01.08.2008., petak
Ispovijest vjere
|
Prenosimo tekst osobne ispovijesti vjere autora koji je nekadašnji agnostik, a u kojem se dotiče pitanja koja obrađujemo u ovom blogu. Kao čovjeku čije je zanimanje kritička analiza i kvalitativno, vrednovanje tuđih tekstova i kojem se posao sastoji od čitanja desetaka knjiga i rukopisa mjesečno, uređivanja knjiga, davanja savjeta budućim autorima, bilo mi se vrlo teško odlučiti napisati vlastiti tekst. No, na pisanje ovog teksta ponajviše me potakao čitav niz rasprava koje sam u posljednje vrijeme vodio sa nekim svojim prijateljima, kolegama s posla i poznanicima od kojih su većina znanstvenici, a kojima (moje) vjerovanje u Boga nije skladu s onime što oni nazivaju „razumnim poimanjem svijeta“. Da bih u svakoj od tih rasprava mogao „razumno“, ali i ne pretjerano teološki (jer, uza svo dužno poštovanje, nisam teolog niti svećenik), odgovoriti na neka od njihovih najčešćih pitanja upućenih meni, morao sam se i sâm prethodno suočiti s čitavim nizom pitanja i dvojbi, a koja niti jednom vjerniku (osim ako nije vjerski fundamentalist ili dogmatik) ne bi trebala bit strana. Raspon svih tih tema i rasprava o pitanjima poput vjere, postojanju Boga, Isusu Kristu, svetim pismima i fenomenu uskrsnuća bio bi dovoljno velik za napisati čitav jedan suvisao filozofski roman (možda mi jednoga dana i to pođe za rukom)... Ovo će s jedne strane biti vrlo intimna i osobna ispovijest o vlastitoj potrazi za istinom, kao i svim pitanjima s kojima sam se na tom putu morao suočiti i koja, kao što sam već naveo, ne bi trebala biti nepoznata niti jednom običnom čovjeku i vjerniku, a koji se barem jednom u svome životu nije zapitao o ispravnosti i opravdanosti onoga u što vjeruje. Osvrnut ću se stoga na neka pitanja kao što su ona o poimanju Istine, opravdanosti vjere, postojanju Boga, Isusu kao Božjem Sinu, fenomenu uskrsnuća, a koja mi se objektivno čine kao najčešći i najveći kamen spoticanja na ljudskom putu prema vjeri. Je li razumno vjerovati? Vjeru doživljavam kao vrlo intimnu i gotovo sasvim osobnu stvar. Ona nije nešto čime bi se trebali razmetati, a vjerovati bi trebalo i razumom i srcem. U svojoj 'Summa theologiae' Sveti Toma Akvinski opisao je to ovim riječima: "U činu vjere ljudski razum i volja sudjeluju božanskom milošću." Zaista, srce će teško prihvatiti ono što naš razum odbacuje. Ne samo da mislim da vjera i razum ne mogu jedno bez drugoga; otići ću korak dalje i ustvrditi da je vjera bez razuma slijepa, isto kao što je razum bez vjere slijep. Na ovu dihotomiju upućuje nas i papa Benedikt XVI, odnosno Joseph Ratzinger kada upozorava na 'vjeru bez razuma' (vjerski fundamentalizam) i 'razum bez vjere' (ateizam); dvije krajnosti koje su uvijek rađale mržnjom i netolerancijom. Nikad neću zaboraviti jednu stariju gospođu koja me je, u dobi kada sam imao 16 ili 17 godina, zaustavila pred zgradom u kojoj sam tada živio, i koja mi je, nakon što nisam pokazao pretjeran interes za „vjerske časopise“ koje mi je ona ponudila, zaprijetila Isusom i uništenjem na Sudnji dan. Takav isprazan način poimanja vjere nimalo se ne razlikuje od razumske ispraznosti i ateizma filozofa Barucha de Spinoze i Davida Humea koji su tvrdili da čak i kada bi im bili predočeni razumni dokazi o tome, ne bi povjerovali u uskrsnuće, ili onoga Emila Zole koji je tvrdio da čak i da vidi Božje čudo, ne bi u njega povjerovao. Takav način razmišljanja nije ništa manje duhovno uskogrudan i intelektualno kratkovidan od razmišljanja jednog vjerskog fundamentalista. Smatram da svaka vjera mora imati svoje razumsko utemeljenje. Jer upravo nam je razum potreban da razumijemo ono u što vjerujemo. Citirat ću ovdje Novi Zavjet: „Sin je Božji došao i dao nam razum da poznamo Istinitoga. I mi smo u Istinitom, u Sinu njegovu, Isusu Kristu. On je Bog istiniti i Život vječni.“ (Iv 5,21) „Tada im otvori pamet da razumiju Pisma.“ (Lk 24, 48) Razum je taj koji našu vjeru može učvrstiti, ali je isto tako i pokolebati. Ima li život smisla? Moram napomenuti da sam, iako sam imao određenu vjersku pozadinu (odgajan sam kao svjetovni katolik, ali bez ikakvih obveza prema vjeri), tek prije nekoliko godina postao ono što bih danas mogao nazvati pravim vjernikom. Većinu svoga života proveo sam kao izraziti agnostik, odnosno osoba koja drži da je nemoguće znati postoji li Bog. Takav svjetonazor, potaknut ponajviše mojom prirodnom sklonošću skepticizmu, snažno je utjecao i na oblikovanje moje duhovnost. Točnije, ona gotovo da i nije postojala. Ne mogu reći da me do Boga dovela neka osobna tragedija, životno razočarenje, potraga za srećom ili bilo što tome slično. Nakon završetka školovanja i zapošljavanja, ne sjećam se da sam ikada u bilo čemu oskudijevao. Barem ne u materijalnom smislu. Čak štoviše, baš obrnuto... Jedino u čemu sam oskudijevao bila je duhovnost, a do takvog stanja dovela me moja uvjerenost u nemogućnost spoznaje prave istine. No, nakon nekog vremena čovjek se ipak počne pitati. Naime, nijedno biće obdareno razumom, tu dakako mislim na čovjeka, nije se barem jednom u svome životu zapitalo „postoji li Bog ili ne“. A to je pitanje koje za sobom nosi i čitav niz novih pitanja kao što su ona o smislu i svrsi ljudskoga života. Jer ako postoji Bog, tada bi i naš život morao imati određeni smisao i svoju svrhu. Ako ta svrha zaista postoji, logično je i da je želimo znati. Nitko od nas ne želi kroz život koračati slijep. Smatrao sam to pitanje dovoljno važnim da bih se odlučio krenuti u potragu za pravim odgovorom. Morao sam dakle razumski odbaciti mogućnost postojanja Boga. Kako bih uostalom mogao živjeti sa spoznajom da su šanse za to da moj život ima smisao drugačiji od onoga kojeg trenutno živim oko 50%? Nije li to malo prevelik ulog za svaku razumnu osobu? Bi li itko od nas bio spreman založiti sve što ima, čak i vlastiti život, za pretpostavku koja ima matematički omjer ostvarivosti 1:1? Za nekoga tko se razumije u novčana ulaganja to je omjer koji graniči s ekonomskim samoubojstvom... Kako onda drugačije opisati okretanje glave od problema i bježanje od takvih pitanja nego kao egzistencijalno samoubojstvo. No, imamo li snage suočiti se s problemom i pogledati istini u oči? Što je istina? Kroz čitavu svoju povijest pojam istine nikad nije bio toliko relativiziran, mogu reći – i omalovažavan – kao danas. A zašto je to tako? Naime, nikad u svojoj povijesti čovjek nije bio suočen s toliko velikim brojem izazova različitih svjetonazora kao u današnje vrijeme. Ubrzani industrijski razvoj, napredak postignut u slobodi izražavanja, te nagli razvoj medija i komunikacija omogućili su da se pred današnjim čovjekom, na jednom mjestu, nađu svjetonazorske - svjetovne i vjerske - spoznaje iz najudaljenijih krajeva svijeta i najrazličitijih dijelova povijesti; kršćanstvo (sa svim svojim ograncima; katoličanstvom, pravoslavljem, te mnoštvom protestantskih denominacija: adventisti, pentakostalci, metodisti, baptisti, kalvinisti...), islam, judaizam, hinduizam, budizam, razni ezoterični i new age pokreti, ali i ateizam. Tu su zatim svjetovni pokreti i njihove ideologije, od kojih svaki sa sobom nosi i vlastitu filozofiju: socijalizam, komunizam, anarhizam, liberalizam, nacionalizam, fašizam... Mogućnost izbora zaista je velika, a svaki sa sobom nosi i svoje vlastito poimanje istine. U takvoj situaciji, u kojoj jedna istina pobija drugu, a samo vjerovanje u nešto ne čini to vjerovanje istinom, čovjek počinje tu istu istinu i relativizirati. To i je glavna karakteristika trenutno dominantnog postmodernističkog pogleda na svijet, a prema kojem ne postoji apsolutna istina i prema kojem su sve ljudske odluke relativne. Stoga ni ne čudi duhovna inertnost i apatija suvremenog čovjeka koja se pretvorila u svojevrsni nihilizam. No, kao čovjek, vjerujem da je istina samo jedna i da je definicija istine ograničena. Istinu se ne može relativizirati. Primijenimo li tu logiku na samo postojanje Boga; On jednostavno postoji ili ne postoji. Postoji li Bog? Kao što sam već spomenuo, odgovor na ovo pitanje trebao bi biti od presudne važnost za život svakog čovjeka, i ne bi nikoga trebao ostaviti ravnodušnim. Ako Bog ne postoji, naš život nema nikakvog smisla; rađamo se, živimo i umiremo bez ikakve svrhe, sasvim sami. No, ukoliko Bog postoji, i ukoliko je on zaista naš tvorac, ne bi li bilo logično da se zapitamo: zašto smo ovdje i koja je naša svrha? Jesmo li odgovorni pred nekim drugim osim pred samima sobom? Doista, postoji li u ljudskim životima važnije pitanje od ovog? Većina ljudi koja tvrdi da Bog ne postoji (ili jednostavno odbija vjerovati u Boga), mislim tu prvenstveno na ateiste, najčešće se koriste argumentima kao što su nepostojanje znanstvenih dokaza „koji bi dokazali postojanje Boga“. Prema njima, vjera se ne temelji na dokazima, i to je osnovni nedostatak svake religije. No, ono što ja držim osnovnim problemom takvog načina razmišljanja je taj što je domena Boga u duhovnom svijetu, odnosno u području koje nije moguće istražiti znanstvenim sredstvima (egzaktnim dokazima) ili opisati jezikom znanosti. To bi bilo isto kao tražiti od znanosti da nam odgovori na pitanja kao što su: 'Zašto je stvoren svemir?', 'Koja je svrha ljudskog postojanja?' ili 'Što se zbiva nakon naše smrti?'. Znanost na ta pitanja nema odgovora, niti će ih ikada imati. No to nije razlog zbog kojega bi trebali omalovažavati znanost. Jednostavno, radi se o dvije različite sfere; fizičkoj i duhovnoj. I ne možemo tražiti da nam jedna daje odgovore o onoj drugoj. Vjera nam neće dati odgovor zašto voda ključa na 100 °C, isto kao što nam znanost neće dati odgovor o smislu ljudskog života. Isto tako, biti svjestan činjenice da je čovjek biće sa ograničenom spoznajom, a istovremeno iznositi apsolutne tvrdnje o prirodi nečega što ne pozna – kao što je ona da Bog ne postoji – krši sva logička i razumska načela. Uostalom, čak ni za takvu tvrdnju ne postoje nikakvi znanstveni dokazi. Znanost jednostavno nema dokaze niti 'za' niti 'protiv' postojanja Boga. Ona nam, dakle, ne može odgovoriti na pitanje o postojanju Boga, niti nam može kazati išta o njegovoj prirodi. No, od onih koji tvrde kako Bog ne postoji (ateisti), danas je mnogo više onih koji tvrde da se do spoznaje o postojanju Boga jednostavno ne može doći, odnosno agnostika. Danas ih je mnogo više nego ateista jednostavno jer je takav stav na prvi pogled logički nešto lakše obranjiv od ateizma. Postoje dvije vrste agnostika; izraziti, odnosno oni koji tvrde da nema načina na koji bi čovječanstvo ikada moglo saznati postoji li Bog, te nešto umjereniji oblik, odnosno oni koji jednostavno tvrde da se to jednostavno ne zna. I sâm sam nekoć pripadao ovom taboru, pa su mi vrlo dobro poznate i sve njegove slabosti. Agnosticizam je često zapravo samo opravdanje za duhovnu tromost; nekima je to naprosto zgodan način da zaobiđu razmatranje suprotstavljenih argumenata koje smatraju podjednako zbunjujućima. Ne čudi stoga što je veliku kršćanski mislilac, bivši agnostik, i jedan od najpoznatijih obraćenika na kršćanstvo, C. S. Lewis takvo stanje nazivao „dobrovoljnim sljepilom“. Takav svjetonazor sa sobom nosi određenu slabost i sa intelektualnog stajališta. Naime, što bih trebao misliti o nekome tko tvrdi da ne zna, ne želi znati ili nije imao vremena da razmisli o postojanju Boga? Nije li takav stav pomalo neodgovoran prema samome sebi i vlastitom životu? I ne radi li se tu o svojevrsnom vjerskom nihilizmu (negiranje mogućnosti spoznavanja istine)? Vjerovati da ne postoji istina negiranje je vlastitog svjetonazora; vjerovati da nema istine, a istovremeno tvrditi da je to istina očiti je paradoks. Stoga, svaki agnostik, kada iznosi bilo kakvu istinu o Bogu i pritom svoje mišljenje smatra vrijednim razmatranja, nedosljedan je samome sebi, jer samim time što je agnostik niječe da je njegovo razmišljanje vrijedno, odnosno da na to pitanje ima bilo kakav drugi odgovor osim onoga „ne znam“ (ili „a kako da to znam?“). A čovjeka koji traga za pravom istinom takav odgovor ne može ni izdaleka zadovoljiti. Zašto baš Isus? Svi oni koji su barem jednom u životu čitali Novi Zavjet, koliko god se trudili, prema jednoj stvari ne mogu ostati ravnodušni. Naime, Krist je za sebe tvrdio da je Bog. Svojom tvrdnjom da je Bog, Krist je jedinstven. Nitko za sebe nije tvrdio da je Sin Božji, istobitan s Ocem, odnosno sâm Bog: “Ja i Otac jedno smo.” (Iv 10,31) Nijedna središnja osoba neke druge religije o sebi nije govorila na sličan način: “Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života.” (Iv 8,13) “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.“ (Iv 11,26) Kako se razumna osoba može postaviti prema ovim njegovim izjavama? Možemo li (i smijemo li uopće) biti ravnodušni prema takvoj objavi? Možemo, ali samo u slučaju da sami sebe uvjerimo da je takva objava proizvod nečije laži (neautentičnosti Pisama ili Krista samoga). Prva mogućnost je da ne povjerujemo u autentičnost Novog Zavjeta, odnosno Isusovih tvrdnji. O toj temi napisano je mnoštvo knjiga i studija koje jasno dokazuju da je Novi Zavjet mnogo autentičniji od svih knjiga nastalih u to vrijeme. Naime, gotovo svi izvori o životima pojedinih ličnosti i događajima iz antičke povijesti koje danas znamo, potječu iz svega nekoliko knjiga nekolicine autora. To su Herodot, Tukidid, Plutarh, Plinije, Svetonije i Tacit. To su, dakle, antički povjesničari kojima zaslužujemo sveukupnost našeg današnjeg znanja o starim Grcima, grčko-perzijskim ratovima, Aleksandru Makedonskom, Kleopatri i Antoniju, rimskim osvajanjima, Juliju Cezaru, te ostalim rimskim carevima. Ali i o mnogim drugim osobama i događajima koje danas smatramo povijesnim činjenicama. No, ne samo da danas nemamo niti jedan sačuvani originalni rukopis iz razdoblja njihovog života, već razmak između razdoblja u kojem su oni živjeli i najstarijih sačuvanih rukopisa njihovih djela varira između 750 i 1300 godina. Herodot je živio u 5 st. pr. Kr., a najstarije očuvani primjerak rukopisa njegovih 'Historija' datira iz 10. st. poslije Kr. Dakle, sve ono što je on napisao prepisivalo se punih 1300 godina da bi naposljetku danas imali svega 8 kopija primjeraka njegove knjige. Slično je i s Plinijem i Tacitom, rimskim povjesničarima koji su živjeli u 1. st. poslije Krista. Danas imamo sačuvano svega 7 Plinijevih i 20 Tacitova rukopisa, s tim da niti jedan Tacitov rukopis nije stariji od 12. st. (dakle, isto oko 1000 godina razmaka). Aristotel, filozof koji je je izvršio iznimno velik utjecaj na čitavu zapadnjačku filozofiju, živio je u 4. st. pr. Kr., a najstariji sačuvani rukopis njegovih djela datira tek iz 12. st. poslije Kr., i to u svega 5 primjeraka (dakle, čitavih 1400 godina razmaka od vremena u kojem je živio, odnosno djelovao i naučavao Aristotel). A kako stoje stvari sa Novim Zavjetom? Uz neke sitne iznimke, većina stručnjaka složna je u tvrdnji da su Evanđelja napisana između 60. i 90. g. Danas ih je u rukopisima sačuvano: 5 300 primjeraka na starogrčkom, oko 10 000 na latinskom i 9 300 u ostalim redakcijama; ukupno, dakle, 24 000 rukopisa. Od toga broja čak 230 potječe iz razdoblja prije 600. g. Dakle, ne samo da je razlika u broju sačuvanih rukopisa, a tako i vremenskom razmaku između njihova nastanka i najstarijih sačuvanih rukopisa nemjerljiva, nego ne postoji niti jedna druga antička knjiga koja posjeduje toliku autentičnost kakvu posjeduje Novi Zavjet. U svakom slučaju, što se same autentičnosti Novog zavjeta i Isusovih tvrdnji tiče, ako dvojimo oko njihove autentičnost, trebali bi dvojiti i oko autentičnosti svih drugih knjiga nastalih u približno isto vrijeme, a samim time i čitavu antičku povijest, pa tako i u samo postojanje nekih povijesnih ličnosti kao što su Aleksandar Makedonski, Julije Cezar i sl., ali i u autentičnost nauka svih antičkih filozofa počev od Platona, Aristotela, pa na dalje. Je li Isus zaista bio Bog? Odbacimo li, dakle, navode o neautentičnosti Pisama i Kristovih tvrdnji, pred nama ostaju samo dva izbora: jedan je povjerovati, a drugi nepovjerovati Kristovoj objavi. Isus kaže: "Ako ja sam sebe slavim, slava moja nije ništa. Ima koji me slavi - Otac moj, a vi velite da je on vaš Bog.” (Iv 8,55) “Ali ako činim, sve ako meni i ne vjerujete, djelima vjerujte pa uvidite i upoznajte da je Otac u meni i ja u Ocu." (Iv 10,39) Osporiti istinitost ovih njegovih tvrdnji ne bi značilo ništa drugo nego proglasiti Isusa lažljivcem ili luđakom. Da budem precizniji, ukoliko su riječi, odnosno tvrdnje koje je iznio pred nas, svjesna laž, onda bi Isus bio lažov; i to najveći lažov svih vremena. Vjerojatno jedini kojemu je u čitavoj svjetskoj povijesti pošlo za rukom prevariti milijune i milijune ljudi. A mogao je to učiniti samo na dva načina; svjesno lažući (dakle, kao manipulator) ili nesvjesno (kao luđak, odnosno, mentalno bolesna osoba). Ova metoda je prilično nepopularna među teolozima, ali i jednako tako omiljena kod svih kršćanskih apologeta; od protestanata Johna Dunkana, Reubena Archera Torreya i C. S. Lewisa, pa do katolika kao što su Peter Kreeft i G. K. Chesterton. Kakve bi to koristi Isus imao od svoje laži? Je li ostvario ikakve povlastice, podigao svoj ugled, izbjegao kaznu (u većini definicija riječi 'laž', to troje navodi se kao glavni razlog izricanja laži)? Ne samo da nije, već je upravo svjedočeći za Istinu, da je Krist - Sin Božji, bio i razapet. “Reče mu veliki svećenik: ‘Zaklinjem te Bogom živim: Kaži nam jesi li ti Krist, Sin Božji?’ Reče mu Isus: ‘Ti kaza! Štoviše, kažem vam: Odsada ćete gledati Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi na oblacima nebeskim.’ Nato veliki svećenik razdrije haljine govoreći: ‘Pohulio je! Što nam još trebaju svjedoci! Evo, sada ste čuli hulu! Što vam se čini?’ Oni odgovoriše: ‘Smrt zaslužuje!’” (Mt 26, 64-67) Zašto bi uostalom jedan lažac dopustio da ga ubiju? Ako je Isus govorio laži, bio bi u dubokom proturječju sa svojim vlastitim naukom i onime što je naučavao: “Zapovijedi znaš: Ne čini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Poštuj oca svoga i majku!” (Lk 18,21) Ali i sa samim sobom. Naime, govoreći o đavlu, Isus kaže: “On bijaše čovjekoubojica od početka i ne stajaše u istini jer nema istine u njemu: kad govori laž, od svojega govori jer je lažac i otac laži.” (Iv 8,45) Zar bi Isus samoga sebe izjednačavao s ocem laži? No, što ako je Isus nenamjerno lagao, odnosno, što ako je bio luđak? Iskreno, u tu bi mi mogućnost, s razumnog gledišta, bilo još teže povjerovati. Uostalom, čak i oni koji nisu povjerovali da je Isus Bog, priznaju ga kao velikog moralnog i duhovnog učitelja (makar im on tu mogućnost nije ponudio). Njegov nauk je u potpunoj suprotnosti sa bilo kojim oblikom mentalno-devijantnog ponašanja. Stoga, ne samo da mu ne možemo pripisivati bilo kakav oblik mentalne neuračunjivosti, već možemo biti sigurni da kada bi se svi vodili i živjeli prema načelima koja je propovijedao Isus Krist; na ovom svijetu ne bi bilo ni laži, ni mržnje, ni ratova, ni gladi, a niti svega onog što uzrokuje ljudsku patnju i bol… Iz navedenih razloga razumski ne mogu prihvatiti da je to učenje mentalno neuračunljive osobe. Dakle, Isus za sebe nije tvrdio da je prorok, duhovni učitelj niti bilo što slično. On je tvrdio da je Bog - Sin Božji. On nam nije ostavio drugu mogućnost. Uskrsnuće – kako ga osporiti? Tema Kristova uskrsnuća jedno je od temeljnih pitanja kršćanske vjere. Vjerojatno čak i najvažnije, jer ako Krist nije uskrsnuo od mrtvih naša vjera nema nikakvog smisla. Istovremeno, ono je vrlo često i najveći kamen spoticanja između onih koji vjeruju i onih koji to vjerovanje smatraju razumski neutemeljenim. Nažalost, osim ateista i agnostika, mnogo je i onih koji se smatraju kršćanima (katolicima), ali dvoje oko ovog pitanja. I to najčešće iz dva razloga; prvi je taj što im je teško razumski objasniti mogućnost fizičkog uskrsnuća tijela, a drugi je taj što su u međuvremenu prihvatili neko od učenja alternativne duhovnosti, kao što je na primjer onaj o reinkarnaciji. Naime, prema nekim europskim istraživanjima jedva polovica ljudi koja se izjašnjavaju kao katolici vjeruje u zagrobni život (dok među drugom polovicom koja ne vjeruje, gotovo polovica otpada na one koje vjeruju u neki od oblika reinkarnacije). U svakom slučaju, ne radi se o nimalo zanemarivom broju „vjernika“ koji nisu povjerovali u Kristovo uskrsnuće. No, pitanje je koliko je kršćanski život bez vjere i nade u uskrsnuće u skladu s vjerom? Tog pitanja bio je svjestan i sâm Sveti Pavao kada u Prvoj poslanici Korićanima piše sljedeće: „No ako se propovijeda da je Krist od mrtvih uskrsnuo, kako neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih? Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo. Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša.” (1 Kor 15,13-15) I zaista, ukoliko Krist nije uskrsnuo, svi današnji vjernici, kao i generacije i generacije drugih vjernika kroz čitavu povijest, nisu ništa drugo doli prevarene budale, a kršćanstvo najveća svjetska prevara. Bez Kristova uskrsnuća kršćanstvo bi bilo lišeno bilo kakvog smisla. Zašto je ljudima toliko teško povjerovati u Kristovo uskrsnuće? Jedni tvrde da se vjerovanje u takvo nešto protivi njihovom razumu? Zaista, kako bi mrtvac mogao uskrsnuti iz mrtvih? Iskreno, oko ovog pitanja i sâm sam se godinama dvoumio. No, onog trenutka kada sam povjerovao da je Isus zaista bio Bog (zbog svih gore navedenih razloga) ni odgovor na ovo pitanje mi se više nije činio problematičnim. Naime, onog trenutka kada povjerujete da je Isus zaista Bog, odnosno Sin Božji, onda je uskrsnuće samo po sebi vrlo jednostavno shvatljiva stvar, jer tko bi drugi mogao ovladati zakonima prirode ako ne sam Bog, odnosno njegov Sin? Da, zakonima prirode, jer to je jedino razumno objašnjenje Kristova uskrsnuća. Isus nije bio sasvim običan mrtvac. Isus je bio Bog. No, mnogima je i u to teško povjerovati stoga fenomen Kristova uskrsnuća, odnosno prazne grobnice, pokušavaju objasniti nekim „logički prihvatljivijim“ argumentima. Prema jednoj teoriji, Krist nije umro na križu nego se onesvijestio uslijed gubitka krvi i iscrpljenosti. Dakako, Isus se nakon toga teško izranjavan i polumrtav, iskrao iz grobnice, bez ikakvih problema odgurnuvši kamen (težak oko tonu i pol), te se nezapaženo prošuljao pored stražara, i nakon tri dana pojavio, vedar i nasmijan, pred svojim učenicima uvjeravajući ih kako je uskrsnuo i pobijedio smrt. Prema drugoj teoriji, učenici su se prošuljali pored stražara do njegove grobnice, otkotrljali zagrobni kamen (dakako, neprimjetno; inače, kazna za spavanje vojnika na straži u starom Rimu kažnjavala se spaljivanjem), te ukrali njegovo tijelo objavivši nakon toga vijest o čudesnom uskrsnuću njihova učitelja. Dakako, i jedan i drugi scenarij, zahtijevali bi, ako ništa drugo, neku vrstu božanske intervencije. No što je sa onim tvrdnjama prema kojima su apostoli čitavu stvar izmislili (tu se opet djelomično vraćamo na problem autentičnosti Pisama o kojemu sam već pisao)? Sveti Pavao u svojoj Prvoj Poslanici Korićanima piše sljedeće: “Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše.” (1 Kor 15,7) Dakle, uskrsli Krist se, osim apostolima, ukazao pred još pet stotina ljudi. Pavao navodi kako ih je, u vrijeme kada on piše, većina još uvijek bila živa. Podsjećam, dakle, da je u vrijeme kada su novozavjetna svjedočanstva o Kristovu uskrsnuću bili u opticaju, većina ljudi koji su bili suvremenici tog događaja još uvijek bila živa. Stoga je teško govoriti o bilo kakvom izvrtanju činjenica (i Pisama) jer ti su ljudi mogli vrlo lako opovrgnuti točnost novozavjetnih zapisa. Naprotiv, uvjeren sam da su svi Kristovi učenici vjerovali u njegovo uskrsnuće; i da im se on, nakon svoje smrti na križu, kao uskrsli Krist ponovno objavio i propovijedao (40 dana), a oni su njegove riječi ustrajno širili dalje. Bez čudesnog događaja poput uskrsnuća teško bi bilo objasniti njihovu vjeru u njegovu božansku narav i njihove kasnije živote. Uskrsnuće je jedino razumno objašnjenje za preobraćenje njihovih života (da ne spominjem Sv. Pavla). Uostalom, kakve bi koristi njegovi učenici imali od svoje laži? Njihovi mučenički životi ne bi imali nikakvog smisla kada Isusovo uskrsnuće ne bi bilo istinito; svi oni, osim Ivana koji je umro prirodnom smrću, bili su mučeni na najokrutnije načine i ubijeni. Ovdje se ponovno vraćamo na pitanje lažljivca i luđaka; i koristi koje su njegovi učenici imali od prenošenje Božje riječi. Postoji mnoštvo primjera ljudi koji su umirali za laž, ali laž za koju su vjerovali da je istina, no da li bi itko bio spreman svjesno umrijeti za laž (kao obmanjivač i varalica)? Ako su to učinili apostoli, tada bi sve to bilo u potpunom suprotnošću sa učenjem koje su propovijedali, njihovim moralnim ponašanjem, te na kraju krajeva, svim moralnim zasadama koje su nam ostavili u nasljeđe. Zar se riječ kao što su ljubav i istina uzalud ponavljaju na više od stotinu mjesta u Novom zavjetu? Smisao vjere Nakon svega, pred nama su zaista samo dva izbora; odbaciti sve gore navedeno i krenuti svojim putem ili iskusiti radost i obilje duhovnog života kojeg nam je Bog obećao posredstvom svoga Sina, uskrsloga Krista koji živi u srcima svih onih koji ga pozovu k sebi. Bog nas je stvorio da bi ostvario zajedništvo s nama. I upravo zato je u nama ostavio prostor za ono što zovemo duhovnost (kao prostor za odvijanje naše komunikacije s njim), a koji je potrebno ispuniti vjerom. I sve dok se to ne dogodi mi u svojim srcima osjećamo prazninu. Onu prazninu koju je možda najbolje opisao, Blaise Pascal, francuski matematičar i „čudo od djeteta“: U srcu svake osobe postoji vakuum oblikovan Božjom rukom. I nikad se ne može ispuniti nikakvom stvari stvorenom ljudskim radom. Može ga ispuniti samo Bog, kojega je moguće upoznati kroz Isusa Krista. Vjera koja nas ispunjava njegov je dar nama, no da bismo primili taj dar moramo ga sami uzeti. Moramo se okrenuti njemu i otvoriti mu svoje srce. Kao što piše Sv. Augustin: "Stvorio si nas za Sebe,naše je srce nemirno dok ne nađe mir u Tebi." Bog nas voli, a svoju nam je ljubav iskazao poslavši nam svoga sina, Isusa Krista. Isus je najveći znak njegove ljubavi prema čovjeku. I upravo kroz muku svoga Sina na križu, Bog je sklopio novi savez zajedništva sa čovječanstvom: “Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha.” (Mt 26,29) A taj novi savez s Bogom u nama živi i danas; u srcu svakog onog tko vjeruje i ljubi. "Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena." (1 Iv 4,13) Sve to, meni je bilo sasvim dovoljno razuman razlog da povjerujem... Nathanael (objavljeno s odobrenjem autora) |
- 09:28 - Komentari (5) - Isprintaj - #
Svibanj 2011 (1) Srpanj 2010 (3) Lipanj 2010 (4) Svibanj 2010 (1) Travanj 2010 (1) Ožujak 2010 (3) Veljača 2010 (1) Siječanj 2010 (2) Prosinac 2009 (2) Studeni 2009 (3) Listopad 2009 (2) Kolovoz 2009 (1) Srpanj 2009 (1) Svibanj 2009 (1) Ožujak 2009 (1) Veljača 2009 (1) Siječanj 2009 (1) Prosinac 2008 (1) Studeni 2008 (2) Listopad 2008 (1) Rujan 2008 (2) Kolovoz 2008 (1) Srpanj 2008 (12) Lipanj 2008 (12) Svibanj 2008 (15) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Blog Responder (eng. onaj koji pruža pomoć) je mjesto promišljanja o nekim teološkim temama koje se autoru čine zanimljivima. Ako nekome bude od pomoći ili ga tkogod nađe interesantnim, ispunit će svoju funkciju. kontakt: responder.hr@gmail.com Drugi o Responder blogu: “Eto danas sam po prvi puta otkrio ovaj blog i 3h se nisam maknuo od njega, moram priznat da me se izrazito dojmio i na neka pitanja me je stvarno prosvjetlio, mogu samo da pohvalim autora i da mu dam potporu da samo tako i nastavi.” "Svakako najkvalitetniji blog na ovu temu na čitavom hrvatskom webu." Anonimac "Htio bi reći samo da pratim redovito tvoj blog, neke tekstove i koristim u svome radu. Moram reći da je blog jedinstven i fantastičan. Mnogo se toga dobrog može naći i u komentarima." Supek “Čini se pomalo modernistički inficiran.” Toma Blizanac “Blog s katoličkim podvalama o evoluciji.” ProtestantZg “Tipičan primjer zlobnih laži o Isusovoj povijesnosti.” My Exercises "Skoro pa profesionalni antiateista i branitelj križa." Pavaogc “Hvala bogu što još ima mislećih bića, koji ne potiskuju bitna i goruća pitanja Crkve. Teme koje otvarate već dugo i predugo nas glođu i bojimo se da nas ne izglođu. Utješno je uočiti da nas more ista pitanja. Dao vam bog bistar um, zašiljeno pero, dar znanja i poseban dar da nam na ovakav način služite! Bog vas blagoslovio! Pišite nam!” demokracija Katkad svratim na: Portali → Spiritus movens → National Catholic Reporter → Clerical Whisper Progresivizam → Young Adult Catholics → The Progressive Catholic Voice → J. Cecil's Progressive Catholic Reflections → Vatican II Voice Tradicionalizam → Toma Blizanac → Romancatholicism → Tradition in Action Ekumenizam → Faith and Theology → The Piety That Lies Between Tiskovine → Svijetlo riječi  |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||