moje misli tebi

njoj

..njoj koja spava na njegovom ramenu..
...njoj koja se budi uz njega..
..njoj koja udiše miris njegovog tijela..
..da, njoj se noćas obraćam...
...budi njegov oslonac u neverama..
...budi njegova luka u olujama...
...obasipaj ga poljupcima...
...uzmi mu dah sa usana...
..hodaj njegovim tragovima...
..bori se u njegovim bitkama...
...hrabri ga u nemirima...
...daj mu snagu zagrljajima...
...zagrij ga u hladnim noćima...
..pokrij ga svojim rukama...
...čuvaj ga godinama..
..pjevaj mu pjesmama...
..darivaj ga osmjesima..
...pričaj mu pričama...
...miluj ga jutrima..
..sanjaj ga noćima..

bez naslova

..jača sam iz dana u dan..moja snaga raste paralelno s tugom...što je veća tuga to je moja snaga jača..znam da negdje duboko u srcu brineš za mene, pitaš se kako sam, možda misliš da patim, da mi je teško...neću ti lagati..tužna sam..ali moje srce pjeva, pjeva o ljubavi koju smo imali, koju sam cijelim svojim bićem osjetila, kao nikad u životu...moje oči i dalje vide tvoje oči, kako onda da patim kad ih gledam svaki dan..u mislima...moje tijelo i dalje osjeća svaki tvoj dodir, kako onda da me boli?...želim suze, ali ih nema na mome licu jer moja duša je još puna tebe, i tu si sa mnom u svakome trenutku..zar je bitan fizički dodir kad znam da ti pripadam cijelom svojom dušom, srcem, mislima, snovima...želim plakati, ali ne mogu dušu prevariti..kako da plačem za tobom kad si svakim svojim korakom uz mene..kako da te odbolujem kad te nisam izgubila?..kako da žalim kad si moj, samo moj...ljubav je veća od toga..od ovih tijela što nas ograničavaju zakonima fizike..i zato moj duh tome prkosi..izdigla sam se iz tog fizičkog svijeta i shvatila da je ljubav puno više od toga..ljubav je nešto nedodirljivo,neopipljivo,neobjašnjivo,veličanstveno,blaženo,spokojno,radosno,vječno...i sretna sam..sretna što sam je osjetila..u punome smislu...gdje god sad da jesi nek te ogrne zvjezdani plašt, da utoneš u snove mirno sa smješkom na licu, znajući da je druga polovica tvoje duše dobro, na sigurnom mjestu, u samom središtu jednog velikog svemira zvanog tvoje srce...

mornar snova

...kao mornar plovim pučinom tvoje duše..
...prkoseći burama, olujama..
..tražeći sigurnu luku..
..tvoj mir..
...svoj mir..
...uzburkavaš more svojim mislima...
..i borim se sa valovima...
...i što sam dalje, to sam bliže...
...što je oluja jača...to me vali brže nose..
...diže se more, huči, pjeni..
...i jača sam svakim zamahom vesla...
..idem dalje, ne okrećem se..
..jer ipak plovim tvojom dušom..
..sve iza sebe znam..
..sve ispred sebe sanjam..
..a tu gdje jesam, tu je zbilja..
...i tražim, tražim...
..sigurnu luku..
..tvoj mir...
...svoj mir...
..tražim san...

večeras

...večeras mi se piše...večeras mi se stvarno piše...o njegovim crnim očima...o njegovim snažnim rukama..o njegovim toplim poljupcima..večeras mi se piše o njemu...o svim onim sitnicama koje njega čine onim što on jest...i pisati ću, pisati ću njemu..
..znaš li kako je svaki dan prolaziti kraj mjesta gdje si prvi puta spustio svoje usne na moje...onog istog mjesta gdje si me (slučajnost ne postoji) i zadnji puta poljubio...znaš li kako je gaziti one staze koje su naše noge zajedno gazile...mirisati one borove koje smo zajedno mirisali..znaš li kako je prolaziti ispod onih istih zvijezda koje smo gledali, ispod mjeseca koji se smijao, nama, na ukradenih 10 minuta koji su nam ponekad bili sve što smo imali...znaš li kako je znati da te nema tu, a istodobno te tako jako osjećati...da tu si, ositim to...i sada dok ove riječi pišem..i sada si tu...u svakome trenutku...bio san ili java osjećam te tako jako...
..znaš li kako je morati prihvatiti da te moje usne više neće ljubiti, da me tvoje ruke više neće grliti..znaš li kako je čekati, a ne dočekati, sanjati, a ne odsanjati, plakati, a ne isplakati, živjeti a ne živjeti...
...znaš li kako je pustiti od sebe nešto što ti znači više od svega, znaš li kako je biti tužan, a smijati se...da, smijati se usred tuge...radovati se kroz suze, ljubiti kroz bol...znaš li kako je tražiti, a ne naći, ići a ne doći, pitati, a ne dobiti odgovor...znaš li kako je ljubiti, a gubiti, pustiti, a željeti...znaš li...
...tvoje oči..te tvoje crne oči..u kojima sam gledala odsjaj svoje duše..kuda gledaju sada...ima li u njima onog istog traga razasutih zvijezda...ima li u njima one iste topline.. koja je grijala moje srce..ima li u njima onog laganog povjetarca koji je milovao moju kožu bez da su me tvoje ruke dirale..
....kojim putevima koračaš...kuda ideš...što sanjaš...čemu se nadaš..ljubiš li...smiješ li se...da, smiješ li se...pitam te to i ja se smješkam jer se sjetih tvojih rupica na obrazima kad se smiješ...tako mi fale...fale mi te male, obične rupice na obrazima...

tvoje ime

...tvoje ime je skriveno u svakoj rečenici koju ne smijem naglas izgovoriti...
..tvoje ime je skriveno u svakoj kapi kiše (što pada mi na lice)..
..tvoje ime je skriveno u jutarnjoj rosi, u pjevu ptice...
...tvoje ime je trag na plavetnom nebu...
...tvoje ime je val na uzburkanom moru..
..tvoje ime je miris najmirisnijeg cvijeta...
...tvoje ime je dah iz dubine moga tijela..
..tvoje ime je zapleteno u svaku nit moje duše..
..tvoje ime je dio tuge, dio radosti, dio duge...
...tvoje ime je tajna (samo moja)
..tvoje ime je vječnost...
...tvoje ime je ljubav..

dođi mi u snove

...dođi mi u snove...
..prošetaj dolinom mojih misli...
..i naći ćeš se tamo...kako sjediš u sjeni stabla visoke lipe...
...sjediš i sanjariš..
...mislima dodiruješ moje misli...
...dušom diraš moju dušu...miluješ me osmjehom..ljubiš me pogledom..
...govoriš mi srcem..
...baš onako kako ljubav postoji u svoj svojoj veličini..
..bez okova, bez straha, bez osude i bez tuge...
...čista...vječna..nezaustavljiva bujica satkana od samih zvijezda...
...ti i ja...
..u mojim snovima...

i pisati ću, pisati

...tebi ću pisati, uvijek..
...dok riječi se ne isprazne...
...dok tuga ne utihne..
..dok nada ne išćezne..
..pisati cu o danima svojim..
..o noćima, kiši, vjetru..
..u svakoj riječi češ biti..
..sakriven...al postojan..
..i pisati ću, pisati...
..dok bez riječi ne ostanem...
..dok se zvijezde ne ugase..
..dok bol ne prestane..
..dok želja ne utihne..
..i pisati ću ti...o sebi...o tebi..
..o nama..o snovima..o nadi..
...i kad ne budem imala što napisati..
..srcem ću pisati...dušom podcrtavati...
..ljubavlju podebljati..čežnjom zaključiti....

dok stojiš u tišini

...dok stojiš u tišini..sam
...sa svojim mislima...
..osjetiš li..
..osjetiš li povjetarac mojih snova kako te dotiče
...doziva k sebi...
...tražiš li moje ruke..
..na kraju zaborava..
..na početku kraja..
..na kraju početka..
..u blizini..
...u daljini...u tišini...

možda je kiša kriva

...možda je kiša kriva što mi sada ne izlaziš iz misli...prolaze dani, sati, minute..ali za mene vrime kao da je stalo...stalo onoga dana kad si zadnji put spustio svoje usne na moje..i otišao...i ne znam tko mi, ni što mi daje snagu da sve ovo izdržim ali svakim danom sam sve jača..osjećam svoju tugu, o da, itekako je osjećam..osjećam svoju bol..ali istovremeno u meni raste neka nova nada..otvaraju mi se svjetovi do sada sakriveni mojoj duši, pronalazim smisao u malim sitnicama..i puštam svoje osjećaje...ne gušim ih jer treba im dozvoliti da izađu...i mirim se...mirim se sama sa sobom...sa svojom dušom sa svojim osjećajima...
...mislila sam onoga dana da je sve umrlo u meni..ali osjećam se živom...osjećam i tugu i bol, ali i sriću i radost, a dok osjećam znam da itekako živim..mogu bez tebe, da mogu bez tebe, ali tvoj osmjeh je ono što vridi kao tisuću svemira..tvoje oči su dubina moje duše, tvoje ruke su snaga koju imam...i ne tražim te...pustila sam te od sebe..pustila, otpustila...i nek svemir odradi svoje...što god to bilo...
...koliko god je to apsurdno ova bol me jača..i ja samo rastem i rastem,...prolazi kroz mene i osjećam sve jači protok energije...i ne bojim se....da,zbilja, uopće se ne bojim...znam da si tu...jer te osićam...

idu dani...

još jedan dan

još jedan dan bez tvog osmjeha..bez tvojih očiju...šaljem ti svu ljubav ovoga svita....VOLIN TE!!!

prijatelji

...i evo nas tu di jesmo...kažeš ne možeš biti sa mnom...al ostajemo prijatelji...uhhhh kako su me te riči i zabolile i raznježile u isto vrime...dušo duše moje..ljubavi...srce moje...sunce moje..moj živote...nisu se naše duše uzalud srele...tribamo jedno drugome...rekla san ti da ću biti uz tebe što god bilo i kako god bilo...stojim iza toga..nek budemo prijatelji...poštujem tvoju odluku...ali znati češ, znati češ svaki put kad me pogledaš u oči da u meni gori onaj isti plam..da je u meni ona ista ljubav koju čuvan samo za te...veča i jača od samog prijateljstva...
...nije lako, znaš i ti da nije, biti samo prijatelj nekome koga voliš cilim srcem, koga osićaš cilon svojon dušon,,,ali ljubavi ako je to najviše što nam život može dati, uzimam to sa zahvalonošću..jer najbolja si osoba koju san ikada upoznala..i ne želin da nestaneš iz mog života...
bit ću ti podrška kad me budeš triba, bit ću ti rame za plakanje, bit ću ti ruka koja će te dignuti kad posrneš, bit ću tvoja snaga i tvoja nada...bit ću ti sve ono što čovik čoviku more biti...i u dobrim i u lošim trenucima...tu san za tebe..uvik i zauvik...

takav dan

misli

...isplati li se boriti sa mislima?..ili ih jednostavno pustiti da te obuzmu?...suze...teku onda kad ih najmanje želiš..kad ih najmanje tribaš...i već vidim da će ovaj post biti samo zbrčkana hrpa riči kao što su zbrčkane i misli u mojoj glavi...trenutno...boli...da...jebeno boli...teško nekome ko nije ositija koliko duša može boliti uopće opisati tu bol...isplati li se i pokušavati?
...koračam tvojom dušom sada..i ne nalazim nijedan cvit za mene..nijedan...kao da ih je netko brzinski pobrao tek sekund prije mojih koraka..jer tribali bi biti tu..a nisu...i možda nikad neće biti...

...

kamena kućica

...sanjala san noćas jednu ovakvu kućicu...i nas dvoje u njoj...ispred kuće graja dice i lavež pasa...kakav san!!! tako mi je bilo krivo kad sam se probudila..kao da je netko od mene otkinuo jedan dio moga života...

...jučer...jučer mi je srce procvitalo...ponovno naraslo...napunilo se ljubavlju do zadnje kapi...gledala sam tvoje oči...ne zna što propušta onaj koji ne vidi taj poseban sjaj u tvojim očima...to je ono od čega ja rastem, to je ono što me čini sritnom...taj sjaj...tako neprimjetan a opet tako velik...tako poseban....i smijali smo se i nema mi lipšeg pogleda na svitu od pogleda na tebe nasmijanog...ostani mi takav...sa sjajem u očima i smješkom na licu..

ratnik svjetlosti

...da bi ostvario svoj san, potrebna mu je čvrsta volja-i ogromna sposobnost predavanja; iako ima cilj, put do njega nije uvijek onakav kakvim ga je zamišljao...

Dušo duše moje...danas ti šaljem ljubav, ljubav, ljubav i samo ljubav....ositi je...nek krene tvojim venama kao što sada teče mojim...nek ti da snage za sve što dolazi...nek te okrijepi, nek te utješi..nek u svakome trenutku znaš da postoji netko ko te voli više od samoga svemira...čiji si ti smisao postojanja, netko ko bi ti dao zadnji dah sa svojih usana...

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u planini."

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova, bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je moja ljubav ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Drugome, pripast će drugome. Kao prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Iako je to posljednji bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem..

Pablo Neruda

nada

...i što mi ostaje nakon svega...samo nada...
...dok dišem, nadam se... teško da i jedan trenutak u danu može proći a da ne mislin na tebe...u nebo me dižu oni naši prvi dani...tilo mi je drhtalo od svakog tvog pogleda...a sada nakon svega moja ljubav je narasla, a tvoja se pritajila...odbijam virovati da je nestala..jer sve one riči što si mi reka, pa valjda su nešto značile...sva realnost oko mene nestala je u ovome vrtlogu emocija...ta bol, ta prokleta bol što me ne napušta...i uz svu snagu ovoga svita tako je jako osićan..tako jako...toliko da se ne more ni usporediti sa bilo kojom fizičkom boli...al to je mojoj duši samo podsjetnik da san ipak samo čovik, čovik od krvi i mesa,,,osoba koja je nekome dala cilo svoje srce, cilu dušu i svaki dah sa svojih usana..

...ljubav....

"Znajte da u svemiru nema veće snage od ljubavi, da nijedan čin nije važniji od iskazivanja ljubavi. Nesebična ljubav je ona koja daje, a zauzvrat ne očekuje ništa. Riječ je o ljubavi koja raste
što je više dajete."
- Sir John Marks Templeton

trnovit je put ispred mene...ali tvoja ljubav me hrani...i jača je od ove razdvojenosti..od ove boli..od ovoga što me razdire iznutra...
..čuvaj me,čuvat ću te...
..čuvaj moju dušu i srce..u tvome krilu leže...

danas

Danas ti šaljem snagu. Snagu da izdržiš svoj put.