par godina za nas https://blog.dnevnik.hr/regina

ponedjeljak, 25.03.2013.

Nekad su bili bubanj sa dvije palice a sad samo stara kutija koja odzvanja kad se neko spotakne o nju.

Zasto jos uvijek, nakon svega bacam sjetu i prolazeci ulicom sjecem pod kutevima pogled do njegova prozora promatrajuci svjetlo koje mi daje do znanja da si doma ili opet s njom!!!?? Zasto me je briga? Ne, to vise nije briga za tebe, to je nesto vise, nesto od cega mi obrazi pocrvene, od cega mi srce preskoci misleci da preskace uže koje smo kao djeca preskakali i jedina briga i jedino sto me moglo povrijediti tada je bio pad nakon promasenog skoka. Sada se bojati treba svakog covjeka kojeg zavolis, jer ako te povrijedi prisiva ti jos jedan strah za srce, onaj strah od ljubavi!

Time can bring you down.

Bilo je lijepo. Pomalo nestvarno, pomalo sveto. Kao san, pomislih ja. Snovi su teski teret nama koji sanjarimo. Nadamo se da ce se ostvariti, a kad se ostvare, nakon dugo vremena, kako su i dosli tako i odu. Kao da te je netko probudio iz najdivnijeg sna trzajem po mrtvoj G žici na tvojoj akustari. Trzne se ona, trznes se ti.. ali na kratko, pa opet ispocetka, kao klinac kojeg zajebu na blagajni, zajebu i tebe. Pomalo se covjek osjeca kao pas. Lutalica koja žudi za dodirom, toplim osjecajima. Ponekad naiđe na takvo nesto, ali sve to nestane s vremenom. Vrijeme, pomalo neiskoristeno, precijenjeno, beskorisno. Nemas ga s kim provesti. Shvatis da prijatelji dolaze i odlaze, da se mijenjaju, opeces se, i kazes „nikad vise“. Pa sa sljedecom kapi vina sve ispravis i tako u krug. Sve se svede na isto, vrijeme koje sam precijenila. Mozda vec sutra na tebe padne smrt, ko iz vedra neba, i doslovno ni ne znas sta te snaslo a vrijeme je ostalo neiskoristeno. Malo je onih koji s takvom mislju koracaju iz dana u dan. Malo je onih koji svaki Božji dan zahvale Bogu tako sto ga iskoriste. Zivot je jedina skupa stvar koja nije na prodaju. Ona je stvorena za ovo vrijeme. Nazalost kratkog je roka, to shvatimo tek na kraju. Bili u 50-toj il 25-toj.. Svodi se na isto. A ja opet bediram. Gdje mi je pamet. Cujem li ja sebe. Tjesim se da vrijeme potraceno nije, jel ispunjavam ga inspiracijom, losom, nazalost. Gdje je pozitiva? Gdje su dobri i posteni ljudi? Tamo gdje je skupina naivaca koja ceka kreativca koji ce sjebat idealan um, pretvorit ga u osobu kao sto sam trenutno ja. Sram me i rec. Tesko je priznat poraz, iz jednog jedinog razloga. Vrijeme je potraceno!

(2.9.2012.)

no name.

Omamljena vrtlogom emocija i vrtlogom alkohola san je sam navirao. Zaspavši suze miruju i jedini dokaz one burne noći su bili tragovi razmazane šminke koja je uslijedila poslije suza i ugasila strasti. Nakon toga pomislih kako je gotovo, kako je prošlo. A onda jedan po jedan vir kao nasrnule hijene pronašli su mjesto u mojoj glavi u kojoj se vrteći u dubinu nose sjebane emocije i ostala sranja.I ostavljavši sitne tragove ustupila je tišina i sjećanje. U tom trenutku oči pune sjaja i magle ko iz topa otvoriše se i san nestadoše. Samo mrak i ja. Lagani povjetarac koji je našao put do mene rabistri mi put. Put koji me odvodi u sigurne snove. S jutrom dolazi i razbistreni um jer jutro je uvijek pametnije od noći a noć je naš najveći porok koji jutro zagasi. Miris alkohola, nimalo ugodan preuzeo je glavnu ulogu u moja četri zida i upio svu tugu i bol. Sada, nastupaju koraci puni tišine promatrajući taj najveći porok. I pitam se, gdje me dovela ona riječ i onaj osjećaj za koji mi mladi još ne trebamo znati? Sve ovo je jedan veliki odgovor. Do ponora emocija. Do ovih trenutaka iz kojih samo pouku izvući mogu, jer teški su to trenutci da bi ih se rado sjećala. I sada, omamljena dopuštam vremenu da ispere ovaj vrtlog emocija.

(7.5.2012.)

Kažu da je preboljeti teško

Kažu da je preboljeti teško. Kažu da će proći, meni prolazi ova tekućina u čaši i dezinficira mi dušu, koja je napola sjebana jednom riječju. Čemu metafore, i hiperbole kad preuveličat ne mogu jer več je on to učinio. Što se preboljeti može kad ništa bilo nije? To je najteže. Govorila sam, za muškarcima se ne plače nit ču ikad to učiniti. A jesam. Govorila sam, briga me, briga me za njegov već popunjen ego kojeg netko treba spustiti. A sada patim. Rekla pa porekla. Da bar ovu gorčinu poreći mogu. Tješila sam sjebane umove i sjebana srca koja su oni, napuhani egoisti dokrajčili. A sada sam taj sjebani um ja. I opet, rekla pa porekla. Ovu gorčinu samo alkohol liječi. Kratkotrajno, jer već idući dan ona opet dolazi kao nuspojava njegove pojave. Mislila sam, gotovo je, osjećaji prolaze. Ti žarki osjećaji puni ljubavi. I prošlo je. A onda opet ego se diže na kavu se ide i sve je super. Samo, na ovoj kavi nisam ja sjedila prekoputa. I neka. Bar sam uvidjela kako treba dalje. S bocom teškog alkohola i olovkom u ruci. Pišući ono što samo trijezna mislim, a sad pijana pretačem. Uz ovo labuđe jezero u mom stomaku dolazi i ciganska pjesma u ušima. Sve su to nuspojave. One sitne riječi na dnu papira, koja sjebu i najjače umove. Tako mlada, a već razočarana. Ironija meni u facu sada zadaje udarac, jer sve što sam rekla da neću biti, sada jesam. Svi postupci koje sam smatrala nesmotrenim i punim poroka, sada ja pravim. Pakao. Jebeni isprazni pakao. Uništava me. Kad jednom uđeš u njega nema povratka. Ima pokušaja al povratka nikad. Svi oni silni tekstovi namjenjeni dragim osobama u pokušaju da ih utješe sada tješiti moraju mene. Zar sam tako nisko pala? Zar sam mu dala slobodu, tom jebenom dječačkom mozgu zarobljenom u tijelu zrelog muškarca koji naizgled obara inteligencijom? Ni sama odgovor ne mogu izustiti. I sad mi sam ostaje moja boca, olovka i list papira. I sjećanje na „najdivniju“ osobu koja je napravila cik cak hod po mom srcu. Samo se bojim da taj hod ni zub vremena izbrisati neće. Jer, ipak, kažu da je preboljeti teško.

6.svibanj 2012.

Za cik cak hod. :)

Jednom..

Poljubi me jednom, govorila je u sebi, njemu. Htjela je vise, nesto sto nije mogla imati, ali se ipak nadala. Ucila je voljeti, no, nije naucila. Samopouzdanje želi dobiti i za pravog muskarca se boriti. Mladost cini svoje, pa joj onemogucava „one“ poteze. Svakim danom prica mi Ona iste price, o muskarcu koji drugaciji bješe. Svakim danom masta Ona te kaže, poljubi me jednom. On poput bitange a ona pak princeze, ne zna se da li bi u ludi provod ili pak u ponor. Tanka je granica između onog sto se smije a sto ne smije. On joj uspavanke pjeva, dok se ona loži na njegovog nabrijanog frenda. Rado bi ga ona zajahala, prepustila se vjetru i prstom pokazala na jedno mjesto. On bi rado prstom potvrdno odgovorio, zna da ne smije, al nije slađe kad se smije. Posljedice ga koce, al zna Ona da On oce. Vrti Ona meni istu pricu danima, u nadi da oni proci ce brže, te da ce vec sutra piriti svjecice koje mu kazuju pozuri druže! Previse pozitivno gledam ja na njenu misao, možda ovaj put i nađe koji smisao. Možda bitanga pretvori se u princa, pa princeza progura ga u svoje odaje, te njemu ona se odaje. Možda. Možda Ona ovog ce se sjetit, dok na motoru sjedi, a njene ruke vrludaju kao motor na cesti. Te skida kacigu i veli, poljubi me jednom, dok opasnost vreba, da i ja iskusim okus zaljubljenosti u opasnosti.

(7.9.2012.)

ponedjeljak, 19.11.2012.

Epilog Ivo Andrić

Mnogo samuješ i dugo ćutiš, sine moj, zatravljen si snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut i lice blijedo, duboko spuštene vjeđe i glas kao škripa tamničkih vrata. Iziđi u ljetnji dan, sine moj!

- Šta si vidio u ljetnji dan, sine moj?

Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovjek.

- Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?

Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vječna.

- Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?

Vidio sam da je ovaj život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne izmjene grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku.

- Hoćeš da usniš, sine moj?

Ne, oče, idem, idem da živim.

Oznake: život

srijeda, 25.01.2012.

Vrludam u tmini, u tmini s nadom da će me pronaći.

Spas

Vrijeme nosi probleme
Probleme u kojima vidim tebe
Tebe koji mi nosiš ljubav
Ljubav kojom obasipaš mene.

Mene muči ovo brijeme
Brijeme koje mi se utkalo u vene
Vene kojima teče krv za tebe
Tebe za kojim cure sijeku vene.

Cure koje za tobom sijeku vene
Ne znaju ni same da im pamet vene
Vene im pamet, kao ovo vrijeme
Vrijeme koje odnosi uspomene.

I samo uspomene, probudit će mene
Mene, koja sad prevrćem sve probleme
Probleme koji su sada dio nas
Nas, koji za ljubav tražimo spas.

25. siječanj 2012.

nedjelja, 25.12.2011.

Ona

Ona sada sjedi u svojoj sobi okružena s četiri zida koja joj pružaju jedinu utjehu da će ta bol prestati. Da će ta neprekidna bol za Njim, otići, usahnuti, pretvoriti se u komadiće prošlosti koje će se u bliskoj budućnosti rado prisjetiti, no samo sa smiješkom na licu, bez ikakvih emocija. Utjeha joj neće pomoći. Ona kreće dalje, koraća prema nekom boljem, jer na kraju da je On njena polovica koja se nadopunjuje sa njenom sada bi ona bila ispunjena srećom, ispunjena njime, no ovako, ona je ispunjena samo sjećanjem na one trenutke radosti, za koje nije ni sumnjala da će ovako završiti. A ja, samo promatram nju, promatram tu njenu bol, koja ne gubi na čvrstoči, promatram ju kao svoju prijateljicu, kao još jednu u nizu povrijeđenu osobu, još jedan u nizu slučaj nepreboljene ljubavi koja će proći, no u tom njenom svijetu, za nju, ona neće proći, ona će trajati i trajati.. i tako u nepovrat. Zato sam ja ovdje da ju oraspoložim stihovima kojima će shvatiti kakav Svijet je ovo! Pun nepravednosti, pun pesimista, koji šire pesimizam prema Njoj. Ovaj Svijet, u kojem nailazimo na pregršt ovakvih srcepadajućih osjećaja, na pregršt ne kontroliranih suza, ne kontroliranih poteza koje učinimo u nadi da će nam se ta osoba vratiti. Neće, i zato sve što Ona može učiniti je zagrijati svoj naslonjač u svojoj sobi okružena sa četiri zida, koja ju tješe, koja joj šapću: Pa hej što li si to radiš, kakvom se smatraš? Još jednom ostavljenom curom koja se nada, koja se nada u bolje sutra? Ne, tvoje će maramice od sada imati samo trag od suza radosnica, onih suza koje su na tvome licu jer imaš prijatelje koje te čine sretnom. A one suze, Njegove suze, od sada zaboravi! I sada sjediš u svojoj sobi, slušaš pjesme, slušaš stihove koji dopiru do tebe i pružaju ti utjehu, utjehu na kojoj ćeš jednog dana biti zahvalna, jer krenut ćeš dalje!

16. prosinac 2011.

<	ožujak, 2013
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Ožujak 2013 (6)
Studeni 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ja sam..

Ja sam prokleti pesnik koji stoji na kiši , koji laže i voli...Svako nosi u sebi negok svog malog Boga kom se potajno moli.

Linkovi

http://www.youtube.com/watch?v=EH9meoWmAOM&feature=related

http://www.youtube.com/watch?v=FDTUAgMu6VU

http://www.youtube.com/watch?v=pE8fYd0FevI

http://www.youtube.com/watch?v=2LLF1-ala3g&feature=share

http://www.youtube.com/watch?v=cP9q_2ZYMsU

Mudrost

"Ne,prijatelju, nije te zaboravila, nego nema za čim da žali, izgubila je ono što nikada nije ni imala, osjetila, nekoga kome ne znači ništa, a vjeruj mi, prijatelju, ti si izgubio mnogo više."

"...hej , budi jaka ti , najlakse je plakati , to nam samo Gospod svira jesenju sonatu , snio sam vrata u tom suvom zlatu , strah me da prodjem , al' proci cu..."

"Valjda si mi počela nedostajati. Valjda sam čuo neku našu staru pesmu, valjda su te uspomene vratile nazad. A toliko vremena sam te zaboravljao i pamtio. Puštao te i vraćao ti se. Počinjao ispočetka, vraćao se na staro. Učio da te zaboravim i budio uspomene. Toliko puta prihvatio da nam nije bilo suđeno, a opet, za jedan više put, pustio da ti se opet nadam..."

"Ona.
To je treće lice jednine.javascript:%20void(0);
To je zamenica koju ništa ne može zameniti"

"...sa svalerske strane nije spad'o u tarzane , al' daleko od tog da je bio zec , imao je neke tu i tamo , al' svi vrlo dobro znamo
da kod zena igra neki peti kec...ljubav je igra u kojoj cesto ne pali blef , srce se otvara teze nego najbolji sef , imao je on svoje dame
karo, pik, herc i tref...
...i bio im je veran sve do sudnjeg dana Boza zvani Pub..."


đ.b.