rant
05.12.2005., ponedjeljak
I promessi sposi. Dan Prvi.
|
Stižemo u Siget, lagano kasnimo, nemamo pojma gdje je župa. Hladno je i mračno, nigdje nikoga. Naravno da sam se, prije no što sam uopće zakoračila na prvu stepenicu prema crkvi, poskliznula. Da ironija bude veća, ne padam, već kleknem. Moj me dragi pridržava, just barely, jer umire od smijeha i govori mi: "ZNA da dolaziš!" Da, pomislila sam, i očito ne želli da uđem. Stajali smo još malo na početku stepenica jer se ja nisam htjela uspinjati zaleđenim putem (tko zna što mi je još pripremio) bez veze. Neki tip s desne strane je zažviždao i mahnuo rukom da dođemo. Scena drito iz filma. I nailazi u tom trenu još jedna zbunjeni par, valjda da ne budemo sami kad nas nepoznati zviždač zdrabi u mraku iza ugla. Jer tako to ide u svakom holivudskom horroru. Iza ugla ne čeka smrt, već ulaz u župu. Pred ulazom stoji hrpa ljudi. Ne, nisu svi parovi, shvaćam kad me počnu obasipati propagandnim materijalima. Neću svadbu, svadljivo pomislim. NEĆU svadbu, imam se potrebu derati. Umjesto toga, šutim, pušim i mislim si, sigurno mi ne bi gurali sve te papire da znate da ću ih odložiti u prvi koš za smeće na koji naiđem. Šteta papira. Ulazimo u zgradu i pred dvoranom u kojoj će biti tečaj - gužvetina. Puno parova se vjenčaje. Ja sam mislila da se ljudi vjenčavaju u ljeto i proljeće. Ja sam se htjela vjenčati u ljeto. (al sam lijena, pa sad nek mi je. ) No onda se sjetim da ostali vjerojatno planiraju svoje vjenačnje tek za 3, 6 ili 12 mjeseci. Treba i svadbu isplanirat. (E, neću!) Šezdeset minuta vremena koje sam provela u ne pretjerano zagrijanoj dvorani u Sigetu bilo je u potpunosti (and in the most ironic sense available) religijsko iskustvo. Želim se udati u crkvi, a i da mi je svejedno, dragi to želi, pa bih opet sjedila tamo i slušala...Vidjet ćemo da li će se popraviti, no sudeći po reakciji naše najdraže prodavačice kruha u obližnjoj pekarni koja je odvalila od smijeha kad smo joj rekli da idemo na zaručnički, možda i neće. Anyway, počelo je, meni osobno, s flashbackom na faks. Pop je došao i pitao jesu li svi sigurni da su na pravom mjestu jer je ovo priprema za brak, a polaznika je prilično velik broj. Nasmijao se na kraju, da pokaže da se šali, no nije me uvjerio. Mislim da ga je četrdesetak pristunih parova iznenadilo koliko i mene. (A ja sam se nadala da će mi bit lakše u ovo doba godine nać crkvu short notice). I nakon što smo se na početku ustali i pomolili, što me iznenadilo, a nije trebalo, i izazvalo u meni onaj otpor koji svaki put osjećam u crkvi, kao da se u nekim trenucima fizički strugglam protiv nekog tko me pritišće da sjedim na stolici točno onako kako on želi, pop nam je objasnio koliko će tečaj trajati i što ćemo raditi. Sjela sam u zadnji red, pa ga nisam sasvim dobro čula. No shvatih da one bitne informacije, primjerice koji dokumenti ti trebaju, itd, itd, idu tek u petak. OK. Iako ih na netu nađeš u 2 minute. Fine. Zatim je započelo polusatno predavanje "sa slikicama", kako je pop to predstavio. Nije rekao koja je svrha predavanja. Spojio je laptop na projektor (kad se pojavio Window Professional prozor, dragi mi je prišapnuo:"I Bog je pokleknuo!") Moj je pak zli um pomislio, kad je vidio brdo fileova sa slikama na popovom kompu, too bad I sat so far away and left my glasses at home, now I can't see if he's got any kiddie porn. OK, sad kad sam to napisala uopće nije smiješno. It was funny in my head. Pop je na početku svog izlaganja cijelu stvar nazvao meditacijom i pokazao nam kip frulaša (? no idea, umjetnički sam relativno neobrazovana) te pustio muzikicu. Sleepy. I neku molitvu je kasnije ispisanu prikazao, uz tog frulaša, ali ja sam slijepa ko šišmiš na tu udaljenost. Prva iduća slika koju je pokazao bio je svemir. Pa je rekao svečanim glasom: "Svemir." In a voice pregnant with meaning. Podsjetio me lagano svojom intonacijom na Jean-Luc Picarda na početku TNG-a. Te sam u tom trenu dragom šapnula: "The final frontier." Na što smo se cerili zbog čega nisam čula cijeli uvod u objašnjene Big Banga. Ne zaboravimo, nalazim se na zaručničkom tečaju, slušam popa kako mi priča o znanstvenom nastanku svijeta. Kad shvatim da ispod slike ima tekst koji čita, ironične misli istiskuju cerekanje. Drsko pomislim da mu je ili glava toliko puna Biblije da nema mjesta za znanost ili se pamtiti znanstvene činjenice smatra bogohulnim na neki način, pa ne smije pamtit već samo čitat. Kasnije se, poslije skretanja u neke dijelove Biblije, vratio na znanstveno objašnjenje i opet čitao tekst, tad sam već bila zamorena, i pomislih da je možda stvarno samo glup. A u Bibliju nije skrenuo samo tako. Prije toga, nam je pokazao sliku bebe. Suptilni nudge u smjeru braka - imajte djecu, imajte djecu. (Samo nemojte pred oltarom, molim! Svi znamo kako je završila Pope Joan zbog loše tempiranog poroda). Bebač, u pravom katoličkom duhu, ima zatvorene oči, raskriljena usta i sasvim je očito da reve at the top of his or her lungs. Prešavši na sliku dječjih stopala i ruku i počne poetično razglabati o zahvalnosti koju dugujemo za svoje noge i ruke, misli mi odlutaju. (Iako kad je drvio o rukama, primjetih da ni riječ o oposable thumbs. too scientific probably). Gledam oko sebe i skužim da tip koji sjedi ispred mene is twiching! Ošišan je kratko, crewcut štono, i dio skalpa taman iznad ušiju se svako malo pomakne prema gore, onak na brzaka, dva-tri puta za redom, pa ništa, pa jednom, pa opet ništa. Možda žvaće kaugumu. Ili će se sad svaki tren naglo pokrenut, nasrnut na popa koji će ga dobrano namlatit mikrofonom. Na slici uha pop zabrazdi u privatnu digresiju o vlastitom nedostatku sluha i čepovima u svojim ušima, te pripadajućim terapijama, s detaljima koje želim zblokirati. Koncentriram se na lijepe misli, plotam horror priču za koju ću možda u ovim šezdeset minutinim seansama konačno i pronaći vremena. Iznenađujuće, sat vremena se ne oduži i nakon plaćanja i primanja prvog štambilja na papir koji će u petak svjedočiti o mom attendancu, izlazimo u hladnu, maglovitu večer. Prvi dan smo preživjeli. Bilo je bezbolno. Relativno. Osim što me boli koljeno. |
- 21:05 - rantaj (1) - nosi doma - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Ispušni ventil, moj
Jarci, kažu, ujutro mrze sebe, a popodne cijeli svijet. Zmajevi, pak, rigaju vatru. I Jarčica i Zmajica, ponekad se, eto, naljutim. Krene logično, pravo jarčevski, a ubrzo odleti, poput zmaja, bez obzira na eventualnu gravitaciju argumenata koji letenje ni u teoriji ne dopuštaju. I zato sam ovdje: da mogu rantati preko svake mjere kad me pamet napusti, a vatra ispuni. You have been warned. rantalica na gmail.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||