1. WHEN YOU SAY NOTHING AT ALL

It's amazing how you can speak right to my heart
Without saying a word you could light up the dark
Try as I may I could never explain
What I hear when you don't say a thing

The smile on your face lets me know that you need me
There's a truth in your eyes saying you'll never leave me
The touch of your hand says you'll catch me wherever I fall
You say it best when you say nothing at all

All day long I can hear people talking out loud
But when you hold me near, you drown out the crowd
Try as they may, they could never define
Whats being said between your heart and mine

The smile on your face lets me know that you need me
There's a truth in your eyes saying you'll never leave me
The touch of your hand says you'll catch me where ever I fall
You say it best when you say nothing at all

The smile on your face lets me know that you need me
There's a truth in your eyes saying you'll never leave me
The touch of your hand says you'll catch me where ever I fall
You say it best when you say nothing at all



Ovo mi je stvarno jako lijepa pjesma. KAo i tisuće njih za koje sve tvrdim da su mi najdraže. Al zapravo moja najdraža pjesma je ova u boxu.

Jučer sam uspjela napraviti još većeg idiota od sebe nego inače. Prva tri sata imala sam predavanje iz Visokogradnji. Meni je inače sasvim zanimljivo slušati o kanadskoj šinri and stuff, ali imam gadnih problema s koncentracijom. A i profesor nije baš najzanimljiviji.
Nakon 15 minuta već sam počela lupkati prstima po stolu. Onda sam malo gledala okolo, pa mi je pogled pao na majicu iz koje je virila etiketa. Tipično za mene,obukla sam je naopako. Izlazim iz predavaonice da ispravim tu grešku.
Vraćam se na mjesto. Ovaj put onako živčano tresem nogama. Nemam s kim pričati. Moji frendovi spavaju doma, a kraj mene sjedi neka abnormalno dosadna cura. Uobičajeno dosadna za cure s građevine, ima ih hrpa takvih. Čitavo vrijeme me gleda kao da bi mi najradije zavrnula s vratom. Odlazim van zapaliti cigaretu. Vraćam se unutra, da bih za 5 minuta otišla na wc. I baš u trenutku kad sam po treći put sjedala na mjesto zazvonio mi je mobitel. Kada sam po četvrti put praktički trčala van da se javim, svi su mi se smijali. Sigurno su mislili da imam probavne smetnje ili nešto tome slično.
Zadnjih deset minuta bilo je tako neizdrživo dosadno da sam se, kada je profesor rekao da kome je dosadno može ići, zahvalno digla i otišla. Jedina, naravno.

Popodne sam se išla naći s frendom na kavi. Ostavila ga je cura. Morala sam slušati jegov jednosatni bijesni monolog o tome kako su sve žene kurve. Očito se pretvara u Marijana Bana.
Ja sam se samo suosječajno smješkala i kimala glavom po potrebi. Nisam mu se potrudila spomenuti da sam i ja jedna od njih. Mislim da bih trebala napraviti DNA analizu i pokazivati je kao dokaz.

Glava će mi se raspuknuti. Ne mogu više pisati

Što se Eurosonga tiče, najbolja mi je bila Latvija. Ne zbog pjesma, pjesma je bila bezveze, a oni od prvog do zadnjeg zvuče kao da su kastrirani.
Ali.... imaju jako zgodnog pjevača - Reinis Sejans



Meni je on prezgodan.

Jučer sam radila svom malom bratu plakat iz kemije jer je dijete blago rečeno nesposobno. Onaj koji je sam napravio izgledao je kao da ga je izvadio iz smeća.
Problem je u tome što ja obožavam raditi plakate i uvijek radim umjesto njega. I mrzim ljepiti isprintani tekst; apsolutno sve radim ručno. Zadnji put sam mu radila plakat o Srbiji i Crnoj gori , nacrtala sam mu mapu te države (ok, te bivše države) precizno do posljednje koordinate. I kako da sad on donese u školu plakat koji je sam radio kada svi pretpostavljaju da je ili vrhunski talentiran ili da će mu sestra raditi zadaće umjesto njega barem do kraja osnovne škole.
Moja mlađa sestra kaže da to nije pedagoški. I rekla je da se on mora naviknuti da neću čitav život biti uz njega. Ali zašto? Ja ŽELIM čitav život biti uz svog mlađeg brata. Možda neću uvijek biti fizički prisutna, ali biti ću uz njega. Na neki način.
Teško mi je naviknuti se na činjenicu da će ljudi dolaziti i odlaziti iz mog života. Jako puno ljudi je jednostavno ušlo u moj život i jako puno ih je otišlo iz njega (neki su doslovno pobjegli) i to svi, osim dvoje ljudi, svojom voljom. A to dvoje ljudi će, vjerujem, uvijek biti tu. Ponekad osjećam njihovu prisutnost.

Kad smo već kod ljudi koji su pobjegli iz mog života... Noćas sam sanjala jednu osobu. San je bio stvarno čudan. U snu to nije bio on, nije mu bio fizički nimalo sličan. Ali ja sam znala da je to on. I samo smo razgovarali, kao prije nekoliko godina. I onda sam ja trebala dati nekakav intervju za program z1 (koji je bio u Dalmaciji), a reporterka je strašno fufljala i nije mogla izgovoriti pola abecede. Pričala je potresnu priču o meni i mojoj teškoj bolesti srca (ili nešto slično, ali u svkom slučaju je bila teška bolest), a ja sam se gledala u kameru i smijuljila. Usput sam razmišljala o tome kako sam pretjerala s crnom olovkom za oči na donjem kapku. Onda sam dala neku izjavu kako treba uživati u životu itd., a glas mi je zvučao nekako promuklo.
Nakon toga sam išla na nekakvu veliku pješčanu plažu, gdje je bila užasna gužva i stalno sam se spoticala na nepoznate ljude. I skoro sam pala u vodu, ali sam se onda sjetila da se panično bojim mora. I onda su iz vode počeli skakati neki šareni kitovi ubojice (orke, mislim), a ON ih je primao za rep i vraćao u more iako ON uopće nije bio na plaži nego u nekoj šumici.
Ovo je samo dio sna, ostatka se sjećam u tragovima.
Inače dosta dobro znam tumačiti snove, ali ovo premašuje sve moje sposobnosti...

Uglavnom, osjećala sam se jadno ujutro kada sam shvatila da sam sanjala osobu za koju sam mislila da sam je davno zaboravila. Očito da neki ljudi zauvijek ostaju dio naših života, htjeli mi to ili ne. A najgore od svega je to što mi ne možemo birati koji će to ljudi biti.

'Poštena gospođa gleda u kavu...'

Ovo u naslovu je najgluplji oglas koji sam ikada pročitala (iako u konkurenciju ulaze i oglasi onih silnih mladića od sedamdesetak godina). ALi sumnjam da to ikoga zanima.

Danas sam se ošišala. Čak sam na tren pomislila da bih se mogla ofarbati u plavo. Ne jako svijetlo, bliže mojoj boji kose, ali ne crvenkasto. Odlučila sam ipak ostati ginger. Iako i da sam se odlučila promijeniti boju kose, vjerojatno mi to i ne bi uspjelo s obzirom na to da patim od kroničnog viška crvenog pigmenta.

Uvijek kad određujem svoj tip kože i više je nego očito da sam Keltski tip. Uz jednu iznimku - trebala bih imati svijetle oči. Mora da se kod mene dogodila neka mutacija. Ja zapravo imam neke tamnoplavosive oči. Moj tata kaže da je za sve kriv Černobil

Što se građe tijela tiče, tu sam rubensovski tip. A već polako počinjem izgledom podsjećati na Willendorfsku veneru.
I zato je Willendorfska venera odlučila vježbati.
Meni je super ići u teretanu, ali još mi je bolje vježbati doma. U jednoj prostoriji iza garaže nam stoje sve sprave za vježbanje koje mama nadobudno kupuje. I to je sasvim dostatno za moje potrebe. Stvarno ne želim izgledati kao ženska verzija Švarcenegera (ovo je napisano po Vuku jer ne znam kako se piše), samo se želim malo rekreirati.
Volim vježbati. I obožavam biti sama. Mogu puštati muziku koju god hoću i mogu sasvim neopterećeno staviti opterećenje od samo pet kg na spravu bez straha da će se naći neki bodybuilder wannabe koji će me gledati u stilu 'joj to dignem malim prstom'.

Sada moram ići tuširati program iz visokogradnji i više mi se ne da pisati. Ali budem uskoro