redphoenix
26.01.2007., petak
Još uvijek se bojim...
|
Kada se sva svjetla pogase i svi odu...Što ostaje? Ljutnja? Strah? Razočaranje? Depresija? Nada? Nada...Nada je prokletstvo,ali ponekad je to sve što imamo... Opet sam ti nešto kriva...Opet si me optužio,makar,ovaj puta stvarno nisam kriva. Ali nije bitno,ionako svi samo tebi vjeruju... Ispunila sam svoje dane radom. Padam s nogu od umora,ali to je jedini način da nemislim.Da ne rastavljam svoj život na sastavne djelove,pitajući se... Još uvijek sam nesigurna...Još uvijek se bojim... |
15.01.2007., ponedjeljak
Svaki moj pokret...
|
Kada neznam što da napravim sa sobom,hodam.Brzo,bez stajanja,bez cilja...Uživam u zveketu lanaca koji prate moje korake... Svaki moj pokret je proračunat,kao da sam lutka na uzici.Samo sam oko nekoliko osoba opuštena.Samo nekoliko osoba zna kakva sam ja uistinu... Pitali su me za tebe.Svaka riječ je bila kao hladna oštrica koja me sijeće. Polako i nemilosrdno... |
12.01.2007., petak
TAJANSTVENA JE ZEMLJA SUZA...
|
Gotovo je,nemam više rijeći.. Dižem se i padam...Prebrzo mijenjam raspoloženja.Kao da sam na nekom bolesnom vrtuljku koji se ne prestaje vrtjeti. Vrištim,ali zvuk ne izlazi.Ne čuje se ništa.Tišina.. Tajanstvena je zemlja suza... Ne plaćem.Ne želim!Makar me suze peku u oćima,ajecaj paralizira grlo.Nemogu disati... Još vijek me nešto vuće.Još uvijek se osijećam obilježeno.gotovo mogu osjetiti njihove poglede na sebi.I njihove posprdne osmjehe.I šapat... Nije bitno,odglumiti ću. Kada se šminka potroši,staviti ću novi sloj pudera.I tako,sloj po sloj,dok te u potpunosti ne prekrijem finim prahom zaborava... Još uvijek me nešto vuće...Ti si kao droga,a ja želim još...Jedan pogled,osmijeh,pozdrav... Nemogu se više natjecati s tobom. Pobijedio si. Okrećem novi list.Kocke su baćene,odluka je pala... Neću doći,ali ti to ionako nečeš primjetiti... Tajanstvena je zemlja suza... |
10.01.2007., srijeda
RIJEČI SU BILE SUVIŠNE...
|
Oblačim crnu odijeću,stavljam lanac oko struka.Utežem korzet...Palim novu cigaretu,više im neznam niti broj... Imam toliko toga što bih željela reći,ali rijeći ne dolaze.Imam toliko pitanja 'zašto',a nikoga pored sebe da mi ponudi bilokakav odgovor.U zadnje vrijeme često ponavljam da nije fer.Da nisi fer! Zadnje dvije godine su bile izuzetno teške.Svaka na svoj način.Neznam točno kako sam ih preživjela.Ti si došao u trenutku kada sam očajnicki trebala nekoga da me zagrli.Da me voli... Zaveo si me na prepad,nisam niti bila svijesna što se dešava... U jednom trenu,bio si samo smiješni poznanik.Vikend prijatelj.U drugom sam bila u tvom naručju,slušajuči kako mi pričaš koliko ti se sviđam... Nisam tražila da me drugi dan zoveš.Ali jesi... Trajali smo kratko.Prekratko... Tebi je bilo prebrzo. Neznam točno u kojem trenu si mi se počeo stvarno sviđati.Bila sam sretna s tobom. Ponovo sam se osijećala živom... I onda si otišao.Bez riječi,bez objašnjenja... Sijećam se kako si bio razočaran kada sam ti rekla da neću biti tu za svoj rođendan.Kako si pitao,dal možeš ići samnom...Osmijeha na tvom licu kada si čuo odgovor... A onda,deset dana kasnije... Točno na moj rođendan... Sreli smo se vani,na mijestu gdje smo se upoznali,gdje smo počeli... Nismo se ni pozdravili.Nismo pričali,rijeći su bile suvišne... Vidjeli smo se ponovo,nakon nekoliko tjedana.Nismo se pozdravili,makar,pozdravio si sve oko mene... Ponašao si se kao da ne postojim... Svi su pričali s tobom,čak su me u jednom trenu svi ostavili.Zbog tebe... I tako sam ostala sama,stojeći u tamnom kutu,osjećajući se zaboravljeno,nepotrebno,neželjeno... Niste niti primjetili kada sam otišla... Htijela bih da mogu reći da je dio mene umro tu većer.Ali nije.Samo je smrtno ranjen.I bori se.I rita.Ne želi umrijeti.A meni je sve gore i gore... Dođi me zagrliti...Hladno je... Vidimo se često.Skoro svaki vikend.Kroz mene samo progledaš.Kao da nisam tu.Kao da nisam stvarna.A možda je i bolje tako... A onda,opet, nekako se nemogu pomaknuti s ovog mijesta...Nemogu ni ljevo,ni desno,ni naprijed a nikako natrag.Govorim si što bih trebala raditi,kako se ponašati.Kako... Nemogu plakati.Nemam više suza... Srušio si sve zidov koje sam godinama gradila oko sebe...I sada sam tu,ogoljena, prepuštena tebi na milost i nemilost. A ti uživaš u mućenju... Bili smo u društvu kada si mi se zadnji puta obratio.Završio si razgovor psovkom na moj račun. Društvo je šutjelo... Da,ipak si ti omiljen... A ja...? Ne,nisam plakala.Obećala sam sama sebi da ti više neću dati priliku i zadovoljstvo da me vidiš kako plačem. Neću...Nemogu...Ne želim!!! Možda je tvoj prijatelj ipak imao pravo.Možda mene ipak treba preodgojiti... Kazaljke na satu su se poklopile... Misliš li na mene? Čestitao si mi Novu godinu.Čak si me i izljubio.Poželio si mi puno sreće i ljubavi.Ili tako nešto.Nisam te slušala. Nisam željela da me diraš.Ali uzvratili sam ti stisak ruke i lažne poljupce.Nadajući se da smo sada napokon ok,da bi možda mogli opet biti poznanici... Možda... Ali nastavio si po starom...Gledaš kroz mene.Tek ponekad prokomentiraš nešto o meni.Kao da pričaš o nekoj stvari. Kao da nemam osijećaje... Često sam se pitala što sam skrivila da se tako ponašaš. Sada vidim da problem nije u meni.Ti si taj koji ima problem.Ti si taj koji je 'kriv',nepotpun,neispravan... Ja sam kao feniks koji će sagorijeti u plamenu, i ponovo se roditi iz pepela... Moj svijet je još uvijek taman i hladan.Pust... Tek ponekad se pokaže slabi trag sunčeva svijetla.I nada... Ne želim više biti nevidljiva... Zato,oblačim crnu odijeću,stavljam lanac oko struka,utežem korzet... Izlazim u ovo zimsko popodne,u šetnju ulicama moga grada... Netko će me vidjeti.Netko će me primjetiti.A ti...Nikada nečeš saznati što si propustio. Želim ti svu sreću.Stvarno.Od srca... Jer ja sam kao feniks... I ponovo se rađam... |
