Nevjerojatno je kako aktualna administracija osjeca puls građana i kako nam neprestano nastoje ugoditi. Sposobnost empatije kojom su ovladali neki aktualni ministri zapanjujuca je u svojoj nesebicnosti i asketnosti. Koliko su oni samo pružili drugima to jednostavno vapi za priznanjem, koje cu im ja sada pokušati pružiti.
Prica prva
Ministrica zadužena za sve one obespravljene i potrebite, toliko voli pomagati drugima da je javno obznanila svoj broj mobitela kako bi joj se javilo što više ljudi kojima treba pomoc. Kako joj ni to nije bilo dovoljna kolicina nesretnika pocela je cak i reklamirati besplatne telefonske linije na koje se ljudi mogu javljati da bi im ona pomogla i izbavila ih iz njihova jada i nevolje. Ta, gotovo bolesna potreba da nekom pomaže, urodila je i svojevrsnim nedostatkom. Naime, od silnih telefonskih poziva ona nije stigla zapravo nikome pomoci, samo je telefonom objašnjavala da to stvarno jako želi. Do dana današnjeg nije zabilježen slucaj da je ona zapravo i nekom pomogla, a sve to zbog nadljudskih napora koje svakodnevno ulaže da bi pronašla nove i nove nevoljnike i obespravljene.
Neki tjedan su ju zvali neki novinari glumeci da im treba neka pomoc. Uglavnom unatoc svim mogucim raspolozivim smicalicama ministrica se nije javila na telefon, ali istovremeno su ju kamere nacionalne televizije sijaset puta usnimili kako trckara okolo u grcevitim pokusajima da nađe nekog kome je potrebna pomoc.
Prica druga
Ministar zadužen za represiju i nametanje javnog reda i mira je u jednom trenutku slabosti osjetio potrebu da napravi humanitaran cin. Ni pet ni šest našao si je jednog patnika i gotovo ga prisilio da mu pomogne. Zaposlio ga je u policiji na jedan dan i time mu osigurao povlaštenu penziju u povlaštenim godinama koje mi ostali, koji manje patimo samo možemo sanjati. Koliko je veliki taj nesebicni cin pomoci svjedoce i hrvatski sudovi. Naime, mucenik kojemu je ministar pomogao inace ima ogromnih problema. Tuže ga svi i svakoji. Država ga tuži za neplacanje poreza i drugih davanja za lovište koje je zakupio. Onda je ukrao auto, pa ga i za to tuže, pa je iznuđivao novce od vlasnika auta i ko zna što još. Da mu ministar-dobrocinitelj nije osigurao sigurne prihode na racun nas poreznih obveznika priznajte da bi to bilo ipak previše i da bi se jadan covijek slomio i ne bi preživio tu tragediju. Zato ministre dva palca gore!
Prica treca
Ministrica zadužena za zaštitu zakonitosti i jedakost svih pred ocima zakona, je u napadu nekontroliranog dobrotvorstva osobno uplatila kaznu jednom novinaru, koji je tu kaznu želio odslužiti u zatvoru. Nece ona to dozvoliti, ne u njenoj državi, ne dok je ona za kormilom. Ona ce osigurati novinske slobode, pa makar morala sama za njih iskeširati 12,5 tisuca kunica. Nakon toga ce sazvati konferenciju za novinare i zgražati se nad svim i svacim. Eto tako, ta ce ministrica uciniti sve što je u njenoj moci da izbjegne provedbu zakona za koje je ona zadužena da ih brani i provodi, a sve jer je dobra dušica i sve jer ima priliku sazivati konferenciju za novinare. Nema ona vremena da se brine o zakonitom postupanju državnih institucija, ali za otici u poštu sa kešom i ispuniti uplatnicu to vec stigne jer je humanitarka i jer želi da svi to i znaju.
Kad na kraju podvucemo crtu pod sav taj humanitarni rad dođe nam da se zapitamo. Zar nisu ministri zapravo cinovnici koje smo mi građani zaposlili da uspostave sustav i institucije koje ce onemoguciti da se nekom nanese nepravda u samom zacetku, a ne manekeni-dobricinitelji, koji pokušavaju pokazati na izoliranim primjerima kako su oni superiška ljudi? Posao im eto ne ide najbolje, ali to kompenziraju sa samoreklamiranjem.
Post je objavljen 19.07.2004. u 19:06 sati.