razno al´ ne prazno
25.08.2008., ponedjeljak
Savršena pauza
|
Danas sam s teškom mukom odlučila prošetati do Dolca. Eh, da nisam mužiću morala kupiti ciklu i paradajz, nitko me na tu avanturu ne bi prisilil. No, kak on u velkim količinama jede te dvije vrste povrća, nije mi bilo druge nego iskoristiti pauzu za vega šoping. Hodam do placa i isplaniram u glavi kak bum išla malo na gornji, otvoreni dio prošvrljat i uzet kilu rajskih jabuka, a cikla se može kupit sam na jednom mjestu u zatvorenom dijelu kod simpatične kumice kaj mi uvijek da vrećicu dobre vage. Hodam okolo po tezgama i zapne mi za oko onaj duguljasti paradajz. Na cedulji piše da je kakti iz Zadra. Cijena 4,99. (Super su mi te cijene na placu. Svuda velkom brojkom piše prva znamenka, a iza zareza sitno napišu 99. Tak je sve po 4,99; 5,99; 10,99 itd. Očito misle da smo mi kupci tak glupi, pa da ne kužimo da je 4,99 ustvari 5, da je 5,99 ustvari 6... ) Tak stojim pred paradajzom. Pokraj na istoj tezgi crvene rog paprike i jedan čiča kupac (btw paprika je bila 6,99). Veli čiča da oće 7 kila paprika, al da mu izabere sve onak ravne. Kužim da bu mu žena pekla ajvar, pa joj je lakše peć ravne paprike sa svih strana. Prodavač mu počne trpat u vrećicu paprike, a čiča negoduje: - Rekel sam da moraju bit sve ravne, a Vi mi mečete iskrivljene i kvrgave. - Pa ne mogu sve biti kao naslikane. – neda se prodavač. Bome se neda i čiča, pa je natjeral prodavača da isipa iz vrećice sve van i da meče ponovno. Vidim, minute od polsatne pauze mi cure, a za kilu paradajza bum se tu načekala bar deset minuta. Idem do druge tezge gdje je isti paradajz iz Zadra (moš mislit) i po istoj cijeni. Tam stoje dva Albanca (da ne kažem Šipca) kaj ga prodaju. Taman sam došla do njih kad ih je zaskočil gazda: - Opet je jučer falilo novaca iz blagajne. - Ma da!? – jedan se pravi toša, a drugi šuti. Vidi se da mu neugodno jer ja stojim pokraj i čekam da mi se bar jedan od njih obrati. - Pa nisam ja glup. Možda to može dva puta proći, ali treći puta ne! – gazda povisuje ton. Ovaj drugi ipak odluči da me pozdravi i pita kaj trebam. Dok mi važe paradajz jednim uhom sluša gazdu i drugoga kak se prepucavaju. Ne znam kak je završilo jer sam čopila škaniclu s paradajzom i otišla dole po ciklu. U prolazu mi jedan viče: -Ljepotice, jesi za mahune? Pa kaj on misli da padam na takve štoseve. Pal mi je pogled na famoznu cijenu mahuna od 7,99 i prođem dalje. Cikla je, fala dragome Bogu, bila po 8,00. Tak natovarena vrećicama silazim niz štenge kad u podnožju štenga šou. Jedan pijani baskućnik se je sjel s kobasicom i pol litre neke pijače u plastičnoj boci na klupu da gabla, te ga je zaskočil tip kojemu je iz nekog razloga smetal. Čopil mu je plastičnu bocu sa žutom tvari (valjda vino) i počel je izljevat u koš za smeće. Beskućnik se digel, ostavil jadnu, masnu kobacu da leži na klupi i počel urlat: - Jebem ti pas mater čelavu...Da ti jebem...Navečer ću doći, pa bum te izmlatil...Pas mater ti čelavu...!!! Ne kužim zakaj će ga tek navečer izmlatit. Valjda mu treba neko vrijeme da se otrezni sam kaj se taj nikad ne bu otreznil i već za sat vremena bu zaboravil kaj je bilo na toj i toj klupi. Ne bu ni facu čelavu zapamtil. Prođem dalje dok za mnom odzvanja i dalje pas mater čelavu... I sad nek se sam netko usudi reć da ovo nije savršena pauza ili kaj. |
21.08.2008., četvrtak
Alan Ford
Eh, gdje su nestala ona vremena kad sam bezbrižno čitala stripove... Najdraži mi je bio Alan Ford. Još uvijek imam stotinjak brojeva negdje kod mame u nekoj kutiji. Onih starih, dobrih. Morala bih ih konačno donijeti doma i ponovno pročitati. Vratiti se malo s njima u prošlost kada sam se na krevetu smijala doživljajima grupe TNT. Evo nekoliko citata da se i drugi malo prisjete... "Bolje živjeti sto godina kao milijunaš, nego sedam dana u bijedi." "Ko spava, nije budan." "Ako kaniš pobjediti ne smiješ izgubit" "Ako želite pobijediti u trci, morate prvi proći kroz cilj." "Bolji je nečasan bijeg nego časan poraz .!" "Hm, zahvaljujući mom vozilu, ako ga nekakav kvar prisili da stane, stići ćemo ga za otprilike dvije sedmice!" "Ko hoda ne trči." "Kad se borim neprijatelja nemam!" "Ko leti vrijedi, ko vrijedi leti, ko ne leti ne vrijedi." "Ko izgubi dobitak, dobije gubitak." "Pijte više mlijeka nego nafte." "Bolje ispasti budala nego iz vlaka." "U vinu istina...u istini vino!...Pijem ovu casu...casa pije mene!" "Puščani prah već upotrijebljen. Hm, prodat ćemo ga kao posmrtne ostatke nekog pop-idola. Bit će to ipak nekakav prihod!" "Bolje je biti bogat nego ne biti" "Kad vidiš duha napij se Pik piva do uha" "Kradem od siromašnih da bih dao bogatima" "Zaklat ću ih hiljadu! Ali šta to govorim? Barem stotinu! Ali šta to govorim? Barem tucet! Šta to govorim? No dobro, ščepat ću bar jednog!" "Snižene cijene: ulaznica: 1 dolar bogalji: 1/2 dolara gluhi: 30 centa slijepi: 20 centa slijepi i gluhi: 50 centa" izvor: Wikipedia |
20.08.2008., srijeda
Psi u restoranu
|
Čitam danas članak na Javno.hr kak se urednica HINE potukla u restoranu s vlasnikom zato kaj je psu natočila vodu u pepeljaru... http://www.javno.com/hr/crna/clanak.php?id=173517 To me podsjetilo na događaj u Konobi "Mika" u Novigradu. Nikad još nismo bili tam, te smo ljetos odlučili vidjet kak sve to skup izgleda. Do ulaza u Konobu ima podosta stepenica. Vani vruća noć i preznojili smo se stoput dok smo se popeli. Terasa je zatvorena s prozorima koji su širom otvoreni. Ventilatori stropni rade ko mutavi, al to nije pomoglo ni najmanje da se zrak unutra giba. Na terasi vruće ko u paklu zbog otvorene vatre za gradele u kutu restorana. Sjednemo uz prozor, naručimo pivo i pokušavamo se što manje micati kak bi se bar malo klimatizirali na, valjda, plus četrdeset. Tak sjedimo i pričamo kad mužić veli: - Daj pogle ovo. Ovi Njemci kaj jedu imaju tri ogromna psa. Okrenem se, kad stvarno. Na podu oko njih leže psetine. - Tko je ovdje gazda. – mužić lagano diže ton. Dolazi frajer i veli kak je on gazda. - Pa kaj je ovo? Zoološki vrt? – viče mužić – Kak možete pustiti pse tam gdje ljudi jedu? - Moje je pravo da pustim u restoran koga hoću. – veli gazda. - Diži se! – naređuje mi – Ne ostajemo ovdje niti sekunde! Ovo je prvi i zadnji put da smo ovdje! - Ni nemorate više ni doći! – odgovara gazda uzrujano. Ostavljamo pivu i odlazimo... E sad, nije da ne volimo životinje, al što je previše, previše je. Da je to neka velika terasa otvorenog tipa, ne bih ništ rekla. Terasa ima nekih tridesetak kvadrata. Psima u restoranu nije mjesto – bar je to moje mišljenje. Bili oni mali, veliki, slatki, opaki...Pa kaj ih je tak teško vezat negdje pred ulazom? Drugi dan cijeli Novigrad je prepričaval kak se mužić zakačil s Mikom zbog pasa. Najbolje od svega je kaj su mu svi to odobravali. A što se tiče one urednice s početka priče, davat psu vodu iz pepeljare – nemam riječi. Ak već vodi psa u restoran i vlasnik to dozvoljava, kaj joj je tak teško bilo uzet pseću posudicu za vodu? Kaj joj je, možda, hitala hranu po podu restorana ak je kujica slavila rođendan? Dobro, vlasnik je nije trebal šakom u glavu, al joj nije trebal ni dozvolit ulaz. |
19.08.2008., utorak
Baby I Love You
|
Pjesma za mog mužića! p.s. Neću ništ drugo napisat jer nisam ok. Čekam bolja vremena i bolje raspoloženje... |
18.08.2008., ponedjeljak
Ukleta stolica
|
U Novigradu pred kućom imamo dvor. Svega 10 kvadrata, al uvijek u hladu i uvijek neki vrag tu puše tak da je ugodno u njemu sjediti. Imamo stol i dvije stolice. Moja je bliže ulici, a mužić sjedi s druge strane stola prema susjednom dvoru. E, ta moja stolica je ukleta. Dozvoljava samo meni da sjedim na njoj, a drugi koji na njoj sjede – umiru kroz neko vrijeme. Ne zajebavam se, neg stvarno. Troje ih je umrlo u zadnje tri godine, svake godine po jedan, i svi su sjedili na toj stolici. Nekak je uobičajeno, kad netko navrati kod nas, da mu uvijek prepustim svoje mjesto jer dolazi s ulične strane, a ja odem po još jednu stolicu na koju sjednem. Uz put donesem ono kaj gost hoće pit, a obično je to rakija. Nekak si mislim, možda stolica nije ukleta, neg je stvar u rakiji jer su svi pokojnici cugali. Prvi je otišel od srca, drugi je poginul u saobraćajki dok se vraćal u Zagreb, a treći je umrl prije tjedan dana od raka. A ipak, možda nije stvar rakije. Oni kaj tu nisu sjedili i pili su – još su živi. Je da je jedan ljetos sa stolice pal te ju je strgal, al rakiju u čašici, koju je držal u ruki, je pri padu sačuval. Ostal je živ, no nije sjedil na mojoj stolici. Privukel si je drugu, pa nije glavu o beton razbil. Brine me kaj jedan frend stalno sjedi na toj stolici i nekak nije dobro sa zdravljem. Ne pije rakiju, a dani su mu izgleda odbrojani. Dal je on kandidat za sljedeću godinu – bumo vidli. Znam da je to sad kaj pišem totalka crnjak, al više ne vjerujem u neku slučajnost. Vidim sam da nam se broj "morskih" frendova iz godine u godinu opako smanjuje. Trojica pokojnih, a trojicu smo sami isterali jer su bili bezobrazni. Jedan nam je solil pamet, drugi se tak napil da je počel vređat, a treći se petljal tam gdje mu nije mjesto. I svi su opet sjedili na ukletoj stolici... No, brine me još nekaj... Moj mužić na njoj nikad nije sjedil, pa sam ljetos skor postala udovica. Strašan osjećaj... Možda ga je to spasilo... |
13.08.2008., srijeda
Nevolje s Hondom
|
Naša pasara od pet metara je kraljica Novigradskog mora. Ima jarbolić sa svim propisanim i nepropisanim svijetlima. Ima zvučnike od 2 x 400 W. Ima pojačalo od 1000 W (malo prejako tak da bumo morali ugradit još dva zvučnika). Ima radio i MP3 player. Radio i pojačalo smješteni su u zasebnoj kutiji koja je puna crvenih i crnih žica. Među tim žicama sam se moj mužić i ja možemo snać jer smo to sve zajedno provlačili i spajali. Na kutiji su ugrađena dva ventilatora za PC tak da jedan puše van kutije, a jedan unutra. Postoje još dodatni ventilacijski otvori. Ipak se sve to skup mora i hladit. Tu je još prekidač za svijetlo, zatim ampermetar i elektronski pokazivač stanja goriva. Osim muzike, ugradili smo i automatsku pumpu za vodu. Sama kadica, u kojoj stoji pumpa, je od vražjeg inoksa za more koji je skuplji od zlata. No, nema veze. Bar smo sad mirni kad pada kiša. Lani nismo imali pumpu, pa nam se bivše pojačalo natopilo vodom. Morali smo kupit novo. Svaka škola košta. Pasaru pokreće Honda 10 four stroke. E, ta Honda nam je zadala silne glavobolje ovog ljeta... Dofuramo mi pasaru na more. Odemo na kamp gdje postoji betonirana kosina. Autekom ufuramo prikolicu s čamcem po kosini u more. Odvežemo ga, otkačimo sajlu i fino zaplovi. Oćemo upalit motor – neide. Nemre se čok izvuć, a bez čoka ne pali. Jebemu sunce. Novi motor. Bil lani na servisu i lani je radil ko urica. Promijenil smo ulje prije porinuća i trebal bi opet radit ko urica. No, od urice ništ... Kaj sad? Usidrimo pasaru na kampu i odemo doma. Drugi dan nađemo dobru dušu koja će nas doteglit do Novigrada. Zatim nađemo dvije dobre dušice koje će nam izvući motor na suho tak da vidimo u čem je problem. Mužić ga otvori i ima kaj vidjet. Glupani u servisu nisu zataknuli čok sajlu za reper iza filtera za zrak tak da je sajla došla pod zamašnjak koji ju je fino zaderal. Kroz tu zaderotinu je ušla vlaga i zapekel se ventil u karburatoru. Jebemu sunce drugi put. Zovemo Vodice da nam pošalju novu sajlu kad vele da se nekaj takvoga nikom još nije desilo i da sajlu nemaju na lageru, al je mogu naručit iz Italije. Ok. Naručimo i vele da bu došla za 10-ak dana. Kaj bumo 10-ak dana radili bez pasare? Mužić nije imal mira, pa je sve skup rastavil i improviziral. To rastavljanje i improvizacija trajalo je tjedan dana. Al motor je upalil. Trebalo ga je sad vratit na pasaru... Sjedimo mi tak na brodu i pričamo kak moramo nekog nać da nam pomogne, a jedan tip pita gdje je problem i nestane. Kad evo ti njega. Nosi sam motor na ramenu, a motor gotovo velik ko on. Spusti ga na brod. Ušarafi. Kao da je pero. Mi zinuli. Svi kaj su bili na rivi zinuli i hvataju zrak. Zahvaljujemo se, a tip mrtav hladan veli: "Nije to ništa. Ja nosim tri vreće cementa bez problema."...!?... Od sreće smo išli odmah zaplovit. Nismo došli ni do izlaza iz luke, koja je btw najduža luka koju sam u životu vidjela – nekih kilometar od početka do kraja, kad se motor ugasi. Jebemu sunce ponovo. Mužić ga, uz moje stalno zanovijetanje, iz desetog puta uspije upalit i vratimo se natrag. Drugo jutro idemo, opremljeni velkim lavorom i alatom, negdje u plićak da vidimo kaj se dešava. Zakaj lavor? Pa da ga metnemo u more pod motor da hvata šarafe koji pobjegnu kod skidanja dijelova. Usput se uspijemo posvadit jer ja sam htjela ić u jednu uvalu koja se ispostavila nepodobnom za takve egzibicije, a mužić je htjel odmah preko mjesta gdje pasaru vežemo. Njegova opcija je bila bolja, al nisam htjela priznat, pa mi je rekel da šutim i da više ništ ne velim. Na to sam se nafrnjila i demostrativno otišla sjest na obližnji kamen, a nek se on sam bakče sa šarafima. Čak mi je palo napamet da odem doma, al mi nekak nije bilo privlačno preplivat luku i sudarat se sa ostalim plivajućim stvarčicama smrdljivog i nepoznatog oblika. Tak sam sjedila jedno pola sata u tišini. Pojela jednu šljivu i bilo mi dosadno i vruće. Odlučila sam da se više ne ljutim, pa sam došla do mužića da vidim kaj radi. On je opet bil rastavil karburator, očistil ga i ponovno sastavil. Već je bil pri kraju sastavljanja motora, pa je meni dal da se petljam s nekim osiguračem. Naravno da sam izgubila jednu šajbicu bez obzira na lavor, al našla sam u alatu drugu. Motor je upalil i vratili smo se na rivu. Treći dan dobijemo novu čok sajlu iz Vodica koju mužić odmah montira uz puno muke. Idemo se vozit kad se motor opet gasi. Već mi je došlo da čupam kosu. Kratka je pa ni nemam kaj previše za čupat. Koji sad pak krasan kurac!? Da ne bi ispalo da smo lijeni, mužić odspoji rezervoar, odnesemo ga doma i procijedimo sav benzin kroz krpu. Smeća ko dreka (tolko o kvaliteti benzina na našim pumpama). Vratimo sve skup u čamac i odemo u jednu udaljenu uvalu da vidimo kaj je sad pak opet. Više nam dosadilo da nas svi ispituju kaj je s motorom, pa nas tam bar niko ne bu vidjel. Ovaj put nismo ponijeli lavor, već smo u plićaku raširili ručnik za plažu što se pokazalo kao bolja opcija jer je hvatao šarafe na većoj površini. Opet je mužić rastavil karburator, pa smo propuhali sve žive ventile. U jednom je bilo smeća kak u kontejneru pred dolazak smetlara. Vratil je sve opet nazad i motor je upalil ko novi. Četvrti i peti dan smo se vozili bez muke. Bili jednom i na ribičiji. Uhvatila sam svoju prvu ribu. Ma nije neka riba neg glavoč kojeg me bilo frka skinut s udice jer se batrgal ko blesav. Mužić ga je čopil, skinul i bacil u more. On nije ništ ulovil. Šesti dan smo išli u Zagreb... |
