rant
06.12.2006., srijeda
Osobni šokovi
Jednom davno mi je netko, kome sam se čudila kako nema vremena čitati knjige i živaca gledati filmove koji nisu tek puka holivudska razbibriga, rekao: 'vidit ćeš ti, rad zatupljuje.' I naravno da mu nisam povjerovala. Niti sam provela više od godinu-dvije na nekom od mjesta na kojima sam radila, a koji je pokazivao potencijal prelaska u zatupljivanje.Iako sam pronašla posao kojem je sastavni dio čitanje knjiga i gledanje filmova, a prijevod me ostavio u dodiru s onim super aha-osjećajem koji sam u školi vezivala sa (konačnim!) shvaćanjem gradiva, poante, razloga ili principa iz fizike (a to mi je, kad dođe do fizike, moram priznati, uvijek dolazilo rijetko i trajalo bi jako kratko), ipak u zadnje vrijeme otkrivam da mi se taj osjećaj zadivljenosti svijetom i vlastitim shvaćanjem istog promijenio. Odrastanje? Možda. Možda i ne. Možda samo zatupljenost u drugom obliku. Jer taj me moment povremeno i pukne, ali nije više onaj slatki aha!kuuuužim :))))))) osjećaj već je više o-moj-bože-that's-the-issue-here?! šok. To je nedvojbeno posljedica činjenice da mi se osobno vrijeme ubrzalo, ono: što si stariji, to ti vrijeme brže ide. (O di su ona vremena kad su ljeta bila duuuuuuga? type of thing) Što dovodi do polovičnog primanja informacija (odnosno gledanja TV-a u ovom konkretnom slučaju) gdje unaprijed izvlačim zaključke dok informacije primam, odnosno egocentrično pretpostavljam da neke stavove ili temeljne postavke sa mnom dijeli cijeli svijet. (Neobavljeno odrastanje? Možda.) Pa tako i Latinica od neki dan. Nisam je gledala cijelu, jer sam jedan od onih luđaka koji redovno prate CSI. Te sam uletila na dva-tri priloga u i o narodnjačkim klubovima. I dok sam se ja još uvijek iščuđavala ogromnom broju ljudi koji fanatično plešu na zavijanje žene što izgleda kao maloprije isplaa iz pornofilma i znaju sve stihove, uleti jednom od klupskih posjetitelja novinarka s pitanjem "I tebe ne smeta to što je ovo srpska muzika?" i ja doživim o-moj-bože-that's-the-issue-here?! šokirani moment. I uhvatim sebe u čudnoj predrasudi. Naime, koji trenutak ranije sam rikavala do smijeha na snimku (još) jednog kluba u kojem se nemala hrpa ljudi derala stihove neke srpske pevaljke dok je na ekranu bilo ispisano datum, ne znam koji, i mjesto, Široki brijeg. I skužim da sam u tom trenu bila potpuno svjesna da to jest srpska muzika, i da mi je bilo smiješno što se izvodi upravo Širokom brijegu. No, s novinarkinim pitanjem upućenim posjetitelju kluba u Zagrebu (ili sam bar ja tako taj klub percipirala), ja s o-moj-bože-that's-the-issue-here?! momentom shvaćam da sam uredno očekivala da će ga pitati zašto (o zašto?) mu se ta muzika uopće sviđa. I skužim da je u mojoj glavi clip sa Širokim brijegom i srpskom pevaljkom bio tek usputni, albeit extra funny, detalj, a da je moj issue s cijelom stvari moja potpuna nesposobnost da shvatim kako netko mojih godina ili mlađi do mene, sluša narodnjačku muziku s jednakom dozom obožavanja s kojom ja slušam Cavea?! eeeeeeeeeeeek! A zašto me to šokiralo za Zagreb, ali ne i za Široki brijeg? Predrasuda. Civilization vs. the sticks. I nije jedina. Kad prijeđem preko vrste muzike, doći ću i ja do toga da je ista srpska, i da zašto (o zašto?) je itko sluša? A onda ću shvatit da protiv srpskih rokera, metalaca i hiphopera nemam apsolutno ništa i da kad dođe do njihove muzike uopće neću ni razmišljati o nacionalnosti. Heh. Complicated. I nužno ću se vratit na: kako netko mojih godina ili mlađi do mene, sluša narodnjačku muziku s jednakom dozom obožavanja s kojom ja slušam Cavea?! eeeeeeeeeeeek! A zatupljenost radom? Ona se očituje u ovom tekstu koji bi možda bio i bolji i more to the point da mene ne pere, dok ga pišem, konstantna grižnja savjesti jer trošim vrijeme na blog umjesto da radim. Opet. |
- 11:10 - rantaj (4) - nosi doma - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Ispušni ventil, moj
Jarci, kažu, ujutro mrze sebe, a popodne cijeli svijet. Zmajevi, pak, rigaju vatru. I Jarčica i Zmajica, ponekad se, eto, naljutim. Krene logično, pravo jarčevski, a ubrzo odleti, poput zmaja, bez obzira na eventualnu gravitaciju argumenata koji letenje ni u teoriji ne dopuštaju. I zato sam ovdje: da mogu rantati preko svake mjere kad me pamet napusti, a vatra ispuni. You have been warned. rantalica na gmail.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||