21.02.2005., ponedjeljak
Generacijama koje nedostaju...
Obeć'o sam da VAS neću pominjati...
Bogarati i sudbinu proklinjati...
U varoš se preseliti... Orcati i veseliti...
Obeć'o sam srca teška...
Obeć'o sam... Al jebeš ga...
Evo, i cijelo se desetljeće prevali preko mojih leđa i vaših humaka, prijatelji moji. Cijelo desetljeće bez vas, u kojem i ja bezbroj puta poželjeh da sam se utopio u zelenilu rijeke u koju smo se zaklinjali ili da sam iščezao u plavetnilu neba, koje smo, eto, svojatali da je najplavlje baš iznad ovih par kamičaka koje tako ponosno zvasmo našim gradom... Puste su ove ulice bez vas. Siromašne bez vašeg smijeha, tihe bez vaše psovke... Ogoljele bez vaše ljubavi... Oskvrnute su generacije bez vas, koji svojim životima ponovno oživješte sve behare i smokve, koji svojom mladošću platište nekoliko kratkih potpisa u srcu francuske metropole. Drugačije su noći, bez vaših pijanih laži, koje mi fale više od svih istina ovoga malenog svijeta kojeg zaključah u grudi prije cijelo desetljeće i kojeg svako malo otvaram ne bi li čuo vaš smijeh i vaš inat. Vaš šapat, tih kao let ikara... Ponekad, samo ponekad, kad pijan predam partiju koju s tugom tako pedantno igram, i kad uhvatim sebe kako vješto sakrivam suzu po suzu, od samoga sebe, čujem eho plitkih tenisica po grubom asfaltu, i očekujem pogodak od stativu, onaj što nam je svima najdraži bio. I čujem kako je neko od vas zahako onu mahalušu iz moje zgrade. Ponekad, samo ponekad, kad me netko već posavjetuje da sam pretjerao i kad mi otmu čašu iz ruku, čujem kletvu sa zidića ispred haustora... Ne padaju zare uvijek kako mi hoćemo i kako nama treba. Ni u tavli a ni u životu. Ta me spoznaja, uglavnom, i otrijezni.
Prijatelji moji, opet sam ostao sam. Kao i onaj put, kad ste svi skočili s Gvozdena pećine, a samo ja ostao gledajući dolje u zelenilo i savijajući nožne prste od bola oštre pećine i od stida radi vlastitog kukavičluka. Samo, ne čujem više vaš podsmijeh i vaš smijeh. Ne čujem osude. Možda bi mi danas bilo lakše kad bi mi se neko od vas iz te hladne zemlje podsmjehnuo ili me osudio. Bar onda više to ne bih morao raditi sam...
Uhvatim se, ponekad kad dođem među vas, kako brojim ove humke. Postidim se brzo, jer dovraga, bilo nas je malo više nego što može stati u bilo koji park ili bilo koje groblje. Više nego što i jedna majka ima suza. Bilo nas je više nego što i jedna strana zemlja ima azila i zelenih kartona... Bilo nas je više od svih ludila koja su nas zadesila i više od svih prevara kojim su nas izvarali. Glavne bitke, izvojevali ste vi, koji ležite tu. Poneku bitku dobili smo mi, koji smo ostali.
Evo, cijelo desteljeće Neretva odnese svojim virovima, pa čak i ja pokopah onaj dio sebe, koji pogibe pomalo sa svakim od vas. Pokopah, tako i poneki san i poneku ljubav... Jedno ljeto i poneku svađu... Umrije u tom dijelu mene i poneka uspomena, koja bijaše pre bolna da njome nahranim srce... Dovraga, ponekad se upitam tko je veća ruševina? Ja ili ovaj grad kojeg razbucašmo tako olako. Dovraga, prijatelji stari... Ponekad poželim da zamjenimo mjesta...
|
- 10:50 -
Komentari (47) -
Isprintaj -
#
10.02.2005., četvrtak
Pola stoljeća ljubavi...
Ja znam da vreme uvek uzme svoje... I ne znam što bi nas poštedelo?
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije vredelo...
Uz kraj ceste, ne pretjerano raspoložen, korake je prosipao mladić u ribarskim čizmama i mlatom u ruci. Nije volio kada se s rijeke vrati praznih ruku. Nikada nije mogao razumjeti priče o ribolovu i opuštanju, i razmišljanje o tome ga je činilo još nervoznijim. Bio je duboko u mislima, ne primjećujući djevojku koja mu je na biciklu dolazila u susret, sve dok nije bilo sasvim jasno da će djevojka, a samim tim i bicikl udariti u njega. Djevojka je vrisnula, on je uspio ublažiti sudar i nekoliko sekundi kasnije, oboje su se pokušavali iskobeljati iz kupina, koje su baš tog ljeta rodile kao nikad. Hektor je bio zbunjen ali je odmah skočio i pomogao djevojci. Ona se crveneći od srama ispričavala i promrmljala nešto o neispravnim kočnicama. Hektor je bio očaran. Po prvi put on, brbljivac, Hektor, nije znao što reći. Piljio je u ljepuškastu djevojku kojoj je to stvaralo još veću nelagodu. Na kraju je rekao ono što najviše mrzi. Svoje ime.
- Hektor. Ja sam Hektor. Mislim... Ime mi je Hektor. – bio je njegov red na zbunjenost. Hektor je jako mrzio svoje ime. Mrzio je i Homera i Ilijadu i sve Grke na svijetu radi svog imena.
- Imaš lijepo ime. – rekla je stidljivo i ponovno spustila pogled.
Tog lipanjskog jutra, život je Ružicu i Hektora prestrojio na isti kolosijek. Medicinsku sestru koja je voljela slikarstvo i studenta povijesti koji je u tajnosti njegovao svoju ljubav prema glazbi. Dok su na Badnjak te 1955. godine, hodali Starim gradom držeći se za ruke, nisu mogli znati da će ona najljepše pejzaže vidjeti u njegovim očima, a on najljepše simfonije odslušati u njenom smijehu.
Da, Hektor i Ružica su se veoma voljeli. Čak je i njen otac, koji nije pretjerano poštovao Hektora, dao blagoslov da se njihova sreća ozakoni i Ružicu i Hektora više ništa nije moglo zaustaviti. Mali stančić, državni doduše, ali takve su godine bile. Na balkonu plava bolnička uniforma i tamno odijelo. Čitave generacije zaluđene radom, oslikavale su se u Hektoru i Ružici. Radi marljivo i dugo. Digni kredit. Rodi djecu. Nemoj da ti nešto fali. Tu sivu mašinu koja se zahuktala punom parom njih dvoje bojali su nekim svojim bojama, ne trudeći se previše da ih ostali svijet shvati. Hektor i Ružica živjeli su san svake zaljubljene tinejdžerke. Živjeli su ga, međutim, sami. Njih dvoje. Hektora su kao ratno siroče odgojili i školovali franjevci, a Ružičin otac umro je nedugo nakon njihovog vjenčanja. Mnogo je puta ljubavni plamen lizao zidove njihove spavaće sobe, ali Hektor i Ružica su i četrdesetu prevalili sami, u istom stanu ali i s jednakom srećom u srcima. Katkad su ih smatrali djetinjastim, jer su se i u pedesetim ponašali kao onog ljeta kad je ga je Ružica udarila biciklom, a Hektor je još uvijek znao pripit uskočiti u nečiji vrt i s ukradenom ružom i besprijekornom arijom kojoj je samo on znao kompozitora, po milijuniti put osvojiti nježno srce svoje dobre žene. Pa čak i na pragu svojih šezdesetih, kada je rat poskidao osmijehe i sa lica najvećih veseljaka, Hektor i Ružica su imali jedno drugo na onaj svoj način, koji im ni strah ni mržnja ni sva bol ovog grada i svijeta ne mogu uzeti. Izdržali i rat. Gledali kako komšijske sinove pokapaju jednoga po jednoga. Uspjeli čak i ostariti. Hektor je prvi dotaknuo sedamdesetu. Ružica se srušila tog dana slikajući dar za njegov rođendan. Moždani udar.
Hektorov se svijet srušio. Ni svi ratove, ni sve smrti, ni sve tuge ovoga svijeta ne bi jače slomile tog malog čovjeka u tamnom odijelu. Klečao je kraj kreveta svoje žene svaki dan, ne znajući je li mu teže kada je tu i kada je gleda tako mirnu i tako bespomoćnu ili kada je daleko u njihovom stanu ili crkvi gdje se tišina poput najvećih lavina odbija od zidova i pritišće njegovo srce. Nakon mjesec dana, shvatio je što se događa. Udar je bio težak, koma je trajala mjesec dana. Doktor je rekao da su svakim danom sve teže šanse. Proklinjao je i molio u isto vrijeme i doktore i bogove i ljude... Volio je i mrzio tu sobu u koju je dolazio nekoliko puta dnevno. Volio je njeno lice, mirno i blago kao uvijek. Pola stoljeća budio se prije svoje žene samo da ju vidi dok spava. Bila je najljepša dok spava – govorio je. Sad je spavala, tu, već mjesec dana i poželio je njen glas, njenu riječ, njen pogled...
Hektor nije mogao bez Ružice. Nije znao. Pola stoljeća zajedničkog života, radio je sve stvari u dvoje. S njom. Dvije karte za Narodno pozorište, dva mjesta na igrankama u Abraševiću, dva tanjura na nedjeljnom ručku, odjek dva para cipela po Starom gradu, dvije porcije pečenih kestena... Dva srca u istom ritmu. Pola stoljeća. Hektor je nosio svoj križ i na kraju, nije više znao ni kuda ni kako. Treći mjesec Ružičine kome je istekao. Uzalud je Hektor plakao i kroz suze joj prepričavao svaki dan zajedničkog života kojeg se mogao sjetiti. Uzalud je se molio bogu, išao u svetišta, davao zavjete. Hektor je vjerovao u njihovu ljubav. Nije znao da će ovako završiti. Bez riječi. ''Samo pet minuta'' – molio je u napadima očaja Hektor – ''samo pet minuta da se oprostimo...'' Hektoru je bilo jasno da tako ne može živjeti. Ne može živjeti bez nje, a jedino što ga je držalo da potpuno ne klone, jest nada da će se Ružica probuditi. Ne znam da li nada umire zadnja, ali u Hektoru nije postojalo ni najmanje nečega što je ličilo na nju, kada se navršilo pola godine od kada je Ružica u komi.
Taj lipanjski dan Hektora je podsjetio na dan kad su se upoznali. Uzeo je kožnatu futrolu i krenuo prema bolnici. Prazan. Tako prazan. U maloj bolničkoj sobi iz kožne futrole je izvadio svoju flautu i odsvirao ariju koju joj je uvijek pjevao. Poljubio ju je, zadržavši svoje usne dugo, dugo na njenim...
Onda je otišao kući zagrlio provaliju smrti popivši prekomjernu dozu tableta za spavanje. To nije bio niti čin hrabrosti, niti čin kukavičluka. Hektor i Ružica su se toliko voljeli, da nisu mogli funkcionirati jedno bez drugoga. Sve te godine. Nije to bila navika. Ni blizu. Uvijek me impresioniralo kako se stari ljudi mogu voljeti kao zaljubljeni klinci. A svaki sam viđao Hektora i Ružicu, sa sedamdeset zima na leđima, kako se drže ruke i polako odmiču ulicom. Bili smo prvi susjedi, vidio sam često puta kako Ružica Hektora škaklja na stubištu dok se penju u svoje gnijezdo. Da je tridesetak godina mlađi možda bi se i utrkivao s njom. Nikada nisam vidio nikoga tko je sa više pažnje i obzira postupao prema voljenoj osobi. Sve te godine.
Nije prošlo ni dvanaest sati od Hektorove smrti, kada se aparat na odjelu intenzivne njege oglasio. Isprva kratko, a onda ubrzavajući sve do jednoličnog dugog tona. Nakon šest mjeseci Ružica je otvorila oči da vidi mutni svijet oko sebe. na odjelu je nastala strka, jer nikad do sada nisu imali živog pacijenta koji se probudio iz tog stadija kome. Pregledi, pitanja, refleksi, psihičko stanje... Činilo se da je Ružica izbjegla ruku smrti koja ju je eto, držala dosta dugo. Stalno je pitala za Hektora, ali doktori bi već našli neki način da je umire. Kad je premještena na odjel u kojem su posjete dozvoljene, varka više nije prolazila.
-Gdje je Hektor? – htjela mu je reći koliko ga je samo sanjala.
Zamislite koliko snova stane u šest mjeseci sna...
Koliko se god mladi doktor trudio da tu istinu što obazrivije kaže, da što više ublaži gubitak i smrt supružnika prikaže, što normalnijom, toliko je to bilo uzalud kada je Ružica shvatila što to ljepuškasti doktor govori... Soba se po drugi put na isti način sklopila nad njom... Koma je ovaj put bila doživotna...
Možda je u Hektorovom oku ostao posljednji portret Ružičin. Ne znam, možda. Volim vjerovati da je tako. Nisam imao hrabrosti pogledati kad sam mu, našavši ga na krevetu, sklopio oči...
Posvećeno
Rosane i Ettore Benvegnu
|
- 15:40 -
Komentari (35) -
Isprintaj -
#
|
