1. Tradicionalist
Godine 1977. za nadbiskupa San Salvadora imenovan je Oscar Romero. Time je postao čelnim čovjekom Crkve u srednjoameričkoj državi Salvador. To je imenovanje kod većine katoličkog puka dočekano s nelagodom. Naime, Oscar Romero je bio poznat kao konzervativni biskup koji puno više energije polaže u održanje dobrih odnosa s vladajućom desnom vojnom diktaturom nego u zalaganje za siromašne seljake koji su činili većinu salvadorske populacije.
Oscar Romero
Sedam godina ranije postao je pomoćnim biskupom u San Salvadoru. Na tom položaju se borio protiv ostvarenja zaključaka Konferencije latinoameričkih biskupa koja se 1968. održala u kolumbijskom gradu Medellinu. Na toj se konferenciji raspravljalo kako primijeniti nova usmjerenja Drugog vatikanskog koncila na latinoameričke prilike. Biskupi su tada zaključili kako su bijeda u kojoj živi većina ljudi Latinske Amerike i njihova čežnja za oslobođenjem najvažniji izazov vremena. Shvatili su da ako socijalnu kritiku proroka Starog zavjeta i Isusovu naklonost prema siromašnima shvate ozbiljno, onda se i sami moraju staviti na stranu siromašnih. Tako su se latinoamerički biskupi u Medellinu odlučili za ovo temeljno opredjeljenje, koje se kasnije pretočilo u izraz "prioritetna opcija za siromašne".
Time je napravljen povijesni zaokret u crkvenoj povijesti Latinske Amerike. Stoljećima prije toga tamošnja je Crkva uglavnom bila u savezu s moćnima i bogatima. Zaključcima iz Medellina Crkva je otkazala taj savez, što je izazvalo uzbunu u krugovima latinoameričke oligarhije i u SAD-u koji je potpomagao desne režime u tamošnjim zemljama. Takvo dovođenje Boga u vezu s političkim i gospodarskim strukturama osuđeno je kao marksizam i komunizam. Brazilski biskup Dom Helder Camara (1909. - 1999.) takvu je optužbu jednostavno sročio u izrazu: "Kad dajem hranu siromašnima zovu me svecem. Kada pitam zašto su siromašni zovu me komunistom."
Budući da ideje iz Medellina nisu naišle na dobar niti odjek u Vatikanu, i Romero se dao na stranu protivnika reforme. Kao pomoćni biskup odbijao je sudjelovati na skupovima klera smatrajući da se tamo samo kritiziraju Crkva i Papa. Nije imao dobre odnose s drugim pomoćnim biskupom nadbiskupije, Arturom Riverom y Damasom, koji je odlučno zastupao liniju Medellina. Ali je zato imao izuzetno dobre odnose s konzervativnim vatikanskim nuncijem, što je ljutilo nemali broj svećenika. U pastoralu mu je važna bila uredna podjela sakramenata i strogo slijeđenje liturgijskih odredbi, dok nije veliku važnost polagao na sam sadržaj kršćanskog života.
Kad je 1971. imenovan za urednika crkvenog tjednika "Orientacion", Romero je preokrenuo orijentaciju tog dotad naprednjački usmjerenog tjednika, te se distancirao od socijalno i politički angažiranih svećenika. U jednom prilogu iz 1972. pokazao je izvjesno razumijevanje za vojno zaposjedanje nacionalnog sveučilišta, čime je neizravno opravdao represiju koja je s time bila povezana. 1973. je pak objavio članak u kojem predbacuje isusovcima da u svojoj gimnaziji marksistički indoktriniraju učenike. To je izazvalo veliku pozornost u zemlji, pa je tadašnji nadbiskup Luis Chavez odmah utemeljio istražno povjerenstvo koje je ispitalo Romerove optužbe i došlo do zaključka da su neutemeljene. Na drugom mjestu je kritizirao "političku teologiju" Ignacia Ellacurije i "novu kristologiju" Jona Sobrina, na što su rimske kongregacije hitro reagirale pa su ta dvojica isusovaca morala braniti pravovjernost svojih stavova. Isto tako je Romero kritizirao salvadorsku crkvenu komisiju "Justitia et pax", koja se po njegovu mišljenu previše kritički postavljala prema vladi.
Zbog smanjenog interesa čitatelja ostavio je "Orientacion" u velikim dugovima, ali se zato u oproštajnom članku još jednom demonstrativno distancirao od "očito materijalističkog, nasilnog i nekontroliranog ponašanja onih koji žele iskoristiti temelje religije upravo za to da bi razorili njezine duhovne temelje". Tome je suprotstavio svoje shvaćanje: "Mi se s naše strane radije držimo onoga što je sigurno, sa strahom i strepnjom pristajemo uz Stijenu Petrovu, stavljamo se pod zaštitu crkvenog učiteljstva i radije prislanjamo svoje uho na Papine usne nego da poput ludo smionih i odvažnih akrobata okolo paradiramo sa špekulacijama drskih mislilaca i socijalnih pokreta sumnjivih pobuda." Iz ovog je jasno da je Romerovo izrazito konzervativno stajalište proizlazilo iz određenih strahova i potrebe za sigurnošću.
Ne iznenađuje stoga hladna reakcija koja kod većine naroda uslijedila nakon njegova postavljanja za nadbiskupa 22. veljače 1977. Prije imenovanja vatikanski nuncij je konzultirao 40 osoba iz krugova vlade, poduzetnika i žena iz viših društvenih slojeva. Svi su oni bili za Romera, kojeg su smatrali "jednim od svojih". Nadali su se da će Romero rastjerati "politizirane" svećenike i Crkvu ponovno vratiti njezinim "duhovnim" zadaćama. Onaj kojeg nuncij nije konzultirao bio je nadbiskup Chavez, koji je kasnije o tome ogorčeno izjavio: "Čudno je da me Sveta Stolica uopće ne uzima u obzir. Moj je kandidat uvijek bio monsinjor Rivera i oni su to znali. Četrdeset godina sam nadbiskup, a moje im mišljenje ništa ne znači." Rivera je inače bio onaj pomoćni biskup San Salvadora s kojim se Romero nije slagao.
Romerov biskupski grb
Danas najpoznatiji salvadorski teolog Jon Sobrino ovako opisuje nagativnu predodžbu koju je o Romeru imao u doba kad je imenovan nadbiskupom: "Jedino što sam tada znao o biskupu Romeru bio je njegov konzervativizam i to da je bio pod jakim utjecajem Opusa Dei. Nadalje je bio općenito poznat kao protivnik onih svećenika i biskupa koji su slijedili smjernice Medellina. Ta je svoja stajališta ponekad zastupao čak s izvjesnom intelektualnom agresivnošću. Osim toga mnoge je isusovce Salvadora smatrao marksistima i ispolitiziranim svećenicima."
No, sasvim neočekivano, uskoro će se dogoditi presudna promjena u Romerovu životu. Umorstvo isusovca Rutilia Grandea, kako se kasnije sam izrazio, otvorilo mu je oči. Grande je na temelju zaključaka konferencije u Medellinu provodio pastoral u jednoj seoskoj općini. U biblijskim grupama je zajedno sa siromašnim seljacima njihove životne prilike prosuđivao u svjetlu Riječi Božje. U tim tzv. baznim zajednicama otkrivali su kako su siromaštvo i tlačenje teme na koje se Biblija stalno vraća i da se Bog preko proroka i Isusa uvijek svrstavao na stranu žrtava. Na taj je način vjera razvijala svoju socijalnu i političku djelotvornost. Grande je ohrabrivao seljake da se sindikalno organiziraju i traže svoje pravo na život dostojan čovjeka. Naime, većina njih je bila nezaposlena ili u teškim uvjetima radila na plantažama kave, pamuka i šećerne trske koje su u Salvadoru bile u vlasništvu nekoliko bogatih obitelji. Bila je to situacija u bitnome slična onoj u Hrvatskoj nakon demokratskih promjena i Grande je shvatio da se u ime Crkve tu mora svrstati uz one obespravljene i nemoćne.
Veleposjednici su brzo shvatili da takav pastoralni rad ugrožava njihove interese. Tako je početkom 1977. prvo protjeran kolumbijski svećenik koji je bio župnik nedaleko Grandeove župe. Na demonstracijama protiv tog čina sudjelovalo je 6.000 ljudi, a na misi koja je nakon demonstracija slavljena Grande je održao vatrenu propovijed. Neustrašivo je ustvrdio: "Opasno je biti kršćanin je u našoj sredini! Opasno je biti istinski katolik! Zaista je ilegalno biti pravi kršćanin u našoj sredini, u našoj zemlji!" Iznosio je statističke podatke o nepravdama i bijedi u Salvadoru, te nastavio: "A mi sve to licemjerno zaodjevamo raskošnim činima; jao vama, licemjeri, koji se gromoglasno nazivate katolicima, a iznutra ste pravi zluradnici; vi ste Kaini i razapinjete Gospodina koji okolo hoda pod imenom Manuel, Luis, Chavela, pod imenom jednog jednostavnog zemljoradnika."
Rutilio Grande
Vrhunac propovijedi bila je slika Isusova ponovnog dolaska u Salvador: "Veoma se bojim, draga moja braćo i prijatelji, da će se Biblija i Evanđelje uskoro morati zaustaviti pred našim granicama, jer su, kako se god okrene, subverzivni - naravno protiv grijeha … Veoma se bojim, braćo, da, kad bi se Isus iz Nazareta vratio i kao u ono vrijeme silazio iz Galileje u Judeju, to jest, usuđujem se reći, silazio iz Chalatenanga u San Salvador, da sa svojim propovijedima i svojim djelima ne bi uspio doći do Apope. Vjerujem da bi ga zatvorili na uzvisini Guazapa. Tamo bi ga uhitili i strpali u zatvor. Odveli bi ga pred neki visoki sud kao kršitelja ustava, kao prevratnika. Bogočovjek, prototip čovjeka, bio bi optužen kao revolucionar, kao inozemni Židov, kao smutljivac sa svojim egzotičnim idejama uperenim protiv demokracije, to jest protiv manjine. Okrivili bi ga da širi protubožanske ideje, jer oni su pripadnici Kainova plemena. Oni bi ga, braćo moja, bez sumnje ponovo razapeli."
Ova propovijed je po svemu sudeći zapečatila smrtnu presudu Rutiliu Grandeu. 12. ožujka 1977. ubijen je iz zasjede s još dvojicom pratitelja, starim zemljoradnikom i sedmogodišnjim dječakom, dok su išli na misu. Tri mrtva tijela umotana su u plahte i položena pred oltar crkve gdje je Grande toga dana trebao slaviti misu. Kasno u noći u crkvu je stigao i nadbiskup Romero.
(nastavak)
|