Bilo je lijepo. Pomalo nestvarno, pomalo sveto. Kao san, pomislih ja. Snovi su teski teret nama koji sanjarimo. Nadamo se da ce se ostvariti, a kad se ostvare, nakon dugo vremena, kako su i dosli tako i odu. Kao da te je netko probudio iz najdivnijeg sna trzajem po mrtvoj G žici na tvojoj akustari. Trzne se ona, trznes se ti.. ali na kratko, pa opet ispocetka, kao klinac kojeg zajebu na blagajni, zajebu i tebe. Pomalo se covjek osjeca kao pas. Lutalica koja žudi za dodirom, toplim osjecajima. Ponekad naiđe na takvo nesto, ali sve to nestane s vremenom. Vrijeme, pomalo neiskoristeno, precijenjeno, beskorisno. Nemas ga s kim provesti. Shvatis da prijatelji dolaze i odlaze, da se mijenjaju, opeces se, i kazes „nikad vise“. Pa sa sljedecom kapi vina sve ispravis i tako u krug. Sve se svede na isto, vrijeme koje sam precijenila. Mozda vec sutra na tebe padne smrt, ko iz vedra neba, i doslovno ni ne znas sta te snaslo a vrijeme je ostalo neiskoristeno. Malo je onih koji s takvom mislju koracaju iz dana u dan. Malo je onih koji svaki Božji dan zahvale Bogu tako sto ga iskoriste. Zivot je jedina skupa stvar koja nije na prodaju. Ona je stvorena za ovo vrijeme. Nazalost kratkog je roka, to shvatimo tek na kraju. Bili u 50-toj il 25-toj.. Svodi se na isto. A ja opet bediram. Gdje mi je pamet. Cujem li ja sebe. Tjesim se da vrijeme potraceno nije, jel ispunjavam ga inspiracijom, losom, nazalost. Gdje je pozitiva? Gdje su dobri i posteni ljudi? Tamo gdje je skupina naivaca koja ceka kreativca koji ce sjebat idealan um, pretvorit ga u osobu kao sto sam trenutno ja. Sram me i rec. Tesko je priznat poraz, iz jednog jedinog razloga. Vrijeme je potraceno!
(2.9.2012.)