rant
13.11.2005., nedjelja
Blogerko-kulturnjačka posla
|
Ako ne pratite blog Knjiškog moljca, ovaj post slobodno preskočite. Goli ručak, u jednom se slažemo: mjesta ima i za moljčev i za mcnov koncept i za još xy njih. Moljac je, po meni, u prednosti nad mcnom utoliko što će njegov koncept prije pronaći svoje mjesto u tisku nego mcnov. Mcn je pak u prednosti jer je ime, pa će mu prije platiti nego moljcu. To što je meni mcnov osobno draži, i što mislim da je bolji, jest moje osobno mišljenje. Na koje imam pravo. S druge strane, moljac ima pravo svoje kritike koncipirati onako kako njemu paše - njegove su, i za to ću mu dati podršku anytime. Ja mu kritike mogu kudit ili hvalit, bez obzira na to, čitam ih i iz toga je evidentno da cijenim njihovo postojanje. Novinari koje ja poznam nisu svi odmah prošli dobro. Štoviše neki lošiji znaju proć bolje od kvalitetnih. No, to nije samo stvar novinarske profesije - tako je ama baš u svakom segmentu hrvatskog društva. Ono što me pika na moljčevom blogu jest činjenica da su se postovi praktički pretvorili u poziv na revoluciju. Ne treba mi jebena revolucija. Ne trebaju mi žrtve. Ne treba mi puno vike nizašto. Valjda smo naučili da su potlačeni gori gospodari od onih prije njih, i da se žrtve jebeno lako zaboravljaju. Treba mi puno malih koraka do velikog cilja. Treba mi profesionalni standard, koji je kod nas u kulturi, a i drugdje, na jebeno niskim granama. Trebaju mi ljudi koji će taj čas odjebat neplaćeni posao. I struka koja će iza tog čovjeka taj čas stat. Znam - čista utopija. Nemreš to dobit 100%. Ali možda možeš 10%. Pa 15%. Pa se batrgaš dokle ide. Kad se umoriš, treba tamo biti netko tko će to nastavit. Tog dijela u nas fali. To je stvar kulture življenja koju mi iz bezbroj razloga jednostavno nemamo. Ja sam, valjda, kapitalist u duši: tako ti je kako si napraviš. Ne očekujem da će mi itko išta dati. Pa ni prava zagarantirana ustavom. To je kao kad si talentiran. Talent ti je dan, zagarantiran, ali ako ti s njim ništa ne napraviš ne može biti ničija krivnja što ti nisi s njim ništa naravio. Prava imaš. Ne zato da bih ih imao, nego da imaš uporište, osnovu s koje ćeš se za njih lakše boriti. Alat koji upotrebljavaš da bi svoja prava ostvario. Samo kad ih ostvariš nisu mrtvo slovo na papiru. Kao popust u dućanu. On postoji, na njega imaš pravo. Ali ako ga se ne sjetiš iskoristiti, ko ti kriv? Pa, jebi ga, - ti! Nije uopće fer. I često sjebeš. Ja često sjebem. Al' se ne dam smest. Netko je u moljčevim komentarima napisao da imamo kult žrtve. Istina. Nikako da shvatimo: Žrtva si ako si dozvoliš. Svatko popuši tu i tamo. Moš vikat avaj, avaj, učinili mi silu! ili idući put bit pametniji. Kad je više ljudi pamentije, teže je nać nekog za sjebat. Na moljčevom mjestu, u ovoj konkretnoj situaciji, ja bih bila prekinula suradnju u onom trenutku kad bih shvatila da mi neće biti plaćeno. Opet, ja - poučena iskustvom - znam čitati između redaka i znam što znači "bit će, možda" i na to ne pristajem. Ovako, ispada da se žali, i to da se žali bezveze. Da se razumijemo - ja smatram da mu treba za svaki članak koji je objavljen u tisku ili na portalu platiti. I smatram da je u pravu što očekuje naknadu za tekstove objavljene u Nacionalu. No, cijeli onaj dio bloga ostavlja mi gorak okus u ustima. Ne sviđa mi se način, ili specifičnije odjek koji je taj način omogućio i polučio. Zato što me potiče da promišljam kakav je točno moljac čovjek, kakav je boris beck, tko je u pravu, tko nije... a u biti ne zanima me to. Ne čitam moljca jer je ovakav ili onakav, čitam mu tekstove jer njima zaslužuje moje vrijeme. I bude mi žao, jer u mojoj glavi ovo sve mu je loš PR, koji mu ne treba. Recimo, puno bih više cijenila kratku obavijest u stilu: "Prekidam suradnju s Nacionalom jer mi ne plaćaju. Povlačim svoje tekstove s njihovog portala jer im ne želim generirat posjete." To je, po meni, fino pokazani srednji prst, a i solidno upozorenje svima koji razmišljaju da li s Nacionalom surađivati. A što je s talentiranim novinarima koji su početnici i kao trebali bi se dokazati, kakve to oni uvjete mogu postavljati? - goli ručak, u mom iskustvu talentirani novinari se jako kratko dokazuju. Niti jedan početnik ne dođe u novine, a da odmah zna savršeno odradit svoj posao. Novinarski posao je zanat koji se uči, pa imao talenta punu kapu. Toliko ljudi tako loše radi taj posao, da je to strašno. Urednici se pretrgavaju za dobrog novinara. I potrudit će se da mu plate.* Kvaliteta uvijek dođe na svoje, i uvjete možeš uvijek zahtijevat. Druga je stvar što se u nas njeguje klima u kojoj prevladava poučavanje da se to ne smije, ili da ćeš najebat ako to učiniš. I zbog toga puno ljudi to ne zna raditi. Prvo, jer smatraju da je njihova kvaliteta dovoljna. Nije. Face it. Moraš znat s ljudima, moraš se u osobnom odnosu izborit za poštovanje, moraš radit PR samog sebe. Drugo, kad im čaša prelije, ljudi opale preko svake mjere, nezgrapno i preglasno, te opet budu sjebani - kao kad netko počne u raspravi nekontrolirano vikat. Taj koji se dere može bit u pravu 1000%, ali čim se dere i živčani, odmah gubi kredibilitet. Da, studente izrabljuju. Mlade ljude uvijek pokušaju zajebat, u svakoj profesiji. fact of life. Šegrtovanje te uči i poslu i životu. *U redakcijama kulture jest zajeb veći nego u drugim područjima, priznajem - od toga ne mogu pobjeć. Veća konkurencija? Marginalizacija? Nonetheless, same principles apply. |
- 15:25 - rantaj (4) - nosi doma - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Ispušni ventil, moj
Jarci, kažu, ujutro mrze sebe, a popodne cijeli svijet. Zmajevi, pak, rigaju vatru. I Jarčica i Zmajica, ponekad se, eto, naljutim. Krene logično, pravo jarčevski, a ubrzo odleti, poput zmaja, bez obzira na eventualnu gravitaciju argumenata koji letenje ni u teoriji ne dopuštaju. I zato sam ovdje: da mogu rantati preko svake mjere kad me pamet napusti, a vatra ispuni. You have been warned. rantalica na gmail.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||