ponedjeljak, 28.12.2015.
Na plaži - dio prvi
- Još danas odradimo plažu i gotove smo – rekla je Seka Tina poluočajničkim prigušenim glasom, i ne trudeći se više probiti zvučni zid u dnevnoj sobi Stana na moru, jednog ne tako davno prohujalog vrućeg srpanjskog jutra, dok je istovremeno umornim pokretom ruke pokušavala dohvatiti rižoto iz tanjura odloženog na podu.
Sjedila je na staroj pohabanoj bež fotelji zlatnog odsjaja presvučenoj nekom čupavm dekom jezivog dizajna u svim mogućim i nemogućim nijansama smeđe boje, poluodjevena, i činilo mi se, već poluluda, nakon četrnaestog dana koji je sa mnom, Mašom (5), Tomom (3,5) Rokom (3,6) i malim Grgurom kojeg su svi zvali Grga (10 mjeseci) provela u - Stanu na moru.
Vjerujem da prosječnoj hrvatskoj dvadesetpetogodišnjakinji bez djece, muža i svekrve pojam plaže u mislima budi sliku preplanule ljepotice u bijelom bikiniju dugih (obrijanih) nogu s ogromnim slamnatim šeširom (nešto poput one ženske iz Rafaello reklame, samo bez bijele papige).
Ista ta ljepotica lješkari na popodnevnom suncu (baš je slučajno nekako na zalasku) na ogromnom mekanom ljubičastom ručniku koji se u nijansu slaže s njezinom ljubičastom torbom. Iz torbe viri Cosmopolitan, tri kreme za sunčanje, maslinovo ulje (za sunčanje, u slučaju da kreme ne postignu željeni efekt), bademovo ulje (za poslije sunčanja) i ljubičasti bikini (za kad sunce zađe). Pritom zaneseno pilji u sunce (na zalasku) i rukom prelazi po orošenoj čaši koktela što se nalazi tik do njezine duge, preplanule (obrijane - i to ne samo do koljena) lijeve noge.
Prosječnoj hrvatskoj tridesetogodišnjakinji s troje djece, Mužem i Svekrvom, sunce je, pri pomisli na plažu, zašlo već tamo negdje u devet ujuro. Tad se, naime, po stanu počnu tražiti i spremati kantice, lopatice, luftmadraci, leptrići, flasteri (ako se netko poreže), vrećice za auto (ako se netko izbljuje – a hoće) i Lupocet (ako neko zakuri na plus 35 - a sva je prilika da hoće).
Tu su i rezervne pelene, majice s kapuljačama (ako iz čiste zlobe ili Murphyjeva zakona počne padati kiša popraćena grmljavinom), keksi, koji će se nakon nekoliko redaka ove priče neminovno rastopiti i banane – koje će se nakon još par redaka na dnu torbe zgnječiti. Zatim, tu je i voda, voda i još malo vode, jer u najboljem hrvatskom lancu supermarketa cijena iste počinje divljati proporcionalno s blizinom plaže i rastom srpanjskih temperatura.
E, sad, na ovom bi mjestu prosječni hrvatski čitatelj pomislio - OK, ali zašto joj ne pomogne Muž?-
Nemojte me krivo shvatiti, prosječni hrvatski Muž je OK i sve to skupa, ali kad isti taj na putu prema moru, tamo negdje kod Delnica nonšalantno izjavi:
– Joj, zaboravio sam spremiti kupaće gaće! –
jer je prosječna hrvatska Žena davnih dana izjavila da ga bogibogme neće pakirati, i da tu povlači granicu i da ako ona može u sat vremena spakirati sebe i svu dječurliju, bogibogme može i on i sebe spakirati sam sebe. - onda joj nekako postane jasno da se od njega baš i neće puno pomoći.
Dobro, doduše, nabaci mu ona tu i tamo par molećivih pogleda i napomena tipa - Možeš mi pomoći da se spremimo? - kad kantice i lopatice, kupaće gaće, flasteri, pelene i banane počnu prelijetati po stanu za ranojutarnjeg spremanja, ali on ju obori s nogu rečenicom:
– Pa ja sam spreman.-
Uostalom, Muža ćemo iz ove priče izostaviti jer su i Muž 1 i Muž 2 prigodno radili, a nas smo dvije - Seka Tina i Ja - bile na zasluženom godišnjem odmoru.
- Kaj je ovo odmor? - prodere se Seka Tina, odlučivši se ipak usprotiviti zvučnom zidu što se kovitlao oko nje u obliku prodornih nedefiniranih zvukova koje su naizmjenično i istovremeno, tiho i glasno, brzo i polako ispuštali Maša, Tom i Roko, trčeći oko čupave fotelje, a mali im se Grga plakanjem mjestimično ubacivao kao svojevrsni back vokal.
- Dobro je baba rekla – odvratila sam sjetnim tonom prisjećajući se s nostalgijom proročkih riječi bake Marice, koje nam je, uz zabrinut i sumoran pogled, uputila kad smo se iz Karlovca prije dva tjedna uputile u Stan na moru:
– Vi se lijepo zaključajte u stan i ne idite nigdje s tom djecom.-
Ja sam se u tom trenutku posprdno nasmijala, arogantno bakici pred nosom zatvorila šajbu i opalila po gasu, sve popraćeno veselim zvukom trube, ali kao i mnogo puta do tad, proročke su se riječi bake Marice nakon nekoliko dana u Stanu na moru obistinile.
Na ovom bi mjestu možda valjalo objasniti da sintagma Stan na moru u stvarnosti baš i ne odgovara svom značenju. Mislim, to je bio stan, samo što baš, pa... pa baš i nije bio na moru. Bilo je to, kako da objasnim... pa... otprilike... kao da stanuješ u srcu Knežije, a prijateljima i poznanicima se hvališ da imaš stan kraj Jaruna.
Nije problem bio samo u tome što se iz suterenskog Stana na moru more nije uopće vidjelo, no dobro, neću lagati -kad bi odrezali onu smokvu koja se nakalemila baš pred našim prozorom, pružio bi se predivan pogled na državnu cestu A6 i plavi komadićak nečeg što je navodno bilo more tamo u desnom kutu, ako se jaaako nagneš.
Problematično bilo i to što je od Stana na moru do pravog mora trebalo dobrih 5 kilometara vožnje. To i ne bi bilo tako strašno da tih 5 kilometara nije zapravo 35 kilometara jer:
a) nas dvije nismo sposobne, kao sav ostali normalan puk, iskrcati djecu na prvoj pješčanoj plaži koja se ukaže na vidiku. Naime, glede plaža smo Seka Tina i ja od djetinjstva strašno razmažene. Za to su krivi Stari i Starka koji su nas vječno vucarali po nekim otocima, poluotocima i udaljenim, nepristupačnim plažama. A, ne, ne, samo tamo gdje je plava zastavica i bar pedeset ježeva koji dokazuju besprijekornu čistoću, molim lijepo.
b) da tih 35 kilometara zapravo nije kojih 40 kilometara i da idemo...
c) ...same, svaka s jednim ručnikom oko vrata, pletenom torbom u kojoj se nalaze sjajilo za usta, Cosmopolitan i 33 preparata za samotamnjenje, dva para sunčanih naočala, tri parea i osam gornjih dijelova badića
d) da pred zgradom postoji garaža
e) da ne idemo s četvero djece od kojih nam se bar jedno poput ručnika omotalo oko vrata, osam torbi, jednom vrećom za smeće, a iza nas, poput mrvica Ivici i Marici, ostaju kroksice, kantice, grabljice i dude.
Bilo kako bilo, situacija je, ako ju razmotrimo po fazama, bila sljedeća:
Faza 1. Izlazak iz stana
Zvizdan. Ranije ne ide. Eventualno kasnije. Pola dva. Temperaura 35 stupnjeva – minimalac. Penje se prema 38. Prije podneva iz stana planski ne izlazimo, jer je Stan na moru u suterenu i hladovini, a ako klinci na suncu prošvikaju i postanu hiperaktivni (a postat će), ne znamo što ćemo s njima raditi ostatak dana – ovdje se opet vraćamo na problematiku 35 kilometara.
Spremanje za plažu započinje negdje oko deset mojom izjavom Ajmo se polako spremati, dok ja napravim ručak. U pola jedanaest mi nekako obično zagori luk, što me u potpunosti demotivira u daljnjem pripremanju objeda, a jedini je rezultat spremanja taj što svi troje idu po kući s kupaćim gaćama na glavi pjevajući Zvončiće ili već neku drugu primjerenu melodiju.
Seka Tina u tom trenutku obično spasi stvar i kaže onu zabranjenu, a opet tako čarobnu rečenicu:
– Ko će jesti hrenovke? -
- Tata nam ne da da jedemo hrenovke! - štreberica Maša ju presiječe u pola genijalnog nauma.
- Nećemo mu reći. – ne da se Seka Tina.
- A i cedevitu smo pili jučer... - ne odustaje ni Maša.
- Onda nek tata bude s vama na moru. - Seka Tina oštro zaključi raspravu.
I tako, nakon dvosatnog natezanja, pospremanja, deranja, plakanja, prijetnji i ulizivanja - napokon izlazimo iz stana, u vrelinu srpanjskog dana:
Ja (30 i koja) - nosim dvije platnene vreće u jednoj, bebu u drugoj ruci, na leđima pretrpan ruksak, a u zubima jednu žutu kroksicu.
Seka Tina (30 i koja više) - nosi dvije platnene vreće, vreću za smeće iz koje kapa neki nedefinirani crveni umak, dječji ruksak na leđima, tri kantice i ključeve od stana u zubima.
Maša (5) – nosi, bolje rečeno, pokretima lasa zabacuje Frozen ručnik u svim smjerovima.
Roko (3,6) i Tom (3,5) – tuku se na ulaznim vratima zgrade.
Grgur zvani Grga (10 mjeseci) – ključevima od auta me lupa po glavi.
Taman kad sam osjetila pravu navalu zadovoljstva jer smo napokon uspjele izići iz stana, u glavi mi zazvoni alarm:
- Pas mater – zaboravila sam obrijati noge. -
Seka Tina pljune ključeve iz zubi, a ja se vraćam po britvicu.
Uz naizmjenično natezanje - Ja ću ući prvi!-, deranje -Mamaaa, on mi ne da da sjednem u sredinuuuu...-,
plakanje - Mammmmmaaa... ja saa -am -šmrc- tre-ba-šmrc -o uć-šmrc -i prviiiiii...-,
-prijetnje - Ulazi u auto kad ti kažem!- i ulizivanje - Pusti njega u sredinu, kupit će ti mama čokoladicu!-, ulazimo u zapareni -jesam li spomenula da Stan na moru nema garažu?- Peugeot 307 i ulazimo u fazu 2.
Faza 2. Putovanje
- Ne kužim zakaj nam svi blicaju? - Seka Tina će iznervirano, što stalnim blicanjem vozila koja su nam nadolazila iz suprotnog smjera, što time što su nepregledni zavoji stare ceste prema Mošćeničkoj Dragi loše djelovali na crnu tekućinu koja se pušila iz čepa termosice u njezinoj ruci - coffee to go.
- A valjda je policija – pokušam se ubaciti, prateći lijevim okom cestu, a desnim se trudeći pročitati pokoju riječ s usana.
Ovaj se razgovor, naime, vodio tehnikom čitanja s usana jer bi Grga svakodnevno, ničim izazvan, tamo negdje od izlaza iz Matulja (gdje se nalazio Stan na moru) pa sve do Mošćeničke Drage, opalio deračinu iz petnih žila. Maša, Roko i Tom pokušavali su ga stišati pjevajući mu Zvončiće.
...Dolove i brijeg zabijelio je snijeg, sa saona kroz noć...orilo se tako kroz otvorene prozore Peugeota koji je milio po rastopljenom asfaltu stare kvarnerske ceste, dok se na displeju kontrolne ploče lijepo moglo pročitati: + 35 C.
A gdje piše da se klima ne može pokvariti baš prije odlaska na more?
No, bilo kako bilo, negdje na pola puta Seki Tini, obično bi, od Grgine dernjave, lijepo puknuo film.
- Puko mi je film! (********) – Stani! - moramo mu naći dudu! - Ne mogu više slušati tu deračinu! -
Postojala je neka tajna veza između okretanja kotača na automobilu i Grginog plača koji je mirakulozno prestajao čim bih zaustavila auto. Tako je bilo i ovog puta.
Faza 3. Izlazak iz auta
Napokon, nakon 35 minuta vožnje po zavojitoj cesti, uz zvučnu kulisu - ...okićen i plah... naš vranac juri sad...-,pred nama se ukaže Mošćenička Draga – jedna od najljepših plaža u Hrvatskoj, s plavom zastavicom i propisnim brojem ježeva koji garantiraju besprijekornu čistoću vode i potencijalno samoranjavanje.
Izlazak iz auta i nije baš tako jednostavna operacija kako se naizgled čini – čovjek, naime, tom zgodom uvijek već nešto otkrije. Primjerice da je netko od djece zaboravio obući cipele. Ili da se netko izbljuvao po podu (...a to je smrdilo cijelo vrijeme...) ili, recimo, kao ovaj put - da nam je poklopac thulea na krovu auta cijelo vrijeme bio otvoren.
- A zaaato su svi blicali... - Seka će Tina zalupivši vratima auta.
- OK, klinci, sad ćemo jedan po jedan izaći iz auta i svatko će uzeti jednu vrećicu. - naivno ću ja sa svoje vozačke pozicije.
To je jedna sasvim logična i jednostavna uputa. Problem je u tome što ju nitko nikada, otkad pamtim, nije poslušao. Svi iz auta izlaze u isto vrijeme i na sve moguće i nemoguće otvore (Seka Tina se kune da je jednom Roka vidjela kako izlazi kroz prtljažnik).
Možete se kladiti, da će vam, kad jednom svi doista iziđu iz auta, prva riječ biti - Paziiiii! - jer velika je šansa da će se bar dvoje od troje u niskom startu, poput obezglavljenih muha, zaletjeti preko pola parkirališta, ne gledajući ni lijevo ni desno. Ovog smo puta, to nekim čudom, uspjele izbjeći. Iskrcali smo se iz auta i poredali uz zidić (...a zvona dalek zvon...)
- Idemo, primi se za ruku i kreni prema plaži! - Faza 3. uspješno okončana. Ili?
-Hej, zvončići, zvončići... - - orilo se i dalje.
- Dosta više tih zvončića!!! - kaj ne vidite da je vani plus37? - napokon mi je prekipilo. Faza 3 uspješno okončana.
Faza 4. Plaža
- Odmor? Kaj je ovo odmor? -
Seka Tina se i dalje zgražala i ponavljala svoju četrnaestodnevnu mantru, dodajući joj i prigodni nastavak, koji je izgovarala nekoliko puta tijekom cjelodnevnog boravka na plaži:
– Kad će više to *** sunce zaći? - dok smo se, onako nakrcane djecom i stvarima, lagano, nogu na nogu, kotrljale kroz šarenu gomilu uznojenih i sprženih turista koji su s blentavo – sretnim izrazima polako gmizali ližući sladolede zastajkući uz prenakrcane štandove.
U tom trenutku, negdje tamo u daljini, (ako se nagneš udesno i jako napregneš pogled) ugledale smo lelujavi plavi komadićak nečega – nečega što je nalikovalo na more.
- More!!! More!!! Moreeeee! - među patuljcima je zavladalo opće instant oduševljenje. Doduše, trajalo je vrlo kratko jer su netom poslije plavog komadićka mora, na samom ulazu u plažu spazili velika crvena slova hrvatske riječi za dućan i počeli navijati:
– Sladoled!!! Sladoled!!!! -
- OK, tu ćemo stati i odmoriti se – stuštila sam se na zidić ispred najboljeg hrvatskog supermarketa..., a klinci su razrogačenim očima opalili buljiti u mene.
...- i kupiti sladoled. - ispustila sam uz uzdah.
Što se na plaži dalje događalo, trenutno vam ne mogu ispričati. Toliko sam umorna da moram sjesti na zidić ispred najboljeg hrvatskog supermaketa i zapaliti sladoled. Sve ostalo saznat ćete u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj.
- 15:21 -
