Konačno radi blog!
Jučer sam, nakon pola godine, u nedostatku drugog prostora za pisanje, pisala u svoj stari dnevnik. Već se toliko prašine nakupilo na njemu. Iznenadila me sloboda koju sam odjednom dobila jer moj dnevnik ne čita apsolutno nitko osim mene. Za blog nikada ne mogu biti sigurna tko ga čita.
Listala sam davno napisane stranice i odjednom sam postala svjesna činjenice da je vrijeme za mene stalo još onog ljeta 2002. Barem što se mog emocionalnog života tiče.
Sve godine nakon toga kao da samo egzistiram. Kao da živim svoj život samo zato jer me neka viša sila pokreće. Kao da se svaki da ponavlja. Na kraju dana samo vidim svoju ruku kako gasi noćnu lampu. I tako 365 dana u godini.
Kao da je sve izgubilo smisao još onda. Nisam više nesretna kao što sam bila prošle godine, samo se osjećam potpuno praznom.
Čitajući te stare zapise sjetila sam se osoba koje su još uvijek tu, ali su zapravo negdje daleko. Sjetila sam se da je Iri jučer bio rođendan. Nekada sam mislila da tako nešto ne bih mogla zaboraviti jer nekada smo bile najbolje prijateljice. Nisam je vidjela od početka ove godine.
Iz tog razloga ne želim imati puno prijatelja. Ne želim se niti za koga vezati jer na kraju ionako svi odlaze svojim putem.
Te sam godine shvatila... ne, zapravo je to bilo godinu dana kasnije. Da, imala sam 17 godina i shvatila sam da, koliko god se činile blizu, zvjezde su jednostavno predaleko i nikada ih neću doseći. A tužno je kad tako nešto shvatite u dobi od 17 godina.

Ovaj tjedan sam provela u kriznom stanju.
Nikako nisam mogla položiti kolokvij iz mehanike. Ne znam da li sam spomenula da sam pala prvi, čak i na popravnom kolokviju. Onda su nam (meni i sličnima meni) dali priliku da ponavljamo prvi kolokvij ako prođemo drugi iz prvog pokušaja, što ja nisam uspjela. Bila sam uvjerena da sam izgubila potpis i da sam pala godinu.
Na kraju su nam ipak odlučili dati još jednu priliku. Kolokvij je bio u srijedu.
Dva dana sam radila samo zadatke iz mehanike, sveukupno oko 10-12 sati. I riješila sam cijeli kolokvij, ali nisam znala hoće li biti točan.
To sve sada skupa uopće nije bitno i uopće ne znam zašto imam potrebu ulaziti u detalje. Stvar je u tome da sam odlučila, padnem li mehaniku, odustati od građevine.
Bilo bi besmisleno mučiti se dalje ako ne mogu svladati taj jedan predmet. Na drugoj godini su gotovo svi predmeti vezani uz mehaniku, a ako ja ne mogu skupiti tih 25% (što je daleko od dvojke) čemu dalje forsirati? Nisam za to i gotovo. A u tom slučaju nisam niti za jedan drugi tehnički fakultet.
I onda sam razmišljala za koji sam predmet bila talentirana ako zanemarimo matematiku i fiziku. Za umjetnost. Mogla bih se baviti nekakvim dizajnom ili fotografijom. No tu dolazim do slijedećeg problema - prijemni. Nakon onih odvratnih priprema za arhitekturu, koje totalno ubijaju svaku vrstu kreativnosti, obećala sam sama sebi da više nikada neću ići niti na jedan prijemni. Više nikada ne želim učiti crtati onako kako bi netko želio da ja crtam niti razmišljati na način kako profesori s arhitekture ili bilo kojeg drugog fakulteta žele. Ja sam kreativna i nikada više neću nekome dopustiti da ubija moju kreativnost.
Dakle drugi faks pada u vodu, jer osim tehničkih i umjetničkih me drugi ne zanimaju.
Problem je u tome što sam ja završila opću gimnaziju i nemam baš veliki izbor poslova kojima bih se mogla baviti. Ne bih mogla biti konobarica jer bih prvom gostu sve sasula u krilo (jer bih se vrlo vjerojatno na nešto spotaknula). Teško da bih mogla biti čistaćica jer sam više nego grozno neuredna.
Razmišljala sam o tečaju krojenja i šivanja, ali ne znam baš kako bi mi to išlo jer nisam baš ručno spretna.
Shvatila sam da ću, ako odustanem od faksa biti potpuno izgubljena. I to me užasavalo. Sva sreća da sam prošla mehaniku. I da vjerojatno pokazujem neku vrstu talenta za taj predmet, jer to znači da građevina ipak je faks za mene. I da još uvijek imam neki cilj.

Zašto uopće moramo prati voće prije nego li ga pojedemo? Ok, ako je blatno, prljavo ili ne znam ni ja što, naravno da ću ga oprati. Upravo sam pojela jednu jagodu prilično čistog izgleda bez da sam je oprala, što je jako šokiralo moju mamu. Kao da ću s malo vode ubiti sve potencijalne bakterije? Pa neću voće valjda prati Domestosom? Da ne bi bilo zabune, obično (uz par izmimki) perem sve što namjeravam pojesti, a da je lako perivo, ali još uvijek ne shvaćam što ću time dobiti.
No to sve skupa nema nikakve veze s onim što sam zapravo htjela napisati.

Inače posjedujem zavidan stupanj neodgovornosti, tako da još uvijek nisam prijavila gubitak osobne iskaznice iako sam je izgubila još prije godinu dana. Nekako sam sigurna da sam je izgubila u onom svom brlogu (što je obiteljski naziv za moju sobu).
Iako je tata par puta rekao da bi netko mogao otvoriti račun na moje ime, dići kredit ili nešto takvo, nisam vjerovala da bih mogla imati takvih problema. Sve do danas.
Sjedila sam u busu i odjednom mi je zazvonio mobitel. Duboki muški glas pitao je može li dobiti Ivu P.. Rekao je da zove iz banke da me obavijesti da zatvaraju moj račun. Gotovo ljutito sam ga pitala zašto, na što je on odgovorio - zbog neplaćanja kredita. U šoku sam ga pitala o kakvom je kreditu riječ. 10 000 eura. Počela sam mu objašnjavati da ja nisam digla nikakav kredit, da ja imam 20 godina, da sam studentica i da mi nitko razuman ne bi dao kredit.
Pitala sam ga o kojoj je banci riječ, a on je rekao Privrednoj. Privrednoj? Upozorila sam ga na činjenicu da ja imam otvoren račun samo u Zagrebačkoj banci. Njegov odgovor je bio - da, ali prebacili su ga iz Zagrebačke u Privrednu banku.
Ovaj razgovor postaje sve apsurdniji. Gotovo sam se počela derati na njega da oni nisu normalni, da ne mogu takve stvari raditi bez moga odobrenja i da nemam nikakav kredit. On je samo mrtav hladan rekao da ga je možda digao netko od mojih prijetelja. Prije nego li sam potpuno poludjela na takvu očitu glupost rekao je - možda D.P.
Počela sam se u isto vrijeme smijati i urlati na njega. Koji kreten! Ne mogu vjerovati da nekome takva glupost može pasti na pamet. I da netko može biti dovoljno glup kao ja da povjeruje. Ali zvučao je užasno službeno i uvjerljivo. Prva stvar koju u ponedjeljak moram napraviti je prijava nestanka osobne iskaznice. Ne treba mi više ovakvih šokova.