četvrtak, 09.08.2007.
Motovun Film Festval - nastavak... "kikiriki & kokice"
Nema tko nije bio na festivalu: face poznatih filmaša nisu bile ništa neubičajeno, a kako je Jamie Bell (ex boy zvijezda hvaljenog filma“Billy Elliot“ i glavni protagonist filma „Hallam Foe“) ipak bio nešto primamljiviji za slikati, neugodno smo se iznenadili da je mladi gospodin Bell bio vrlo ljut na fotografe s komentarom da „ni privatno nema mira“.
Ja sam ga kanila "okinuti" nakon što sam to čula i kad smo se predzadnji dan sreli ispred Hotela Kaštel, digla sam malo nesigurno fotoaparat na gotovs, malo iznenađena što je Jamie tako nizak (jer sam radi nečeg bila uvjerena da je to poviši tip), a on je prvo zainteresirano zraknuo u moje oči, vidio u njima valjda nešto sumljivo, pogledao dolje i vidio fotić i zatim me mrko pogledao.
Kako nisam paparazzo, nakon toga sam išla slikati zgodne cure i zgodne frajere.
Zgodnih cura je bilo, zgodnih frajera isto, ali njih nisam slikala jer sam buljila u njih.
Stoga vam dajem poznatu facu - našeg filmskog kritičara Nenada Polimca (drugi slijeva).
Kažu da jer ove godine organizacija festivala nadmašile sve ostale Motovune...možda i jest no ostaje preskupa karta od 15 kn (povratna doduše) za bus koji vozi do vrha brda kamo auti bez posebne dozvole ne mogu, a to znači da svi ostali moraju računati s minimalno jednom bus vožnjom jer su rijetki sretnici mogli odsjesti baš u samom Motovunu.
Dobra vijest je da se u busu može družiti i upoznavati (što nikako nije nevažno), a po potrebi (nakon iscrpljujućih partya i večernjih projekcija) i odspavati uz obavezno zanošenje busa po motovunskim serpentinama.
Kao na klackalištu. Samo ne gore-dolje, nego lijevo-desno.
Zrinka je komentirala na svom blogu kako je bilo onima koji su spavali u samom Motovunu. Shvatila sam da smo tramtinčica i ja propustile mnoge interesantne zgode sa štakorima i predkužnim stanjem wc-a i ostalih prostorija koje nisu vidjele Domestosa 20 godina.
Naime, mi smo (pametno, na kraju se ispostavilo) odsjele u "tam dalekom" hotelu (jedinom) u Istarskim Toplicama.
To ima svojih prednosti i nedostataka: ako si s autom to je super jer nisi vezan za bus. Ali to isto znači da ćeš uz bus koji ionako obavezno moraš platiti da bi došao s podnožja brda na vrh (da ponovimo gradivo 15 kn povratna karta), platiti i parking koji je isto 15 kuna.
Ukoliko si sretnik s press iskaznicom - u tom slučaju te puste na nivo 2, malo više od podnožja gdje je kamp i ako se uvališ na press parking, onda parking ne plaćaš ništa, a bus povratna karta je od tamo 10 kuna.
Naravno da smo bile s press kartom. Zato nam je i bilo dobro. He he.
Nedostatak je što se svaki dan moraš truckati gore dolje, a ne daj Bože i više puta na dan, jer eto baš nema filmova koji te zanimaju u tom trenutku.
Osim već očitih prednosti opisanih nekoliko centimetara iznad ovog retka, prednost je i što je hotelska soba vidjela Domestos svaki dan. Juhu! Nije za polizati pod, ali kugu nisam dobila.
A i stjenčuga mrak izgleda.
Prednost odsjedanja ispod Mptovuna ima još. Kad si već dolje, a ne zanima te nijedan film koji se trenutno prikazuje, a boli te boli glava od prošle noći, najbolje je sjest u auto i put Grožnjana.
Prvo da se ponovi gradivo oklem je sve krenulo:
Drugo da se mlatne koji tartuf ili koji drugi specijalitet u lokalnom njam restoranu...
i na kraju navečer odsluša nešto od vrhunskog jazza grožnjanskih večeri...
No da se vratimo u Motovun.
Bilo je i onih koji su u odsjeli „zemlji Nedođiji“ istarskog seoskog "eko" turizma kamo bus nije zalazio (a prodano je bilo kao: „evo na par metara od Motovuna“) što je značilo kilometarsko klipsanje po mrklom mraku uz odjekivanje zvukova noćnih projekcija japanske jeze što se čulo iz kina Barbacan. Posjetioci koji su imali ovu vrstu smještaja nisu ni išli gledali japanske horror filmove, jer su dovoljno horrora i jeze imali na putu do svog kreveta po vukojebini podno Motovuna u nekim rupetinama brda.
Večernje projekcije su uglavnom bile tako krcate da su oni koji se nisu uspjeli izlaktariti da uđu (ili uđu pa sjede na motovunskom kamenom podu), a sve po principu: „snađi se druže“ - gledali projekcije su s povišenog mjesta gornjeg trga, pa sad, ako je film bio na engleskom, dobro su prošli, a ako nije, zalud vam trud gledači – titlovi se naime ipak nisu vidjeli.
Ovako izgleda krcate projekcije, a ovako kina ujutro.
Svaku večer (bolje rečeno noć) su bili i partyi i koncerti, pa tko je radije odpartijao negoli odgledao zadnji film toga dana na rasporedu (a to su bili spomenuti filmovi japanske jeze, odnosno horrora) imao je tulumarenja na pretek: započelo je s koncertima Tamare Obrovac i Vojvođanskih tamburaša gdje su stvari još bile finjak, onako za početak festivala, do posljednjih Leta 3 i Zbogom Bruce Lee, gdje bi, eh, i Zrće teško pobjedilo za naj partijanersko mjesto, osim što ima prednost morske vode u blizini, pa shodno tome i mogućnost hodanja u bikiniju ili ničemu i seksa na eks.
Ali zato Motovun obiluje šumarcima...
and the morning after...
Moram spomenuti i bloggere. Od onih 5 koji su bili izabrani da o trošku Festivala glume bubrege u loju, iako ih je šef Borja sve postrojio, Claire mi je uvjerljivo najsimpatičnija (to je zato što sam jedino nju upoznala), ali je nagradu odnesla vojvođanka Koala. Proglašenje je u tijeku...
Što je festival odmicao to su trgovi oko jutranjih projekcija bili sve pustiji, a kulminiralo je nakon koncerta Leta 3: bilo je par žilavih na jutranjim projekcijama, organizatora, volontera (ali njih ne računamo, oni ionako moraju u svako doba biti svugdje) i onih nekoliko bauljalih ili zalutalih turista i to je bilo to.
No, već iste večeri ulice su bile prekrcane posjetiocima. Krenulo je od ranog popodneva - za ulaznice zadnjih projekcija i zatvaranja već se trebalo jako potruditi: žicalo se cure na biljetarnici za kartu viška do besvijesti...
Iako su svi službeni dijelovi projekcija (čitaj: govorncija) više-manje dosadni, malo nas je (muški dio publike posebno) uveselila svojom kratkom suknjicom Zrinka Cvitešić, kojoj je društvo pred mikrofonom pravio neki zgodan mladac, ali nisam mu uhvatila ime.
Ovo nisu zgodni mladci, ali članovi žirija zaslužuju da ih se još jednom pokaže, pogotovo ovako u prvim borbenim redovima (Istvan Szabo drugi slijeva).
Uopće nije bilo loše u Motovunu: prvu večer smo se tucali...jajima, a posljednju, prije dodjele Propelera, pili smo vojvođansku rakiju od dunje. Iduće godine partner festivala je Rusija, dakle očekujmo votku koja ubija. I još koješta. Rusija naime obiluje jel, znamenitostima.
Pa tko ne bi išao u Motovun i slijedeće godine?
