Marketing
Prije tri tjedna dogodilo se nešto divno... Bila sam god frendice koja je slavila rođendan (svake godine se nas nekoliko kokoši skupi na trač partiji) i u jednom trenutku je otišla po neki kabel za dvd-player, a vratila se sa svojim malim bratićem koji ima tri mjeseca... ja sam se sva rastopila kad sam vidjela malog bebača. Nema lijepšeg osjećaja od držanja male bebe u rukama. Iako sam inače užasno nespretna, uspjela sam ga primiti kako treba. A bio je tako malen...
Mislim da ne bih mogla izdržati život bez djece, iako sam uvijek mislila da će biti tako. Mislila sam da ne bi bilo fer imati dijete uz posao koji bih ja željela raditi (a želim biti voditelj gradilišta) jer dijete ne možeš ostavljati u vrtiću ili kod bake. Ja ne bih željela da moju djecu odgaja netko drugi.
A kako to iskombinirati? Da li je veće savršenstvo gledati kako se pred tobom stvara nova građevina ili kako pred tvojim očima raste novi život?
Zašto je predamnom takav izbor? Ja građevinu volim više od ičega, ne mogu dočekati trenutak kad ću početi graditi, ali zar je cijena tako velika?
Mrzim razmišljati o budućnosti. Jednostavno mrzim. Prije sam mislila da mogu sve, da se sve može iskombinirati... Ali ne može. Očito ću morat odlučiti kakav život želim imati. I nadati se da neću požaliti...
Neki dan mi je frendica rekla da sam preiskrena ili bolje rečeno prenaivna. Navodno prelako ljudima pokazujem osjećaje.
Čula sam puno mišljenja o sebi koja se pobijaju. Neki su mi govorili da sam užasno flegmatična (instruktor iz vožnje, on je tvrdio da bi svim flegmaticima trebalo zabraniti polaganje vozačkog). Jako puno ljudi mi je reklo da sam prehladna i prezatvorena... Jedna cura iz razreda u srednjoj školi mi je rekla da me ne može zamisliti da plačem
S druge strane moje obje sestre tvrde da sam neurotična (svi bi postali u takvom okruženju).
Zapravo što nas određuje kao osobe? Ono što sami mislimo o sebi ili ono što drugi misle o nama?
Da li neki ljudi jednostavno ne znaju procijeniti druge ljude ili se u svakome od nas skriva više ličnosti?
Kad smo već kod plakanja, u posljednje vrijeme (unazad godinu dana) sam postala jako plačljiva. Uvijek sam plakala uz knjige, posebno kad je neki lik umro. Ili jednostavno kad je nešto bilo jako lijepo napisano...
A onda sam počela plakati i uz filmove. Ne mislim samo na 'Mostove okruga Madison' jer sve kokoši ionako plaču uz to. Sad me može rasplakati i 'Žal' ili 'Kosa' ili 'Šetnja na mjesečini' ili bilo koji film koji normalnim ljudima nije baš tužan. Jednostavno počnem razmišljati o tome koliko se puta u životu nađemo u situaciji da moramo birati i koliko toga možamo u životu propustiti a da i ne znamo i još hrpu toga...
Mislim da sam već napisala (ali i izbrisala) da mi je najtužniji film 'Brokeback Mountain'. Neki dan sam kupila knjigu (ako se može nazvati knjigom jer ima samo 50 stranica) da vidim da li je tužnija od filma. Identična je. Film je stvarno savršeno napravljen, bolje jednostavno nije moglo.
I tu je jedan misterij, što se knjige 'Brokeback Mountain' tiče - zašto knjiga na njemačkom ima 350 stranica, a na engleskom 50? Pitala sam samu sebe želim li to čitati na njemačkom i odgovorila samoj sebi da ne želim. Ne tu knjigu. A zašto ima 350 stranica ostat će mi i dalje misterij...
Post je objavljen 19.04.2006. u 22:18 sati.