RENATA TUNJIC

22.siječnja – VINCEKOVO – početak vinske godine na Blagdan svetog Vinka, đakona i mučenika
Blagdanom sv. Vinka počinje vinogradarska godina koja će potrajati sve do sv. Martina. Vincekovo osobito slave vinogradari a budući da je to prvi poljodjelski svetak (blagdan) u godini rese ga posebni običaji. Vinogradari sa svojim pajdašima odlaze u vinograde „težački oblečeni“, na glavama su stari škrlaki, a u rukama „srablivci z kojih se najslajše vinčeko v grlo posklizne“. Nose se i kobasice koje se objese na trs za vrijeme ceremonijala blagoslova „goric“.
Izreke vezane uz blagdan sv. Vinka:
„Če na Vinka sunce sveti, bo dosti rujnega vinca v kleti.“
„Če na Vinka sunce peče, v lagve vino teče.“
„Vinkovo sunce, dobro vince“

Kad se svi sakupe kletdomačin zvončekom pozivlje pajdašiju i „pelja ju med trsje“. Pajdaši nose na kolcu par domaćih kobasica koje se objese nanajbolši trsek u želji za što rodnijom godinom, jer se vjeruje da što su kobase kojim se trs kiti duže, to će i grozdovi biti veći.
Kletdomaćin odreže nekoliko grančica loze, koje će držati na toplome i kada propupaju navijestit će vinogradarsku godinu. Trs se obredno škropi (»krsti starim vinom») koje je posvećeno na 27. 12. na blagdan sv. Ivana.
Pri tom se moli:
Dragi Bog čuvaj trsa mog
Evo ti zrelog vina da bu dobra godina
Oblake razmakni sunce primakni
Mraza zgoni na tuču zvoni.
Se bum obdelal da bi v jesen popeval
Rozgvu si bum zel i vu vodu del.
Sveti Vincek pokaži svetu kak bu vu novom letu.

I kaže se:
Trsek naš zdrav nam budi, nek te naša pesma zbudi.
Neka diljem Turopolja, navek vlada dobra volja.

Pjevalo se:
«Napijmo se vinca mi, da veseli bud’mo svi
Koji nam god prigovori , nek mu vino ne rodi
Nek si pije vodu sam, neg ga s njom bude sram,
Dobro to vince pri srdcu godi, blažene lozice ne kojih rodi
Sad pijmo ga dokle nam ga je
Za zdravlje onog koji nam ga daje.»

Još su naši stari rekli da „vinograd treba molitvu, ali i škare i motiku“.
Također poznato je da se u samo jednom nacionalnoj himni na svijetu spominje vino. To je naša hrvatska himna «Lijepa naša» čiji stihovi kažu:
«Vele gore, vele ljudi, rujna lica rujna vina
Silni gromi, silni udi, to je naša domovina.»


Iz ceremonijala Vincekova:
Došlo je doba da prekinemo tu zimsku muku, samo v kleti piti i nikaj ne delati! Zato te sad z ovim vinom bumo zalejali, da ti damo vinsku duhu, i naj ovo leto na sramotu biti, nek da si rodil bar tak kak i lani
(– nagovarao je meštar trseka, upozoravajući ga da grozdje mora biti „veliko kak ovi špeki i rebra s kojima smo te nakitili i nek ga ima tuliko kuliko i kobasov kaj smo ti ih obesili“)

„Po stari navadi i po običajima naših dedov i pradedov mi ovdešnji goričari zazivlemo zaštitnika naše loze, naših goric, te naših kleti – svetoga Vinceka“
Tada se govore litanije svetom Vinceku u čast:
„Mi, ovde nazočni pajdaši, utječemo se tebi sveti Vincek, te ovak skrušeni tvoju pomoć zazivlemo: občuvaj nas težake-goričare, kak jednako i gorice naše, od zla vsakojačkoga, kak i betega godičnoga i vsega kaj bi črez leto celo trsju i grozdju našemu naškodeti moglo.
Za vrijeme dok kletodomačin moli sv. Vinceka za pomoč, pajdaši naglas ponavljaju:
Od zime prehude OČUVAJ NAS SVETI VINCEK
Od mraza pramaletnoga
Od vručine peklenske
Od suše pogubne
Od drača glibokokorenitoga
Od tuče ledene
Od žeči kraj punih lagvov
Od napasnih međašic
Od peronospore i filoksere
Od maloga priroda

A tada pristupite pajdaši:
„Dojdite trsu našemu! Prinesite darove ploda zemlje i dela vaših ruk – kobasice i okitite trsa, skup z menum, vašem kletodomačinom, a pajdaštvo nek zaleva trs starim vinom.“

Trsek moj, zbudi se, dugo si spal, od Miholja do Vinceka niš nam nisi dal! Dojdi k sebi, dugo si spal kak bi nam v jesen puno roda dal!

Potom domaćin moli:
„Nek poteće, nek orosi, nek otopi staru koru tvojega trsa, kak bi prijel vu se vse osobitosti staroga dobroga, sprobanoga vina. Žnjim i vsi trsi v goricama – zdravi rast, zreloča, slatkoča i zmožnost, kaj bi mogli žedne napojiti, trudne okrepiti, betežne zvračiti, osamlene utešiti.“
Kad se litanije izmole, kletodomaćin uzima škare i njima počinje rezati lozu te izgovara:
„Trsek z blagoslovom i z dopušćenjem svetoga Vinceka, režem tri lozice tvoje. Žnjimi i tri pupa kaj vezda jošče spiju. Prenesli je bumo v hižu, deli v mlaku vodu, prinesli k obloku da se zbudiju i potiraju. A po tomu se bu vidlo kaj bu leto doneslo pri branju. Jel bumo slatko grozdje zobali, dobro vince pili i veseli bili?! Po zagovoru svetoga Vinceka vu ime Oca, Sina i Duha Svetoga…
AMEN

Nakon ceremonijala kobasice se skidaju s čokota, pajdaši se vraćaju u klijet, gdje ih čeka „fraklec žganice“, vinski gulaš i domaća kapljica (kobasice su za kasnije). Prigodom razilaženja pozdrav je:
„Hvala ti sveti Vincek- Bakhus naše goric“

Prigodnim pjesmama veselje se nastavlja u klijetima i vinskim podrumima uz slasne zalogaje i domaće vino. Pjeva se:
«Napijmo se vinca mi, da veseli bud’mo svi
Koji nam god prigovori , nek mu vino ne rodi
Nek si pije vodu sam, neg ga s njom bude sram,
Dobro to vince pri srdcu godi, blažene lozice ne kojih rodi
Sad pijmo ga dokle nam ga je
Za zdravlje onog koji nam ga daje.»


(Slijedi popevka):
Nikaj na svetu lepšega ni
Nikaj na svetu lepšega ni, nego gorica dok nam rodi
Kumek moj dragi, daj se napi, dugo nas ne bu, daj se ga vži.

Mužek se trudi ter se vrti da mu se delo ne zamuti
Kumek moj dragi, daj se napi, dugo nas ne bu, daj se ga vži.

Vince rad pije, v kleti sedi, kuma napija ter mu veli:
Kumek moj dragi, daj se napi, dugo nas ne bu, daj se ga vži.

Kolje bum sekel, rezal ga bum, deca obele, gostil se bum
Kumek moj dragi, daj se napi, dugo nas ne bu, daj se ga vži.

Zato ga delam da ga bum pil, za drugo neje, bum se ga vžil
Kumek moj dragi, daj se napi, dugo nas ne bu, daj se ga vži.

Zatem nadojde sveti Mihalj, grozdje dozrele, budem ga bral
Kumek moj dragi, daj se napi, dugo nas ne bu, daj se ga vži.

Martinje dojde krstil ga bum, vince nastane napil se bum
Kumek moj dragi, daj se napi, dugo nas ne bu, daj se ga vži.

Onda bu došel sveti Božić a v prvom lajtu nema ga nić
Kumek moj dragi, daj se napi, dugo nas ne bu, daj se ga vži.

Onda bu došel sveti Štefan nebu ga pustil kad štel bu van
Kumek moj dragi daj se napi, dugo nas ne bu daj se ga vži.

Potom bu došel Vincek pajdaš trsju kobasu i vina dal
Kumek moj dragi dej ga zali vuz Božju pomoć nek obrodi.

Denes al zutra mrtev nem glas vince ostane ne bude nas
Kumek moj dragi, daj se napi, dugo nas ne bu, daj se ga vži.


PROTOKOL VINCEKOVA PO PRKOVEČKI

Govor VINCILIRA

Poštuvani pajdaši i preštimane pajdašice!
Dozvolete mi da se prve zahvalim kletodomačinu Iveku, kej mi je dal poverenje da budem Vincilir. A ja se budem trudil da negve zamisli prenesen onak kak bi i on sam naredil.
Štel bi vam odmah reči da naš kletodomačin ne bi bil zadovolen da se ovde same jede i pije, neg bi štel da se svi skupa žijeme ovoga pjadaštva po stare naše navade, onak kak to veliju Križevački štatuti.
Zato sem sloboden imenuvati stoloranatelem, a ujedno i ceremonijal meštrom ovoga našega zbiranog pajdaštva vrednoga, poštenoga i preštimanog pajdaša, a k tomu velkog prijatela ove poštene hiže Milana Gjuranića.

(uzima lentu stoloravnatela)

Dajem ovu časnu lentu stoloravnatelu pajdašu Milanu Gjuaniću da je obesi oko svega vrata i neka pri ovem stole gospodari kak to naređuju naši štatuti.
Na kraju bi ga lepo prosil kao vučenu peršonu da nas celu ceremoniju lepim i vučenim govorancijami zabavla, skroz do jutra da se bume od smeja previjali, kak da nas nešte napuvava za lovačkim mehom i da se bume za dropce držali kak da nam sale hoće nekam pobeči. Mi mu bume zahvalni i verne ga bumo poslušali morti bi se kaj navčili tak da bume spametneši a ne same pijaneši kad se vjutro razidemo i da nam bu sem skupa lepe i vesele. Vu te ime dižem ovu kupicu kej bi i vas sve skupa prosil kak bi nazdravili ovome imenovanju!
Živeli!

Poziv na ceremonijal Vincekova
Vincilir:
Poštovane pajdašice i pajdaši. Dozvolete mi da zamolim našega ceremonijal meštra da započne s ceremonijalom Vincekova.

Ceremonija meštar:
Poštuvani pajdaši i pajdašice! Prisustvovati ceremonijalu i pjevanoj meši u čast sv. Vinka mogu samo oni pajdaši i pajdašice koji su položili prisegu vjernosti običajima koje njeguje naša pajdašija, kao i našoj vinskoj kapljici. Zato vas sve skupa molim da ustanete i pristupite polaganju prisege. Ja ću izgovarati prisegu a vi ju budete za mnom ponavljali.
(čitanje prisege)
Zaklinjem se na ovu kupicu u vu njoj se nahajajuću slatku vinsku kaplicu, a vu ove poštenoj iži pri zdravem moždene, iliti pameti, pred semi pajdašicami i pajdaši, a najveć pred obrazom prepoštuvanoga hiže domaćina – da bum ostal(a) za se veke verni(a) pajdaš(ica) ovoj vinskoj kaplici kak i tečnoj pečenkici
Tako mi pomogao otec vinski Bakhus, krstitel vinski sveti Martin i podrumar vinski sveti Vincek.

Poštuvani pajdaši i pajdašice sada vas sve pozivam da izađemo van kod našega trsja kako bismo skupa sudjelovali u ceremoniji Vincekova koju će voditi moja malenkost uz pomoć gospode kletodomaćina Iveka i vincilira ________.

Molim Vas da svi ponesete svoje vinske kupice jer Vam budu trebale tokom ceremonijala, a gospodu fiškuše prosim da se opskrbe z dostatnim zalihama vina, te da tokom ceremonijala paze da svi pajdaši i pajdašice imaju pune čaše kako bi ceremonija Vincekova glatko tekla.
(fiškuš i oberfiškuš pune pehare)

Ceremonijal
(na stolu su škare za obrezivanje, posuda s vodom za rozgvu, te pehar i škropilo, Vincilir drži poslužavnik s kobasama i češnjakom)
Cereminijal mešter CM
Poštuvani pajdaši i pajdašice!
Po staroj navadi, kak se to i šika, te po običajima naših dedekov i pradedekov, mi pajdaši zazivlemo zaštitnika vinove loze, naših gorici i naših kleti, Svetoga Vinceka.
Mi ovde nazočni pajdaši i pajdašice pred tebum ponizno stojeći i moleći, prosimo te o Bakuse našiš goric, za skrušenu pomoć da očuvaš naše vinograde, vinare i težake, baš kak i trsje, grozdje i kleti, kak bi nam sve zdravo bilo celu godinu. Sveti Vincek očuvaj nas: od zime prehude, od mraza zločestoga, od vrućine paklenske, od leta kišovitoga, od tuče ledene, od drača sakojačkoga, od peronospore ljute, od filoksere lisne, od napasnih susedov međašov, od žulof krvavih i od maloga uroda…

SVI: Očuvaj nas, molimo te Sveti Vincek

CM: Očuvaj nas molimo te sveti Vincek od svega kaj bi našemu trsu grozdju, mošteku, vinčeku, kletički, kak i sem nam vinogradarom, vinarom i pajdašom naškoditi moglo.
SVI: U ime ova, sina i dobroga vina. Amen!
CM: A sad bi fino prosil našega kletodomaćina i gospona Vincilira da nastave z mešom za sv. Vinceka.
Kletdomačin: Naš dragi trsek, na jesen smo te lepo pobrali, dobro si nam rodil, a da bi sveti Vinko dal ove lete još i bole ne smemo te ostaviti žednoga ni gladnoga. Zato te bume napojili, nahranili, za našu pesmu razveselili i sakojačkega betega kej bi grozdju i ovoleteškem rodu naškoditi mogel, bumo s tebe oterali.
(sa žličicom razbacuje češnjak po vinogradu)
Ajde gospon Vincilir s darovima!

Vincilir: (stavi poslužavnik s kobasicama na stol)
Dragi pajdaši i pajdašice sad bumo po našem dobrom hrvatskom običaju po regulama prkovečkim, darovali i blagoslovili naše trsje. Obesili bumo na trs domaće kobasice koje smo priredili za ovu priliku. Klobase su velike pa nek nam i grozdje koje bu raslo na ovemi trsima bude isto tak veliko, lepo i zdravo kak zglediju ove klobase.
Kletodomačine prosim fino, nek fiškuši napune kupice z vinom, da moremo završiti ovaj obred, jer mi se grlo rasušilo, a nadam se i vama. Popili bumo čašu za sreću svih nas i našeg trsja!
(uzima čašu, diže je u zrak i moli)
Sveti Vincek zaštitniče vina,
Naš puk te štuje od davnina.
Danas sam ko maran vinogradar
Vinogradu svome donio dar
Trsje ću slasnim kobasama kititi,
A svaki čokot vinom poškropiti
Nebum zaboravel ni grlo moje
Koje od pjesme presušilo je.
U zdravlje!
(svi skupa s njim piju, to kontrolira Vunbacitel)

Kletdomaćin:
Trsek moj dragi, sadil sem te, kopal rezal i šprical, a ti mi mi podaril ovu kaplicu s kojum sem se celu godinu krepil. Sada jedi i pij ti, nek te Sveti Vincek u zdravlju poživi.

(Vincilir počne kititi trsove kobasama)
Kletdomačin: (uzima pehar s vinomi i škropilom)
Nek te ovo vince opere, nek otopi koru tvojeg trsa, da u sebe primiš vse osobine staroga vinčeka, nek iste osobine prek tebe prime u sebe i svi trsi u goricama, kak su zdravi rast, zreloća, slatkoća i snažna jakost, kak bi mogi žeđne napojiti, trudne okrepiti, tužne razveseliti, starce pomladiti, zimogrozne zgrejati, vruće rashladiti, osamljene utešiti, zalubljene vu visine nebeske zdignuti.

(tad pošprica nekoliko trsova z vinom)

Kletdomačin: (uzima u ruke škare za obrezivanje)
Trsek, z blagoslovom svetog Vinceka, režem tri rozgve tvoje, ž njimi i po tri pupa koji još trdo spiju. Prenesli ih bumo v toplinu hiže, postavili u vodu, na oblok da se zbude, poteraju i pokažu kakvo bu leto letošnje, je li bumo zobali, prešali, krstiti mošt i dobru kaplicu pili i veseli bili.
Pritecimo svetom Vinku za zagovor, pa Vas molim da se zajedno tome pridružimo sa: Očuvaj nas
Sveti Vinko molimo te: Od hude zime OČUVAJ NAS
Od proljetnoga mraza
Od paklene vružine i suše
Od kišnoga leta
Od pirike i drugoga drača
Od peronospore i filotoksere
Od drugih boleština
Od tuče ledene i strijele nebeske
Od čvoraka i vrabaca
Od napasnih međaša
Od žulja krvavih
Od slaboga roda
Od lagvića i lajta praznih
Od delanoga vina
Očuvaj nas Sveti Vinko od svih zala, a posebice nam čuvaj gorice, dobrog nam vinca daj i tate iz gorica oteraj. Po zagovoru sv. Vinceka, neka blagoslov prejde na cele gorice, a u ime oca, sina i dobrog vina.

SVI: Amen!

(Kletdomačin tad odreže grančice i stavi ih u posudu s vodom)

Pjesma – Kolko kaplic tolko let, daj nam Bog na svet živet (2*)

Le pime, pime, pime, le pime dok se da,
Le pime rujno vince, dok čaša ima dna.

Jezero kaplic, jezero let, daj nam Bog na svet živet (2*)

Le pime, pime, …
Lirum, lirum larica, naj se pije zdravica (2*)

Le pime, pime, ….

CM: Poštovani pajdaši i pajdašice još bi vas molil za malo posluha i strpljenja kako bi smo izmolili litanije našemu trseku uz pomoć naših mužikašov.
Trsek naš, budeči prirodu zimsku prkovečku mrtvu
popevajuč v trsju prinašamo ti svoju žrtvu.
Soki se tvoji, na veselje ovoga prečasnoga skupa
Od denes gibaju od korena do loznoga vršnoga pupa
Naš vredni ivek bu ti za plod putem reza
U ime svih nas uz kupicu i pajdašku budnicu – veza

Pjesma – Trsek moj zbudi se dosti si spal

Tam gore na bregu trsek nam spi
Stari mi japa ga tužno gledi
V roki gorične škarje drži
Prigne se k njemu, pak mu veli:

Trsek moj, zbudi se, dosti si spal
Dugo na tebi snegek je stal
Ves si pozael i tak mi te žal
Trsek moj, zbudi se, bum te vrezal.

Brajdice delal bum trseku svom
Trsek mi vrnul bu svojim plodom
Dečicu moju bu hranil z grozdom
Mene pak starega v kelti s vinom.

Z vinčekom svojim krepil me buš
Par leti živlenja produkšal mi buš
Zato, moj trsek, ti zahvalan bum,
Do zadnje vure poštuval te bum.


CM: Trsek iz sna te zimskog Vincek dični budi,
Nam pak prvi letošnji vinogradarski posel nudi
Razbijamo noći duge i po klancu gustu meglu
Lozicu režemo tvoju i mečemo je v teglu
Na topleonda ž njum, da ju mine napast zimska,
Da se v proletje po nje prorokuje godina vinska.

Pjesma – Vužgi ga Blaž
Najlepše biti je v zagorske kleti, s prijatelji starim dok lampaš nam sveti
Najlepše piti je v zagorski kleti, s pajdaši dobri i v zimi i v leti.

Vužgi, vužgi, vužgi ga Blaž, gotni, gotni s flaše pajdaš,
Dobro, dobro, dobro ti znaš kulko skupa smo spili mi flaš.

V zagorski kleti je najlepše biti, s pajdašimi pravi z demižonke piti
V zagorski kleti kak v pravem je raju, popevke zvoniju po celome kraju.

Vužgi, vužgi, vužgi ga Blaž…


CM: Čovek – skitnica kad je došel do rujnoga trsa
Mam tu ostal je, napunil vincem dušu i prsa.
Preuzel je obvezu da te bu hranil
A ti njega k sebe žeđnoga mamil
Odlučil je da te leči od hude bolesti
A plod tvoj njega da prati i v starosti.

Pjesma – išel budem v kleticu
Išel budem v kleticu, zel bum sobum holbicu
I pečenu puricu, pil bum dobru kapljicu (2*)

De su nam prijateli ki su z nami skup pili
Vinca već ne pijaju v črnoj zemli gnijeju (2*)

Oj ti vince poj vu me dojde vreme nebu me
Gdo bu tebe vince pil, gda bum v črnoj zemli gnil (2*)


CM: Trsek naš bez drobre hrane ti bi vginul
A čovek bez vinca pak retke bi živnul
Zate se s tobu saki pajdaš rad poštima
Lepoga pajdaštva kraj tebe navek ima
Od davnine mi se zname, kupicu ispijame
Vinceku i tebe rade popevame

Pjesma – Pijete brati vince, voda naj stoji
Pijte brati vince, voda naj stoji
Nek jo pije žaba, ko vu nju spi
Vodica je zdena, nikom zdrava ne
Gledte ljudi mene, kaj sam vodo pil
Sad bom moral vmreti više nebom živ.
I k vinskem gantarom glavo obrni
Čepa otfrknete naj se duša vžije
Kad se telo ne.


CM: Trsek za umerenost smo pri jelu i pilu
Da ne vređame ćud tvoju vlevajuč te na silu
Prenahranjen trsek se uleni, postane jalovi
A oni kej pijeju bez pameti brze su gotovi
Trsek protiv grubosti smo prema tebe svake
Okopale te same budu motike, naklepane lake.

Pjesma – Još ni jeden Zagorec
Još ni jeden Zagorec nije prodal vina
Već mu ga je popila njegova družina.

Pijme ga, pijme ga, sve do dana belega („*)

A tko neće s nama pit zagorskoga vina,
Taj nek ide zna se kam, živet ko živina.

Pijme ga, pijme ga, sve do dana belega („*)


CM: Trsek ne bume te vezali trde kak vola
I plod tvoj pripiti prelevali prek stola
Ni previše te s kemikalijama šprocali
Neg uz te prirodnom u življenju klicali
Od davnine mi se zname, kupicu ispijame
Vinceku i tebe rado popevamo.

Pjesma – Kopa cura vinograd
Kopa cura vinograd , k njoj dolazi momak mlad, momak mlad
„Dobro jutro curo mala, jesil okopala vinograd?“

Danas kopam jedan sam, jedan sat, a sutra ću cijeli dan, cijeli dan.
Sa prozora majka viče: „Što se tebe tiče mangupče.“

Otkud ideš Nikola, Nikola? Idem iz Kruševdola, Kruševdola.
Ljubio sam Kruševdolke, Najljepše djevojke u selu.

Otkud ideš Anice, Anice? „Idem iz Ravanice, Ravanice.
Prevedi me preko druma, ne znam gdje je ruma rođena!“


CM: O Bartolovu protiv tičov klopotci ti butu klopotali,
A v jesen prkovečku, o Miolju grozdje bume brali,
Zafaliti ti bume trsek za najlepše piće v letu
Jer pijeju ga i oni kaj brineju o drugem svetu
A onda pak došel bu sveti Martin, on te bu krstil
Z pajdašicami i pajdaši i ja te bum pil.

Pjesma – Došel bu došel sveti Martin
Došel bu došel sveti Martin, vince bu krstil ja ga bum pil.
Kumek moj dragi daj se napij, dugo ga nebu, daj ga se vžij!

Kupili bumo guskice tri vinčeko pili veselo mi.
Kumek moj dragi daj se napij, dugo ga nebu, daj ga se vžij!

Nikaj na svetu lepšega ni nego gorica kad rodi
Kumek moj dragi daj se napij, dugo ga nebu, daj ga se vžij!

Kada pak dojde sveti Mihalj, grozdje dozreli, brže ga bum bral
Kumek moj dragi daj se napij, dugo ga nebu, daj ga se vžij!

K tomu dojde i Sveti Martin, gusku zakoljem obesim na klin
Kumek moj dragi daj se napij, dugo ga nebu, daj ga se vžij!

Vince postane točil ga bum, gusku porežem, gostil se bum
Kumek moj dragi daj se napij, dugo ga nebu, daj ga se vžij!

Martinje dojde krstil ga bum, vince postane, napil se bum
Kumek moj dragi daj se napij, dugo ga nebu, daj ga se vžij!

Došel bu došel sveti Jandraš on te bu pital počem ga daš
Kumek moj dragi daj se napij, dugo ga nebu, daj ga se vžij!

A gda bu došel sveti Božić onda vu lagvu već ne bu nić
Kumek moj dragi daj se napij, dugo ga nebu, daj ga se vžij!

Denes al zutra mrtev nem glas, vince ostane ne bude nas
Kumek moj dragi daj se napij, dugo nas ne bu daj ga se vžij.

CM: Trsek tak je v življenju našem, prav nam budi,
Vinceka našega molime, da nas za rezidbu zbudi.
Trsek naš, mi smo te eto za plodnost tvoju rezali
I zime ove ognjeca ti pajdaškoga budnicom dali
Od davnine mi se zname, kupicu isijame
Vinceku i tebe rado popevamo

Pjesma - Peharček moj
Stari moj peharček plavi, iz tebe pil se bilikum.
Pil je iz tebe vsakoj slavi, pil je iz tebe gost il kum

Zvlekel sem te iz starine, gdje si dugo prazen stal
Ti si svedok nam starine, kak Hrvat je piti znal.

Peharček moj, peharček moj, odnesi slatki pozdrav njoj!
Za nju ispijam tebe rad, pa bilo makar zadnji krat.

Praznili su te junaki dragoj domovini v čast,
Al je od njihznal i vsaki rad za domovinu past.

Ja pak tebe stiščem k sebi, ti veselja nam pajdaš
Povjeravam tiho tebi, od mog srca tajnu znaš.

Peharček moj, peharček moj, odnesi slatki pozdrav njoj!
Za nju ispijam tebe rad, pa bilo makar zadnji krat.

CM: Poštovani pajdaši i drage pajdašice! Poglečte si trsa kak se je podigel, ne biše onak potuleni kak je bil. Em je bogec bil tak gladni, žeđni i suhi da ne na nike zgledel. I sv je sreća kaj je oživel, kak bi nam pri zrelosti novoga roda priskrbel.
Zato bi prosil našega kletodomačina da zahvali sv. Vinceku za ovo čudo kaj nam se v trsju dogodilo, na način da izmoli prigodnu litaniju. Dok kletodomačin izgovara riječi litanije mi je svi skupa podržavamo s „okrepi nas“. Molim Vas gospon kletodomačin.

Kletodomačin: A ve naš Vincek, koji puniš kupice Svi odgovaraju: OKREPI NAS
Ti koji mutiš naše glave
Ti koji razigravaš naše trudne oči
Ti koji razvezivaš naše jezike
Ti koji pesme teraš na naša usta
Ti koji bedastoče blebečeš kroz nas
Ti koji nam vozačke uzimaš

U ime oca, sina i dobroga vina Svi odgovaraju: AMEN

Kletodomačin: Gospodo fiškuši molim vas da se napune čaše svim pajdašima i pajdašicama. Hvala

Prema tradiciji koja se ponavlja još od 1908. godine, katoličke, pravoslavne i protestantske zajednice u čitavome svijetu okupljat će se na zajedničkim molitvenim susretima, s liturgijskim slavljima koja će biti prigoda za kršćane različitih vjeroispovijesti da izbliza upoznaju duhovnost i sugestivnost potaknute obredima koji su drugačiji od njihovih vlastitih.
Termin osmine (18-25 siječnja) predložio je Paul Wattson kako bi obuhvatio razdoblje između blagdana Katedre svetoga Petra (nakon liturgijske reforme u Katoličkoj Crkvi slavi se 22. veljače) i blagdana Obraćenja svetoga Pavla, i koji stoga nose i simbolično značenje.

Na južnoj Zemljinoj polutki, gdje je siječanj blagdansko vrijeme, Crkve često Molitvenu osminu prakticiraju u koje drugo doba godine, najčešće oko blagdana Duhova (kako je to preporučio pokret Vjera i ustrojstvo još 1926. godine), što je također znakovito vrijeme za molitvu za jedinstvo Crkve

Evo nekoliko meni dragih citata i izreka veznih na jedinstvo ljudi:
«Neznanje o ukupnoj međuovisnosti nije naudilo samo prirodnom okolišu nego i ljudskom društvu. Umjesto da se brinemo jedni za druge napore za ostvarenje sreće uglavnom ulažemo u utrku za sebičnom materijalnom potrošnjom. Toliko smo ogrezli u tom nastojanju da i nismo svjesni koliko smo zanemarili osnovne ljudske potrebe za ljubavlju, obzirnošću i toplom riječju. (Dalaj Lama) Naši su stari zapisali u mudre knjige: «Daj mi Bože da nema ni mene ako nema nekoga kraj mene, jer čovek sam je ko okleštreno drevo.»
Jer «ne možemo se više pozivati na nacionalne, rasne ili ideološke prepreke a da time ne izazovemo destruktivne posljedice. Uvažavanje tuđih interesa očito je najbolji oblik da se ostvari vlastiti interes… Međuovisnost je temeljni zakon prirode, a temelj svake religije su dobrota i suosjećanje. Razvijemo li osjećaj poštovanja spram drugih i skrbimo li se za njihovo blagostanje slabjet će i naša sebičnost koja je u osnovi svih problema. To će u nama učvrstiti ljuba koja je prirodni izvor sve dobrote. .. Ljudima je dana prekrasna inteligencije ali njoj nije svrha razaranje nego stvaranje….» (Dalaj Lama)
To možda najbolje opisuju stihovi Grigora Viteza:
«Domoći će se ljudi svemirskih meta
i uspostaviti putove od planeta do planeta
samo će još preostati da se uspostavi
najdalji put ovoga vijeka – od čovjeka do čovjeka.»
Sjećam se jedne priče o neslozi:
«Sinovi nekog oca bili su nesložni. Otac se dosjeti jadu: reče im neka mu donesu svežanj prutova. Dade im sve prutove zajedno i naredi im da ih pokušaju razlomiti. Budući da to nisu mogli otac razveže svežanj i drugi put im dade po jedan prut. Jedan su prut s lakoćom slomili te im otac reče: Tako ćete i vi djeco biti nesavladivi za neprijatelje budete li složni; ako se pak budete svađali biti ćete lako savladani.»
Na Zemlji možete izgraditi i vlastiti raj i vlastiti pakao. Kada odlučite srce ispuniti životnim dobrom i okrenuti leđa svađi i sitničarenju odabrali ste život u raju na Zemlji. Jer raj nije gore, raj (ili pakao) u srcu je svakog čovjeka.
«Tko želi rat bio mu u kući. Tko vjetar sije buru će žeti.»
«Od dobre volje ništa bolje.»
«Ne sij sine moj u brazde nepravde da ne požanješ sedmerostruko.» (Biblija)

Ako u siječnju ima puno kiše biti će malo vina. Zimska grmljavina znači još veću zimu. Rekla je Svećnica svetem Trem Kraljom: «Ak ni pri vas zima, je pri meni:»
Također vjerovalo se ako je kraj mjeseca vedar, biti će dobra godina no pada li kiša godina će biti loša.
Siječanj je obično snježan mjesec kada nema radova u polju, utihnu svadbena zvona, prođu blagdani. To su vrijeme žene obično koristile za tkanje kako bi u proljeće, a napose za Uskrs njihovi ukućani i cijela kuća zasjali u novom ruhu. Ispričat ćemo vam priču koja se zapravo proteže kroz cijelu godinu. Priča je to o dobivanju gotovog odjevnog ili upotrebnog proizvoda od biljke pamuka ili konoplje. Idemo redom.

OD LANA/KONOPLJE DO NARODNE NOŠNJE
Priču započinjemo sadnjom sjemena pamuka ili konoplje u proljeće (postojao je i tzv. zimski lan koji se sijao kada i pšenica u jesen no proljetni je lan koji se sijao u petom mjesecu bio sitniji, tanjih niti te time i kvalitetniji). Stabljike lana i konoplje dozrijevale su u srpnju mjesecu (kada se na lanu pojave plavi cvjetovi a potom i čahure u kojima se nalazi sjeme znak je da su stabljike sazrele). Lan su žene čupale s korijenjem i ostavljale polegnutog na zemlji cca dva dana da se osuši potom su ga slagale u snopiće (rukoveti); njih 10-12 povezale bi u veliki snop. Skupljanje sjemena od kojeg se dobivalo kvalitetno laneno ulje obavljalo se na gumnima postupkom tzv. «grecanja» s grecaljkom koju čini duga poširoka planjka (daska) na čijoj su sredini usađeni dugi željezni klinovi u 3-4 reda gusto poredani visine cca 15 cm. S jedne i druge strane sjede dvije žene i vrhovima stabljike udaraju po tim klinovima. Tako se «kruni» (odvaja) sjeme od stabljike. Kada su prikupili sjeme pristupalo se daljnjoj obradi stabljika da bi se došlo do lanenih vlakana. Stabljike su se tako u snopovima vozile na potok ili pak rijeku. Tamo bi se lan ili konoplja potopili (u stajaćoj vodi oko tri tjedna dok u tekućoj mjesec dana) kako bi se vlakna odvojila od grubog drvenastog dijela. Nakon vađenja iz vode svaki se je snop zasebno prao kako bi se sve zeleno i drvenasto odstranilo. Lan (konoplja) se vozio potom kući na sušenje i daljnju obradu. Lan se morao dobro osušiti i za jako sunčanog dana stavljao se u tzv. STUPU (naprava nalik krokodilskim čeljustima s gornjom pokretnom i donjom nepokretnom vilicom) kako bi se očistio i kako bi dobili tzv. POVESMO. Na gornjoj vilici stoji žena koja nogama podiže i spušta gornju vilicu na donju nepokretnu vilicu. Sa strane stupe sjedi žena i rukama gura u ralje snopove lana koje zubi stupe žvaču, drobe i prelamaju stabljike u sitne djeliće te tako odvajaju izlomljenu drvenu stabljiku od neprekinutog vlakna. Tako se dobivaju vlaknaste niti lana koje se daljnjom obradom pročišćavaju pucnjom, trlicom i grebenima sve do čistog mekanog svilenkastog stanja pogodnog za pravljenje konca i tkanje platna.
Postojale su dvije vrste stupa, ručna i nožna. Ručna je bila na visokim nogama. Žena je u lijevoj ruci držala i okretala ručicu lana, a desnom rukom podizala pokretni dio stupe i njim lupala po ručici lana. Što se tiče nožne stupe, tu su potrebne dvije osobe. Žena bi sjedila gotovo na zemlji a ručicu lana uguravala u „ralje“ nožne stupe, dok bi dečki s obje noge brzim tempom udarali po ručici lana.
Nakon STUPE lan obrađujemo na tzv. TRLICI, gdje su otklonjeni i posljednji dijelovi tvrde sredine zvane POZDER odnosno KORE s lana (konoplje). Zatim se obrađivalo na GREBENU , gdje su se odvajala duga vlakna (kudelja od finih niti tzv. češljanjem) u tzv. POVJESMO, od kratkih dijelova zvanih KUČINE. Ujedno se i klasificira; finije i duže povjesmo odvaja se od grubljih i kraćih kučina koji su bili pogodni za izradbu konopaca i sl. Tako počešljana vlakna pripremljena su za predenje.
Fine se niti stavljaju na PRESLICU i predu na KOLOVRATU. Kudjelja i vuna prele su se na preslicu i od tog su se konca plele čarape pomoću pet dugih igala.
Starije žene su prele na vreteno, a mlađe na kolovrat (kolovrat je udomaćen u našim krajevima tek u 20.stoljeću). Kod tkanja predivo od povjesma služilo je za osnovu a predivo od kučina za potku. Jednom rukom prelja izvlači male pregršti vlakanaca, vlaži ih slinom i zavrće, a drugom rukom okreće konusni štapić VRETENO na koji izvučeni dio namotava. Pritom su POVJESMO učvrstili na posebnu drvenu podlogu PRESLICU koju je prelja obično zataknula na lijevom boku za pas. Žene su često prele hodajući a ako su sjedile zataknule su preslicu za nešto (okvir kreveta, rupu na klupici). Sjedeći prele su i uz kolovrat.

Na preslicu ne treba gledati samo kao pomagalo, već kao predmet koji ima svoje mjesto u narodnom životu, osobito u običajima. Naime, preslica je bila svojina žene i pripadala je onim predmetima narodnog rukotvorstva koji su se koristili samo za osobnu upotrebu. Svaka je žena prela samo na svojoj preslici i nosila ju je sa sobom. Prelo se putem, na paši, uz posao, no najčešće zimi kad su noći duže. Tada su se održavala tzv. prela. Tu bi se uz šalu i veselje pričale priče, izgovarale poslovice, a uz to odvijao naporan posao predenja. Na prelu su sudjelovali i muževi koji su aktivno sudjelovali u pjesmi i svirci. Na prela djevojaka (svaki put u drugoj kući) dolazili su momci, a glavna tema razgovora bila je ljubav, ženidba i udaja.

Preslica je pratila žensku osobu od rođenja do smrti. Već kao djevojčice žene su se učile presti. Preslice su smatrane i darom ljubavi jer su ih izrađivali i poklanjali momci djevojkama, zaručnici zaručnicama, muževi ženama, a i sinovi majkama. Osobito se pazilo na njihovu ljepotu, zato se na njima da bi bile ljepše nalazi mnogo ukrasa i šara. I u svadbenom ceremonijalu preslica se stavlja uz škrinju.

Konac se na vretenu izvlači tanji ili deblji, ovisno o namjeni. Predivo s vretena i kolovrata se prematalo u SVITKE (ŠTRENE) preko pomagala zvanog RAŠAK (motovica, mahalo); pomagalo u obliku slova T. Brojenjem niti na rašku određivala se veličina buduće tkanine. Svici, štrene, su se prali i djelomičn izbijelili luženjem (obično luženjem u parenicama; kuhanjem u vreloj vodi s drvenim pepelom). Izbijeljeni svici opet su se namatali u klupka i to pokretnim VITLOM.

Štrene su se stavljale na vitlić i pomoću čekrka namatale na drvene MOSURE zbog snovanja osnove, ili na cijeli, obično od trstike ili bazge, koje će stavljati u čunak kao potka za tkanje.
Pripremanje konca za tkanje na stanu obavlja se namotavanjem na cijevi pomoću čekrka i vitlića; cijev se dalje ubacuje u čunak na tkalačkom stanu. Stan je drvena naprava za ručno tkanje platna.
Nakon što se platno na tkalačkom stanu istkalo pristupalo se njegovom bijeljenju. Bijelilo ga se je tako što se platno stavljalo u PARENICU (to je obično bila drvena bačva u koju se na dno stavljalo istkano platno te se uz pomoć pepela i ključale vode izbjeljivalo). Platno se nakon bijeljenja ispiralo u tekućoj vodi, te opet bijelilo sve dok ne bi postalo bijelo poput snijega. Djevojke su se takmičile čije će platno biti veće, mekše i bjelje jer im je to bila dobra preporuka za udaju.
Fino istkano i izbijeljeno platno koristilo se za izradu muških i ženskih odjevnih predmeta
Od konoplje su se izrađivale plahte, stolnjaci, odjeća dok su se od lana izrađivale finije stvari kao na primjer rubače, oplećci, fertuni i sl. Rijetki su bili ti koji su mogli imati cijelo odijelo izrađeno od platna lana.

Odjevni predmeti tako su bili biljnog (lan, konoplja, brnistra) i životinjskog (ovčja, kozja vuna, kostrijet, prirodna svila..) podrijetla.
Rukotvorskoj proizvodnji pripadalo je u prvom redu proizvodnja obuće tj. određenog tipa opanaka PREPLETAŠA.
Očišćenu svježu kožu sa zaklane životinje posuli su solju ili smjesom pepela, čađe i kukuruznog brašna radi izvlačenja vlage.
Nakon toga su je sušili razapetu na plotovima, zatim bi ostrugali dlatu te krojili od tako pripremljene kože opanek, ćizme, remenje, bičeve, konjsku ormu, sedlo.
Ovčje runo služilo je za izradbu kožuha i prekrivača.
Umjesto čarapa nosili su obojke.
Žensku odjeću dopunjavale su pamučne bijele dokoljenice ŠTRUMFI katkad vezane ispod konjena crvenim vrpcama (zbog tih su vrpci dečki nosili ogledalca na opancima) ili pak čarape ispletene od šarene vune (lačice) te opanci. Kitile su se ogrlicama od staklenog zrnja tzv. ĐUNĐ, nizovima koralja (KRALUŠI), srebrnim novcem (CVANCIGE) te brojnim brokatnim vrpcama.
Starije žene nosile su preko kapice rubac (peču) ukrašenu cvjetnim motivima.

Posebna je priča sa kuhinjskim krpama tzv. ZIDNJACIMA koje su obično stavljane iznad štednjaka ili već na neko prigodno mjesto u kuhinji. Vezene su obično koncem na bijelom platnu. Konac je bio crne boje kog tužnih poruka, cvene za ljubavne poruke, plave ili pak kombinacija boja. Slike su se „preslikavale“ na način da se na izvezenu krpu stavilo bijelo platno, uzela bi se aluminijska žlica koju bi namazali mašću ili je protrljali po kosi. Tako pripremljena žlica bi na čistom platnu ostavljala zapis poput indigo papira. Evo nekoliko natpisa sa kuhinjskih zidnjaka:
LJUBAVNE PORUKE
Ovo cvijeće nek nam kuću krasi da se naša ljubav ne ugasi.
Sjećaš li se na jezeru tihom ono veće izjavih ti ljubav i pođosmo put sreće.
Sreća je kao cvijeće, prolazi i vratiti se neće.
Pjesmom sad kroz život kreni.
Dragi mužu točan budi u 12 sati ne dođeš li točno ja ću drugog zvati.
Oj Anice dušo moja medena su usta tvoja.
Ljubi dragi samo mene za tobom mi srce vene.
Bijeli golub Pepeljugi priča da će skoro vidjet kraljevića.
Dimnjačaru đavolje stvorenje ne diraj me zagorjet će pečenje.

KUHANJE
Kuharica malo vrijedi ako kuha a ne štedi.
Kuharice zlato moje tebe jelo hvali tvoje.
Zašto gledaš sad u lonac kad mi nisi dao novac.
Kuharice skuhaj ručak fino pa ćeš dobiti novaca za kino.
Dobar objed mužu daj pa će biti kući raj.
Objed skuhan sve u šali al će mužić da ga hvali.
Hrvat gosta rado prima s njime dijeli sve što ima.

HIGIJENA
Umi se svakog dana, nemoj biti neoprana.
Čistoća je pola zdravlja.
Dobro jutro.

DUHOVNE PORUKE
Anđele moj blagi moj čuvaru dragi.
Isuse i Marijo, molite za nas.

DJEČJE
Ljubav nije šala kad su srca mala.
Mladost je radost.
Nešto kasnije u trgovinama su se mogle kupiti tiskane krupe (zidnjaci) koje su se također stavljale na određena mjesta u kuhinji. Postojale su i tkane krpe koje su se stavljale iznad bračnih kreveta.

U dugim zimskim noćima žene su tkale platno i radile ručne radove (stihovi poznate pjesme kažu. «dugo u noć u zimsku bijelu noć, moja mati bijelo platno tka…»

Predmeti bogato ukrašeni svilom, pismom ili vunom nisu se upotrebljavali u svakodnevnom životu već za određene svetkovine, crkvene blagdane, nedjeljom na svadbama i ostalim pučkim svečanostima.
Ukrašavanje tekstila bio je isključivo ženski posao. Umijeće tkanja i vezenja prenosilo se s koljena na koljeno (djevojčice su obično u 10 godini života počinjale učiti tehniku tkanja i vezenja).
Uzorke, fele i mustre spisavale su se na masnom papiru («paperu»). Neki su motivi imali simboličko značenje; npr. ruža predstavlja djevojku a cvijeće i grane simboli su mladosti. U vezu je prevladava crvena boja kao znak mladosti veselja i plodnosti koja ujedno, po vjerovanju privlači sreću i štiti od uroka.
Prelje i vezilje imale su svoje posebne svetke i običaje i znale su točno kad se smije, a kada se ne smije tkati, presti i vesti. Tako se nije smjelo tkati presti niti vesti na sv. Barbaru, sv. Luciju, Kvatre i Veliki Petak.
Prelo se od kasne jeseni do ranog proljeća tj. do kada se nije odlazilo u polje. U tom razdoblju čule su se udaljene stupe do kasno u noć, a već ranom zorom odjekivale su trlice.
Narodne su se nošnje ukrašavale bogatim i raznovrsnim čipkama. No ne samo narodne nošnje već i ručnici, stolnjaci i ostali uporabni predmeti. Čipka se izrađivala raznim tehnikama kao što su: čipka na batiće, heklana, necana (mrežasta), gužvana (tkana), šupljana dok se u posljednje vrijeme najviše rabi strojno izrađena čipka.
Čipka se kao ukrasni dodatak na narodnoj nošnji javlja krajem 19 i početkom 20.st. i uvijek je izražavala (osim nakita) imovinski status nositelja. Prišivala se na ivice rubača i zaslona a mogla se okomito umetnuti u uzdužne nabore na rubačama.
Ženska se nošnja sastoji od:
- podrubačka i podoblačka (podsuknje)
- rubače-suknje skupljene u struku i složene u krupnije ili sitnije nabore
- oplečka- bluze sa širokim ili švabice s uskim rukavima
- fertuna –zaslona (pregače)

Djevojke su u vrlo svečanim prigodama nosile na glavi parte koje su bile ukrašene čipkom perlicama, trepetljikama i vrpcama. Nakon udaje žena kosu pokriva kapicom ili poculicom te pečom (rupcem) od domaćeg platna. U svečanim su prigodama žene nosile ukrase od šarenih kupovnih vrpci i nakit (tzv. «đunđ») od crvenih koralja, raznobojnih perli te škude i krune. Na nogama su nosile opanke.

Muška nošnja:
- rubača –muška košulja sa širokim rukavima i malim kraglinom
- donji dio – gaće

Na glavi su nosili crni šešir, ponekad i šubare, na nogama čizme ili opanke. U svečanim su prigodama nosili «podguticu» (ukras od kupovne vrpce složen u dva ili četiri pera ukrašen perlicama, koju se smatra pretečom današnje kravate).

Ljubitelji narodne baštine i vjerskih običaja došli su na svoje. Tiskana je knjiga koja Vas vodi kroz jednu godinu - podijeljena je na 12 dijelova-12 mjeseci. U tim dijelovima opisani su običaji vezani za doba godine, blagdani i praznici, izreke i običaji. Dodatci knjige su Narodne mudrosti, Izreke i 10 zapovijedi Božjih. Knjigu možete naručiti na mail renata.tunjic1@sk.t-com.hr (cijena 100,00 kn + poštanski troškovi).

U srijedu 20. siječnja u 18.00 sati u prostoru Narodne knjižnice i čitaonice Sisak (Rimska bb) održati će se promocija moje treće autorske knjige "Pajdaško društvo PIPA". Na promociji će gostovati gđa. Katica Mrgić, dipl.etnolog i tamburaški sastav "Složna braća". Svi ste pozvani; biti će mi čast da svojim dolaskom uveličate ovu promociju.