nedjelja, 22.10.2017.
La la la - la la lalala
- Mama, nama je dosadnooo... daš nam malo mobitel? - Maša se s igrališta dovukla do našeg stola i tužno objesila nos.
Sjedile smo tog rujanskog poslijepodneva na osunčanoj terasi jednog zagrebačkog kafića, Keti, Lili i ja. Lili je srkala sok na slamku, a ja sam zabrinuto gledala prema obližnjem igralištu gdje su Tom, Grga i Roko bili usred treće runde karate turnira. Tom je bio sudac i uglavnom zviždao i vikao Prekršaj!, dok su Grga i Roko zajapurenih obraza skakutali oko njega. Keti pak nije mogla pratiti karate turnir jer je ispod oka promatrala stol do nas, gdje je, sjedeći na stolcu,u suncu uživala postarija zagrebačka dama, a u stolcu do nje sjedila i po cjeniku na stolu njuškala – preslatka bijela pudlica.
- Mislim pa taj cucak samo kaj si kapučino ne naruči! - frknula je Keti nosom i srknula zadnji gutljaj kave. Keti nije voljela da se cucki muvaju oko nje otkad ju je prije četrdeset i osam godina onaj cucak ugriza...
- Ti znaš da se ja boljim cucaka... - krenula mi je opet ispričati svoju tužnu pseću priču, ali nasreću, prekine ju topot nogu koji se u oblaku prašine u taj tren stušti do našeg stola. Karate turnir je očito završio.
- Teta, možemo sladoled? – Tom će zapuhano.
- I crtić! - nadoveže se Grga.
- Već ste pojeli jedan, ne može! I po cijele dana buljite u ekran! - odlučno ću ja, ali moju sladoledno - mobitelnu bukvicu prekinu sinhronizirani povici:
- Sladoled! Sladoled! Sladoled! Cr-tić! Cr-tić!
- Mislim, ja se ne sjećam da ste vi ko mali tolko buljili u taj ekran - rezolutno mi je odrezala Keti, dok sam poraženo bandi davala mobitel i signalizirala konobarici da dođe po novu narudžbu sladoleda.
Keti je zapravo imala pravo, razmišljala sam, uživajući u kupljenim minutama mira i tišine i gledajući prema igralištu gdje su se mame razdragano klackale s klincima. Kad smo mi bili mali, nije bilo toliko ekrana oko nas. A nije bome bilo ni toliko roditelja.
Zapravo, u mom je djetinjstvu bio samo jedan ekran. Taj se uključivao dva puta dnevno – ujutro i navečer. Ruku na srce, nije na telki u ono vrijeme baš ni bilo puno toga za pogledati. Oko osam ujutro prikazivala bi se dječja emisija Kolariću Paniću – u kojoj je neki smušenjak u plavom TV studiju po rukama rastezao bijelu lastiku za gaće. Nakon tog edukativnog performansa televizor bi se gasio – sve do sumraka.
A što se pak roditelja na klackalicama tiče...hmm.
***
Ja se recimo Keti i Bere u periodu od sedam do tri uopće ne sjećam. Mislim, nemojte me krivo shvatiti, Keti je s nama vječito klatila po nekakvim kulturnim dogodovštinama, posebno u kazalište, tako da smo Seka Tina i ja do sedme godine života odgledale sva operetno-baletna djela na opusu HNK – od Traviate do Era s onoga svijeta, a s Berom pak pogledale sve nogometne utakmice karlovačke treće lige.
No običnim radnim danima - roditelji se baš i nisu puno petljali u dječju zabavu. Za nas je od sedam do tri, dok su Bero i Keti crnčili u svojim poduzećima i iščekivali zvuk sirene – bila zadužena Baka Marica.
Baka je Marica dabome imala svog posla preko glave. Mijesila je rezance za juhe, čistila šljive za knedle, štrikala leđa za novi pulover ili pak štopala čarape i usput sebi u bradu mrmljala:
- Pa nisam ni ja više triput sedam da sve to stignem!
Ili je pak morala peći jaja na oko teti Višnji. Teta Višnja, Ketina sestra, radila je u patronaži i svaki bi dan, sa službenim bijelim fićekom ukrašenim velikim crvenim križem na krovu, oko podneva skočila kod Bake Marice na gablec.
Tako da smo se od jutra do mraka za igru – morali snalaziti sami.
U ono je doba rijetko tko imao lego kocke, za Nekso najts vitezove se nije znalo, a jedini nam je doticaj s visokom tehnologijom bio kazetofon. Kako smo živjeli u ulici na samoj obali Kupe – glavna nam je zanimacija na proljetnim ili ljetnim praznicima bila seciranje mrtvih žaba koje bi rijeka ponekad izbacila na nasip, dijagnosticiranje bolesti vrtnim puževima, đipanje po koprivama obraslom nasipu ili pak lastež. Lastiku za lastež krali smo iz Bakine kutije za šivanje.
Baka Marica izletjela bi na dvorište samo ako bi se netko jako opekao koprivama, poviriti preko ograde jel stiže bijeli fićek s crvenim križem ili ako bi pak uočila da smo joj opet popalili lastiku za gaće. Samoanimacija nakratko se prekidala oko tri sata kad bi se desetak minuta nakon prodornog zvuka sirene koji se širio preko Kupe, stojadinom dokotrljali Bero i Keti i pozvali nas na ručak.
Poslije ručka opet isti program: red žeba – red lasteža – red puževa – i tako sve do sumraka, sve dok se na prozoru Bakine sobe ne bi ukazala Keti i zaviknula onu magičnu rečenicu:
- Mima i Tina, kući ajde! Dinastija vam počinje!
I tu bi sve stalo. U hipu bismo ostavljale bicikle u koprivama, vrtne puževe i mrtve žabe usred pregleda ili se ispetljale iz bijele lastike - i jurnule prema Bakinoj sobi, koja je ujedno bila i primaća soba i TV sala.
La la la - la la lala - zavodljiva se muzika proširila TV salom, a okomite žute pruge po ekranu – i čarolija je počela.
Na televizoru bi se, u crnoj šljokičastoj haljini i s tajanstvenom mrežicom preko face, pojavila Aleksis i sjevnuvši očima ispod one mreže, nešto zapaprila Blejku. Taman kad se Blejk zacrvenio u licu i otvorio usta da joj nešto oštro odbrusi, iza ugla se pojavi Kristl u pariškoplavoj sirena haljini. Nije bila u kadru ni dvije sekunde, kadli se zalijepi na Blejka, zatrepće azurnoplavim okicama i udri u plač, roneći suze po njegovom sivom blejzeru.
Ja sam jako htjela biti opasna mačka ko Alexis, nositi cigaršpic i misteriozno škiljiti ispod mrežice, ali Seka Tina je stalno govorila da sam ja ista Kristl jer je ona naime non -stop cmoljila i plakala ko i ja. Nikako nisam htjela biti ko to plavooka cmizdravica pa bi se, čim bi Seka Tina to rekla, obično rascmoljila i proplakala sve do kraja epizode, skup s Kristl. Ona se pak do pola osam šuljala po kući u spomenutoj pariškoplavoj haljini s pojastučenim ramenima i diskretno šmrcala i ridala. U pola osam je morala začkomiti - jer je počinjao TV Dnevnik.
Vidite, naš je virtualni život svaki dan počinjao s Dinastijom, a završavao s – Boljim životom. A između te dvije obiteljske zavrzlame uvukao se najvažniji teve događaj dana - Dnevnik. S tim nije bilo šale. Baka Marica je jako ozbiljno shvaćala TV Dnevnik. Minutu prije pola osam, kad bi se na ekranu pojavio ogroman bijeli sat, svi smo u TV sali ušutjeli, a Baka Marica svečanim bi glasom rekla:
- Mima, dodaj mi vekericu.
Baka Marica je uvijek navijala vekericu po Dnevniku.
Zvrdnl, zvdnl, zvrdnl - ozbiljno bi navila staru vekericu i pokazala mi rukom da ju vratim natrag na peć. Baka bi prekrižila ruke na prsima i uz tiktakanje starog sata, sinkroniziranog s bijelim brojčanikom na ekranu, spokojno čekala da otkuca - pola osam.
No nismo se mi pod praznicima samo klatarili po ulici, ganjali puževe i gledali sapunice, a ne. Svake proljetne praznike organizirali bismo u našoj ulici predstavu. Ali o predstavi – u drugom dijelu priče. Moram hitno ići. Maša me zove na igralište. Da odmah dođem. Spuštati se s njom po toboganu.
- 12:49 -
