U Novigradu pred kućom imamo dvor. Svega 10 kvadrata, al uvijek u hladu i uvijek neki vrag tu puše tak da je ugodno u njemu sjediti. Imamo stol i dvije stolice. Moja je bliže ulici, a mužić sjedi s druge strane stola prema susjednom dvoru.
E, ta moja stolica je ukleta. Dozvoljava samo meni da sjedim na njoj, a drugi koji na njoj sjede – umiru kroz neko vrijeme. Ne zajebavam se, neg stvarno. Troje ih je umrlo u zadnje tri godine, svake godine po jedan, i svi su sjedili na toj stolici. Nekak je uobičajeno, kad netko navrati kod nas, da mu uvijek prepustim svoje mjesto jer dolazi s ulične strane, a ja odem po još jednu stolicu na koju sjednem. Uz put donesem ono kaj gost hoće pit, a obično je to rakija.
Nekak si mislim, možda stolica nije ukleta, neg je stvar u rakiji jer su svi pokojnici cugali.
Prvi je otišel od srca, drugi je poginul u saobraćajki dok se vraćal u Zagreb, a treći je umrl prije tjedan dana od raka.
A ipak, možda nije stvar rakije. Oni kaj tu nisu sjedili i pili su – još su živi. Je da je jedan ljetos sa stolice pal te ju je strgal, al rakiju u čašici, koju je držal u ruki, je pri padu sačuval. Ostal je živ, no nije sjedil na mojoj stolici. Privukel si je drugu, pa nije glavu o beton razbil.
Brine me kaj jedan frend stalno sjedi na toj stolici i nekak nije dobro sa zdravljem. Ne pije rakiju, a dani su mu izgleda odbrojani. Dal je on kandidat za sljedeću godinu – bumo vidli. Znam da je to sad kaj pišem totalka crnjak, al više ne vjerujem u neku slučajnost. Vidim sam da nam se broj "morskih" frendova iz godine u godinu opako smanjuje. Trojica pokojnih, a trojicu smo sami isterali jer su bili bezobrazni. Jedan nam je solil pamet, drugi se tak napil da je počel vređat, a treći se petljal tam gdje mu nije mjesto. I svi su opet sjedili na ukletoj stolici...
No, brine me još nekaj...
Moj mužić na njoj nikad nije sjedil, pa sam ljetos skor postala udovica. Strašan osjećaj...
Možda ga je to spasilo...
Post je objavljen 18.08.2008. u 10:18 sati.