četvrtak, 02.06.2016.
Groznica subotnje večeri
- Mama, imam odličnu ideju! - začula sam Mašin glas iza zaključanih vrata kupaonice jednog nedavnog subotnjeg popodneva – Možeš me pustit unutra?
- Maša, daj pričekaj pet minuta, da se barem istuširam!
- Ali mama, glava mi svijetli! - uzbuđeno će Maša.
Maši bi navodno glava zasvijetlila kad bi dobila neku odličnu ideju. - Znaš mama, meni glava počne svijetliti, samo vi to ne vidite. – objasnila mi je svojedobno.
Nevoljko otključam vrata, a na dovratku me umjesto moje slatke Maše dočeka Suri Cruise - našminkana osmogodišnjakinja u šljokičastoj majici, šosu od tila i Elza plesnim cipelicama na petu.
- Kako bi bilo da i ja idem s vama van večeras? – upita me Maša – Suri i posegne za lakom za nokte u svojoj pismo – torbici.
Prije tjedan je dana Renata, moja srednjoškolska prijateljica, svečano objavila da ovih dana slavi tridestikhgkmdm...neki rođendan i da se, kako smo krenule, nećemo vidjeti do 83. godišnjice mature ili do pedesetog rođendana. Njoj joj je već pun kufer i Muža i veša i vrtića, Svekrvu da i ne spominje i da baš kao u dobra stara vremena – ove subote idemo van. Štikle su obavezne – dodala je još.
Groznica subotnje večeri službeno je počela u šest popodne. Plan je bio klincima u dnevnoj sobi upaliti dugometražni crtić, a u kupaonici – upaliti mirisnu svijeću i idućih sat vremena, kao u dobra stara vremena, provesti u tretmanima uljepšavanja.
Istjerala sam Suri iz kupaonice, planski upalila mirisnu svijeću i krenula prema tuš kabini. Vruća voda je potekla. Potpuni zen. Barem one dvije i pol minute što sam provela pod tušem.
- Mamaaaaa, otvori vrataaaa! - začujem Rokov urlik popraćen bubnjanjem barem pet ruku po vratima:
- Grgi se jako piša!
-Pričekaj minutu da iziđem. - povičem i isključim vodu, a kapljice se zena nepovratno rasplinu po tuš kabini.
- Mamaaa, ipak ne trebaš! – javi mi Maša.
- Super, gledajte crtić! - odahnem i uključim vodu, ali sreća ne potraje dugo.
– Popišao se u predsoblju! - izvijesti me dalje Maša, a na vratima se začuje nekakvo grebanje.
- Mama, morrram te nešto važno pitati. Hitno je! Hitno!- zabubnja Roko po vratima. Požuri! - uzbuđenim će glasom Roko.
Iskočim iz tuš kabine, nabacim ručnik i panično otključam vrata - Šta se dogodilo?
- Mama – Roko se progurao kroz vrata i ležerno naslonio na dovratak. -Šta ti misliš o tome da na auto umjesto guma stavimo sanjke pa da tako vozimo po zimi?
- Izlazi van iz kupaonice! - pedagoški ga otpravim usmjerivši ruku s koje se cijedila voda prema dnevnoj sobi.
- Pet minuta mira trebam! - proderem se još, zalupim vratima, a misli mi, dok je voda oko mene kapala po pločicama, odlutaju prema onim davnim studentskim danima, kad su kozmetički tretmani za subotnji izlazak trajali satima...
***
- Evo ga! - prošapće Seka Tina jedne davne subote oko šest popodne u našoj studentskoj garsonijeri i nalakti se na prozor fiskirajući pogled prema muškarcu poluduge prosijede kose u izblijedjelim trapericama, kaubojkama i kožnatom prsluku ispod kojeg je provirivala bijela majica kratkih rukava i savršeno oblikovani bicepsi – Motordžiji.
Visjele smo na prozoru naizmjenično već pola sata i ko fol hvatale zrak, a zapravo očekivale dolazak Motordžije – misterioznog susjeda o kojem nismo znale ništa i s kojim nas je povezivala samo fantastična činjenica da je ispred našeg prozora imao garažu ispred koje je, na našu radost, non-stop visio i popravljao svoj motor.
Taman smo bile u jeku groznice subotnje večeri. Rituali pripreme za subotnji izlazak počinjale su dok je sunce bilo još visoko u zenitu: tuširanje (četrdeset minuta) - čupanje obrva (pola sata minimalno) – šminkanje (sat vremena) – izbor majice – (sat do dva) izbor naušnica (sedamnaest minuta) – reizbor majice (pola sata). Posla je bilo puno – a vremena malo.
Potrčim prema prozoru s mobitelom i ogledalom u ruci, kadli mobitel ispusti kratak pišteći zvuk.
Ponadam se da se Misteriozni Marko kojeg sam prošli vikend upoznala u Karlovcu i koji mi još misterioznije već tjedan dana nije odgovorio na poruku, napokon udostojio javiti, ali ne. Poruka je bila od Bibe:
MimapunohvalaposlalasammalopunjenepaprikepoKeti
nisamjošnaučilarazmakBiba.
Keti i Biba vječito su imale nekih okapanja s modernom tehnologijom.
Baš prošli tjedan Biba je od muža dobila novu novcatu Nokiu 3310 i baš me u nedjelju, dok je bila kod Keti na trač-partiji, zahaklala da ju naučim pisati SMS poruke.
- Ttt...kud je ta tehnologija otišla, pa to ne možeš vjerovat! – coktala je jezikom dok sam joj strpljivo objašnjavala: – Samo stisni send i to je to, teta Biba!
- Kak to misli, poslat će papriku po Keti? Šta Starka dolazi?! - upitam Seku Tinu nalakćena na prozor i okupirana pogledom na Motordžijine traperice u kojima je čučao pred garažom i nešto prtljao po kotaču motora.
- Joj da, zaboravila sam ti reći. Ima neki seminar u Zagrebu. Rekla je da će svratit ako stigne, al valjda neće ni doć kad je još nema. - odsutno će mi Seka Tina, pomno prateći popravak kotača.
U tom trenutku, privučena zvukom škripe kočnica, bacim pogled nadesno i spazim mali crveni auto kako se parkira desetak metara od zgrade.
Za par sekundi iz crvenog fiata izlete još crveniji uvojci koji su lelujali oko svjetlozelenog poslovnog sakoića, upotpunjenog pasent svjetlozelenim šosom i primjerenim smeđim salonkama – Starka u seminarskom izdanju. Zelena iz fiata izvuče ogromnu plavu plastičnu košaru s gomilom oprano-popeglanog veša i nekakav smeđi lonac i - krene prema nama.
Ekspresno se povučem s prozora, kako me Motordžija ne bi doveo u vezu s osobom koja na vrhu košare s vešom nosi lonac punjene paprike, ali prekasno.
- Mimiiiii, daj mi dođi pomoć, ne mogu sama sve nosit!!! – Zelena me spazi i zaurla prema prozoru.
- O moj Bože, zemljo, otvori se! - promrmlja Seka Tina iza zavjese, a ja se nagnem kroz prozor i s prstom na ustima prosikćem:
- Šššš, kaj vičeš, nisi doma! Tu sam, sad će ti neko doć pomoć.
- Čuj, došla bi ja i ranije, seminar je završio u četri, al crko mi je auto nasred Vukovarske. - nastavi Keti u visokofrekventnoj maniri. - Mislim, kad je na stojadinu svjetlila lampica, mogo si se komotno vozit još pola dana, a ovo danas kak rade te aute, pa to je živi škart!
Starka bi svako malo iskoristila priliku, upalila fiata i zapalila za Zagreb, larmati po nekakvim seminarima. Plavu je Pticu, na Berin nagovor prije par godina teška srca zamijenila Crvenim Talijanom i - Beri to nikada nije oprostila.
- Sva sreća da je do pumpe bilo pedeset metara, pa su mi natankali. Neki jako fin dečko mi je pomogao. - obrati se sad Motordžiji, koji se s ključem u rukama cerio sve u šesnaest i očito vrhunski zabavljao.
- Gospođo, pomoći ću vam ja. - dubokim će glasom odjednom Motordžija i od Starke preuzme košaru s vešom.
- Joooj, fala, gospon! Evo vidiš, takvih kavalira više nema - navila se Keti - Ja uvijek govorim svojoj Mimi: Znaš, Mimi, ako budeš tolko izbirljiva, nećeš se nikad udati!
– Ništa ne brinite, sad ćemo mi to riješiti. - Motordžija je dubokim glasom i dalje famozno hendlao situaciju, dok smo nas dvije okamenjeno zurile kroz prozor i mijenjale farbu na licima.
Skopčamo na brzinu da Starka i Motordžija stvarno i bez zezancije dolaze gore, odkamenimo se i skinemo s prozora. Seka Tina uspije na brzinu ugasiti slatkač taman kad na vratima gajbe zazvoni zvono.
- Boook, cure! Pa kaj mi nisi rekla da imate tak dobrog susjeda? – Keti je nezaustavljivo jurišala u gajbu, a iza nje se, u svom punom sjaju – nonšalantno vukao Motorđija – izbliza još ljepši i uzbudljiviji nego s prozora, samo što je u rukama umjesto imbus ključa sada držao hrpu donjeg veša.
-Susjed, hoćete kavu popiti? – izgovori Keti u jednom dahu, stane nasred dnevne sobe i s loncem u rukama pošnjofa po stanu:
- Jel tu neko pušio?
- Pušio? - zgrane se Seka Tina i pokrije pepeljaru prošlotjednim Večernjakom. - Kak to misliš? Ma to se uvuklo u namještaj, od podstanara prije.
- Hmh – Keti sumnjičavo puhne kroz nos, promrlja za sebe nešto vezano uz psa i maslo i žurno nastavi - Mimi, pa daj ne stoj tu bezveze, nego ponudi susjeda kavom.
- Ne hvala, gospođo, ne treba, stvarno moram ići, već kasnim... - Motordžija se uzvrti po gajbi tražeći mjesto gdje će ostaviti grudnjake i potkšulje.
- I ja ću zakasnit, moram još skočit do Evenjumola. – Keti se odjednom maši torbe i iz lakiranog smeđeg novčanika izvuče dvjesto kuna – Evo, Bero vam šalje. Više nemamo, to je to za ovaj tjedan. Mislim, pa ne bi na zelenu granu s tim novcima da se ubiješ, jel tak, susjed? A čim se vi bavite inače?
Nakon još otprilike dvadesetak Starkinih upita tipa Hoćete sjesti i popiti kavu? /Dajte se sjednite... i popijte kavu/ Jeste za pojest nešto?/ Ili možda za jednu kavicu? /, desetak metafora koje su uključivale zelene grane, pse s maslom te još poneke detalje flore i faune, Motordžija nekako uspije eskivirati iz gajbe. Ubrzo za njim ode i Keti. Na izlazu iz stana se još okrene i u dahu izvergla:
- Jooj da, Mimi, skoro sam zaboravila. Reko ti je tata da više ne šalješ ljubavne poruke s njegovog mobitela. Jučer se cijelu večer dopisivao s nekim Markom. Pita kad ćete se vidjet. Bero nije znao šta da mu odgovori.
- Cure, bok, lijepo se provedite vani! - doda još prije no što se ulazna vrata zatvore za zelenim kostimićem.
Zaledim se nasred sobe i prisjetim da sam Misterioznom Marku zadnju poruku, u nedostatku financijskih sredstava, poslala s Berinog mobitela. No, o ljubavnoj ćemo korespodenciji, izlascima za mlade u krizi srednjih godina i tome zašto ljudi subotom navečer spremaju meso u škrinju - u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj. Iz sumornih me mobitelno-ljubavnih misli trgne zvuk SMS poruke i bacim pogled na ekran:
Mima puno hvala. Poslala sam malo punjene paprike po Keti. Naučila sam staviti razmak. Biba.
- 13:31 -
