Grijesi:
Manjak poštovanje prema Božjem imenu i njegovo uzaludno izgovaranj. Psovke i kletve, osobito one upućene na Božje ime; neizvršena obećanja i zavjeti…
S jedne strane deklariramo se kao veliki Hrvati katolici, a s druge strane psujemo kao rijetko koji narod (zapravo psovke su nam postale poštapalice).
Donosimo vam priču o držanju obećanja, pridržavanju zavjeta; naime mnogi puno obećavaju no kad zavjeti i obećanja postanu teret mijenjaju prvotne uvjete.
Zavjet
„Bile tako dvije susjede. Vidjevši kako je jednoj obitlji koja se zavjetovala Blaženoj Djevici Mariji krenulo nabolje, odlučiše se i one zavjetovati i riješiti svoje probleme. Tako su odlučile ići pješke do svetišta u Mariji Bistrici, ali s grahom u cipelama. Bio je to put od cca 20-ak kilometara. Jutro svanulo, one krenule. Ispočetka orno, kasnije je jedna od njih posustala zbog krvavih žuljeva na nogama koje joj je napravio grah. No vidjevši susjedu kako hitro gazi upita „Zar tebe ne žulja grah u cipelama“, „E“, veli ona, „mi smo se zavjetovale da ćemo si staviti grah u cipele, no ja sam se rano digla i grah skuhala“.
Druga nam priča govori da ime Božje ne spominjemo uzalud nego tek onda kad i sami nešto napravilo jer kažu naši stari: „Pomori si sam pa ti bu i dragi Bog pomogel“
Priča o seljaku i volovima
Neki čovjek izlazio iz sela s kolima koja su vukli volovi. Kad su mu kola zapala u dubok jarak on je stajao sklopljenih ruku moleći se Bogu. Pristupi mu Bog i reče: „Prihvati za kotače i ošini volove te se tek tada moli Bogu kad i sam nešto napraviš. Ne moli se uzalud.“
Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine, Božji putovi često nisu naši putovi, no kroz vrijeme vidimo da su najbolji.
Dva putujuća anđela zaustavila su se kod bogate obitelji da bi prenoćili. Obitelj je bila bezobrazna i nije udovoljila njihovoj želji da prespavaju u sobi za goste. Umjesto toga smjestili su ih u malu sobu u hladnom podrumu. Kad su raspremili krevete, stariji je anđeo vidio rupu u zidu i popravio je. Tada ga je mlađi anđeo pitao zašto je popravio rupu. Stariji mu anđeo na to odgovori. „Stvari nisu uvijek takve kakvima se čine“.
Slijedeće noći anđeli su došli u vrlo siromašnu kuću. Ljubazan domaćin i njegova žena podijelili su s njima svoju večeru i dali im da prespavaju u njihovu krevete i da se dobro naspavaju i odmore. Kad se sunce probudilo sljedećeg jutra anđeli su zatekli domaćina i njegovu ženu u suzama. Njihov jedina krava, čije je mlijeko bilo njihov jedini izvor prihoda ležala je mrtva na njivi. Mladi je anđeo bio istinski bijesan i pitao je starijegakako je mogao to dopustiti. Prvi je domaćin imao sve, a ti su mu ipak pomogao, dok drugi domaćin ima vrlo malo i usprkos tome nas je ljubazno primio, nahrani i čak da da prespavamo u njegovu krevetu a ti si dopustio da njegova jedina krava ugine. Na to mu stariji anđeo odgovori: „Stvari nisu uvijek takve kakvima se čine. Kad smo bili u hladnom podrumu primjetio sam da je u onoj rupi u zidu zlato. Kako je domaćin bio pohlepan i nije bio voljan podijeliti svoje bogatstvo s ljudima u potrebi ja sam popravio rupu zato da ne može više naći zlato. Prošle noći kad smo spavali u domaćinovu krevetu, anđeo smrti došao je po njegovu ženu. Dao sam mu kravu umjesto nje. Stvari nisu uvijek takve kakvima se čine“
Vlast i novac daju ljudima lažan osjećaj sigurnosti pa im preostaje lagodno živjeti i žiuvot ispuniti užitcima. Međutim ta je obmana obično kratka vijeka. Ne samo da je redovito prekida neizbježna smrt, nego je već na ovome svijetu ugrožavaju različite nesreće. Potraje li obmana duže sama u sebi rađa iskustvom ispraznost i nezadovoljstva. Usred takva svijeta apostol Pavao piše svom učeniku jednako kao i svim vjernicima da život treba ispuniti pravim vrijednostima koje nisu obmane, te stoga ne vode u razočaranje. Vjernik živi u istini te je u sebi zadovoljan, život mu je pun stvaranja i zato ne može propasti jer mu je zajamčeno uskrsnuće. Jer „čovjeku je dana prekrasna inteligencije, no njoj nije svrha razaranje, nego stvaranje“ (Dalaj Lama)
Svaki je od nas obdaren najvećim darom – životom i upravo zbog toga dužni smo pomagati jedni drugima, naročito onima u potrebi.
„Ne budite srca tvrda“ (A. Svirač)
„Ne budite srca tvrda živeć svoje sretne dane
Dopustite da u njega malo tuđe patnje stane
Jer sreća je čudne ćudi kad darove svijetom dijeli
Nekom daje obilato drugom samo križ udijeli
Dopustite da vas gane sjena bola s tuđeg lica
Možda će već sutra vama trebat ruka pomoćnica
Tko ne vidi patnju bližnjeg samog sebe zloćom truje
Ne budite srce tvrda Bog čovjeku poručuje.“
Donosimo vam još jednu priču (nepoznati autor) koja također govori o tome da stvari nisu uvijek takve kakvima se čine. Priča je to o tri stabla koja su zaželjela puno od svog života no putovi Gospodnji odlučili su drukčije o njihovoj sudbini. Priča je to koja govori o našim vječnim stremljenjima ka boljem, većem i o sudbini koja nam se često čini maćehom.
No isto je tako i priča koja govori o tome kako su putovi koje nam je odredio Gospodin Bog najbolji samo to u datom momentu ne vidimo.
TRI STABLA
Bila jednom tri stabla na brdu u šumi. Razmatrali su svoje nade i snove kada prvo stablo reče: "Jednog dana, nadam se, ja ću postati kovčeg za blago. Možda ću biti ukrašen zamršenom rezbarijom i svatko će vidjeti ljepotu." Tada drugo stablo reče: "Jednog dana ja ću biti moćan brod. Nosit ću kraljeve i kraljice preko voda i plovit ću do krajeva svijeta. Svatko će se osjećati sigurnim u meni zbog snage moga trupa." Konačno treće stablo reče: "Ja želim narasti i biti najviše i najravnije stablo u šumi. Ljudi će me vidjeti na vrhu brda, gledat će na moje grane i mislit će na nebesa i na Boga i kako sam im blizak. Ja ću biti najznačajnije stablo svih vremena i ljudi će me se uvijek sjetiti".
Nakon nekoliko godina molitvi o njihovim snovima da postanu stvarnost grupa drvosječa dođe do stabala. Jedan dođe do prvog stabla i reče: "Ovo izgleda snažno stablo, mislim da ću biti u stanju prodati drvo tesaru." i počne sjeći stablo. Stablo bijaše sretno. Znalo je da će ga tesar napraviti u kovčeg za blago. Kod drugog stabla drvosječa reče: "Ovo izgleda snažno stablo, bit ću u stanju prodati ga brodogradilištu." Drugo stablo bijaše sretno. Znalo je da je na putu postati moćan brod. Kada drvosječa dođe do trećeg stabla, stablo bijaše uplašeno jer ako ga posijeku, njegovi se snovi neće ostvariti. Jedan od drvosječa reče: "ne trebam ništa posebno od ovog stabla i posiječe ga. Kada prvo stablo dospije kod tesara, napraviše od njega jasle za hraniti stoku. Staviše ga u štalu i napuniše sijenom. To nije ono za što je ono molilo. Drugo je stablo pretvoreno u mali ribarski brod. Završiše njegovi snovi o moćnom brodu koji nosi kraljeve. Treće je stablo nasječeno u velike komade i ostavljeno samo u mraku.
Godine su prošle, stabla zaboraviše svoje snove baš kao što se i ljudi prečesto pomire sa sudbinom.
Jednog dana, čovjek i žena dođu do staje. Ona se porodi, a dijete staviše u jasle napravljene od prvog drveta. Čovjek je želio napraviti kolijevku za dijete, ali morao se zadovoljiti jaslama. Stablo je osjetilo važnost ovog događaja znajući da je sadržavalo najvažnije blago svih vremena. Godinama kasnije, grupa ljudi uđe u ribarski brod napravljen od drugog stabla. Jedan od njih bijaše umoran i ode spavati. Dok bijaše na vodi, podiže se velika oluja i stablo uvidje da nije dovoljno snažno da zaštiti ljude. Ljudi probudiše spavajućeg čovjeka, on se ustade, reče "MIR" i oluja stade. Tada stablo uvidje da je nosilo kralja nad kraljevima. Konačno netko dođe i uzme i treće stablo. Nošeno je kroz ulice dok su se drugi ljudi rugali čovjeku koji ga je nosio. Kada dođoše do mjesta, čovjek bijaše pribijen na stablo i uzvišen u zrak da umre na vrhu brda. Kada nedjelja dođe, stablo uvidje da je dovoljno snažno da stoji na brdu i da bude blizu Gospodina Boga jer Isus bijaše razapet na njemu.
