Redpen https://blog.dnevnik.hr/redpen

subota, 31.07.2004.

Heroji

U zadnje vrijeme pratim priču o četiri heroja. Zapravo heroj je slaba riječ za njih jer oni su cvijet hrvatstva, a iznad ostale raje su se izdigli po svojoj dosljednosti, časti i istinskom poštenju. Nisu dozvolili da budu iskorišteni kao instrument u igri velikih igrača već su svoja časna imena izdigli na pijedestal poštenja i pravednosti svojim junačkim i dosljednim superdjelom – dali su ostavku. Pogađate, oni su vodeći ljudi Belja, predsjednik Uprave i tri člana Nadzornog odbora.
Da ne bi bilo zabune još su dali sve od sebe da popljuju i razotkriju prave i istinske zločince u cijeloj priči, a to su sindikati i naravno ona grozna i “za sve kriva stranka” SDP. Oni su se urotili da unište Belje, da ga bace na koljena, da mu zatru svaki trag, da ga više nema. Opće je poznato da je sindikatima i SDP-u samo to cilj – zločinci jedni. Možda bi i taj “Bogu mrski plan” i uspio, ali ne, to su svojim ostavkama, koje su nesebično dali, spriječili naši junaci, ti heroji.
Neće njima “agromafija” (a to su sindikati i SDP) pomrsiti račune, a ne, imaju oni oružje. Ostavke! Hrabro i bez obzira na vlastito zdravlje, oni daju ostavke. To će naučiti Todorića (da i on je tu na zlu poslu!), sindikate, SDP i agromafiju da postoje neki ljudi, pače Hrvati i katolici, a k tome i hadezeovci (kud ćeš bolje!?) koji neće ustuknuti pred nedaćama. Ne naši herkulesi – oni hrabro daju ostavke!
Nije to ni sve, njihova “obrana” Belja je počela davnih dana. Prvo su morali povući sve i svakoje veze da ih se postavi na ta mjesta. Kad su postali buđe od zanata trebalo je pokrenuti kotačiće moći da se raspiše natječaj za prodaju Belja. Sve su to oni pregrmili i na svojim plećima podnijeli. E da je to sav posao. Kad su vidjeli da natječaj ne ide “željenim” smjerom (pogubno je moglo završiti da se javio netko sa kvalitetnom ponudom tko hoće Belje sa svim pogonima i svim radnicima) trebalo je opet upregnuti sve snage da se sruši taj i takav natječaj. Na kraju muke i sa zadnjim atomima snage, kad je sve trebalo dobro završiti uplela se, svakom poštenom Rvatu mrska i neprijateljska mafija (vidi gore koji su ti), i počela tražiti javnu i za sve jednaku priliku za kupnju Belja. E, tu je hrabra četvorka pukla, tu su pribjegli krajnjem sredstvu, tu su svima pokazali.
I što sad? A ništa, iako su oni dali ostavke to ne znači da i dalje ne ostaju na tim pozicijama. Ipak i dalje ima nade da sve završi kako treba. Na kraju krajeva krv nije voda i nije svaka stranačka iskaznica jednako vrijedna. Plan treba provesti do kraja i Belje treba dobiti stric jednog od heroja, ali bez teških tereta kao što su zločesti radnici i sl. Zar bi se još i stric sa tim i takvim agromafijašima morao gombati? A ne, svršit će oni posao kako treba, a ne polovično.

utorak, 27.07.2004.

Pregovori

Danas će se sve razriješiti. Sve će sjesti na svoje mjesto i više neće biti razloga da se sumnja u dobre namjere našeg premudrog državnog vodstva.
Kad državni sekretar za promet odradi današnji radni zadatak više nitko neće moći postavljati nezgodna pitanja i tražiti odgovore. Da bi bolje predočio kompleksnost i ozbiljnost situacije probat ću otprilike dočarati pregovore koji se danas odvijaju. S jedne strane je naš sekretar za prometovanje, brodove i svekolike veze, a sa druge strane je otpravnik poslova X. Tajnoviti i moćan tako da do danas nitko za njega nije ni čuo, ali mi ga možemo zvati otpravnik M.

Otpravnik M: Dobar dan, dobro došli, izvolite sjesti.
Sekretar K: Dobar dan, hvala.
Otpravnik M: Da li možete ukratko objasniti kako Vam ja i institucija koju ja zastupam možemo pomoći?
Sekretar K: Pa, vidite ja sam došao da mi Vi kažete da li mi kao hrvatska Vlada možemo dati Bechtelu ugovor vrijedan skoro 2 mlrd. kuna bez da moramo za to nekome poslije odgovarati?
Otpravnik M: Prema pravilima europske unije Vi ne bi …
Sekretar K: Oprostite, ne po pravilima EU nego mi kao Hrvatska jel bi mi to mogli?
Otpravnik M: Vi ste došli mene pitati da li bi mogli dati nekome posao prema Vašim zakonima, a da ne morate za to nikome poslije odgovarati?
Sekretar K: Da, upravo to. Točno to! Pa, jel možemo?
Otpravnik M: Pa zar Vi ne znate svoje zakone, zakone koje trebate provoditi? Otkud da ja znam Vaše zakone, pa ja sam samo otpravnik, ja se mučim i sa svojim pravilima, pa to je šuma od 2000 stranica, otkud bi ja još znao i Vaše? Zašto ste uopće mislili da bi ja to mogao znati? Pa zar nemate nekog u državi tko bi to mogo znati?
Sekretar K: Pa dobro, dajte mi neku procjenu, što Vi mislite je li to u redu?
Otpravnik M: Pa gledajte, ja Vam baš i nisam ovlašten davati procjene, znate moj šef, on je jako konvencionalan i drži do pravila.
Sekretar K: A jel bi mi mogli neko zajedničko priopćenje u kome bi napisali da nije zabranjeno, pa znate onu, što nije zabranjeno…?
Otpravnik M: A to ne, ja definitivno ne smijem ništa priopćavati i ništa potpisivati.
Sekretar K: Što onda možete?
Otpravnik M: Ništa, mogu Vas jedino primiti na razgovor, a to jesam.
Sekretar K: Dobro što ja uopće radim ovdje?
Otpravnik M: To i mene zanima!
Sekretar K: Što ću reći svome šefu, pa ubit će me! A novinarima, pa ja sam pozvao hrpu novinara.
Otpravnik M: Nemam pojma, ja se tu ne mogu miješati! Hvala na posjeti i do viđenja!
Sekretar K: Da, hvala, doviđenja.

petak, 23.07.2004.

Suradnja

Ponovo su se udružili socijaldemokrati i seljaci. Sada u nove pobjede idu zajednički na gotovo svim frontama i očekuju pobjedu.
Gledam danas konferenciju za novinare direktno iz seljačkog stožera i ne neočekivano na ukusno uređenom zidu, na kojem dominira zelenkastim sjajem obasjana kratica HSS, primjetim kako je netko natandrčio omanji križ sa razapetim Isusekom. Znači, seljaci na izbornom pohodu očekuju pomoć odozgora. Što je sa njihovim partnerima, pobratimom novim, soc-demokratima? Na čiju pomoć oni računaju? To za sada ostaje nepoznato.
Između te dvije, gotovo po svemu nesrodne stranke, ja sam ipak pokušao naći nešto zajedničko i mislim da sam uspio.
Naime, čitam tako da je glavni razlog izbornog neuspjeha, prema Prvom Seljaku, zapravo nesposobnost da javnosti predoče kako su oni zajedno sa koalicijskim partnerima zapravo bili izuzetno sposobni. Sličnu izjavu moglo se je čuti i iz drugog tabora već nebrojeno puta. Glavni je problem i po njima to da nisu uspijeli građane uvjeriti koliko su zapravo dobroga napravili dok su mogli (dok su bili za kormilom). I jedni i drugi problem dakle vide u svojoj nesposobnosti da se prikažu sposobnim. Tko se ne bi složio sa tom procjenom. Nema takvog!
Mene sad zanima druga stvar. Otkud njima sad ta novopronađena sposobnost da se doimaju sposobnim? Što li su to samo skuhali u svojim stranačkim kuhinjama da će raji biti toliko ukusno pa da im povjeruje da su dobri kuhari. Kad se malo bolje pogleda što su nam do sada servirali izgleda potpuno nevjerojatno da su sad u stanju biti bolji.
No već ćemo vidjeti što budućnost nosi. Meni se čini da će nam biti zabavno, pa na kraju krajeva čemu drugome oni i služe nego uveseljavanju širokih masa?

utorak, 20.07.2004.

Marija Magdalena

Danas je župan najvece hrvatske županije bio u škripcu. U obavljanju njegovih redovnih dužnosti omela ga je novinarka, koja je da stvar bode i gora dovela sa sobom kameru. To je napravila sa ocitom namjerom da ga dovede u nezgodnu situaciju i da ga osramoti. Ipak, nije ni on jucer vesla sisao, pa je taj ociti pokušaj dezavuiranja njegove licnosti i položaja u društvu spremno docekao.
Sve je pocelo sa jednom nedužnom “nespretnošcu” koju su napravila nadležna županijska tijela njegove županije. Oni su u tijelo koje brine o sigurnosti na cestama i o unapređenju prometnog sustava stavili covjeka, koji se na najgadniji covjeku zamisliv nacin ogriješio o isti. Bio je bahat i vozio je auto kao da je hrvatski Lauda, pa je ubio djevojcicu i onda u najboljoj maniri svih bahatih dužnosnika pobjegao i ostavio ju mrtvu na cesti.
Odgovorni župan, ponukan negodujucim glasom javnosti, odluci se na povlacenje tog imenovanja, ali sa obrazloženjem da je kod imenovanja došlo do “proceduralnih pogrešaka”. Ako i zna da je pogriješio ne bi taj priznao, ma makar ga užarenim žaracem mucili. Nije to bila ni greška, pa zašto bi se on sad morao preznojavati zbog toga. E, tu na scenu stupaju novinari. Došli su mu u ured sa kamerom i ajde sad vascijeloj javnosti reci da je to bila preceduralna greška, a ne najveca ljudska sramota. Tu na scenu stupa priprema vrlog dužnosnika da se nosi sa škakljivim pitanjima. Ima on pravi odgovor, a taj glasi: “Pa zar covjek zauvijek mora ispaštati svoje grijehe, zar nam Marija Magdalena nije svojim primjerom pokazala put za iskupljenjem.”
Stvarno je to rekao, ne šalim se! Pritom je napravio i patnicku facu, kao da je upravo njemu Marija Magdalena oprala noge i on ju oslobađa od svih grijeha, a tako i ovog jadnika i patnika. Mislim, koja priprema, koji odgovor. Tu se povlace 2000 godina stari dokazi da je on nepogriješiv. Ne možeš mu naci grešku u logici. Ili ipak?!
Dok za Mariju Magdalenu više manje svi znamo cime je iskupila svoje grijehe i oprost dobila od samog Sina Božjeg za ovaj slucaj iskupljenje ostaje pomalo dvojbeno. Naime, za ubojstvo curice nitko nije niti jedan dan iskupio niti gram grijeha. Stoviše upregnuti su svi strancki mehanizmi tada dostupni da se izbjegne bilo kakva kazna. Nakon sveobuhvatnog zajednicarskog poduhvata v.d. predsjednika Hrvatske je razriješio ubojicu svih grijeha, a da mu ovaj nije niti mali prstic na nogi oprao, a kamoli što više.
Što sad zakljuciti nakon ovog slucaja? Možda, da je u novije doba put u raj više ne ovisi o poštivanju zapovijedi Božjih i iskupljenjem nego samo i iskljucivo imanjem clanske iskaznice znate vec koje stranke?

ponedjeljak, 19.07.2004.

Mecene

Nevjerojatno je kako aktualna administracija osjeca puls građana i kako nam neprestano nastoje ugoditi. Sposobnost empatije kojom su ovladali neki aktualni ministri zapanjujuca je u svojoj nesebicnosti i asketnosti. Koliko su oni samo pružili drugima to jednostavno vapi za priznanjem, koje cu im ja sada pokušati pružiti.
Prica prva
Ministrica zadužena za sve one obespravljene i potrebite, toliko voli pomagati drugima da je javno obznanila svoj broj mobitela kako bi joj se javilo što više ljudi kojima treba pomoc. Kako joj ni to nije bilo dovoljna kolicina nesretnika pocela je cak i reklamirati besplatne telefonske linije na koje se ljudi mogu javljati da bi im ona pomogla i izbavila ih iz njihova jada i nevolje. Ta, gotovo bolesna potreba da nekom pomaže, urodila je i svojevrsnim nedostatkom. Naime, od silnih telefonskih poziva ona nije stigla zapravo nikome pomoci, samo je telefonom objašnjavala da to stvarno jako želi. Do dana današnjeg nije zabilježen slucaj da je ona zapravo i nekom pomogla, a sve to zbog nadljudskih napora koje svakodnevno ulaže da bi pronašla nove i nove nevoljnike i obespravljene.
Neki tjedan su ju zvali neki novinari glumeci da im treba neka pomoc. Uglavnom unatoc svim mogucim raspolozivim smicalicama ministrica se nije javila na telefon, ali istovremeno su ju kamere nacionalne televizije sijaset puta usnimili kako trckara okolo u grcevitim pokusajima da nađe nekog kome je potrebna pomoc.
Prica druga
Ministar zadužen za represiju i nametanje javnog reda i mira je u jednom trenutku slabosti osjetio potrebu da napravi humanitaran cin. Ni pet ni šest našao si je jednog patnika i gotovo ga prisilio da mu pomogne. Zaposlio ga je u policiji na jedan dan i time mu osigurao povlaštenu penziju u povlaštenim godinama koje mi ostali, koji manje patimo samo možemo sanjati. Koliko je veliki taj nesebicni cin pomoci svjedoce i hrvatski sudovi. Naime, mucenik kojemu je ministar pomogao inace ima ogromnih problema. Tuže ga svi i svakoji. Država ga tuži za neplacanje poreza i drugih davanja za lovište koje je zakupio. Onda je ukrao auto, pa ga i za to tuže, pa je iznuđivao novce od vlasnika auta i ko zna što još. Da mu ministar-dobrocinitelj nije osigurao sigurne prihode na racun nas poreznih obveznika priznajte da bi to bilo ipak previše i da bi se jadan covijek slomio i ne bi preživio tu tragediju. Zato ministre dva palca gore!
Prica treca
Ministrica zadužena za zaštitu zakonitosti i jedakost svih pred ocima zakona, je u napadu nekontroliranog dobrotvorstva osobno uplatila kaznu jednom novinaru, koji je tu kaznu želio odslužiti u zatvoru. Nece ona to dozvoliti, ne u njenoj državi, ne dok je ona za kormilom. Ona ce osigurati novinske slobode, pa makar morala sama za njih iskeširati 12,5 tisuca kunica. Nakon toga ce sazvati konferenciju za novinare i zgražati se nad svim i svacim. Eto tako, ta ce ministrica uciniti sve što je u njenoj moci da izbjegne provedbu zakona za koje je ona zadužena da ih brani i provodi, a sve jer je dobra dušica i sve jer ima priliku sazivati konferenciju za novinare. Nema ona vremena da se brine o zakonitom postupanju državnih institucija, ali za otici u poštu sa kešom i ispuniti uplatnicu to vec stigne jer je humanitarka i jer želi da svi to i znaju.

Kad na kraju podvucemo crtu pod sav taj humanitarni rad dođe nam da se zapitamo. Zar nisu ministri zapravo cinovnici koje smo mi građani zaposlili da uspostave sustav i institucije koje ce onemoguciti da se nekom nanese nepravda u samom zacetku, a ne manekeni-dobricinitelji, koji pokušavaju pokazati na izoliranim primjerima kako su oni superiška ljudi? Posao im eto ne ide najbolje, ali to kompenziraju sa samoreklamiranjem.

nedjelja, 18.07.2004.

Imal mene tute?

Hrvatska je prema izracunu ekonomskih sloboda 83. u svijetu u konkurenciji sa još 122. zemlje. Stvarno smo dobri, zar ne? Kad bi sve te zemlje ocjenjivala teta uciteljica u osnovnoj školi davala bi im kao i svom razredu opisne ocijene. Najboljih, recimo 10%, ona bi ocijenila sa “odlican”, drugih 15% bi dobilo “vrlo dobar” itd. Mi bi kod te iste tete uciteljice dobili “nedovoljan”. Znaci za ekonomske slobode bi dobili komad, kulju, keca, ne bi prošli i morali bi na popravni. Sigurno se pitate kako je to moguce, pa mi smo mlada demokracija, lider u “ovom dijelu Europe”. Mi koji smo kandidat za EU, pa da nismo baš ekonomski slobodni? Tko bi to pomislio!
Eeee, tko god je cuo kako je Bechtel dobio 1,9 mlrd. kuna, a da se niti jedan jedini njihov referent nije morao oznojiti cak ni toliko da napiše ponudu, ne mora dugo tražiti razloge našeg plasmana na svjetskoj ljestvici. Kad se dalje bolje pogledaju razlozi, koji su ponukali prometnog sekretara Kalmetu da sve sredi ispod stola, a to je izuzetna uspješnost kojom je Bechtel do sada gradio cestu, rezultat Hrvatske još bolje se ogleda kao više nego zaslužen. Da se netko ne bi zbunio, Bechtel, koji pokazuje izuzetne rezultate u radu, je ista ona firma koja kasni sa izgradnjom lickog dijela Dalmatine vec 19 dana, a tu nije kraj kašnjenju.
Dok god ce se kod nas poslovi vrijedni milijarde dijeliti “po zaslugama” ispred nas ce se na ljestvici nalaziti veci dio svijeta. Nije to cak ni neka umjetnost. Da bi te proglasili zemljom ekonomskih sloboda, traži se samo da oni gore – The Establishment odustane od provođenja poznate politike IMT (imal mene tute?). Znaci da samo treba osigurati poštenu utakmicu.
Tu, na poštenoj utakmici mi padamo i padamo, od tuda nam je nedovoljan ili nisi zadovoljio, ali to je jedina stvar na koju “oni” ne mogu pristati i zbog koje su spremni padati godinu i godinu za redom. Jer kad ne bi bilo crocenta (kako u brodogradnji zovu postotak koji ide za mito) ne bi imalo smisla baviti se politikom. Onda bi to, kao i vecina drugih poslova, bio samo rad i samoprijegor, a ne ekvivalent dobitku na lutriji. Onda bi politicari, kao i svi ostali ljudi išli u zasluženu penziju bez kucice sa bazenom ili kaica od 18 metara privezanog u Icicima. Koja budala bi se onda bavila s takvim usranim poslom?

četvrtak, 15.07.2004.

Cesta

Danas su opet otvarali neke nove dionice auto-ceste. Nisam vidio ni balone, ni prerezivanje vrpce, ni tipa u haljini koji baca cine po zraku, niti se vidio Sanader ni Kosorica, ni nitko drugi važan. Možda je neceg i bilo, ali nisu to pokazali na teveju, kao da su htjeli sakriti što rade. Tih 27 kilometara je najtajnije otvorena dionica neke ceste u cijeloj hrvatskoj historiji cestogradnje. Još od Žosefine i Karoline ne pamti se takav “low profile” primjer otvaranja asfaltom prekrivenog dijela Lijepe Naše.
Ne tako davno svjedocili smo proslavama i zulumima, koji su odavali dojam kao da je Hrvatska upravo osvojila zlatne medalje na Građevinskoj olimpijadi i to u svim disciplinama. I u grdnji na kratke staze, na srednje, na duge, sa preponama i bez njih, onda u gradnji u vis, pa u dubinu i td. Šareni baloni su letjeli nebu pod oblake, djecica su razdragano trckarala po svježe postavljenom asfaltu, naplatne kucice su bile ukrašene šarenim papirom, a tipovi u odijelima sa smiješnim šiltericama su vec racunali koliko je radnih mjesta otvoreno, koliko se otvara i koliko ce tek biti otvoreno, vezano, a i nevezano, uz našu i njihovu cestu sa ogradom i lijepim crtama i znakovima.
Danas su neki drugi to napravili gotovo krišom, kao da se srame. E, pa imaju se i cega sramiti. To što danas otvaraju tamo neku cestu i dalje nece nikoga pametnoga ponukati da na more ili s njega idu bilo kojim drugim pravcem osim dobre stare, prokušane D1, od Karlovca, preko Korenice do Udbine, još poznatom i kao janjicarska cesta. Istinabog njena glavna prednost nija janjetina iza svakog ugla po popularnim cijenama nego cinjenica da jos uvijek brže dođu do cilja preko nje nego kad bi išli okolo preko nove auto-ceste. Naime, unatoc nadljudskih napora naših i turskih radnika natjeranih od americkih vlasnika (koji su za dodatni napor dobili 20 mil. kuna bakšiša) posao nije napravljen u roku, pa cak i nakon današnjih novih 27 kilometara ostala je pozamašna rupa. E, zbog te rupe tvrtka koja upravlja cestom gubi u sezoni cca. 1,5 mil. kuna dnevno jer se zlocesti turisti rađe voze starom, kracom i besplatnom cestom, nego novom, skupom i nedovršenom.
Da je mene netko kaznio, pa da ja moram otvoriti pišljivih 27 km, koji ništa ne znace, ja bi si dok režem onu vrpcu stavio krpu preko glave da nitko ne mora svjedociti mojoj sramoti.

subota, 10.07.2004.

Pravednost

Policijska skola je jedna od najtezih skola. Koliko samo predmeta tamo uce ti buduci cuvari reda i mira, koliko podataka, koliko vjezbi oni tamo imaju. To je strasno!
Gledajte ovako, oni moraju uciti sve predmete kao i mi obicni gradjani kao npr. matematiku, hrvatski jezik i knjizevnost, kemiju, strani jezik i vjeronauk naravno. A imaju oni i cijelu hrpu drugih predmeta koje mi ostali ni ne vidimo. Pa tako moraju uciti o zakonima koje ce provoditi, pa etiku, pa forenzika, onda rukovanje osjetljivim tehnickim napravama, pa pirotehnika i sl. Strasno, toliko opterecenje, a oni su ipak samo obicni ljudi kao ja ili vi, a ne supermeni. Sve to gradivo tesko moze jedna osoba savladati u cijelosti, gotovo je nemoguce.
I tako neki dan u pitoresknom gradicu na obali Jadranskoga mora u Vodicama dodje do flagrantnog krsenja javnog reda i mira. U kaficu ciji je vlasnik clan gradskog poglavarstva izbiju neredi. Trojica alkoholiziranih mladica je prvo verbalno, a onda i fizicki napalo mladog sumjestanina koji je slavio 18 rodjendan i koji se zove - Jovan. Prebili su ga prilicno gadno tako da je zavrsio u bolnici na tri dana.
Sigurno se pitate sto su ucinili junaci nase price, organi javnog reda. E, oni su lijepo dosli na uvidjaj i napravili posao najbolje sto su mogli. Ovako.
S obzirom da je gradivo o Zakonu o prekrsajima i Kaznenom zakonu preobimno oni su se za vrijeme skole koncentrirali na najvaznije i najcesce, zato nisu ucili sve, nego su samo naucili odredbe o krsenju javnog reda i mira. To dobro znaju, pa je tako i ovaj slucaj postao krsenje javnog reda i mira. Da nisu morali pisati sve one zadace iz vjeronauka mozda bi naucili i odredbe o nanosenju teskih ili lakih tjelesnih ozljeda, ali jednostavno nisu stigli. Sto se moze!
Dalje, s obzirom da su pod etikom naucili da moraju biti pravedni, a nisu bas stigli zbog citanja moderne poezije razraditi sto je tocno to pravo i pravda, oni su (u skladu s pravednim postupkom) odlucili sve sudionike krsenja javnog reda i mira ravnopravno tretirati. Nece njima nitko moci prebaciti da su diskriminirali nekog samo zato sto se zove Jovan. A ne, isto tretiraju njega kao i onu trojicu koji su ga prebili. Nema tu podjele po nacionalnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi. Ako ovu trojicu prijavljuju za krsenje javnog reda i mira, e bogme i mali Jovan ce dobiti isti status, nece oni imati dvostruka mjerila. Ne hrvatski policajci, oni su ipak pravedni. Protiv sve cetvorice je ravnomjerno podignuta prijava za krsenje javnog reda i mira. Kud ces postenije!
Eto tako je rijesen problem preobimnog gradiva u skolama za policajce. Vidite da se svaki problem moze ugodno rijesiti samo ako postoji dobra volja?

četvrtak, 08.07.2004.

Drama

Volim pogledati dobru predstavu, ali ne volim kazaliste. U nasim kazalistima, koja mahom sluze za demonstraciju enormnog talenta, kojim raspolaze cehovski organizirana grupa ljudi, koji sebe nazivaju hrvatskim glumistem, nazalost ne mogu gledati predstave koje svojom razinom kvalitete zadovoljavaju moj profinjeni ukus. U nedostatku kvalitetnih teatarski organiziranih predstava pribjegavam pracenju jedinog dostojnog nadomjestka i svojevrsnog surogata teatru, a to je naravno Hrvatski sabor.
Danas je bilo Aktualno prijepodne i predstava je bila dobra. To je zapravo bio teatar u teatru unutar teatra. Bilo je pregrst dobro napisanih scenarija, bilo je odlicnih glumackih monologa, bilo je i improvizacije, ali svi su odradili svoje uloge prema unaprijed zacrtanom masterplanu. Glumacki sastav je bio podijeljen u dvije ekipe i oni su u delikatnom plesu dijaloskih dionica ostvarili jednu kompaktnu i zaokruzenu cjelinu, koja je rezultirala ravnomjernom raspodjelom kulminacija i razrada, uvoda i raspleta. Briljantno!
Posebno uvjerljive dionice ostvarili su zastupnici (glumci) hadezeja kad su svom sefu (glavnom liku) postavljali teska pitanja tipa: "Jelda da je gospodarstvo RH u nezadrzivom usponu i jelda da ste Vi za to zasluzni i zasto?" ili "Jelda da Hrvatska sada stiti svoju kulturnu bastinu bolje nego ikada i da ce ju stititi jos bolje ubuduce i zasto?". Na kraju odgovora koji daje glavni lik, nemalo iznenadjen bas tim i takvim pitanjem, jos mu se "sporedni glumci" zahvaljuju i kazuju kako su presretni tim i takvim (pomalo neocekivanim) odgovorom te mu zele sve najbolje i ubuduce.
S druge strane razvija se prava mala drama kad "oni drugi" sporedni glumci ulete na scenu sa nekim provokativnim pitanjem, pa se onda "glavni lik" iliti premijer sav razesti i strese im u kapu sve sto ih ide. Tad zna na scenu stupiti i "deus ex machina" (predsjednik Sabora), koji ih kao smiruje, a zapravo navija za "glavnog lika", pa se onda "sporedni" razeste dodatno, a onda se oni "prvi" razeste na njih, pa imamo i masovne scene u kojima ce kao biti i fizickog obracuna, ali se on izbjegne i tak cijelo prijepodne.
Jos mi je super bilo da je nakon par odradjenih cinova bila pauza, pa mozes, kao u pravom kazalisti otici na WC ili popiti aperitiv za sankom (u kuhinji).
I sad odi ti ili bilo tko drugi u kazaliste i gledaj glumatanje nasih gumaca i losu kulisu i onaj umjetni jezik kojim nitko ne govori sa dikcijom, kao da su na govornim vjezbama. Ma, nema sanse. Uvijek biram HRT 2 i direktan prijenos sa Markova trga. Toliko glume, strasti, drame nema nigdje drugdje. I sve to za cca. 20.000 kuna po glumcu puta 152, plus i jos toliko i vise za pomocne glumce iz "izvrsne vlasti", a veselje je upravo neprocjenjivo.

petak, 02.07.2004.

Nepremostivi problemi

Mi Hrvati živimo u parlamentarnoj demokraciji. To znači da o sebi i svojoj državi odluke donosimo mi građani, odnosno da smo to pravo odlučivanja prenijeli na svoje parlamentarne predstavnike od milja zvane saborski zastupnici. Znači da su oni, naši sabornici zapravo sukus, esencija našeg društva. Najbolje od najboljeg. Primus inter pares.
S obzirom da nismo svi jednako sposobni, ni pametni, ni lijepi morali smo iz sveg tog kompleksnog tkiva izlučiti one naj-naj. I jesmo i to 23. studenog 2003. godine, posljednji put. I sad ih imamo.
Gledam ih ja tako jutros i vidim kako važno i pametno dižu ruke sad za, pa malo protiv, a neki bogme i suzdržano. Sjetim se tako svog prvog razreda osnovne škole i kako me je drugarica razrednica učila da trebam dići ruku kad hoću nešto reči. Tada sam naučio dizati ruku i nisam zaboravio do danas. To vam je kao hodanje, jednom kad naučiš – zauvijek znaš.
Mislim si ja dalje, pa zar ovi naši narodni deputati nisu bar malo odmakli od te prastare vještine, zar nema neki suvremeniji način na koji bi se mogla registrirati volja zastupnička, a time posredno i volja nas građana RH. Naravno da ima. Zove se elektronski sustav glasovanja i za velike pare ga je instalirao Simens. Dugo je trebalo da se zatvori financijska konstrukcija za taj povijesni projekt elektronskog glasovanja, onda je dugo trebalo da se i fizički postavi, ali to je bilo upravo ništa u odnosu na vrijeme potrebno da se isti počne konačno i koristiti.
U čemu je problem? Gledajte, vi i ja (informatički pismeni ljudi) doživljavamo tehnologiju kao pomoć, kao napredak u savladavanju nekad nesavladivih zadataka. Njima je to neprijatelj. Oni mrze sustav za elektronsko glasovanje. Mrze sve što ne razumiju, pa tako i to.
Ljudi koji bi nominalno trebali donositi odluke o životu i smrti, o biti ili ne biti nisu u stanju savladati stroj koji ima jedan utor za identifikacijski ključić i tri tipke. Imali su oni i treninge i «pokusne vožnje» i ništa nije upalilo. Ne mogu oni savladati tehnologiju tri gumbića i ne mogu. Mogu bez problema ruku dići za zakon kojim uređuju kazneni sustav zemlje ili zdravstveni (to su nenadmašni), ali savladati tri gumba i jedan ključić to ne. Neke stvari su jednostavno preteške, a kad već postoji praksa dizanja rukica u zrak, zašto mijenjati nešto što super funkcionira. Čak ima i komparativne prednosti. Npr., ako se glasa o amandmanu nekog ministarstva na prijedlog oporbenog zastupnika koji Vlada ne prihvaća, što onda da radi Franjo Arapović? Mislim, njemu ide košarka, imaš jednu loptu i dva koša, jedan braniš, drugi napadaš, ali ovaj amandman, to je već problem. Trenutno je to lako rješivo. Franjo čeka da ruku digne Šeks i nema što brinuti i razmišljati tad diže i on. A što da se glasa gumbićima? Tko će ga znati jel treba biti za, protiv ili suzdržan. Neriješiva dilema.
Zato bi bilo bolje za nas, njih i cijelu državu da svi zaboravimo na sustav elektronskog glasovanja, ko da ga nikad nije ni bilo. Bolje to nego da sabornici izgube volju za životom zbog nepremostivih problema. Što bi onda bilo s nama?

<	srpanj, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Zašto blogam

Kada plaćenim blogerima (popularno zvanima kolumnistima) promakne neka tema ili ju ne "obrade" po mom ukusu dobijem neutaživu potrebu odraditi to na svoj način

Čitajte me i komentirajte i na

Meni cool blogovi

Megi
The Last Broadcast
Modesti Blejz
Pastoralni kupus
WinstonW
Zrinsko pismo
Plodovi zemlje
Annie De Meni
Pax et Discordia

Konkurencija

Jutarnji list
Večernji list
Novi list
Vjesnik
Slobodna Dalmacija

Primam poštu na:
redpen(at)net.hr