otvorenom, u „Kino Trg“ i kinu „Barbacan“. Osim filmova iz glavnog programa, svake se večeri prikazivao i po jedan japanski horor.
Posebno je zanimljiva bila projekcija filma "Stranica ludila" Teinoske Kinogase snimljenog 1926. Radi se o nijemom filmu koji se tradicionalno prikazuje uz klavirsku pratnju i naraciju glumca za kojeg se na Zapadu uvriježio naziv benshi. Za ovu priliku iz Japana je došao benshi narator Ichiro Kataoka.
Obilježilo se i 30 godina punka s dva odlična filma: „Punk nije mrtav“ Susan Dynner i naročito „Budućnost je neizvjesna“ iskusnog Juliana Templea, biografski film o Joe Strummeru, vođi neponovljivog banda „The Clash“.
Bile su tu i specijalne projekcije i filmovi „made in Vojvodina“. Zaista je bio teško odabrati. Ove godine otvoren je i video bar u kojemu su gosti i akreditirani novinari mogli pogledati propuštene filmove.
(VIP-ov video kutak)
Da spomenemo i nagrade:
Glavna nagrada je Propeler Motovuna, simpatična skulptura koja je ove godine upola manja, jer su se, kažu, neki dobitnici žalili na probleme prilikom ulaska u avion. Propeler je za zaštitni znak Festivala odabran zbog Josefa Ressela, izumitelja brodskog vijka koji je nekoliko godina živio u Motovunu (ovo sigurno niste znali).
Dakle, Propelerom je nagrađen film "Drago blato", izraelskog scenarista i redatelja Drora Shaula. Film je inače dobitnik nagrade Stakleni medvjed na Međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu i nagrade žirija na Sundance filmskom festivalu. Prikazuje život u kibucu sredinom sedamdesetih kroz priču dvanaestgodišnjaka čiji se otac ubio, a majka psihički oboljela. Dror Shaul i sam je odrastao u kibucu tako da je radio film iz iskustva iz prve ruke.
Publika nije baš bila sigurna da je ovaj film zavrijedio Propeler, većina ovaj film nije ni razmatrala kao mogućeg pobjednika, kao uostalom i ekipa pobjedničkog filma, jer je valjda ne očekujući glavnu nagradu, dan ranije otišla iz Motovuna, pa je Propeler u njihovo ime preuzeo direktor festivala Igor Mirković.
Žiri u sastavu Kujtim Cashku, Miloš Miša Radivojević, Ognjen Sviličić, pod predsjedanjem mađarskog velikog redatelja Istvana Szaba imao je prema njihovim riječima težak posao pri odabiru.
(dio žirija s umjetničkim direktorom festivala Rajkom Grlićem na proglašenju pobjednika)
U najužoj konkurenciji za Propeler je tako bio film "Umijeće plakanja", crnohumorna drama danskog debitanta Petera Shonau Foga, za koji vam sadržaj nećemo prepričati osim da je bolesna i teška obiteljska drama, koja začudo daje konačni efekt odličnog filma.
Posebna priznanja žirija dobili su i "Mirikatanijeve mačke", redateljice Linde Hattendorf, film vrlo hvaljen i od publike, "Šuma žalovanja", redatelja Naomi Kawase i "Red Road", redateljice Andree Arnold.
"Od A do A", nagradu za najbolji prikazani film s prostora od Austrije do Albanije ove je godine dobio dokumentarni film "Problem s komarcima i druge priče", bugarskog redatelja Andreya Paounova. Film prikazuje grad Belen u kojem stanovnike uz komarce muči i nezaposlenost, nedovršena nuklearna elektrana, kao i mračna prošlost. Komentar većine koja je ovaj film gledala jest da se žiri malo "posvadio" s ukusom.
FIPRESCI, nagrada je međunarodnog žirija filmskih kritičara, dodjeljuje se na trideset sedam značajnih filmskih festivala. Ove godine dobio ju je "Hallam Foe", film Davida MacKenzyja.
Film je svakako vrlo dobar, ali bolno predvidljivog kraja.
Glavni glumac, Jamie Bell, kojeg se sjećamo iz filma "Billy Eliot" nagrađenog u Motovunu 2001. i ove godine je bio u Motovunu.
I publika je dala svog favorita: glasala je SMS-ovima, a najviše glasova osvojio je "Svirajte nešto ljubavno", film Gorana Kulenovića u kojem rokeri pristaju svirati na svadbama.
Amnesty International Human Rights nagradu za najbolji film koji tematizira i potiče zaštitu ljudskih prava ove dobio je film "Suša". Režirao ga je Mahmat Saleh Haroun, redatelj iz Čada. Priča je to o osveti i praštanju jednog petnaestogodišnjaka čiji je otac ubijen u građanskom ratu.
Motovun online, nagradu za kratki film dobio je film "Majica" češkog redatelja Hosseina Martina Fazelija. Izvanredan film koji je osvojio i sve simpatije publike.
Priznanje 50 godina dobili su Šime Šimatović i Marija Kohn. Njima u čast u Motovunu su prikazani dokumentarac "Plitvička jezera" i igrani film "Svoga tela gospodar".
Na kraju valja spomenuti još nekoliko filmova koji zaslužuju komentar:
"Panov labirint" meksičkog redatelja Guillerma del Tora nije slučajno pobrao 4 Oscara ove godine. Vrhunski napravljen hibrid prvenstveno fantasy žanra s povijesnim, realnim događajima u Španjolskoj iz doba Francove diktature, sve je prije nego film-igračka. Prilično ozbiljan i na mahove surov film, gdje je fantasy elemenat više poveznica nego lightmotiv priče.
"Moj brat je sin jedinac" talijanski je film drama, s odličnim elementima humora. Priča o dva brata totalno različita karaktera, koji prolaze kroz teške životne i karakterne odluke tijekom 60. i 70.tih godina, čija je ljubav i nestabilno zajedništvo na popriličnoj kušnji, nije nešto što će vas nužno privući u kino, ali će vas dočekati inteligentno "ištrikana" priča, na mahove izuzetno zabavna. Inače nisam ljubitelj talijanskih filmova, ali ovaj me oduševio.
"Joe Strummer: Budućnost je neizvjesna", uglednog Juliana Templea, koji se već podosta puta okušao u filmovima s glazbenom tematikom, i to prilično uspješno. Naravno, ovaj (poduži) film je biografska priča o Joeu Strummeru, leaderu legendarnog punck rock benda The Clash. Obično te biografske priče znaju biti razvučene i pomalo dosadne, no ovo je jedan fenomenalan film - dokumentarac o jednoj od najvažnijih i najzanimljivijih osoba rocka. Osobno sam o Joe Strummeru imala poprilično drugačiji dojam prije odgledanog filma.
Sve će vam biti jasno ako vam kažemo da je film bio posljednja projekcija na festivalu i to u 1.30 ujutro nakon 5 dana tulumarenja i hrpe odgledanih filmova i totalnog umora svih prisutnih, i bez obzira koliko nam se spavalo na projekciji, izdržali smo hrabro do kraja.
VELIKI PARTNERI MALOG MOTOVUNA
Zemlja partner Motovuna ove je godine bila Vojvodina. Ravnica se na brdu predstavila dugometražnim filmovima "Doručak s đavolom", "Kud plovi ovaj brod", "Zimovanje u Jakobsfeldu", "Parlog", "Pop Ćira i pop Spira", kratkim filmovima mladih vojvođanskih autora, dokumentarnim filmom o Želimiru Žilniku, jednom od najkontroverznijih filmskih stvaralaca regije. Prkazani su i filmovi mladih autora sa Festivala europskog filma Palić. Vojvodina se predstavila i duhovitim kratkim filmovima u formi filmskih žurnala prikazivanim prije večernjih projekcija na trgu, ambijentalnim instalacijama svojih umjetnika i zastavama sa Festivala umjetničkih zastava u Novom Sadu.
Vojvođani su osmislili i otvaranje i zatvaranje festivala. Otvaranje je nazvano Noć tucanja, gosti i publika okušali su se u disciplini tucanja jaja, a publici se predstavio i svjetski prvak iz Mokrina, nedaleko Kikinde. Zatvaranje je nazvano Noć kruha i masti, a uz ovaj starinski specijalitet novom festivalu nazdravilo se vojvođanskom rakijom od dunja.
Slijedeće godine zemlja partner bit će Rusija, obilježit će se 10 godina Motovuna i 100 godina od produkcije prvog ruskog filma. Dakle očekujemo iduće godine na zatvaranju votku koja ubija. I još koješta. Rusija naime obiluje kojekakvim znamenitostima.
A kako javljaju dnevne novine, i Indija, zemlja s jednom od najvećih svjetskih kinematografija zainteresirana je za partnerstvo na nekom od sljedećih Motovuna. I veliki vole naš mali festival, kako mu tepamo mi "domaći" jer on odavno više nije "mali". Pa tko ne bi išao u Motovun i slijedeće godine?
četvrtak, 02.08.2007.
Photo sweets - Trakošćan
