Redpen https://blog.dnevnik.hr/redpen

ponedjeljak, 30.08.2004.

Sve je jasno

Danas sam naučio nešto novo. Saznao sam tko je kriv da je propao puč Vokić-Lorković. Dobro, nije to baš ni bio puč, ali tako to većina ljudi zove, pa onda i ja.
Bilo je to ovako. Ministri obrane i unutarnjih poslova, od kojih je jedan bio i krilnik, su se urotili da NDH prebace sa gubitničke strane u ratu na stranu budućih pobjednika. Prema legendi u njihove je namjere do utančine i od samog početka bio upoznat i sam Poglavnik Ante. Međutim, u jednom trenutku, pokušaj da se NDH abolira promjenom strane te spasi od neumitne najezde komunista (već su tada znali što im se sprema!), osujetio je zloglasni Gestapo. Nakon što je okupatoru postalo poznato što spremaju hrvatski kvislinzi, Poglavnik je mudro zaključio da bi mu bilo pametnije da glumi zaprepaštenost i da žrtvuje svoje zločeste ministre. Tako je i napravio.
O.K. taj dio sam znao i do sada, a ono što me je prosvijetlilo sa novom pameću je sljedeće. Naime, za razotkrivanje urote i rušenje tzv. puča ključni su bili – pazi sad – partizani. Oni su se, prokletnici, znajući da im se dobro ne piše ako urota uspije, umiješali u pokušaj da ustaše pređu saveznicima i uortačili se sa Njemcima, kojima su dali sve podatke potrebne da akcija propadne. Aha! To niste očekivali. Partizani su zapravo krivi što je sve propalo i što je Pavelić dao uhapsiti Vokića i Lorkovića. U nastavku sam još saznao da su ti isti partizani, koji su sve upropastili na kraju i mučki ubili gore pomenute urotnike. Kako je došlo do suradnje na liniji ustaše-partizani u ubojstvu to nije strogo precizirano, ali to je tako.
Sve te nove podatke i neupitne činjenice mogu zahvaliti hatevejovom TV kalendaru i njegovom vrlom uredniku Obradu Kosovcu, što ovom prilikom i činim. Hvala ti Obraže!
Inače, uspješna akcija rušenja spomenika ustaškim zločincima ovih dana dobiva i svoj epilog. Ispada sada da se baš previše nitko ne ljuti što su ploče zločincima srušene nego je sad najveći problem u našoj državi što i dalje postoje spomenici u slavu onima koji su se borili protiv fašističkih zločinaca. Još će ispasti da se nešto mora srušiti kako bi se opravdala nova rušenja na «drugoj» strani. Imam neki bolan predosjeć aj da nam se veličatelji zločinaca sad iz prikrajka smiju jer su uspijeli od neupitne stvari napraviti dvojbeno pitanje. Od gotovine veresiju!

petak, 27.08.2004.

Rušenje izvršeno

Točno si mogu predočiti ogromatične graške znoja koje su izbile na ćeli glavnog pravnog stručnjaka Vlade RH kad je dobio zadatak da nađe pravnu osnovu za rušenje spomen ploča ustaškim ratnim zločincima. Nije on neki amater pa da ne zna što se traži od njega, a ne, on zna da toga nema i da ne postoji apsolutno nikakva šansa da nekim nevjerojatnim slučajem nabasa na odredbu o uklanjanju spomenika u Ustavu. Koliko ga je već puta pročitao, taj vrli poznavatelj Ustava, toliko je puta proklinjao onog što ga je predložio i one koji su ga usvojili bez tog toliko važnog članka o uklanjanju nepočudnih spomenika. Ma kako im je samo palo napamet predložiti i donjeti Ustav bez da su predvidjeli proceduru što sa pločama Mile Budaka i Jure Francetića? Na što su uopće mislili da ključne stvari nisu smislili?
Glavni problem i nije taj da nije propisan postupak rušenja spomenika već je muka to što šef inzistira da on riješi problem. On hoće osobno pokazati kako je njegova stranka dosljedni protivnik fašizma, ustašizma i svih drugih izama koji su se urotili protiv idilične slike Hrvatske prema svijetu. To što su njegovi stranački drugovi nazivali ulice u svojim gradovima po jednom od gore navedenih zločinaca to nije u suprotnosti sa politikom ove Vlade. To je upravo potvrda te politike. Zamislite da je HDZ došao na vlast, a nijedan spomenik ustaškim zloćincima nije postojao? Na čemu, na kome bi oni dokazivali svoje europejstvo? Kako bi oni svijetu dokazali da poštuju demokratska načela stvorena na temeljima antifašizma kojima se Europa vodi.
Sve je dobro odrađeno da se potvrdi ispravan put kojim premijer vodi Hrvatsku pa se neki članak mora naći. I našao se. Piše u Ustavu da je Vlada RH izvršna vlast. Prema tome Vlada može bez puno kolebanja IZVRŠITI uklanjanje ploča. I Vlada je IZVRŠILA uklanjanje. Dakle, što se tiče izvršnih ovlasti one su konzumirane i spomenika više nema.
Potvrdilo se da vladajuća stranka, kada je to potrebno, zna dizati spmenike, a kad zatreba zna ih i jednako efikasno rušiti.
Do daljnjeg ostaje nepoznati što SDP po tom pitanju zna i može jer do sada nije pokazao ništa.

četvrtak, 19.08.2004.

Ivana Prohić

Gledam ja kako naši pokušavaju spasiti što se spasiti da u vaterpolu i to baš protiv Rusa. Povedu svako malo sa dva gola razlike, pa to spićkaju ko od šale. Uglavnom, ide im otprilike kao i u prošle dvije utakmice.
Gledam, dakle ja utakmicu na teveju iz sigurne udaljenosti od Atene, ne jer me strah terorista nego me kronična besparica tjera na to. Gledam tako ja utakmicu i koga spazim na teveju, baš tamo u gledalištu u Ateni, na poprištu samog događaja? Ivanu Prohić! Glasnogovornica INA-e, obučena u prigodnu navijačku crveno-bijelo-kockastu opravu, bodri i hrabri te svojim glasnozborećim sposobnostima navija za naše loptače u vodi. Tko bi uopće i mogao bolje obaviti taj težak radni zadatak od jedne profesionalne GLASNO-govornice. Navijanje i glasnogovorenje po meni su sasvim srodne discipline.
Najbolje od svega je da je u obavljanju te teške i odgovorne zadaće sponzoriram upravo ja. Da, baš ja, a i svi ostali ponosni vlasnici cestovnih prometala. Niste valjda mislili da je Ivana otišla u prvu turističku agenciju i ispisala šest čekova za uplatu najpovoljnijeg aranžmana koji uključuje olimpijski vaterpolski turnir. A ne, nju i plejadu najboljih navijača koji su zaposleni u državnoj firmi sa strateškim partnerom, poslalo je mudro vodstvo našeg naftaša. Reperkusije na (ne)uspjeh hrvatskih reprezentativaca ukoliko bi podrška s tribina Ivane Prihić izostala, je upravo nezamisliva.
Upravo smo izgubili! Trebala je INA na moj i vaš račun poslati više svojih miljenika jer ovi sami očigledno nisu bili u stanju osigurati pobjedu.

utorak, 17.08.2004.

Hasta la victoria siempre!

Još jedan u nizu očajničkih pokušaja kapitalističkih oligarha, crkve i kompromitiranih oporbenih skupina da eliminiraju demokratski izabranog predsjednika Venezuele je slavno propao. Referendum za koji je prikupljeno 2,4 mil. potpisa samo je omogućio još jednu u nizu trijumfalnih proslava pobjede za Chaveza i «njegov» narod.
Međutim, koliko god je meni to potpuno logičan i jedini mogući epilog toliko se naši vrli novinari ne snalaze u ocjenama i komentarima te, po njima, neočekivane pobjede jednog «skoro diktatora». Tako ga naime stalno predstavljaju prepisujući i ponavljajući ono što su pokrali od eminentnih stranih agencija. Na našem Dnevniku već tjednima se mogu pratiti najave neumitnog poraza tog, opet citiram, «populističkog, marksističkog političara, koji je u Venezuelu doveo konstantnu nestabilnost i sukobe». Istina, naravno, nije ni približno dodirnuta ovakvim sumnjivo jednostranim prikazom «istine» o Venezueli.
Ako izuzmemo davne pokušaje državnog udara, kojima je colonel Chavez rješavao problem korumpirane i nesposobne vlade, on je na najdemokratskiji mogući način došao na vlast i istu u najsvijetlijoj tradiciji svih demokratskih zemalja još šest puta potvrđivao. Ipak, za naše male plagijatorčiće on je «skoro diktator».
Što se tiče stanja latentne podjele zemlje sa povremenim oružanim sukobima i konstantim štrajkovima i iznuđenim referendumima (institucije za koju je zaslužan upravo Chavez) to je istina. Od kada je postao predsjednik u Venezueli konstantno iskrsavaju neki sukobi. U jednom trenutku El Presidente je na dva dana i bio svrgnut sa vlasti. Jedini problem za naše «prenositelje svjetskih laži» iliti hrvatsko novinarstvo je da je sve te sukobe zapravo potaknula i organizirala bivša vrhuška potpomognuta savjetima, a vjerojatno i koječim drugim od bivšeg najvjernijeg saveznika Venezuele, a to je naravno SAD. Pa, nije Venezuela za badava peti najveći proizvođač nafte u svijetu. Naravno da s tim automatski dobiva i privilegiju da joj «svjetski policajac» pomaže u krojenju sudbine. Za divno čudo nikakvih nemira i sukoba nije bilo kad je Venezuela bila Američki igrač u OPEC-u. Bilo je upravo dirljivo kako su njihovi stavovi o količini nafte koju je potrebno proizvoditi bili identični, kao da su blizanci. Problem je nastao kad je taj zločesti Chavez Americi rekao no pasaran. Od tada nema tog mehanizma za svrgavanje vlasti poznatog CIA-i koji nije bio isproban na Chavezu. Toliki su uprli svoje snage da vrate Venezuelu natrag među «demokratske države» Latinske Amerike, kao što je to Čile nakon ubojstva Allendea ili Panama nakon solidariziranja Amerike sa patnjama prosječnog Panamca i nakon vojne intervencije, da je pravo čudo da do sada nisu uspjeli srušiti glavnu prepreku, a to je dvaput demokratski izabran predsjednik.
Eto, možda se vama čini čudnim da se demokracija uvodi nasilnim svrgavanjem demokratskog predsjednika, ali za Ameriku i naše novinare je baš to najbolji način. Inače, ima Hugo i objašnjenje zašto Americi nije po volji. Ljubomora. Kaže da je Dabl Ju ljubomoran na njega jer je on postao predsjednik voljom naroda, a ne kao Bush elektorskim glasovima unatoč tome što ga je za predsjednika biralo manje birača nego Gorea.
I što sad kad je Chavez još jednom potvrdio sebe i svoju politiku. Sad će Amerikanci, bakljonoše demokracije, odbiti priznati rezultate referenduma jer nije završio kako treba. Pa kakva je to demokratski izražena volja naroda kad nije Americi po volji? Nikakva!

četvrtak, 12.08.2004.

Mutno mi je!

Izjavio je bivši predsjednik Vlade RH, kojeg još neki znaju i pod imenom Premijer da su mu neki od najvažnijih mogućih podataka dobivenih za njegovog mandata (koji se odnose na generala Gotovinu i dilanje tamo neke droge!) malo mutni. Koliko mu se točno muti nije precizirao, ali da mu je mutno to sa velikom sigurnošću tvrdi čak za dvije novine. Još dodaje da, iako je njemu mutno, to su sigurno neke podvale u igri. Podvale, kojima se njemu pokušava smjestiti nešto za što on zna da nije tako, iako mu je malo mutno kako je zapravo bilo.
A razlozi zašto mu je to nešto mutno, mogu se naslutiti. Nisu baš potpuno jasni, ali nekako mutno ipak se da naslutiti sljedeće.
U periodu dok je on bio najmoćniji čovjek u našoj državi njemu su na putu potpune bistrine mnogi pokušali zapapriti. Jedan od načešćih razloga zašto su mu danas neke stvari mutne je taj da jednostavno nije stigao čitati te mnogobrojne izvještaje koji su mu neprekidno bili dostavljani. Da je to uistinu nepremostiva teškoća, čitati tisuće izvještaja (kako sam kaže), svi se možemo složiti. On je tamo bio prepušten moru podataka koje nije mogao savladati. Pa, kako i bi kad je on jedan čovjek, a izvještaja je tisuću. Sigurno si ga možete predočiti kako svaki dan dolazi na posao, sjeda, sam samcat, za svoj radni stol i kreće polako čitati te silne izvještaje. Još bi to super išlo, ali stalno ga prekidaju telefonom. Prvo zove jedan ministar, pa drugi, pa zove zamjenik onog ministra, pa zove pomoćnik ovog ministra, pa zove novinar, onda jedan drugi novinar, pa veleposlanik nešto treba, pa konzul nešto drugo i onda direktor ove firme (državne naravno), pa ravnatelj agencije, pa zavoda...
Od pročitanih izvješća ništa. Nije ni čudo da mu je malo mutno, dobro da mu nije skroz mutno ili još gore, dobro da mu to razdoblje kad je vodio zemlju, nije u totalnom mraku. Vidite, moglo je biti i gore.
E sad se vi sigurno pitate, pa dobro, zar nije mogao nekog zadužiti da pročita sve te tisuće izvještaja, pa da njega upozori na one najvažnije probleme, a ostale sam riješi na zadovoljstvo svih hrvatskih građana. To bi bilo super rješenje. Bilo bi, ali ne može. Znate u čemu je problem? On je toliko puno radio i pokušavao čitati izvješća i vodio sjednice Vlade i tko zna što sve još ne, da jednostavno nije stigao. Nije uhvatio cajta da nekog zaduži da mu to riješi. Jednostavno, u te skoro četiri godine, nije našao pet minuta da to riješi. Što se može!

ponedjeljak, 09.08.2004.

Koalicija

Nastupila velika kriza Vlade. Čak je Dr. Ivo sa godišnjeg morao doći na posao da umiri usijane glave najbližeg si koalicijskog partnera. Penzići se uskomešali! Nastala je prava panika. Izgleda da je neki poletarac među umirovljenima napao svog vođu, svog lidera da ga «ovi gore» vuku za nos. Kao da niti jedan uvjet iz koalicijskog dogovora nije ispunjen, pa su još i svi rokovi već davno prebačeni i tko zna što još. I evo odmah frke. Na sreću vrli predsjednik penzionera uspije si srediti audienciju kod premijera i ima najbolji plan da mu sve u brk...
Našli se oni u hrvatskoj verziji Downing Street Ten i krene razgovor:

Penzić Prvi: Premjeru, mi smo se dogovorili...
Dr. Ivo: Što smo se dogovorili to i dalje stoji, ja i hrvatska Vlada izvršavamo preuzete obaveze u cijelosti i bez otezanja.
Penzić Prvi: Ali...
Dr. Ivo: Evo upravo dok mi ovo govorimo stručne službe Vlade nose zakon koji rješava sve predmetne probleme na dodatnu doradu jer ja nisam zadovoljan u potpunosti sa trećom verzijom. Ne želite valjda da Saboru predložimo neki nedorečen zakon?
Penzić Prvi: Da li bi ja mogao vidjeti...
Dr. Ivo: Nema potrebe da se Vi brinete dodatno jer ja vodim brigu o svemu, a realizacija našeg dogovora mi je jako visoko na listi prioriteta.
Penzić Prvi: Znači...
Dr. Ivo: Znači sve je u najboljem redu i najveći stručnjaci koje ova zemlja ima danonoćno bdiju nad provedbom sporazuma koji će omogućiti rješenja sa najvišim standardima koji omogućuju potpunu restituciju svih predmetnih subjekata.
Penzić Prvi: Molim?!
Dr. Ivo: Eto, drago mi je da smo postigli suglasje te da je naš zajednički posao na najboljem putu da bude obavljen.
Penzić Prvi: Hvala, puno ste me umirili, sad mi je srce na mjestu.

Nakon ovog povijesnog usaglašavanja mišljenja dva potpuno ravnopravna partnera gospodin u godinama izlazi pred novinare te daje sljedeću izjavu: «Koalicijski dogovor se ostvaruje prema dogovoru, ali ja nisam vidio zakon koji sve rješava jer ga je premjer poslao na doradu. Vrlo sam zadovoljan.»

nedjelja, 08.08.2004.

Alka

Upravo gledam Festival ratnih zločinaca i baš mi je dobro. Nisam ja jedini koga to oduševljava, vidi se i da je komentator, nezamjenjivi Boris Mutić sa “samooduševljavanjem” počeo rano ujutro tako da mu je jezik već pošteno zaplesao. S obzirom da ime višedecenijsku praksu u pravilnom doziranju “oduševljenja”, čini se da će ipak Alku privesti kraju u kolko tolko pristojnom stanju.
Inače, sve je počelo prema očekivanjima najboljih poznavatelja Cetinske krajine. Prilikom dolaska u ložu najveće oduševljenje puka izazvao je počasni gost, na devet godina zatvora osuđen, ratni zločinac Tihomir Blaškić. Sa ne manje oduševljenja dočekan je i drugi počasni gost, tata, na 12 godina osuđenog, ratnog zločinca Mirka Norca. S obzirom na trenutnu indispoziciju samog vojvode Norca, kao surogat je morao poslužiti njegov tata. I bi tata Norac dočekan među pukom kao da je upravo on sam osuđen za ubijanje nedužnih civila “krive” nacionalnosti, tako da izostanak orginala i nije puno pokvario opći dojam.
Naš vrli komentator vjerno je prenio osjećaje i dojmove puka pa tako prema veselju i sreći koju je ispoljio predstavljajući počasne zločince i njihove tate nije se mogla uočiti neka veća razlika sa npr. njegovim entuzijazmom kojim je opisivao dojmove sa Ivaniševićevog osvajanja Wimbledona.
Poradi davanja podrške tom veličanstvenom skupu u najbolju opravu se obukla i Jaca Sanaderova Kosor te se progurala u prvi red lože, a radi ravnoteže s druge strane su se našlihtali, također u svojim najboljim opravama, predstavnici Svevišnjeg na našem planetu. Pogođen je pravilan omjer političke i općemoralne poćudnosti tako da nije bilo mjesta za nepoćudne elemente već samo "creme de la creme" našeg vrlog društva.
Sve u svemu pozornica za alkare bila je dostojna, a Hrvatska je s ovakvom priredbom, alkarskim riječnikom, pogodila jedno veliko ogromno U-NIŠTA.

srijeda, 04.08.2004.

Manjina

Danas je Vlada potvrdila da je sve ono što su do sada razni ministri govorili o Bechtelu bilo potpuno ispravno. Dosljedno su i bez krizmanja donijeli odluku koja je jedino ispravna i za koju su vodili mnoge bitke protiv svih onih koji su im stajali na putu. Ta jedina moguća odluka nikada nije ni smjela biti dovedena u pitanje, ali mnogobrojni jalni diletanti su upregli svoje sitničave snage protiv te jedine moguće solucije, koja je interes države, javnosti i svih dobronamjernih ljudi.
Dobro znate da pričam gluposti, ali ono što mene čudi je da te i takve bljezgarije bez ikakvih ograda guta i probavljuje 28,5% raje. Znači, kad bi imao četiri potpuno reprezentativna hrvatska građana i strpao ih u sobu za ispitivanje i analiziranje, jedan od njih bi bio uvjeren da je to tako i nikako drugačije. Ostala trojica bi se posvađali i ne bi se mogli dogovoriti o ničemu i imali bi podijeljena mišljenja o svemu, ali taj jedan ZNA i ništa mu ne možeš napraviti da ga razuvjeriš. Mora da je strašan “power buster” saznanje da imaš potporu najmanje četvrtine svih glasača, pa makar radio takva sranja od kojih se svakom normalnom čovjeku bljuje. Možeš im lagati, možeš ih potkradati, možeš im se rugati, a oni će ti vjerno dati svoj glas i neće sumnjati u tebe. Najbolje od svega je kad nešto zezneš samo za to optužiš one druge i još si ih više pridobio za sebe.
Dobro, sad za njih, što se može kad su takvi, ali zašto ja živim u državi u kojoj vrijede takva pravila igre? Zašto sam i ja kažnjen jer oni imaju mazohističke porive?

ponedjeljak, 02.08.2004.

Pametni

Kako bi naučili velike svjetske mudrosti i ljudska saznanja ne trebate nužno čitati velike, debele knjige već vas ponekad (osim bloga naravno) mogu ugodno iznenaditi i dnevne novine. Tako je i mene danas, prenoseći velike riječi još većeg prijatelja junaka mog prošlog posta Branimira Glavaša, ugodno iznenadio Jutarnji list. Velika mudrost kojom su mene i sve druge čitatelje obdarili Glavaš i Jutarnji inkorporejted glasi: “Kad bi se pametni povlačili, budale bi vladale svijetom!”
Ako niste odmah shvatili tko su tu pametni a tko budale ja ću probati pomoći našem filozofu dana.
Glavaš je ponukan potpuno neočekivanim i iznenadnim pozivom jednog minijaturnog sindikata prihvatio inicijativu da se još jedanput razmotre sve činjenice i svi aspekti problematike opisane u mom prošlom postu. Na tim razgovorima isto tako neočekivano pala je odluka da heroji koji su podnjeli ostavke jednako herojski iste povuku. Zamišljeno – ostvareno! Zahvaljujući nesebičnom upletanju sindikata, koji ne predstavlja gotovo nikoga u Belju premudro vodstvo je ipak uvažilo njihovu molbu i vratilo se za kormilo, koje je do tada čvrsto držalo u svojim rukama (neki bi rekli panđama, ali od mene to nećete čuti!). “Pametni” ipak ne odlaze već ostaju da se odupru budalama koji nisu jednako pametni kao oni.
Ne znam za cijeli svijet, ali u Hrvatskoj je prilično jasno tko se povukao, a tko je ostao. Glavaš i njegovi prijatelji ostaju!

<	kolovoz, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Zašto blogam

Kada plaćenim blogerima (popularno zvanima kolumnistima) promakne neka tema ili ju ne "obrade" po mom ukusu dobijem neutaživu potrebu odraditi to na svoj način

Čitajte me i komentirajte i na

Meni cool blogovi

Megi
The Last Broadcast
Modesti Blejz
Pastoralni kupus
WinstonW
Zrinsko pismo
Plodovi zemlje
Annie De Meni
Pax et Discordia

Konkurencija

Jutarnji list
Večernji list
Novi list
Vjesnik
Slobodna Dalmacija

Primam poštu na:
redpen(at)net.hr