četvrtak, 30.08.2007.
ViP InMusic Festival - part one, day one
27.8.2007. zagrebačko jezero Jarun
Ako niste bili tamo, onda ste već vjerojatno sve čuli o tome (barem unaprijed, jer je jaka marketinška mašinerija sjajno odradila svoj posao), ali sumnjam da ste uspjeli sve pohvatati, jer naime na 4 stejđa loviti hrpu bendova u cijelosti je bila Nemoguća Misija.
Sumnjičavo smo vrtili glavama na činjenicu da će se Festival održati na ponedjeljak i utorak (loš timing), no izgleda da je publika ipak više gladna dobrih koncerata i okupljanja (i naročito festivala), a manje opterećena radnim tjednom i novcem. Nekako se preštirka i vozimo dalje.
Prvi dan je bio odokativno duplo slabiji posjetiocima nego drugi dan, ali nemojte me držati za riječ. No ne vjerujem ni muriji da je bilo cca. 6000 ljudi jer nije, bilo je dosta dosta više, sto posto.
Prvi dan je štekala i organizacija oko ugostiteljstva (bonovi za piće i hranu, pa nepregledni redovi prvo za bonove, pa poslije za cugu) što drugi dan nisam baš primjetila. Što su napravili, ne znam ali bio je OK.
Možda je bilo još štogod, ali meni je bilo nebitno.
Ali uvijek može bolje (organizacijski i sve drugo također, dakako).
Da li je za kritiku ili ne to što se istovremeno sviralo na par stejđeva, pa ako si htio vidjeti i čuti u cijelosti dva tri benda piši kući propalo. Mene je baš to konkretno najviše pizdilo.
Sa strane novinara i fotografa: nemam što posebno kritizirati, osim nefleksibilnih 2 sata za svaki dan posebno za podizanje akreditacija i tu usred radnog dana i previsoki stejđ na ViP-u (i nikakav podest za fotografe da im se malo pomogne), ali slikala sam u daleko gorim uvjetima pa mi je ovo već uobičajeno.
Ostalo 5. Čak smo se mogli parkirati i iza "žice".
Prvi dan sam se spetljala sama sa sobom, sa svojim autom i pješačenjem sa Triglava (ne pitajte me ništa!) i na planiranu Rojžicu (Roisin Murphy iz Moloka) stigla nakon što je završila, pa vam tu nemam što pokazati niti reći, osim onoga što smo svi čuli od ostalih.
Na također planirane Happy Mondayse sam također zakasnila, ali sam ih zato uz Iggy Popa & Stoogese jedine odslušala od početka do kraja.
Da odmah napomenem nešto što vrijedi za sve izvođače na Festivalu (osim za Stoogese i Majke): s nijednim izvođačem nisam "na ti", odnosno ili nisam nikad prije festivala čula za njih, ili mi nisu nešto jako poznati pa sam ih slušala smanjeno, ili ih dovoljno slušam i poznajem ali nisam ekspert jer to nije moj favorite đir muzike. No muzika je moj svijet, pa dakle nisam pikzibner za nju.
Drugim riječima, otišla sam tamo kao netko koga su ti bendovi trebali obradit, impresionirati, dojmiti, pridobiti za sebe jer sam bila "posve otvorena za pregovore".
Happy Mondaysi jesu. Bili su na VIP stageu i bili su odlični. I nakon hrpe godina koliko su zajedno (20tak i kusur) još im se tulumari, zabavlja i definitivno uživaju u tome što rade. Ili skakuću ili se frajerišu na pozornici (frontman Shaun Ryder), ali ti to sve samo izmami osmijeh na lice. Ako me pitate što oni sviraju... a svašta, ne znam: rock-pop-hip hop-house-funk, sve živo, al' nije važno jer je dobro. Dovoljno da ni ne odem na Obojeni Program...šta sad? oni su dobar rock bend iz Vojvodine, ali njih ipak mogu negdje čuti "u kvartu" Balkana.
Nešto sam se najviše prvog dana napalila na New York Dollse. Taj njihov rock-punk-nešto mi je bio daleko bliži od alternativaca headlinera Sonic Youtha.
Dollsi su bili na Nokia (manjem) stejđu i mislim da je to bilo odlično. Veća interakcija s publikom, ono, imala sam feeling da ćemo još malo pa svi skupa sjest na travu i i nalokati se pive nakon rokanja.
Dollsi su trajli smo nekih par godinica davnih 70-tih, pomrlo je 60% benda, ostali su samo pjevač David Johansen i gitarista Sylvain Sylvain, stričeki nekih 5-6 banki i prije Festivala je možda izgledalo je da su sklepali bend s novim članovi onako "ostali smo bez para, hajmo malo zaraditi za kruh", no oni koji su čuli aktualni album (ja nisam u cijelosti) nahvalili su ih na sva usta.
Ako i ne vjerujem kritikama ičega dok sama nešto ne odlušam i odgledam, ovdje skepsi nije bilo mjesta. Oš' rokanje, oš' žesticu, oš' jamming, oš' "tu smo i prebit ćemo vas muzikom"... vodećem dvojcu ne bi ni u snu dala toliko godina koliko su oni dali nama energije, a ostatak "sklepanih" članova ne samo da su se stopili sa njima nego imaju i svoj identitet ravnopravnih članova benda na pozornici.
na bisu je odsviran "Personality Crisis" kao da je friško obajvljen hot single.
Na kraju moram spomenuti da sam na početku s podsmijehom promatrala kako si je David donesao držač tekstova (i valjda nota), tzv. tekicu tj. šalabahter. Poslije mi to više nije bilo smiješno. Ipak su NYD bili davno. Zato su utoliko bili bolji nego većina razvikanih "noviteta" (recimo The Hold Steady, čitaj sutra).
I da, David je rasturao usnu harmoniku do balčaka.
Jurcanje na početak Sonic Youtha me je malo nerviralo je mi se slušalo NYD, al' eto rekla sam modža ovi budu bolji.
O visini ViP stejđa nećemo opet, Sonici su dali jednu zanimljivu predstavu, barem prvih 20tak minuta. Meni ih je osobno bilo zanimljivije gledati što rade (igraju se sa balonima, mačuju se sa gitarama, "sviraju" s njima po zvučničkim (razglasnim) kutijama (by the way, to je napravio i Sylvain iz NYD), i sviraju po principu "tko će glasnije" (pa zato i jesu noise rock band)...
No nakon nekog vremena meni osobno su postali dosadni, iako ni njima ne mogu zamjeriti apsolutno ništa od svirke i žara (i oni su preko 5 banki), a kako su dočekani s ovacijama na Jarunu govori koliko ih je publika teško čekala da se ponovo pojave (bili su u Zagrebu prije 20tak godina).
Onda sam odurila na kraj NYD i vratila se na kraj nastupa Sonic Youtha, baš na desert. Pjevačica i gitaristica Kim se je rasplesala i krenula rasturati, a skupa sa njim i svi ostali, tako da su nastup završili rafalnom paljbom.
Da bi riječ rekla.
Enjoy.
