Jučer sam bila na koncertu od Bajge. Sama sa sobom. Ipak sam ja sebi još uvijek najbolje društvo. Nitko drugi nije želio ići jer jednostavno nisu bili raspoloženi zbog mehanike. Uostalom ne sluša Bajagu baš puno mojih prijatelja. Uostalom ja baš i nemam puno prijatelja...
Volim taj osjećaj. Kada je oko mene par tisuća ljudi, a opet svi postanemo kao... ne znam kao što, ne kao jedna osoba nego kao neka cjelina. Kada si u jednom glasu pjevaju 'Verujem-ne verujem'. Kada zatvorim oči, a dvorana odjednom postane prazna. Tu sam samo ja i Bajagin glas kako pjeva 'Poljubi me'. Trebalo mi je ovo. Mislim taj koncert. Da zaboravim na sve...
U trenutku kada je čitava dvorana pjevala 'Plavi safir' shvatila sam da ipak volim Zagreb i Zagrepčane. Na kraju krajeva, tu sam se rodila, tu živi sva moja rodbina (osim onih koji žive vani), tu ja vjerojatno i spadam.
Moja sestrična tvrdi da Zagrepčani nisu nimalo kolegijalni (uzgred rečeno i ona je iz Zagreba). Na mom faksu jesu. Mi uopće ne doživljavamo jedni druge kao konkurenciju (kao npr. na arhitekturi). Neki dan smo mi s prve godine zauzeli čitavu knjižnicu i praktički smo svi zajedno učili. Mislim da ne pretjerujem kada kažem da će na mom faksu bilo tko bilo kome pomoći. Uostalom svi smo jednaki luzeri...

Neki dan mi je jedan frend rekao da misli da sam ja emancipirana zato jer ne farbam kosu. Odmah sam ga upozorila na činjenicu da ne bih preživjela bez crnog tuša za oči i da bih radije izašla iz kuće bez hlača nego bez maskare.
Ja sam sve samo ne emancipirana.

Bila sam poslala priču na iskonov+ekranov natječaj za najbolju kratku priču. Nisam uopće niti očekivala da ću pobijediti. Moj stil pisanja je presterilan. Što ja mogu, čak i da pokušam biti vulgarna ne bih mogla jer ja jednostavno nisam takva. Ispala bih blesava. Ako u Hrvatskoj želiš uspijeti moraš pisati kao Jergović ili netko njemu sličan. E pa radije bih čistila kanalizaciju (dobro, možda i ne bih).

Uglavnom, moja priča je ušla među prvih 200 i sada drži mjesto među prvih deset prema ocjenama on-line žirija.
Znam da to baš i nije nešto, ali nikada do sada nisam nešto napisala (ako se ne računaju stupidni sastavci u školi) i to poslala na neki natječaj.

Stvarno gubim nit, već sam se previše raspisala. Evo za kraj jedna od meni najboljih pjesama s Bajaginog novog albuma:

Bademi i so

Iznenada noc se spustila
Preko krova pa u dvoriste
Prve zvezde cim se pojave
U tvom oku nadju skroviste

Opet bih krenuo
Tamo kuda idem nocima
Pa se sklonim, i da slucajno
Potonem u tvojim ocima

I krene sve isto ko pre
Kratkim talasima
I osetim da dolazi
Plima

Napolju je vreme pogresno
Skoro da me i ne zanima
Ja bi s tobom negde otiso
Pa bi tamo bili danima

Jer ti nosis to, bademe i so
I u oku zrake sunca
Ti oteras sve hladne talase
Da ne stignu do mog srca
Kada dan je dug, mirises na jug
I sve na dobro krene
Jer ti nosis to, bademe i so

Čitav ovaj tjedan se osjećam jadno. Sjednim na predavanju i osjećam se jadno, sjedim na kavi i osjećam se jadno, sjedim na stepenicama ispred faksa i osjećam se jadno... Osjećam se jadno s ljudima koje volim, s onima koje ne volim, s onima prema kojima sam ravnodušna... Uglavnom - sva sam jadna.
Osjetila sam da netko širi negativnu energiju i pokušavala shvatiti tko i onda sam naravno shvatila da sam ja izvor te negativne energije, a i pretpostavila sam zašto.
Pa proljeće je - doba kad se svi zaljubljuju, a ja nisam zaljubljena niti je itko zaljubljen u mene. Niti sam ikada nekoga voljela, niti je itko volio mene (pritom ne mislim na članove nuklearne obitelji). To je zapravo baš žalosno. Ja sam ozbiljno zakinuta za emocije.
Ali ja tu ne mogu ništa učiniti. Nije baš da mi se nikada nitko nije sviđao. Bilo je ljudi koji su mi bili simpatičniji od ostalih, ali jednostavno kada vidim da je netko ravnodušan prema meni, postanem i ja prema njemu. A uglavnom su ljudi koji mi se sviđaju u potpunosti ravnodušni (ne uglavnom, uvijek)...
Zar ne može postojati niti jedna osoba koju bih ja na neki način mogla zaintrigirati, a da pritom nema neku gadnu karakternu manu? Očito ne može. Ja sam ljudima privlačna koliko i ptičja gripa.
Inače ja uopće nemam loše mišljenje o sebi, ali u zadnje vrijeme se počinjem osjećati tako jadno. Uvijek sam znala da me ljudi ne smatraju lijepom niti baš pretjerano pametnom,niti nešto posebno dobrom osobom, ali ima i gorih. Zašto jedino ja moram uvijek biti sama?

(Ovo je post pun samosažaljenja, vjerojatno ću ga izbrisati kad ću se osjećati malo bolje)

Prije tri tjedna dogodilo se nešto divno... Bila sam god frendice koja je slavila rođendan (svake godine se nas nekoliko kokoši skupi na trač partiji) i u jednom trenutku je otišla po neki kabel za dvd-player, a vratila se sa svojim malim bratićem koji ima tri mjeseca... ja sam se sva rastopila kad sam vidjela malog bebača. Nema lijepšeg osjećaja od držanja male bebe u rukama. Iako sam inače užasno nespretna, uspjela sam ga primiti kako treba. A bio je tako malen...
Mislim da ne bih mogla izdržati život bez djece, iako sam uvijek mislila da će biti tako. Mislila sam da ne bi bilo fer imati dijete uz posao koji bih ja željela raditi (a želim biti voditelj gradilišta) jer dijete ne možeš ostavljati u vrtiću ili kod bake. Ja ne bih željela da moju djecu odgaja netko drugi.
A kako to iskombinirati? Da li je veće savršenstvo gledati kako se pred tobom stvara nova građevina ili kako pred tvojim očima raste novi život?
Zašto je predamnom takav izbor? Ja građevinu volim više od ičega, ne mogu dočekati trenutak kad ću početi graditi, ali zar je cijena tako velika?
Mrzim razmišljati o budućnosti. Jednostavno mrzim. Prije sam mislila da mogu sve, da se sve može iskombinirati... Ali ne može. Očito ću morat odlučiti kakav život želim imati. I nadati se da neću požaliti...

Neki dan mi je frendica rekla da sam preiskrena ili bolje rečeno prenaivna. Navodno prelako ljudima pokazujem osjećaje.
Čula sam puno mišljenja o sebi koja se pobijaju. Neki su mi govorili da sam užasno flegmatična (instruktor iz vožnje, on je tvrdio da bi svim flegmaticima trebalo zabraniti polaganje vozačkog). Jako puno ljudi mi je reklo da sam prehladna i prezatvorena... Jedna cura iz razreda u srednjoj školi mi je rekla da me ne može zamisliti da plačem
S druge strane moje obje sestre tvrde da sam neurotična (svi bi postali u takvom okruženju).
Zapravo što nas određuje kao osobe? Ono što sami mislimo o sebi ili ono što drugi misle o nama?
Da li neki ljudi jednostavno ne znaju procijeniti druge ljude ili se u svakome od nas skriva više ličnosti?

Kad smo već kod plakanja, u posljednje vrijeme (unazad godinu dana) sam postala jako plačljiva. Uvijek sam plakala uz knjige, posebno kad je neki lik umro. Ili jednostavno kad je nešto bilo jako lijepo napisano...
A onda sam počela plakati i uz filmove. Ne mislim samo na 'Mostove okruga Madison' jer sve kokoši ionako plaču uz to. Sad me može rasplakati i 'Žal' ili 'Kosa' ili 'Šetnja na mjesečini' ili bilo koji film koji normalnim ljudima nije baš tužan. Jednostavno počnem razmišljati o tome koliko se puta u životu nađemo u situaciji da moramo birati i koliko toga možamo u životu propustiti a da i ne znamo i još hrpu toga...
Mislim da sam već napisala (ali i izbrisala) da mi je najtužniji film 'Brokeback Mountain'. Neki dan sam kupila knjigu (ako se može nazvati knjigom jer ima samo 50 stranica) da vidim da li je tužnija od filma. Identična je. Film je stvarno savršeno napravljen, bolje jednostavno nije moglo.
I tu je jedan misterij, što se knjige 'Brokeback Mountain' tiče - zašto knjiga na njemačkom ima 350 stranica, a na engleskom 50? Pitala sam samu sebe želim li to čitati na njemačkom i odgovorila samoj sebi da ne želim. Ne tu knjigu. A zašto ima 350 stranica ostat će mi i dalje misterij...

Ne znam kako je došlo do toga, ali lijep sunčan dan odjednom je pokazao drugo lice i došla sam doma toliko mokra da se sve cijedilo s mene.
Čitavim putem sam mislila na svoj rozi kišobran koji sam ujutro izvadila iz torbe i bacila na krevet
Osim što sam bila sva mokra, još je ledeni i snažan vjetar vijorio mojom mokrom kosom. Izgledala sam sama sebi kao Meduza.
Ovo mi je jedna od najdražih pjesama, a Cat Stevens jedan od najdražih pjevača. Nešto je fascinantno u njegovom glasu...



< Cat Stevens - The Wind

I listen to the wind
To the wind of my soul
Where I?ll end up well I think,
Only God really knows
I?ve sat upon the setting sun
But never, never never never
I never wanted water once
No, never, never, never

I listen to my words but
They fall far below
I let my music take me where
My heart wants to go
I swam upon the devil?s lake
But never, never never never
I?ll never make the same mistake
No, never, never, never

Supergirl

You can tell by the way, she walks that she's my girl
You can tell by the way, she talks that she rules the world.
You can see in her eyes that no one is her chain.
She's my girl, my supergirl.

And then she'd say, it's Ok, I got lost on the way
but I'm a supergirl, and supergirls don't cry.
And then she'd say, it's alright, I got home late tast night,
but I'm a supergirl, and supergirls just fly.

And then she'd say that nothing can go wrong.
When you're in love, what can go wrong?
And then she'd laugh the nightime into day
pushing her fear further long.

And then she'd say, it's Ok, I got lost on the way
but I'm a supergirl, and supergirls don't cry.
And then she'd say, it's alright, I got home, late last night
but I'm a supergirl, and supergirls just fly.

And then she'd shout down the line tell me she's got no more time
'cause she's a supergirl, and supergirls don't hide.
And then she'd scream in my face, tell me that leave, leave this place
'cause she's a supergirl, and supergirls just fly

Yes, she's a supergirl, a supergirl,
she's sewing seeds, she's burning trees
She's sewing seeds, she's burning trees,
yes, she's a supergirl, a supergirl, a supergirl, my supergirl..