Čitav ovaj tjedan se osjećam jadno. Sjednim na predavanju i osjećam se jadno, sjedim na kavi i osjećam se jadno, sjedim na stepenicama ispred faksa i osjećam se jadno... Osjećam se jadno s ljudima koje volim, s onima koje ne volim, s onima prema kojima sam ravnodušna... Uglavnom - sva sam jadna.
Osjetila sam da netko širi negativnu energiju i pokušavala shvatiti tko i onda sam naravno shvatila da sam ja izvor te negativne energije, a i pretpostavila sam zašto.
Pa proljeće je - doba kad se svi zaljubljuju, a ja nisam zaljubljena niti je itko zaljubljen u mene. Niti sam ikada nekoga voljela, niti je itko volio mene (pritom ne mislim na članove nuklearne obitelji). To je zapravo baš žalosno. Ja sam ozbiljno zakinuta za emocije.
Ali ja tu ne mogu ništa učiniti. Nije baš da mi se nikada nitko nije sviđao. Bilo je ljudi koji su mi bili simpatičniji od ostalih, ali jednostavno kada vidim da je netko ravnodušan prema meni, postanem i ja prema njemu. A uglavnom su ljudi koji mi se sviđaju u potpunosti ravnodušni (ne uglavnom, uvijek)...
Zar ne može postojati niti jedna osoba koju bih ja na neki način mogla zaintrigirati, a da pritom nema neku gadnu karakternu manu? Očito ne može. Ja sam ljudima privlačna koliko i ptičja gripa.
Inače ja uopće nemam loše mišljenje o sebi, ali u zadnje vrijeme se počinjem osjećati tako jadno. Uvijek sam znala da me ljudi ne smatraju lijepom niti baš pretjerano pametnom,niti nešto posebno dobrom osobom, ali ima i gorih. Zašto jedino ja moram uvijek biti sama?
(Ovo je post pun samosažaljenja, vjerojatno ću ga izbrisati kad ću se osjećati malo bolje)
Post je objavljen 22.04.2006. u 23:46 sati.