Marketing
Suicide guys ... by INXS
Boogaloo Club, Zagreb - 3.6.
Zaostali izvještaj i fotografije, kojeg u poplavi koncerata nakon njega nisam ni više kanila objaviti... no narod je rekao svoje: "Pa kad ćeš više?"
Iako kasno objavljujem, ovo vrijedi i utoliko što je malo ljudi ovaj koncert pohodilo, a još manje dalo follow-up nakon koncerta, da ne kažem najmanje slikalo. (Razlog tome je bilo i što su uvjeti bili teški, slikalo se izdaleka sa balkona...itd. itd.)
Tamo negdje u 4. mjesecu kada je stigla objava da će se u nas održati koncert „umrlog“ benda INXS, bilo je vrlo različitih reakcija:
- bend se vadi iz naftalina
- bend pokušava zaraditi na staroj slavi bez nikad prežaljenog (curama i geyevima) karizmatičnog, od čudnovatog razloga preminulog vođe i pjevača Michaela Hutchencea. (Ako je umro poradi i usred seksa, onda neka mu je, to je najbolja smrt koja se nekome može dogoditi).
- ko su oni?
- konačno da i njih vidimo i čujemo makar i u krnjem sastavu
Slaba prodaja karata prvo je koncert prebacila iz Doma sportova u Ciboninu dvoranu, a zatim u klubski prostor Boogalooa.
Ja sam bila miljun posto sigurna da koncerta uopće neće biti. Čak sam za tu večer isplanirala nešto drugo.
Međutim, ono što većina potencijalne publike baš i nije znala jest da INXS ima potpuno rasprodane koncerte u Americi i Kanadi, te da se odlično prodaju u Europi i domaćoj Australiji.
A oni su ipak održali (skupi, ali svake lipe vrijedni) klubski koncert u Boogaloou. To je većini koji su tu večer došli na koncert bio prvi: „svaka čast“. Bore za za svakog novog (i starog) fana i to pošteno.
Isto tako malo je tko kod nas znao ili ga zanimalo što se s bandom dešavalo poslije smrti Hutchencea, jer za većinu je on bio INXS.
Bend je pokušavao s par odličnih pjevača (ako se sjećate Terence Trent D'Arbya, ako ne - to je bio izuzetno cijenjen i popularan soul pjevač), no na kraju se bend odlučio na presedan: na natječaju kreiranom poput Big Brothera u svjetskim je razmjerima tražio, i našao, novog pjevača – J.D. Fortunea.
Kako znamo koliko su Big Brotheri gledani (makar ja zaista ne znam zašto) onda možemo i zamisliti koliko je vani INXS opet popularan među novom, mlađom publikom.
2005. su objavili novi, prilično uspješan i dobro prihvaćen album „Sweat“ i zatim krenuli na dvogodišnju svjetsku turneju - pazite dvogodišnju!
Nama koji smo voljeli stari INXS naravno da nas je bilo teško uvjeriti da bi ovo "moglo valjati", a hrpa mojih sumišljenika je odlučila da nemaju šta slušati "taj novi INXS" - jer to nije to.
Nas pak koji smo ipak otišli pogledati „to čudo“ od novog, starog benda, dočekalo nas je nemalo iznenađenje: ne samo da su uspjeli Hutchence frikove u prenatrpanom Boogaloo totalno oduševiti i nanovo zainteresirati, nego su se pokazali kao kredibilni novi INXS koji se vratio da nanovo juriša na top liste.
Svima koji su se mrštili na ideju odlaska na koncert, mogu reći samo da su propustili jedan od najboljih klubskih koncerata ikad kod nas održanih.
Mladac J.D. Fortune je ubrizgao svježu krv starcima koji i dalje praše s istim guštom i energijom, mali ima nevjerojatno kvalitetan vokal, imitira Hutchencea kada treba, ali donosi i svoju originalnost. Netko je negdje rekao da nekim pokretima podsjeća na Dave Gahana, i to je pozitivna istina.
Mislim da je bend očekivao relativno mlaki prijem publike (obzirom na mlaku prodaju karata) i ono što su te večeri bend i publika jedan drugome dali - rijetko se doživljava na koncertima. Mogu takvih koncerata nabrojit na prste jedne ruke: nedavno The Cult (ako se to računa kao pravi koncert), pa Hladno pivo na Šalati, Depeche Mode, Gibonni u Domu Sportova, možda Simple Minds (opet na Šalati)... pa jedno dugo ništa ili ne tako značajno - sve do jednog davnog Spandau Ballet koncerta 80-tih. Na kraju ćete čut što.
Koncert INXSa je bio potpuno bez kiča, punokrvni, moćni i razigrani rock kojemu se skida kapa dolje. Otprve je J.D. Fortune "zgrabio" publiku i ako smo još cmoljili pola koncerta za Hutchenceom, zasigurno smo se u međuvremenu već i ufurali u novi đir.
Zvuk i osvijetljenje su te večeri bili sjajni, komunikacija je s obje strane išla hiper dvosmjerno (u više traka), a publika - netko je rekao: "uglavnom starija", bullshit, odozada su bili stariji, naprijed mlađarija (znam jer sam bila tamo) ih je na kraju nagradila zasluženim, iskrenim ovacijama. Još prije kraja koncerta, kada je već i na njima bilo vidljivo da su izuzetno ganuti, a J.D. Fortune je (i nije bio jedini) bio na rubu suza koliko nije mogao vjerovati kako smo ga primili, pogotovu kasnije kada su na bisu otpjevali "God's Top Ten" u čast Hutchenceu.
Svaka je gesta benda i publike na kraju koncerta (kada se podvlači crta kako je bilo i koliko hoćemo još) bila definitivno sentimentalna i ajde, reći ću, cmizdrava, ali iskrena sa svih strana. Na koliko koncerata urlate: "We want more"" kao sumanuti?
Mini anekdota na te emocije:
Uz mene je stajao jedan opaki istetovirani štemer od oko 25-30 godina, koji je, vidjevši me da buljim u njega (jednako ganuta) nakon što se skoro rastopio od emocija, slegnuo s ramenima i zajedno smo ustvrdili:
"e jebiga, treba ponekad i zacmoljit"
Zaista mi je Hutchence bio alfa i omega INXS-a i zaista nakon njega bend nisam smatrala više važnim praćenja, ali desilo se da smo Hutchencea ostavili u prošlosti i iako ga nikad nećemo prežaliti, ovaj bend može bez njega dalje sa istom snagom. Hutchence može biti zadovoljan.
Ili kako jedna moja frendica kaže: "Bio je to preodličan koncert".
Na kraju ne bi bilo fer da ne spomenem i odličnu predgrupu. Australsko-hrvatski rock bend Krv, doslovce je doletio na poziv INXS-a da zagriju publiku u Hrvatskoj. Krv me je tako podjećao na rani INXS, iako zvuk benda nije bio nimalo isti, ili boženedaj, kopija.
Lako moguće da ćemo za ove momke još čuti.
Post je objavljen 16.07.2007. u 23:22 sati.