Što se Eurosonga tiče, najbolja mi je bila Latvija. Ne zbog pjesma, pjesma je bila bezveze, a oni od prvog do zadnjeg zvuče kao da su kastrirani.
Ali.... imaju jako zgodnog pjevača - Reinis Sejans



Meni je on prezgodan.

Jučer sam radila svom malom bratu plakat iz kemije jer je dijete blago rečeno nesposobno. Onaj koji je sam napravio izgledao je kao da ga je izvadio iz smeća.
Problem je u tome što ja obožavam raditi plakate i uvijek radim umjesto njega. I mrzim ljepiti isprintani tekst; apsolutno sve radim ručno. Zadnji put sam mu radila plakat o Srbiji i Crnoj gori , nacrtala sam mu mapu te države (ok, te bivše države) precizno do posljednje koordinate. I kako da sad on donese u školu plakat koji je sam radio kada svi pretpostavljaju da je ili vrhunski talentiran ili da će mu sestra raditi zadaće umjesto njega barem do kraja osnovne škole.
Moja mlađa sestra kaže da to nije pedagoški. I rekla je da se on mora naviknuti da neću čitav život biti uz njega. Ali zašto? Ja ŽELIM čitav život biti uz svog mlađeg brata. Možda neću uvijek biti fizički prisutna, ali biti ću uz njega. Na neki način.
Teško mi je naviknuti se na činjenicu da će ljudi dolaziti i odlaziti iz mog života. Jako puno ljudi je jednostavno ušlo u moj život i jako puno ih je otišlo iz njega (neki su doslovno pobjegli) i to svi, osim dvoje ljudi, svojom voljom. A to dvoje ljudi će, vjerujem, uvijek biti tu. Ponekad osjećam njihovu prisutnost.

Kad smo već kod ljudi koji su pobjegli iz mog života... Noćas sam sanjala jednu osobu. San je bio stvarno čudan. U snu to nije bio on, nije mu bio fizički nimalo sličan. Ali ja sam znala da je to on. I samo smo razgovarali, kao prije nekoliko godina. I onda sam ja trebala dati nekakav intervju za program z1 (koji je bio u Dalmaciji), a reporterka je strašno fufljala i nije mogla izgovoriti pola abecede. Pričala je potresnu priču o meni i mojoj teškoj bolesti srca (ili nešto slično, ali u svkom slučaju je bila teška bolest), a ja sam se gledala u kameru i smijuljila. Usput sam razmišljala o tome kako sam pretjerala s crnom olovkom za oči na donjem kapku. Onda sam dala neku izjavu kako treba uživati u životu itd., a glas mi je zvučao nekako promuklo.
Nakon toga sam išla na nekakvu veliku pješčanu plažu, gdje je bila užasna gužva i stalno sam se spoticala na nepoznate ljude. I skoro sam pala u vodu, ali sam se onda sjetila da se panično bojim mora. I onda su iz vode počeli skakati neki šareni kitovi ubojice (orke, mislim), a ON ih je primao za rep i vraćao u more iako ON uopće nije bio na plaži nego u nekoj šumici.
Ovo je samo dio sna, ostatka se sjećam u tragovima.
Inače dosta dobro znam tumačiti snove, ali ovo premašuje sve moje sposobnosti...

Uglavnom, osjećala sam se jadno ujutro kada sam shvatila da sam sanjala osobu za koju sam mislila da sam je davno zaboravila. Očito da neki ljudi zauvijek ostaju dio naših života, htjeli mi to ili ne. A najgore od svega je to što mi ne možemo birati koji će to ljudi biti.