Gledam ja kako naši pokušavaju spasiti što se spasiti da u vaterpolu i to baš protiv Rusa. Povedu svako malo sa dva gola razlike, pa to spićkaju ko od šale. Uglavnom, ide im otprilike kao i u prošle dvije utakmice.
Gledam, dakle ja utakmicu na teveju iz sigurne udaljenosti od Atene, ne jer me strah terorista nego me kronična besparica tjera na to. Gledam tako ja utakmicu i koga spazim na teveju, baš tamo u gledalištu u Ateni, na poprištu samog događaja? Ivanu Prohić! Glasnogovornica INA-e, obučena u prigodnu navijačku crveno-bijelo-kockastu opravu, bodri i hrabri te svojim glasnozborećim sposobnostima navija za naše loptače u vodi. Tko bi uopće i mogao bolje obaviti taj težak radni zadatak od jedne profesionalne GLASNO-govornice. Navijanje i glasnogovorenje po meni su sasvim srodne discipline.
Najbolje od svega je da je u obavljanju te teške i odgovorne zadaće sponzoriram upravo ja. Da, baš ja, a i svi ostali ponosni vlasnici cestovnih prometala. Niste valjda mislili da je Ivana otišla u prvu turističku agenciju i ispisala šest čekova za uplatu najpovoljnijeg aranžmana koji uključuje olimpijski vaterpolski turnir. A ne, nju i plejadu najboljih navijača koji su zaposleni u državnoj firmi sa strateškim partnerom, poslalo je mudro vodstvo našeg naftaša. Reperkusije na (ne)uspjeh hrvatskih reprezentativaca ukoliko bi podrška s tribina Ivane Prihić izostala, je upravo nezamisliva.
Upravo smo izgubili! Trebala je INA na moj i vaš račun poslati više svojih miljenika jer ovi sami očigledno nisu bili u stanju osigurati pobjedu.
Post je objavljen 19.08.2004. u 22:21 sati.